Vjerujem ja, nije da ne vjerujem..al' ima ona iskra u čijem svjetlucanju nazrem pitanje - i šta onda?
Lijepa li je. Zelena i naborana. Kamenita i hučna. Kotlinasta i blještava iscrtanim vrhovima. Ne, nije to iz knjiga. To je iz oka koje sve je vidjelo. I utkalo u dušu. I ne dam nikom da ruši. To.
Upitana zašto imam zid prema drugim, odgovorih samo - imam! Reći ću i više me ne pitajte zašto. Imam jer mi zelenbor krešu i brste neke živuljke kojih nema u enciklopediji, al' imaju ime. Ljudsko. Da li?
Imam jer mi kotline i suri kamen peru nečim što nije od izvora i postojanja. Još im ime dadu, da se ne prepozna onaj što im udahnu život.
Imam jer moj zlatovrh i bljesak jutarnjeg sunca oskrvnuše dimom što se laž zove. I ostade ta laž kao ime. Koje ne znam i neću da znam.
Imam jer znam ko sam, šta sam i odakle sam. I nemojte mi pričati svoju nebol i prebol jer, zaboga, paćeni ste i patite..
I treba da patite jer nikada niste ni znali šta ste imali, a htjeli ste još i još i još..do krvi žedni i mesa gladni, kurjaci.
A imali ste nas, nebol i prebol, za koje nismo ni znali da smo..Mi, koji bez straha i srama znamo da sve ovo nije to što vi kažete da jeste...

[Edited by hurija on 29-01-2015 at 21:11 GMT]

...Šte ćemo jest', ječi pitanje u hodniku..Eto na šporetu šerpa puna graha, uzvratim grleno. Šta me kojeg vraga pitate kad znate...
Udobno zavaljena na ležaj osluškujem veče. Nema drugog zvuka osim pucketanja ćutuk-oraha, osušenog i spremnog za zimogrisce k'o što sam ja. Viju se plamičci. I huk planinske večeri, pomiješan sa poskakujućim žeravicama je glasan za ovu noć.
Slušam kako se lupkaju poklopci sa šerpi i šerpica, izgorjelih od plate..Nekad, kažem nekad, sam se smijala, pa i rugala, šerpicama moje tetke, ugaravljenim i nabacanim po šporetu. I tepsijama zadebljanih krajeva, od gareži ili čega već..al' u njemu najslađi hljeb..uvijek vruć i, ne znam kako, ali uvijek mekan "k'o duša"..
I moje "viška" šerpice su sad takve, i tepsije su takve, al' hljeb nije..a sve uradim kako treba..
Ehh..ogromno oko kuće gleda u planinski mrak. Kažu da je prozor. Meni nije. Dođe mi isto k'o i ono čudo tehnike u kutijici zvanoj stan. Jutros sam kroz ovo oko gledala kako skakutavo bježi srna..ne vidjeh od čega. Sad je potpuni mrak. Ne čujem više kuhinjske zvuke. Hvalim te Bože, samo da prestanu pričat' o tome šta će jest'. Bijesno od dosade, samo jede i legne, jede i legne..
Trebalo bi malo da raspuše ovaj vjetar. Kroz otvorena krila vrata puhnu oštro. Donese miris snijega. I onda čujem..treperavi zvuk suhog hrastovog lišća ispred kuće. Grančicu s koje uteče neka ptica pjevačica..Ne znam je l' to normalno, al' otkud da pjeva ovako kasno. I onda čujem trk obližnjeg potoka. Nije žubor, nego igra nepresušne vode. I zove se tako - Živa voda..kažu stari koji ovdje žive. I onda čujem sovu..Vala, nije trebala. Neka me šuhva stisnu. Šta se ona miješa u ovu glasnu tišinu!..
.......................................
Svjetlije je u grobu, čini mi se, nego gledat' u noć na planini. Drijemam. Valjda previše sna ili se je odviklo spavati onoliko koliko kažu da treba..Slušam ih kako dišu..i ovaj pas što ga vodam sa sobom spava k'oooo..i psi se dali u transformacije..
......................................
Strah! Iznebuha! Niotkuda! Nezvan! Neznan! Iz odmora i umora od odmora poskočih! Reko', sruši se dunjaluk!
Šta je? Kud je? Idi vidi..? Gdje je lampa?..i sve se redaju pitanja i svi trče, uplašeni..ko, gdje, šta..??
Ništa! Nema ništa! Kera na oprezu. Cvili al' ne miče. Od svega je ostao samo potočni trk...
......................................
Kutijica nas je dočekala kao i svaki dan, sa posebnim mirisom obaveza..
Onda saznam da je bio zemljotres..Ha? Kad?
......................................
Blaženo neznanje...makar zbog dobrog sna...

