Da, Hurce, nije da si se samo proljepsala (nik) nego preko ovih tvojih glasih misli upoznajemo i tvoju dusu - cestitam na tvom daru prenosenja misli u zapis (papir ili magnet).

citat:

---

hurija wrote:
.i da mudro iskoristimo jačinu suprotnog pola..reći ću, ipak samo fizičku jačinu

---

Četiri zida kriju tvoje kretnje. Poželim da sam nevidljiva i da mogu kad poželim ući, nečujno, gledati te..Namjestim svakidašnje bore, one pripremljene već puno ranije za ovakve prilike. Žustrim korakom uđem, sa pitanjem treba li šta da se kupi..Očekujem odgovor, a zapravo, ne želim ga čuti. Samo bih stajala i gledala te. Onako. I radim to. Vidim da ispod svoda trepuša čeznutljivi pogled vrluda. I pratim ga. I čitam šta hoće reći. Nijemo. Pustim da se oči razgovaraju. Dobro se razumiju. Znam. Prepoznajem prošle dane u njima. I tren kad se je bilo. I još jeste. Ne znam da li više hoću vratiti vrijeme ili se jednostavno pustiti, da traje ovako, nemjerljivo ali bremenito svakim danom. I nemoj mi reći da ne misliš isto. Nade koje su se srele nekad, prerasle su u..
...a možda ja ipak sve ovo sanjam...

Šta se desi kad u ovoj zemlji (bivše radničke klase i proletera, a sad gospode, reda, rada i discipline!) mijenjaš lična dokumenta. Razlog jednostavan - proš'o rok trajanja!
Ne tako davno, radio si istu stvar, prikupio ono što neki zakoni kažu da moraš, pred'o, ispravio što si morao i dobio svoje dokumente. Dokaz da si živ, postojiš, bez kojih ne možeš ništa.
Ponovo ista stvar. Ubijediš šefa (i stanicu!) da moraš kasniti na posao jer je gužva, bez obzira što si prošao tek otključana vrata one zgrade u kojoj je veeelika sala za potkusurivanje ko je živ, ko mrtav, ko vozi il' ne vozi itd..
Dočekaš svoj red, snishodljivo daš papiriće na kojim je najbitnije da si prvo uplatio nekom tamo ministarstvu il' trezoru (još uvijek ne znam šta je to i koja mu je funkcija!?). Nešto se čačka po računaru i onda - NE MOŽE! Šta ne može? Ne može ništa!, stiže odgovor. Kako ne može?
Pa, ne može jer se tvoj rodni grad zvao drukčije. Prvo se je zvao kako se je zvao, pa je prestalo da važi, onda si morao da vadiš kamaru papira iz tog novonazvanog rodnog grada, pa onda opet ne važi. Taman kad si to sredio, onda je opet problem što je to nevažeće postalo važeće jer su se usaglasili (u međuvremenu!). Onda su nevažeće proglasili važećim, unoseći i staro i novo ime, pa nek' sebi bira šta hoće onaj kome treba. I sve se dooobro završilooo..
Taman kad sam pomislila da je došlo vrijeme "..živjeli su sretno i zadovoljno..", istekne to nešto i opet "proces".
EEE, sad je ono što je važilo prestalo da važi. Ime je vraćeno na ono sa početka priče..Jaaaa, iiii....(bio je moj odgovor sa vrlo jasnim prizvukom pitanja!)..Pa, sad moraaaš prvo da postaneš državljanin!!!
Ha? Čega? Koje države? Pa, kaže, ove...Gospođo draga, imam taj dokument, držite ga u rukama..EEE, kaže, nije to taj, ovdje piše novo ime koje je opet postalo staro. Treba ti novi papir na kojem piše staro ime!!
I tako, dan za danom, kancelarija za kancelarijom, faca za facom, glupost koja rađa još veću glupost, idiotluk do idiotluka..ma, sve za 5!!
Najžešći ispad je bio kad mi gospođa reče, nakon dobivanja famoznog rješenja da sam državljanin, ne mogu dobit' dokument o državljanstvu dok ne prođe žalbeni rok!!! Čega BONA? Da se žalim na šta?
I taaakoooo...opet se sve prikupi, pa opet - ne može!! A šta sad fali, majko mila? Opet piše staro ime!
Gospođo, nemojte biti tako gluuupi jer ste sami rekli da tako treba!
Da, rekla sam, al' ja kad unesem u sistem vaš matični, piše novo ime.....................Dobro, kome ja da se žalim?
Odgovor koji sam dobila je bio - NE ZNAM!!!
_____________________________________________

