citat:

---

Analizirati Eminu, Santicevu ponajslavniju pjesmu, koju svi znamo napamet, i nebrojeno puta smo je pjevali, to izgleda kao posao unaprijed promasen, jer zar bi icija analiza, ne znam koliko pronicljiva, o toj pjesmi mogla da nam ista kaze sto unaprijed nismo, na ovaj ili onaj nacin znali ili naslucivali? Pjesma je davno usla u nas trajni duhovni prtljag, stoputa nam grijala dusu svojim starinski prisnim sjajem, na sto nacina se ispreplela sa nasim zivotima, i sada u to zivo tkanje zarezati analitickim skalpelom, ne, zbilja, to ne moze izdobriti. Ipak, sve sto rekoh, tek djelimicno je tacno. Razumijem da idole ne bi trebalo dirati rukama - ostaju bez pozlate, ali upravo to sto pjesmu znademo naizust - izaziva opravdanu sumnju da smo je prestali dozivljavati kao knjizevni tekst. Primamo njene rijeci ne pitajuci sta znace, uzimamo ih po njihovoj nominalnoj vrijednosti, kao sto po nominalnoj vrijednosti uzimamo danasnje stotinarke, ne osvrcuci se sto su gotovo izbjeglicki iscijepane i isfucane. Emina je tekst posvecen nasom upotrebom, sto znaci da u njoj vidiino vise od obicne pjesme, ali bas je to razlog sto smo u njoj prestali da vidimo - pjesmu. To jest, knjizevni tekst sacinjen po odredjenim pravilima. Cak i pomisao da je sacinjena zvuci nam pomalo bogohulno, stoga smo je u svom dozivljaju "unaprijedili" u napola narodnu pjesmu, htjeli bismo u njoj vidjeti nesto samotvorno, nesto samo od sebe nastalo, a ne izmajstorisano. Santic je tu samo onaj kroz cija se usta pjesma kazala. I Emina, zapravo, spada u pjesme koje je ubila nasa navika, stoga bi analiza trebalo da potrazi mogucnost njenog vaskrsavanja, da nam vrati prvotno osjecanje za nju, da nas suoci sa nacinom kako ju je pjesnik zaista napravio, odbacujuci pritom sve sto smo naknadno stavljali u tu pjesmu, s manje ili vise opravdanja. Pjesmi cu pristupiti iz jezickog ugla. Ako dovoljno sabrano naperimo sluh, odmah cujemo jezicku aritmiju, to jest, smjenjivanje dva glasa medjusobno oprecna, koji se sudaraju. U prvoj strofi, jezik je umiven, poetican, s dozom svecanosti: jedna uravnotezena recenica proteze se kroz cetiri stiha, sa turcizmima stavljenim u rime, to jest na povlastena mjesta u strofi, sto cini osjetnijim njihovo prisustvo u pjesmi, cime se podvlaci njihov smisao, i onaj skriti i onaj izriciti: boravak u "hamamu" cini covjeka erotski osjetljivijim i ranjivijim (sjetimo se Bore Stankovica i njegovih hamama prelivenih mocnom erotikom); "imam" je institucija koja, precutno, stoji na putu ostvarenja pjesnikove ljubavne ceznje, neka vrsta nevidljivog zida izmedju pjesnika i djevojke i "jasmin", i njegov miris, prirodno idu uz ljubavna ceznuca, ali i uz opjevanu junakinju: Santic je u pjesmi Pod beharom to dvoje izjednacio: Pa jos kako ovdje mirise meleksa, I zelena trava od pamuka meksa, I bijeli cvijet tresnje i jasmina, Ko mahala kojom prolazi Emina. To se moze reci da je rima hamama-imama zatvorila krug smisla utemeljenog na jedinstvu i slivanju. VERZIJE, JEZICKO UMIVANJE Emina je prvi put objavljena u casopisu Kolo 1902., a sest godina kasnije pjesnik ju je, izmijenjenu, unio u knjigu Pjesme. U konacnoj verziji, pjesma je ispala ne samo sazetija i neuporedivo bolja - izbaceni su zaista slabi i ocigledno suvisni stihovi nego o kudikamo finije izradjena, jer preinake, unesene u stihove koji su ostali u pjesmi, svjedoce o porastu majstorstva u rukovanju pjesnickim instrumentiina, ali i o mnogo izostrenijoj svijesti sta se pjesmom zeli postici. Recimo: u prvoj verziji pjesma nije izdijeljena na strofe, ali ovaj, na izgled bezazlen, detalj uopste nije bez vaznosti, jer se na suprotstavljanju prve i druge strofe, koje su kazane razlicitim glasovima, odmah otkriva, takoreci razgoljuje tvoracko nacelo, koje nosi pjesmu: sudar dva suprotna nacina govora o