Dragi moj,
nisam ti rekla da su pojeftinile sadnice. Tamo gdje si mi rek'o da pogledam šta ima..ništa. Nema onih sočnih bresk'i. Znam da nećeš one "ćelave" (kako ih ti voliš zvat'- nektarine). I nije to neko voće, rek'o si. Daj šljive, kruške, jabuke..nemoj mi ovih modernih.."Lafina baaa, nema od tog ništa, granje k'ooo granje"...
Ne da mi se pobost' kolčeve u njivu. Znam da si rek' da trebam, al' te ovaj put neću poslušat'.
Neću.
Obećala jesam da se neću ljutit' na D., al' znaš kakav je naopak. Samo pokušavam da ti, po ko zna koji put, pokušam nijemo reći da imam problem. A ti, kao i obično, slušaš..i znam šta bi mi rekao, kao i obično - valja ti se borit', TO ti je doživotni kredit!!
A tako si bio u pravu.
I ostao si mi dužan..samo da znaš..dužan jedan ražanj, specijalan..i dužan da me naučiš kako štrampla najlonka može poslužit' k'o remen na nekom normalnom autu. Ovaj moj je svakako nenormalan. Nenormalan jer ti, svakako, ne smatraš autom nešto što ima elektroniku. Nek' je samo šarafa i kućnog alata.
I dužan si mi ostao...puno dana u kojima te trebam za savjet..i voćnjak..i sjedeljke..i harmoniku koju razvučeš od-do zbog onih mojih pekmezivih pjesama (kako si se smijao mom muzičkom ukusu)..i S. si dužan ostao..kOmpiruša vrelih i svake mirisave pekare..i dud koji ste obrstili..Da, vas dvoje zbog kojih sam se postidjela tad..
I dužan si mi dana, tek tako da naletim, da vidim šta radiš, ti i tvoje tantavice..
Ma, nisi mi dužan ništa...osim vremena koje mi te ukralo. Naprasno.
______________________________________
I vidiš, sve je tu. Opet. Pod višnju. Ispod njenih nogu. I opet zajedno. I kalemljena tuga, jasna k'o što je jasan i gled na ovaj grad. S tog mjesta. Sa obje strane višnja - tvoja, jedna sa onom koju si zvao majkom, druga sa onom koju si zvao unukom..
______________________________________
Dragi moj Dajdžo....

Ljudi..ta čudesna bića do kojih dolaziš riječju ili izrazom lica.
Svakodnevno smo svi u prilici da to isprobamo, na kraju krajeva, da osjetimo na svojoj koži rezultat takvih ljudskih igara.
Teče neobavezan razgovor sa prijateljima u kojem spomenuše problem nastao zbog ružnog tona i reakcije na njega. Onda se neko sjeti čuvene radio-emisije Primus, nekad davno...
Ide priča - nastava u kojem se uči lijepom ponašanju, komunikaciji i rezultatu toga. Kaže onaj samoprozvani Dr Nele - kako ćeš na fini način nekom opsovat' mater.. Ovako - ne kažeš ****, nego - općim ti se s majkom i - ništa. I Sve ok.

Pade mi na pamet, svakodnevno nam se servira finoća u pripĆenjima, izvještajima, vijestima..I sve ok.

Isto Primus! Blago onom ko se ne sjeća tih davnih "proročanskih" dana!

Ponekad se covjeku u glavi pokrene ta lokomotiva uspomena i za sebe spoji vagone sjecanja, nekad davno zapecacene i uskladistene u nekom od mnogobrojnih memorijskih hangara u njegovom mozgu. Isplivaju imaginarne i poneka prava slika, zacuje se glas ili mu kroz misli, brzinom svjetlosti, proleti davno upamcen citat. Neke kroz maglu a neke kristalno jasno, naviru scene kada se svakodnevno razgovaralo, prepiralo, svadjalo i mirilo u nekom drugom svijetu, nekoj drugoj dimenziji u koju smo bjezali svako iz svoje jave. Svjedoci i ucesnici u kreiranju danasnjeg virtualnog svijeta koji bez obzira na sve pogodnosti i aplikacije koje nam nudi, nema i nikad ne moze imati onu car koju je imao tzv. forumski nacin komunikacije. Specifican po tome sto bi mnogi od nas, gledajuci u monitor iznenada prasnuli u smijeh ili se ljutito dohvatili tastature ipak nam je u amanet, ako nista drugo, ostavio te vagone sjecanja. Sjecanja koja cesto zbog trenutnog potisnemo, trznemo se i misli okrenemo necemu sadasnjem ali bude i momenata kao sto je ovaj sad..
Pozdrav svima, wherever you are..