Ljudi moji, nije zbog čekanja (svakako smo svi jarani gospodina Godoa!), nije ni zbog "silne ljubaznosti" dama koje rade iza onog stakla, nije ni zbog hodanja...ali JESTE da nemaš odgovor na svoja pitanja koja se tiču jesi li živ ili mrtav!!!

Lijepo su mi poslije objasnili, ono što je "usaglašeno nakon Ustavne odluke.." nije provedeno u Federaciji.
A to što nije provedeno u Federaciji važi već godinu i nešto...
_____________________________________________
Kako god, jedva izganjah lične dokumente, a ganjam ih..sramota me je reći - od oktobra prošle godine!!! Da, da...do aprila sam nepostojeća...
Palo mi je na pamet, a šta da sam riknula?
Morali bi me proglasit' prvo živom da bi me mogli proglasit' mrtvom!!!
_____________________________________________
Vjerujem da vam ništa nije jasno u ovoj priči, ali je tako bilo, na žalost. Možete misliti onda moju "bistrinu" kad ja, živa, stojim ispred predstavnika institucije, a sa druge strane kaže - nisi živ, dokaži!!
_____________________________________________

I jesmo, vala, zemlja gospode, reda, rada i discipline...

Odluka je pala - ove godine neeema Prvog maja!
Nema krkanluka, nema sijela zbog sijela, nemoj ko da bi mi rek'o da hoće gungulu i galamu..Ako hoćete da pobjegnete od asfalta, možete doći meni, al' ništa od onog ranijeg..et'..
Natrpaj cekere onim što imaš iz frižidera, ponesi torbu punu trenerki i kabanica i to je sve...
Na lijep način "odbijam" društvo koje se nameće na ovaj neradni dan, izgovorom da idem u bašču radit'. Pomislih, predomisliće se, ko zna, možda su se uželjeli poljoprivrednog fitnesa, za razliku od onog o kojem toliko pričaju, al' i plaćaju za njega. Onog na koji idu, k'o fol, zbog fizčke kondicije, ali prije svega zbog antistresa.
Ništa, laganini se "privaljivači" predomisliše. Neće niko ašova i motike. Hoće ako se može šta sa hoklice, sjedeći, čupkat' u saksiji.
Znam, znam, zloća sam. Neka sam. K vragu i pripitomljena divljač kad se raspojasa. Da, da, "pripitomljena divljač". Tako ih nazva jedno malodobno živo biće, kojem je zasmetalo pijančenje i dranje u predodređenoj tišini. Remetilo je mirni rast mladih voćki, travu izgazilo..onu travu koja niče zbog sebe i koju niko ne dira. I osinji mir u letu na maslačke, i pjev neke 'tice, šarene, upletene u granje iscvalog jorgovana. Divlje, al' pitome, domaće, što ne bježi od nas. Naš ljudski glas se utopio u žamor što joj je priroda odredila, kao hor u kojem je ona solista.
I kiše su drukčije u tišini. Čujem je. Svaku kap kad padne na list. I bijeli bor, spran od prašine, zasija. I mlad list dunje, treperav od kaplji, zazeleni..i trešnja, čije nedohvat grane gledam i čuvam, i lišće njeno tanko..
I miris hljeba iz starog šporeta, i kipuća čorba sa plata..
I naslagana drva po čijoj kori kaplje napraviše štit, i čudan zvuk udarca sjekire u ćutuk..
I crnilo ispod nokata kad zagrebeš korijen loze oko ruzmarina, ljubičasto procvjetalog..i kaljuža na čizmama, teškim od grumenja ukradenog iz bašče..od onog što je priroda dala da raste, a ti si samo pomogao u mjestu gdje da raste..i nemisleće kretnje gdje da se sklonim, sjednem, operem ruke..sve to može ovako, u hodu i polako. Vremena ima. Natjerala me je tišina da vremena ima.

