citat:

---

racionalna manjina wrote:

teško ćeš motivirati šizofrenog bolesnika da se liječi, jer ono što je specifično za tu bolest je njeno negiranje od strane oboljelog.Pravo na život je najvažnije ljudsko pravo, a ono je ugroženo ako ulicom slobodno hoda bolesnik koji ima halucinacije i sumanute ideje.

---

citat:

---

laly wrote:

ali ces nauciti porodicu da ga ne odbaci, nego da mu pruzi podrsku u lijecenju

---

citat:

---

racionalna manjina wrote:

Da,bez podrške porodice liječenje je nepotpuno i zato treba naučiti porodicu kako da se ponaša prema oboljelom, ali kako? Pročitah malo onaj zakon i ne uočih ni na jednom mjestu da se spominje rad sa porodicom oboljelog kao dio procesa liječenja. Slaba fajda je od rada psihijatra ako će se oboljeli vratiti u prijašnju sredinu u kojoj nije došlo ni do kakvih promjena, jer sredina nosi ogroman dio krivice za stvaranje bolesti kod oboljelog.

---

Ako se smijem uključiti, želim reći da je sama namjera da se nekome pomogne već pomoć sama po sebi. Međutim, problem može nastati, pogotovo u "savjetodavnom" radu kad se to već šematski radi godinama.

Bojim se da se takvim stereotipnim pristupima, kakve obično imaju većina udruženja i organizacija, o psihijatriji i da ne govorim, samo stvaraju SUGESTIBILNI pacijenti i njihove porodice.

Jednostavnije rečeno, ako radiš kako ti ja kažem biće ti bolje. Znači, ako me uče da vrednujem svoju ličnost i kada se ne mogu tako osjećati, kada ne mogu živjeti u skladu s tim ''ego-idealom'', osjećat ću se loše- posramljeno, krivo, tjeskobno. Ne preostaje mi ništa drugo nego da se pravim da mi je bolje, kako se ne bi i psihijatar ljutio na mene ili neko iz udruženja.

citat:

---

laly wrote:
ukoliko nekome od njih treba i strucna pomoc, ostali clanovi to znaju prepoznati i preporuciti

---

citat:

---

flor wrote:

Jednostavnije rečeno, ako radiš kako ti ja kažem biće ti bolje.

---

citat:

---

flor wrote:
Ako se smijem uključiti, želim reći da je sama namjera da se nekome pomogne već pomoć sama po sebi. Međutim, problem može nastati, pogotovo u "savjetodavnom" radu kad se to već šematski radi godinama.

Bojim se da se takvim stereotipnim pristupima, kakve obično imaju većina udruženja i organizacija, o psihijatriji i da ne govorim, samo stvaraju SUGESTIBILNI pacijenti i njihove porodice.

Jednostavnije rečeno, ako radiš kako ti ja kažem biće ti bolje. Znači, ako me uče da vrednujem svoju ličnost i kada se ne mogu tako osjećati, kada ne mogu živjeti u skladu s tim ''ego-idealom'', osjećat ću se loše- posramljeno, krivo, tjeskobno. Ne preostaje mi ništa drugo nego da se pravim da mi je bolje, kako se ne bi i psihijatar ljutio na mene ili neko iz udruženja.

---

citat:

---

racionalna manjina wrote:

Pa mora neko i savjete dijeliti, ili to ili im oboljelom i njegovoj porodici dijeliti knjige pa da se sami edukuju

---

citat:

---

flor wrote:

- Ako lijecnik zeli voditi nekoga ili pratiti ga dio puta, mora suosjecati s psihom te osobe. Nikada ne moze su-osjecati ako daje svoje misljenje i stavove.

---

citat:

---

racionalna manjina wrote:

Po ovome zadatak liječnika se ne razlikuje od uloge svećenika Ja mislim da je impotencija psihoterapije koja je trenutno prisutna, rezultat baš te želje za nemješanjem u život oboljelog i puštanje bolesniku da sam pronalazi odgovore

---