istom. Pjesnikove izmjene u prvoj strofi procistile su jezik, uravnotezile ga, pojacale svecanu dikciju, jednom rijecju, povecana je doza poeticnosti u njemu; stoga je i, "amam" postao "hamam", cime je uklonjen govorni prizvuk, a i pjesnik se valjda sjetio da pjesrnu ne kazuje licno on. Pravoslavac, u cijem govoru ne postoji "h", nego musliman, koji je pjesnikova maska, u jeitsovskom smislu te rijeci. Nadalje, "imam" je u prvoj verziji imao vlastito ime "Abdul", da bi u konacnoj verziji postao "stari" - izmjena koja jednim udarcem ubija dvije muve: uklonjen je realisticki prizvuk, koji vlastito ime unosi u pjesmu, sto jc snizavalo pjesnicku dikciju, ugrozavalo njenu svesanost, a osim toga, pridjev "stari" pojacava imamov autoritet, cime i prepreka, sto stoji na putu ostvarenja pjesnikove ceznje, biva tvrdja, da tako kazem. Slika baste, u verziji iz 1902. ispala je toliko pretrpana da se djevojka, koja je srediste svega, naprosto nije vidjela: u naknadnoj doradi, pjesnik je izbacio i "bastu sto mirise igda", a to priznajem da ne znam sta znaci, i "bulbulpjesmu" koja "ne prestaje nigda", i "prskanje sedrvana", preostao je samo "hlad jasmina", kao jedini okvir za djevojku, poetski krajnje pogodjen, jer smo vec upozorili na pjesmu u kojoj se sva mahala razrmirise na jasmin kad njome prodje Emina. Dakle, rekviziti iz sevdalinke posudjeni, u konacnoj verziji su svedeni na mjeru koja ne ugrozava pjesmu: u prvobitnom obliku pocetak pjesme je bio obican knjizevni pastis, jer je mnogo raskosnije bilo sevdalijsko ruho u koje je zaodjenuta pjesnicka emocija. Udaljujuci se, naknadnim intervencijama od sevdalinke, pjesnik je Emini dao potrebnu knjizevnu samostalnost koju isprva nije imala. Najfinija izmjena zbila se u cetvrtom stihu: Emini vise nije u ruci "kondir", nego "ibrik", i, shodno tome, kasnije, u pjesmi, nece zalivati "seboj", nego "djule", i ne iz "zlatnog kondira", vec iz "srebrnog ibrika". Pjesnik je, ocito, naknadno ulozio znatan napor da jezik pjesme prilagodi govorniku, jer "zlatan kondir" mozete naci u usmenom pjesnistvu pravoslavaca ili katolika, ali ne i Muslimana. Zatim, "srebrn ibrik" je realistican, dok "zlatni kondir" nije, jer upucuje na srednjovjekovne kraljeve i velmoze, i u pjesmi djeluje kao prejako udarena tipka na klaviru. Pjesnik je, ocito, nastojao da uravnotezi kazivanje, da mu nametne istu visinu tona od pocetka do kraja prve strofe, jer kao sto je ime "Abdul" snizavalo taj ton, jer vuce dolje, ka realistickim nizinama, tako isto "zlatni kondir" narusava dikciju, jer vuce gore, ka srednjovjekovnoj kraljevskoj raskosi iz hriascanskih snatrenja ili prividenja. Ovakve dorade su ucinile da jezik dobije ono jedinstvo i cistotu kojom prva strofa danas djeluje na nas. U drugoj strofi, medjutim, iznenadno iskrsava, da ne kazem i provaljuje, jezik koji dozom svoje prozaicnosti moze da snazno djeluje i na danasnjeg citaoca naviklog, u susretima sa savremenim pjesnistvom, na svakovrsne mjesavine prozaicnog i poeticnog govora: Ja, kakva je pusta! Tako mi imana, Stid je ne bi bilo da je kod sultana! Pa jos kada sece i plecima krece... Ni hodjin mi zapis vise pomoc nece!... Skladnu i uravnotezenu sintaksu iz prve strofe smjenjuje iskidan govor koji se sastoji od uzvika, od zakletvi, od pocinjanja pa nedovrsavanja; ovdje se ziv covjek otimlje caroliji cija je zrtva iznenadno postao. Nema vise pjevanja, kao u prvoj strofi, nego zivog govora kome je cilj - da junaku odlane, da se oslobodi emotivnog pritiska. Emina je dvoglasna, cak bi se moglo kazati dvojezicna pjesma, i upravo tu, umjetnicki najvazniju cinjenicu, odavno je prikrila nasa naviknutost na nju. I njen ostatak je prozet tim dvoglasjem, s tom razlikom sto vise nema smjenjivanja strofa u kojima se osjeca prisustvo razlicitih jezickih tonaliteta, nego u svakoj od strofa