I kako onda da pokvarim sve to sijelom koje "podrazumijeva" sve ono što "podrazumijeva"!
____________________________________________
Meni je baš bio SRETAN Praznik rada. Ne pamtim kad mi je noć bila tako snena, od umora, zdravog i zadovoljnog umora...

p.s. CAR-e, laly, hvala

Pritisli rokovi, obaveze, moranje..sve pritislo bez namjere i htijenja da se mora predahnut'.
Rasuti papiri u vidokugu, sa kojima se miješa blještavilo monitora i dim cigarete, dogorene u neznanju. Sve moguće šolje za kafu su iskorištene. I one su tu. U neurednom redu. Ne smetaju, ne primjećujem da smetaju.
I zvuke ne čujem. Gluha i slijepa za sve osim ovoga ispred....
Nema tu mjesta ni vremena za.....
_________________________________________
Jedna riječ, samo jedna riječ je bila dovoljna da me ukrade. Pročitah je slučajno, u moru drugih, ozbiljnih. I ona je ozbiljna, koja dijelom u svom značenju ima moć da te otme od stvarnosti.
...Šta znači kad sijevne slika koju se trudiš zaboraviti? Ništa. Trebalo bi. Bude lakše. Ehh, sad mi treba ta slika. Došla je sama, nepozvana, baš sad kad ne treba. Ili možda treba?
Kad dvoje ljudi pričaju istim jezikom, sav se svijet čini napravljenim od tih slova i glasova. I kretnje su svsishodne, tačne i kontrolisane. I sve je racionalno..
Onda zaćute. Gledaju se. Muk. Čemu? Nema glasova? Potrošili se?
Ili možda ima još nedorečenog? Ne, ne..tišina toliko naraste, obuhvati poglede, zarobi, stisne da gubi se dah kojeg čujem. A ne želim. Odaće me.
Onda prsti postanu nespretni, kriju se ili se opet pretvaraju kao da drže sve pod kontrolom..
Da pokušam izdati sebe, progovara moj glas..o glupostima, o putovanju, o prevozu, o ljudima koje ne poznaješ, o nečemu o čemu nemaš pojma, ali me strpljivo slušaš, o nemanima u ljudskom obličju koji ti ne predstavljaju ništa (ali me vedro tješiš da su nebitni koliko i sve drugo što proživiš a ne izvučeš pouku)...
I gledaš me tako da..zaboravim šta sam htjela reći, u trenutku. Samo se glupavo počnem smiješiti. Ustanem, sa namjerom da pobjegnem. Možda je udaljenost najbliži opis - bjekstvu..
Ne daš. I sve se stopi, razlije, od straha da ne izgubim.
___________________________________________
Moram ovo završiti. Moram. Hvala ti što to znaš. I što me hoćeš ovako nesavršenu, sa nekim jutrima koji se ne mogu nazvati lijepim, pravilima koja su ponekad čudna, tebi potpuno neshvatljiva, danima u kojima ne postoji šminka u ponašanju i liku..sa podočnjacima kad ti mogu reći - nisam dobro..što me hoćeš takvu kakva sam..što me držiš godinama vrijednom svakog svog jutra.
Nesagledivo..
_________________________________________
A sad bježi, iz oka i misli, moram ovo završiti....

