U pravu si. Ono što mi se je provuklo kroz tvoju prièu je misao- a šta ako porodica tu trpi jer taj ignorantski odnos osobe s problemom stvara ili otvara krize koje se teško mogu prevaziæi?
Lièni frustracioni prag je ipak lièni, njihov zbir daje snagu porodici da toleranciju èini moguæom i djelotvornom. Ali dokle? Da li dok trauma ne preðe u kolektivnu? Kako pomoæi ljudima koji se bore sa tuðom traumom?
Otvara se novo pitanje..
Svi se slažemo da treba pružiti podršku osobi koja ima probleme psihièke naravi, ali šta ako podrška porodice ne pruža rezultate. Konkretno, kako pomoæi nekom duševnom bolesniku koji ne želi da se lijeèi? Bez pomoæi šire društvene zajednice koja ima moguænost i da ga prisili na lijeèenje, džaba je sva prièa ovog svijeta.
A ti sve bukvalno svatas, pa mislis da je boba/pijenje lijeka rjesenje za sve, pa kad tog rjesenja nema - onda naravno slijedi ludara. Nedo bog malo srce otvoriti, pa naci ljepsu alternativu.
sve zavisi od vrste i težine duševnog poremeæaja. Kod blažih duševnih poremeæaja dovoljna je samo psihoterapija , ali kod težih duševnih oboljenja ( šizofrenije, manièko-depresivne psihoze i teške depresije)farmakoterapija je neophodna i prva opcija , a poslije toga dolazi psihoterapija.
najlakse je popiti lijek, a najteze proraditi na sebi
a ako imamo npr. halucinacije ili sucidalne misli, nemoguæe je raditi na sebi dok ih se ne riješimo, a teško æemo ih se riješiti bez uzimanja lijekova.
Re: Re: Psihologija