osjecamo spor izmedu sastojaka poteklih iz razlicitih izrazajnih registara.Zanimljivo je da Santic, u naknadnim doradama, nije u stihovima iz druge strofe promijenio niti zarez. Smatrao je, ocito da je ton u njima otprve pogodjen. No, ucinio je nesto drugo: precrtao je cetiri losa i suvisna stiha. Pa kada bi sultan za Eminu znao, Bi, valahi, za nju sto robinja dao! Ovdje, osjecamo, da je govor iste vrste, ali ne i stepena, kakav zaticemo u neprecrtanim stihovima, ali nevolja je sto se ovdje umijesala ideja trampe da emociju sroza u glib takoreci. Pjesnik se okliznuo na koru od banane zato sto je htio oponasati onaj hiperbolicni stil svojstven istocnjaskom ljubavnom pjesnistvu, kakav zaticemo i u poezoji bosanskih Muslimana, pisanoj ili usmenoj, svejedno. Sljedeca dva stiha, takodjer izbacena, puna su sterotipne poeticnosti, prosarane govornim postapalicama: Ta ljepsa je, bolan, od svih imamskih bula, A bjelja je, beli, od bjelih djula. I ovi stihovi pokazuju da je Emina, u prvobitnom obliku, bila prekrcana rekvizitima iz sevdalinki, ovdje-ondje pokupljenih na brzu ruku, a osim toga, iz rijeci "bula" ponovo je provirio "Vlah", jer je pjesnik zaboravio da ta rijec, u jeziku pravoslavaca, znaci nesto sasvim drugo nego u jeziku Muslimana. Rijecju, razlika izmedju dvije verzije Emine, razlika je izmedju dobre i lose pjesme. ZENSKA LJEPOTA - NE U OPISU NEGO U DJELOVANJU NA POSMARTACA Ne bih, dakako, detaljno analizirao Eminu, strofu po strofu, stih po stih, da se govor o lirskoj pjesmi ne pretvori u ljekarski detaljno prekuckavanje pacijentovih ledja. Dovoljno je bilo snazno osvijetliti prve dvije strofe, kako bi se otkrilo umjetnicko nacelo na kojem se pjesma drzi. Medjutim, pozabavicu se jos i nacinom na koji, u ovoj pjesmi, knjizevno postoji njena junakinja. Uzmimo pridjev "pust". Koji se dvaput javlja: prvo je sva Emina "pusta", potom i njene "pleci". U oba slucaja, taj pridjev ne kazuje nista konkretno, opipljivo, vidljivo o djevojci. Nego signalizuje kako je unutra, u govornikovoj dusi: nagovjestava onaj talas zaprepastenja, iznenadjenja, ceznje, zudnje koje je izazvalo iskrsavanje djevojke. Pridjev "pust" je jezicki djoker koji stoji na mjestu bilo kog drugog zamislivog atributa. Pridjev "pust" signalizuje poraz jezika pred djevojackom ljepotom. O kojoj se ne moze reci nista. Osim da si pred njom izgubljen. I uopste, u pjcsmi izostaje fizicka konkretizacija djevojacke ljepote. Kakav je njen hod, kakva su njena pleca? Pojma nemamo. Znamo jedino da njeni koraci, i kretanje njenih pleca, toliko opcinjavaju da, protiv tih cini, ne pomazu vise ni toliko pouzdani lijekovi kakvi su hodjinski zapisi. Ovaj trenutak autohumora svjedoci da se pjesnik otima vlastitoj emociji, pokusava spram nje uspostaviti ironicnu distancu. Uopste, ovdje se radi o svojevrsnom patrijarhalnom stidu koji izbjegava - ako mogu tako da kazem, da skine "valu" sa djevojacke ljepote! Djevojka je razlozena na detaljc, na geste, koji znace izbjegavanjc opisa i posezanje za knjizevnim postupkom koji je, od Homera naovamo, bio oznaka velike poezije: Ne opisuje se zenska ljepota, nego je data u njenom djelovanju na promatraca. Jedini detalj, od cijele djevojke, koji zaista vidimo, jesu one "pletenice guste". To je vjerovatno i najbolja strofa. Jer te pletenice postaju izvor zbivanja najuzbudljivijeg u cijeloj pjesmi: tu je data pjesnicka jednacina od vjetra, grana, kose, zumbula, koja sliva figuru djevjke s prirodom, i izaziva pravi stres u svijesti govornika. Kao da je vjetar pjesnikov saradnik, pomaze mu da se djevojacko bice neocekivano otvori kao cvijet: to je i najculnija i najsublimnija strofa istodobno. Jer mirisi i jesu duboko erotski u svom djejstvu, miris i jest sifra najdublje i najskrivenije erotske tajne bica. Ali, istovremeno, kao da pjesnik u toj