Bez namjere da blatim bilo koji narod i religiju, ali s pravom čovjeka da reaguje na ono što je nečovječno, eto i ja da uputim pismo pljuvanja na pismo podrške Izraelu, a upućeno od strane prvog čovjeka jednog dijela MOJE države!
Da popljujem, prvo, osobu (ako se tako može nazvati ovaj evolucijski oblik!) koja podržava zločin!
Da popljujem način na koji to radi!
Da popljujem svrhu tog čina!
Da popljujem poziciju sa koje se oglašava!
Da popljujem neobrazovanost, a državničko nastupanje marginalca koji izazove takve lavine podrške od svojih sunarodnjaka!
Da popljujem one koji to čitaju isto kao i ja, nasmiju se (ja NE!!) i prokomentarišu - opet ON sa svojim nebulozama, i nastave lagano da zarađuju na BiH muci!(pri tome, naravno, mislim na silno činovništvo eUropejske unije)
Da popljujem NAS, građane BiH, koji dijelom ne vide dalje od nosa, a drugim dijelom stavljaju NAŠE ispred pameti!
_________________________________________
A može bit' i da je do mene! Ovako neobrazovana i priglupa, ne razumijem te nauke koje kažu da komarac zna Đe je Stanić Rijeka i tabla na kojoj piše "welcome to RS", ne znam da se bubolika skupština raznih letećih gamadi, sa kvorumom održava isključivo na teritoriji, eto ne znam ni ja više kojoj..il' kako ona vodurina iz rijeke Bosne nije uložila veto na upliv Spreče..
___________________________________
Eto, ONO se našlo da piše pismo podrške..vreća floskula, podvoljka i probavnog sistema..

[Edited by hurija on 12-07-2014 at 13:27 GMT]

Švrljajući ovim web prostranstvom, vjerovatno ste nabasali na zeleno-bijelu kartu, na kojoj su predstavljene Palestina i Izrael, sa poređenjem iz neke tamo godine i ovih sad godina.
Ostade od Palestine koja zelena tačkica.
Zamislite da vam se neko nekad pojavi u vašoj avliji, zabode motku na kojoj je neka zastava i kaže - ovo se sad zove tako i ovo je sad moje, jer je to postojbina iz nekog tamo vremena, nekog tamo pretka za kojeg nije utvrđen ni datum kad je postojao, al' se vodi koji vijek, gor'-dol', al' tu je to negdje. I, et', završena priča.
Da bude još gore, svi se nešto naduravaju, a iza kulisa plješću - neka je..
I onda krenu priče, ko je kome prvi, čija je žrtva prva pala (ne navodeći konkretan zločin, nego proizvoljno i zlobno miješajući istoriju i mitove!) i uz sve to - izmiksaju religiju i narugaju se svima. Direktno u facu!
Haj' to, daaavno smo naučeni da se rugalice smatraju kompetentnim i za mir i za rat, al' što se tek trguje sa pojmom istrebljenja u II svjetskom ratu..
Možda sam u krivu, al' zar da opravdavam na bilo koji način ovakve zločine na račun tragične sudbine jednog naroda. U ovom slučaju - Jevreja.
Pa, još jedna sličica sa nekog portala..vrlo živopisna..dječačić, Jevrej, iza čijih podignutih ručica se vide nacisti, a pored takve slike - dječačić Palestinac kojeg ultra obučeni Izraelci vuku...Pravda? Istorija? Zlo?
Eto, da zanemarim istoriju i da pokušam ne vidjeti i ne misliti sa nekim predubjeđenjima- meni je to isto. I onaj nacista i ovaj sa pancirom i vizirom.
U krajnjem - dječačić lijevo i dječačić desno imaju isti prestrašen izraz lica, sa plačnim grčem iskrivljen lik..dijete..
Možda je ono bilo dijete, a ovo sada nije jer je Palestinac. Ono je tada bilo jevrejsko dijete, paćenik i izložen istrebljenju. Ovo sada nije. Ovo sada je za one koji su to preživjeli - terorista il' makar potencijalni terorista.
Čudnovata stvar..
Toliko čudnovata da onaj strah kojeg vidjeh na licu malog dječaka sa arafatkom, zgrabi moje sjećanje na izraz lica mog djeteta..nekad, u ovoj Bosni i Hecegovini, ne tako davno..
Možda bi trebalo Adamu i Evi uputit' protestno pismo - *bala vas ona jabuka što ste je uzeli!! Je l' vam Onaj lijepo rek'o - sve diraj, al' to NE!!
____________________________________________
Moj amidža, moj dragi amidža, pripadnik UN snaga na Sinaju, daaavne n-te godine, imao je šta da priča. I sad se prisjeti...

Za one koji misle da doručkuju pamet, ručaju mudrost, večeraju obrazovanje, a mezete nečije misli jer su "nedostojne" pravih obroka...iz raznoraznih razloga..

