citat:

---

racionalna manjina wrote:

opažanje je uvijek subjektivno

---

citat:

---

laly wrote:




e sad okolina, ona primarna je najvaznija jer treba da pruzi podrsku. problem je kad se to ne dogodi, i kada porodica odbacuje takvu osobu ili je ignorise, a ukoliko jos i sama osoba kojima ima problem igonrise ga, onda mozes zamisliti sta se sve moze dogoditi....

---

citat:

---

hurija wrote:

U pravu si. Ono što mi se je provuklo kroz tvoju priču je misao- a šta ako porodica tu trpi jer taj ignorantski odnos osobe s problemom stvara ili otvara krize koje se teško mogu prevazići?
Lični frustracioni prag je ipak lični, njihov zbir daje snagu porodici da toleranciju čini mogućom i djelotvornom. Ali dokle? Da li dok trauma ne pređe u kolektivnu? Kako pomoći ljudima koji se bore sa tuđom traumom?
Otvara se novo pitanje..

---

citat:

---

laly wrote:


pa za traumu kazu da je "zarazna". znaci, svi oni koji su u dodiru sa traumom na neki nacin postaju inficriani sa istom. e sad kako pomoci porodici? kao prvo porodica treba da prihvati da ima takvog clana porodice, a ne da se stidi i izolira. takodje, da ojace svoje veze unutar porodice.... Mislim da u tim slucajevima, bez obizra sto traumatizirani ne zeli strucnu pomoc, clanovi porodice trebaju je traziti kao podrsku za sebe.

---

citat:

---

MelMel wrote:


Ovo tvoje "kako pomoci porodici" me sada podsjeti na jedan slucaj koji nema veze sa ovom temom, a mozda i ima!!

Moja stara skolska prijateljica je imala brata (nadam se da jos uvijek ima) koji je bio hedikepiran fizicki i mentalno od rodjenja. Niko nije ni znao da to dijete postoji, sve dok nisam saznala kroz iglene usi. A zasto nije? Pa zato sto su ga krili ko zmija noge. Nikad to dijete nije vidjelo sunce, nije izaslo napolje da gleda prirodu, da pomiluje macku, psa, ...itd....Znam da su roditelji, narocito sestra bili brizni i svu mogucu njegu mu pruzili....ali...zasto se sve zaustavilo na tome...zasto su se stidili svog clana porodice...da li su sami sebi mogli pomoci ili im je sredina mozda trabala pomoci....Kako god pogledam na tu situaciju, sigurno bi mu zivot bio kvalitetniji da je redovno izvodjen u setnje, na zrak, medju ljude, itd...umjesto sto je bio non-stop zatvoren medju cetiri zida.

---

citat:

---

MelMel wrote:


Ovo tvoje "kako pomoci porodici" me sada podsjeti na jedan slucaj koji nema veze sa ovom temom, a mozda i ima!!

Moja stara skolska prijateljica je imala brata (nadam se da jos uvijek ima) koji je bio hedikepiran fizicki i mentalno od rodjenja. Niko nije ni znao da to dijete postoji, sve dok nisam saznala kroz iglene usi. A zasto nije? Pa zato sto su ga krili ko zmija noge. Nikad to dijete nije vidjelo sunce, nije izaslo napolje da gleda prirodu, da pomiluje macku, psa, ...itd....Znam da su roditelji, narocito sestra bili brizni i svu mogucu njegu mu pruzili....ali...zasto se sve zaustavilo na tome...zasto su se stidili svog clana porodice...da li su sami sebi mogli pomoci ili im je sredina mozda trabala pomoci....Kako god pogledam na tu situaciju, sigurno bi mu zivot bio kvalitetniji da je redovno izvodjen u setnje, na zrak, medju ljude, itd...umjesto sto je bio non-stop zatvoren medju cetiri zida.

---

citat:

---

hurija wrote:

Da, to znamo ti, ja, onaj, ovaj..a kako u našem mentalitetu pobijediti taj osjećaj "poniženosti" da je potrebna pomoć?
Znam da se jako puno radi na tome, ali nedovoljno javno priča na koji način. Naš sveznajući narod to odmah povezuje s "ludošću i nesposobnošću" da se bore sa životom.
Kako god, mislim da se malo priča o ljudima koji trpe, u pravom smislu riječi, koji čine blisko okruženje osobama koje imaju problem.

p.s. malo off topic
Pričajući o tim stvarima obično kažem- negdje se ljudi naljute što su presolili ručak, potraže pomoć i riješe da to nije tako strašno naš mentalitet "bezgrešnih i merhametli" nije sklon dijeliti bol i priznati da je UVIJEK za nešto potrebna pomoć druge osobe, na žalost.

---

citat:

---

laly wrote:


eeee nije osjecaj je uvijek subjekativan a opazanje je culno saznavanje sto znaci da je objektivno

---

citat:

---

racionalna manjina wrote:

Jeste tako je, opažaj je subjektivni odraz objektivne stvarnosti Opažanje je subjektivno zato što smo kroz iskustvo izgradili emotivni stav prema objektu opažanja

---

citat:

---

MelMel wrote:
Da vam rijesim dilemu, mogu potvrditi da varnica nema.

---