strofi, preko svih ograda, koje ga dijele od djevojke, poseze za njenom dusom, jer iz sevdalinki znamo da duse stanuju u mirisima "Vjetar puse, al-katmerom njise, a moj dragi amber dusom dise". Kao da culna ekstaza, na svom vrhuncu, prirodno prelazi u duhovnu. PJESNIK OSUJECENJA Pero Slijepcevic kaze kako su se, u Mostaru Santiceva doba, pravoslavci "vecma libili javno pevati o ljubavi, odnosno, oni su ljubav isprva zaodevali u serafimski veo. Narocito pravoslavska Bosna, tvrda i jednoumna, nije ni do danas ispevala mnogo ljubavnih stihova, zauzeta uvek mislju otpora politickog i ekonomskog". Ocito, Santic poseze za jezikom sevdalinke i iz nevolje: da bi prerusio ljubavnu ceznju, o kojoj je inace zazorno pjevati, preobukao se u jezik koji ce mu proci "nekaznjeno". No tu je i dodatna nevolja: pjevati javno svoju ljubav prema inovjerki, zar to nije dvostruki zazor? Ovo je Santic krvavo iskusio na svojoj kozi: zaklet materinim mlijekom, odustao je od ljubavi prema katolkinji, a time su, zauvijek, i "njegove baste ostale bez ploda". Medjutim, ostati samo kod ovog objasnjenja, znacilo bi stvar nedopustivo uprostiti. Santic je bio po prevashodstvu pjesnik osujecenja, i zivotnih i erotskih. I njegova patriotska poezija je prvenstveno govor uime istorijski osujecenih! A u sevdalinkama se u hiljadama verzija pjeva isto: ljubav koja ne nalazi ispunjenje, ljubavna ceznja koja ne nalazi utoljenje, mozda i stoga sto se ne moze naci, jer se radi o ceznji za idealom. Otud se ta ceznja toliko i razgara. Senzibilitet sevdalinke Santicu je bio krajnje blizak, sto dokazuje i knjizevni rezultal: ispjevao je, u istom maniru u kojem i Eminu, najmanje desetak pjesama koje nisu po vrijednosti, ispod Emine, a bar polovina njih, po mom dubokom uvjerenju, Eminu premasuju. P.S. Nisam odolio napasnoj zelji da se pozabavim jos jednom sitnicama u ovoj pjesmi. U prvobitnoj njenoj verziji, to sto je rasplelo djevojacke pletenice zvalo se "gornjak vjetar", a u konacnoj verziji postalo je "s grane vjetar". Sprva mi se pricinilo da je pjesnik pokvario jednu krasnu sliku. "Gornjak" je predivna rijec, imenuje vjetar koji dolazi, koji puse sa gore. A u konacnoj verziji, ispalo je poprilicno nejasno: kako je to vjetar puhnuo "s grane"? Onda sam pojmio: taj "vjetar gornjak" otvorio bi pjesmu ka zemaljskim prostranstvima, ka svjetskim daljinama, a upravo to nije smjelo da se njoj desi! Jer u svijesti covjeka, obendjijanog tolikom ljepotom, sav svijet je sveden na jednu bastu onaj ostatak ne postoji! Zbog toga je, vjetar, u novoj verziji, i "duhnuo" "sa grana". Ne dolazi, dakle, iz otvorenog svjetskog prostora, jer su granice Eminine baste, u tom trenutku, granice cijelog svijeta! Ta naznaka koja svjedoci o pomjerenom dozivljaju prostora, najdelikatniji je pjesnicki potez u cijeloj pjesmi. HIMZO POLOVINA Dr Himzo Polovina је rođen 11. martа 1927. u Mostaru, u kvartu Donja Мahala, а preminuo 5. avgusta 1986. Bio je prikupljač pesama, interpretator, tekstopisac, kompozitor, odličan poeta i doktor - specijalista neuropsihijatar. Mnogi smatraju da je on najprominentni pevač i sakupljač sevdalinki svih vremena. Polovinin sakupljački i interpretatibni rad starogradske (malovaroške) pesme se karakteriše kao autentično muzičko nasleđe Bosne i Hercegovine. Njegovo duboko razumevanje i znanje duha sevdalinki ostavilo je veliki trag u bosanskoj kulturi. Kao dečak je sticao prva pevačka saznanja od svog muzikalnog oca Mušana, koji je veoma dobro svirao šargiju. Otac Mušan je voleo pesmu pa bi Himzu sa svojom braćom i sestrama poređao ispred sebe i terao da pevaju u jedan glas. Često ih je savetovao da idu u Muslimansko društvo ITIHAD. Pored značajnijeg učešća u dramskoj sekciji M.D. ITIHAD tu je usavršio afinitet svojih recitatorskih mogućnosti. To je bilo između 1935. i 1940. godine. Pred