Naprimjer, zašto bi neko bio pametan kad je neka sila samo njima podarila tu svetost? Zašto bi neko bio mudar kad se ona uči u školi, ne kroz školu i vaspitanjem i sposobnošću da se razlike definišu i približe..i onako se pomiješa sa geografskim porijeklom, pa se ne razlikuje puno od iskona - toljaga! I što više škole, to mudrost sve veća (nikako jača!), bar u smislu - wtf!! jaaa sam pametan, samim tim i mudar i ima da šuuutiššš!!
Pa, dobro..
A tek večera..tu je velika kvaka..što imaš više drvenih okvira, premazanih zlatnom bojom, što više zauzme mjesta na zidu, što više piše na nekom od "stranjskih" jezika i što više i glasnije se priča "kad sam ja biJo u klupi..U mene na ispitu...razumIš ti mene.."..dobra večera, nema govora. To se, inače, zove prežderavanje, na našem "uličnom i mahalskom" jeziku..
Mezetluk je mezetluk, gdje umjesto čačkalica (da ne pričam o escajgu!!) se koristi triješće...rekoh ja, iskon!
Neka..oni koji bivaju meze itekako su svjesni da to jesu. I ništa ne gube. I nisu "manji", ali jesu opstojniji i ponosniji na ono što znaju i zbore, jer to je to istina. Ona od koje uživaoci ovakvog jelovnika bježe iz straha da ne budu prokazani, ogoljeni i obilježeni kao nedostojni stvarnih ljudi.
Na žalost, takvih nije malo. Ali nije malo ni onih koji su na jelovniku, srećom.
U svakom slučaju, onaj koji ne prepozna takve "restorandžije" i "uživaoce lijepog zalogaja", nadođe, kad-tad.
Ubijeđena sam da ima takvih "nedostojnih zalogaja" jaaako puno, ali da čekaju momenat kad će muka iz želuca krenut' u glavu...

Pe, et', bujrum..dobar tek..prijatno..kako god, uživajte u obrocima dok vam ne prisjedne..

I nije tako strašno praviti se da ne vidiš i ne čuješ, niti glas da umiješ pustit'..izvježba se to..Tako dobro se izvježba da liči na nauk, a nije..Nije jer znaš da te drhtaj utrobe pokosi, dotuče iznutra, a samo je dovoljno da se ukrste oči..

Cijeli dan me nešto kopka..zapravo, pokušavam se natjerati da ne razmišljam o negativcima.
Može bit' da sam i sama puna minus faza, al'..
Eto, duuugo već na svaki moj pozdrav kojim započinjem dane, u bilo kojoj situaciji, gdje se trudim da drugi ne osjete moje "brige i briŽice", postoji par ljudi koji umjesto odpozdrava kažu - jaaaooo nisam nešto dobro..
I započne- jedno jutro glavobolja, drugo nesanica, treće otekla ruka, četvrto otekli kapci,...umorno, osjećam se smoždeno, boli me noga, stomak, mali stomak, "boli" me herpes na donjoj usni, naškodila mi pita, mučnina od prekjučerašnjeg doručka...
Eto, malo da se požalim i ja. Ne mogu više da slušam, a neumjesno je i da ignorišem. Još mi je više preko glave pokušaja da ih razumijem zašto su takvi, pa i da pomognem.
Na vrh jezika je bilo da kažem- pa, jedino još da umreš!!
__________________________________________
Kad u glavi spojiš sve matematičke operacije, ukomponovane u ovaj balkanski život- nije ni čudo. Al' pobogu...Postoje ljudi koji se bore sa bolešću, pravom bolešću, koji su na marginama margina, koji se pozdravljaju sa životom svako jutro i sa svima onima koji im znače sve i zbog kojih se bore, ljudi koji nemaju al' imaju nešto što ih tjera dalje, uporno, makar mrvicu il' tren...
Što više mislim o tome, sve sam uvjerenija da oni koji imaju životnu borbu - sve su strastveniji da jutro započne jutrom..dok oni drugi....
Tjaaa..nek' pletu, vezu, kose, kopaju..il' nek' se "bobaju" da drugima ne upropaste dan negativizmom...

p.s. Vjerovatno je i moj prag tolerancije na tuđe muke jaaako nisko pao, a ja, naravno, nemam nikakve brige...