sami Drugi svetski rat je prišao učenju violine kod poznatog profesora i majstora violina poreklom Čeha, Karla Malaceka. Bio je član folklornog ansambla RKUD Abrašević, od 1947. godine do odlaska u Sarajevo. Sa pomenutim ansamblom odlazi na turneje po selima i gradovima bivše Jugoslavije. Voleo je bogatstvo narodnih nošnji, pa ih je češće koristio na javnim nastupima i kao pevač. Godine 1950. kao student Medicinskog fakulteta bio je član Studentskog KUD Slobodan Princip - Seljo, a nastupa i sa KUD Ivo Lola Ribar, KUD Proleter, ZKUD Vaso Miskin - Crni, KUD Miljenko Cvitković, te za amaterska društva koja su imala muzičke multietničke programe. Tokom svoje pevačke karijere završava studije medicine i postaje doktor specialista - neuropsihijatar. U praksi uspešno primenjuje metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Užem krugu medicinskih stručnjaka poznati su njegovi naučni radovi iz pomenutih oblasti objavljenih u stručnim publikacijama. Bio je cenjen lekar u Bolnici za mentalnu rehablitaciju Jaromir u Sarajevu cve do svoje smrti. Pored šprah felera glasa r uspeo je zagolicati muzičke stručnjake pesmom: Mehmeda je stara majka karala (u kojoj imaju samo dva r). Tada se u Radio Sarajevu pevalo uživo. Toje bilo u januaru 1953. godine kada su ga kolege nagovorile da se prijavi na audiciju pevača. Primljen je i dobio izvrsne muzičke stručnjake koji su vodili računa da od Himze naprave vrsnog umetnika. Himzo Polovina je u estradnoj karijeri proveo više od trideset godina. Nastupao je u zemlji i inostranstvu pronoseći slavu narodne pesme, a posebno sevdalinke. Snimio je dvadesetak gramofonskih ploča koje su dostigle milionske tiraže kao i nekoliko audio kaseta visoke muzičke vredosti. Napravio je veliki broj arhivskih shimaka za Radio Sarajevo. Često je nastupao na koncertima priređenim u humanitarne svrhe, po bolnicama, domovina penzionera, iznemoglih i starijih osoba, domovima za napuštenu decu, klubovima lečenih alkoholičara itd. Polovina je pet godina pauzirao na Radio Sarajevu zbog nesporazuma sa ljudima te kuće. Slušaocima je za tih pet godina nedostajao Himzo Polovina. Tražili su ga i upućivali žalbe Radio Sarajevu. U Radio Sarajevu su govorili da način pevanja Himze Polovine ne odgovara koncepcijama i stilu koji neguju. U međuvremenu, jedan savezni žiri, ocenjujuci pevače napodnih pesama, dao je visoku ocenu Himzi Polovini, naročito ističući njegov stil i afinitet prema višim estetskim vrednostima u sadržaju pesme. I žiri je kao i slušaoci bio impresionirah kada je Himzo, kao to samo on ume, tiho i osećajno, zapevao: Nevjera je tuga golema na srcu... Himzo je pevao skoro o svim gradovima Bosne i Hercegovine, o lepom gradu Višegradu, o postanku Banja Luke, o Saraj Bosni - Sarajevu divnom mestu, o Tuzli koju je opasala guja, o hairima koje gradi Mehmed paša Sokolović no Bosni... Za svoju umetnost primio je mnoga priznanja, među kojima: Estradnu nagradu BiH i bivše Jugoslavije. Njegove vitrine krase srebrne, zlatne i dijamantske ploče, diplome i mnoga priznanja koja je za života primio. Prilikom njegovog poslednjeg koncerta, u Plavu (Crna Gora) 5. avgusta 1986. godine, umro je od posledica srčanod udara. Poslednja pesma koju je otpevao bile je Emina. Sahranjen je u groblju Bare u Sarajevu. Nakon smrti, Himzino muzičko delo ostaje još popularnije, te mnoge radio stanice i disko kuće presnimavaju njegove muzičke materijale i emituju ih. Bio je oženjen sa Fikretom Medošević. Imao je kćerku Rubinu i sina Edmira. Zahvaljujući Himzi Polovini mnoge zaboravljene pesme su ostale zabeležene za sva vremena. Neke od njih su i: Dvore gradi Komadina Mujo Čudna jada od Mostara grada Ikindija, sunce zalazaše Poletjela dva goluba Jutros prođoh kroz čaršiju Voljelo se dvoje mladih Otvor´ vrata od hamama Poljem se vija Hajdar delija Mila majko šalji me na vodu Safet Isović (1936 - 2007) je bio poznati bosanskohercegovački interpretator sevdalinki. Po mišljenjima većine muzičkih kritičara i poznavalaca izvornog narodnog melosa jedan od najboljih izvođača sevdalinki svih vremena. Biografija Rođen je 1936. godine u Bileći. Tokom drugog svjetskog rata napustio je rodnu Bileću kao izbjeglica sa svojim roditeljima. Od tada je bio nastanjen u Banja Luci gdje je pohađao osnovnu školu "Šesta pučka škola". Nakon završetka rata vratio se u Bileću gdje je upisao i maturirao gimnaziju, a potom upisao višu gimnaziju u Trebinju. Nakon šestog razreda preseljava u Slavonski Brod gdje je nastavio školovanje u gimnaziji "Zlatko Šnajder", bio je među najboljim đacima i završio veliku maturu 1955. godine. Iste godine je preselio u Sarajevo i počeo studirati na Pravnom fakultetu. U Sarajevu je, nakon doseljenja, proveo ostatak života. Tokom rata (1992-1995) bio je teško ranjen u svojoj porodičnoj kući, ali nakon dužeg liječenja je ozdravio i nastavio se baviti muzikom. U društvu svojih prijatelja je često pjevao stare sevdalinke koje nikad nije snimio. Jedna od njih je "Na Ophodži prema Bakijama", a volio je pjevati i vranjanski sevdah. Preminuo je 2. septembra 2007. godine, a dženaza (ukop) je obavljena 4. septembra 2007. godine u haremu Alipašine džamije u Sarajevu. Karijera Tokom studiranja u Sarajevu, često je sa prijateljima "pjevušio" u hodniku tokom odmora. Njegovo pjevanje se svidjelo Hasku Haveriću koji ga je tada jedva nagovorio da postane član ansambla narodnih igara i pjesama studentskog društva "Slobodan Princip Seljo" gdje je polagao audiciju pred komisijom u kojoj su bili Selver Pašić, Selim Salihbegović i drugi. Zbog talenta kojeg je imao, odmah je bio primljen. 1956. godine po nagovoru ljudi iz ansambla je otišao na audiciju na Radio Sarajevo. Nakon što je položio audiciju (iz drugog pokušaja), dobio je termin da snimi dvije pjesme. Prve pjesme koje je snimio su bile "Kad ja pođem iz Sarajeva grada" i "Kasno prođoh kraj Morića hana" koje su emitirane na dan oslobođenja Sarajeva 1957. godine prvi put na Radio Sarajevu. Prvi solistički koncert je održao u "Domu sindikata" u Beogradu 19. marta 1963. godine kojeg je otvorio pjesmom "Otvori vrata od hamama, Zlato, Zlatijo". Zatim su slijedile godine njegovog velikog uspijeha. Bio je pobjednik mnogih velikih muzičkih festivala, dobitnik Zlatnog mikrofona i oko 35 zlatnih i srebrnih ploča, zatim dobitnik Estradne nagrade BiH i Estradne nagrade bivše Jugoslavije. Dvorane u kojima je održavao solističke koncerte, širom svijeta, su bile prepune kad god je gostovao. Vrhunac svih tih gostovanja je bio održani koncert u prepunoj "Sydney opera house" dvorani u Sydney-u u kojoj je ušao u katalog izvođača i jedini je pjevač iz bivše Jugoslavije koji je u njoj gostovao. Snimio je brojne sevdalinke za arhiv Radio Sarajeva (uključujući i nekoliko sevdalinki uz saz). Bio je aktivan član Udruženja estradnih radnika BiH. Saradnja Zahvaljujući Safetu, mnoge sevdalinke su ostale zabilježene za sva vremena kroz njegove audio i video snimke i arhivske snimke za Radio Sarajevo. Kroz dugu muzičku karijeru je sarađivao sa mnogim muzičarima, interpretatorima i tekstopiscima kao što su Jozo Penava, Omer Pobrić, Ismet Alajbegović Šerbo i drugi. Snimio je dosta pjesama u duetu sa popularnim interpretatorima bosanske pjesme: Zaimom Imamovićem, Miletom Petrovićem, Bebom Selimović... Safet Isović u politici Safet je sebe oduvijek smatrao antikomunistom. Politikom se počeo baviti 1990. godine. Aktivno je učestvovao u osnivanju Stranke demokratske akcije, bio je među četiri prva potpisnika akta o osnivanju SDA kojoj je on lično dao ime. Također je bio izabran za republičkog poslanika, a kasnije i za federalnog. Međutim zbog neslaganja sa političkim pravcima u kojima je SDA išla, 1998. godine se povukao iz politike i aktivnog djelovanja u stranci. Antologijski snimci Đul Zulejha" "Boluje Anka Prijedorka" "Balada o Morićima" "Djevojka sokolu zulum učinila" "Grana od bora, pala kraj mora" "Kasno prođoh kraj Morića hana" "Mujo kuje konja po mjesecu" "Moj dilbere" "Kiša bi pala" "Dvi planine viš´ Travnika grada" "Mujo đogu po mejdanu voda" "Put putuje Latif-aga" "Vozila se po Vrbasu lađa" "Slavuj ptica mala" "Zmaj od Bosne" "Haj, kakve Ajka crne oči ima" "Vrbas voda nosila jablana" "Akšam mrače, moj po Bogu brate". "Zarasle su staze moje". "Šta bi sevdah bez nas dvoje" "Od sveg´ me je sačuvala majka" Kolika je šeher Banja Luka"

---

citat:

---

HANKA PALDUM HANKA PALDUM BIOGRAFIJA BIOGRAFIJA Hanka Paldum, ustoličena diva sevdaha i narodne muzike, zvijezda je koja već tri decenije sija punim sjajem u samom vrhu estradnog neba na prostorima Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije . „Primadona bosanske folk pjesme. Uvijek negdje između klasičnog i novokomponovanog narodnog zvuka, Hanka Paldum je zvijezda koju štuju svi: od ministara i njihovih vozača, univerzitetskih profesora i zidara, penzionera i srednjoškolaca na ekskurziji u Poreču. Jedna od rijetkih folk zvijezda koja je uspjela napuniti zagrebačku dvoranu ´Vatroslav Lisinski´.“ Za ovakvu „definiciju“ u „Leksikonu bosanskog duha“ i epitet dive, kraljice ili primadone narodne muzike zaslužni su prije svega Hankin glas i talent koji je nosila u sebi i razvijala ga na pravi način, uporan rad, dobre pjesme i krajnje profesionalan odnos prema poslu kojim se bavi. Srca poklonika dobre pjesme Hanka osvaja svojim jedinim i najjačim prirodnim oružjem: punim glasom, čistim grlom te originalnim interpretacijama: sve je to i čini prepoznatljivom, posebnom i velikom pjevačkom zvijezdom jedinstvenog izražajnog stila, zvijezdom koja se pretvara u amblem i kultnu ličnost jednog vremena i prostora. DJETINSTVO Pjevačica svih vremena, kako često nazivaju Hanku Paldum mnogi muzički znalci, rođena je u Čajniču, u relativno siromašnoj porodici u kojoj je odrasla uz brata Mustafu i Smaila, te sestre Razu i Rasemu. Otac Mujo radi u drvnoj industriji “Stakorina” a kako je bio vješt raznim umjetničkim rukotvorinama od drveta u slobodno se vrijeme bavi izradom tambura uz koje je svirao i pjevao. "Moji roditelji, Mujo i Pemba nas petero djece odgojili su po strogim patrijarhalnim nazorima. S obzirom na to da očeva plata nije bila dovoljna za sedmočlanu porodicu, majka je morala tkati ćilime i prodavati ih, a ja kao najstarije žensko dijete već sa pet godina pomagala sam joj u kućnim poslovima", sa sjetom u očima priča Hanka. Najvažnije što je Hanka ponijela iz kuće jeste vaspitanje: poštenje,marljivost,skromnost i spremnost da pomaže ljudima. Već u prvom razredu osnovne škole učiteljica je zapazila kako ima lijep glas, a nešto kasnije nastavnik muzičkog vaspitanja, Mujo Fočo, uključio je Hanku u školski hor, pa je često nastupala kao solista na školskim priredbama: "Uvijek sam se isticala pa su me često angažovali da pjevam sevdalinke. Spomenuću putovanja sa majkom. Išle smo vozom kod tetke, mamine sestre u Rudo. Bilo je dosta tunela. Kada bi voz ušao u tunel ja bih zapjevala, a kada izađemo iz tunela prestala bih, jer sam bila stidna. Onda bi putnici pitali ko to tako lijepo pjeva, a ja bih gledala kroz prozor kao da se to ne odnosi na mene. Imala sam osjećaj da će mi srce iskočiti od dragosti", prisjeća se Hanka i opet spominje svoju majku na čiji pomen, iako je umrla prije pet godina, skoro uvijek zaplače: "Moja majka, neka joj duša u miru i lijepim džennetskim baščama počiva, bila je vrijedna, pametna i mudra žena. Osjetila je da za nas djecu nema nikakve perspektive u malom gradiću Čajniču, pogotovo za djevojke, pa je nagovarila oca da prodaju imovinu i da se presele u veći grad, a odluka je pala na Sarajevo. Sjećam se tog dana kada smo trebali krenuti iz mog rodnog kraja... Plačući sam otišla, ali je moja duša ostala tamo". U novoj sredini roditelji su bili puni straha da njihova djeca ne krenu krivim putem, postali su još strožiji, i Hanka nastavlja svoju priču: "Djeca se igraju na ulici ispred naše kuće na Vratniku, a mi samo kroz prozor gledamo. Ako bih stisla petlju pa upitala oca da nas pusti napolje odgovor bi uvijek bio ´jok´, i nema dalje priče. Eh, zamislite u takvoj porodici pokušati razmišljati o pjesmi i muzici. To je bilo nezamislivo". Imala je dvanaest godina kada joj je brat Smail koji je bio član KUD-a "Bratstvo" rekao: "Hanko, kada bi ti došla bila bi najbolja!". Brat je je nagovarao da se iz kuće iskrade kroz prozor, obećavši joj da će je on "pokrivati". Tako je Hanka koristila situaciju da se povremeno pojavi u kulturno-umjetničkom društvu po 15-20 minuta, a kad je ponesena pjesmom kasnila ponekad bi dobila i batine. Direktor doma kulture Marijan Ravlić dolazio bi kod Muje i Pembe moliti ih da je puste na neku priredbu koja se održavala po mjesnim zajednicama. Otac bi je puštao uz prisustvo starijeg brata Mustafe koji je bio ništa manje strog od oca. Onda su počela amaterska takmičenja na kojima je često pobjeđivala, a za nagradu je dobivala čokoladu sa rižom ili deset ulaznica za kino. Čokoladu su dijelili, dok bi ulaznice za kino ostajale neiskorištene zbog očeve strogosti. Nakon tri godine borbe i uvjeravanja roditelja da voli muziku iznad svega i da se želi upisati u muzičku školu, otac je bio isključiv i odlučio da se mora upisati u školu koja će joj donijeti kvalifikaciju i sigurno zanimanje sa kojim će moći naći posao i zarađivati novac. U to vrijeme otac postaje sve bolesniji i ubrzo umire. Hanka je kasnije upisala Srednju trgovačku školu te se uključila u većiKUD “Ivo Lola Ribar”. Sa punoljetstvom je položila audiciju na Radio Sarajevu i počela školovati glas i korepetirati sa priznatim pedagozima i profesorima muzikeZvonkom Nevzalom,Jozom Penavom i Vaskom Pokrajčićem. Nakon dvije godine upornog rada napravila je prve arhivske snimke za Radio Sarajevo. To su bile sevdalinke, a prva koju je snimila bila je „Moj beharu ko li mi te bere“. Nastavila je sa snimanjen arhivskih snimaka i danas ponosno ističe da ima preko stotinu snimljenih sevdalinki za radijski arhiv. Bila je vrijedna i voljela se dokazivati, ali i stroga prema sebi, uživala bi kad bi je drugi hvalili. -Tadašnji profesor muzike Zvonko Nevzala rekao mi je „ti si mala jedan prirodni dijamant, a taj dijamant treba brusiti da bi dobili brilijant“. U drugom razredu srednje škole upoznaje svog prvog muža Muradifa Brkića Muftu tadašnjeg studenta književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Zaljubili su se jedno u drugoi poslije tri ili četiri mjeseca bezazlenog druženja počeli su se zabavljati. Njena majka je od Mufte zahtijevala da utiče na Hanku da se ne bavi muzikom, mada je ona uvijek govorila da hoće i njega i muziku. "Muradif je bio veoma inteligentan i znao je da je muzika moja velika ljubav i da će me zadržati pored sebe ako me bude podržavao da istrajem. Često mi je govorio ´ako nećeš biti najbolja u Jugoslaviji prestani pjevati, završi školu, upiši fakultet´. Poslije srednje škole, odlučila sam da moj fakultet bude moja muzika i moja publika". PRVA SINGL PLOČA -1975. godine Hanka pobjeđuje na festivalu amatera pjevača „Pjevajmo danu mladosti“ sa pjesmom „Pokraj puta rodila jabuka“, zapis Mijata Božovića i stiče pravo na snimanje singl ploče za sarajevski Diskoton. Ova pjesma nije tada bila veliki hit ali se vremenom izborila za svoje mjesto i ostala u narodu pa se i danas rado pjeva i nalazi u repertoaru mnogih pjevača. Hankina interpretacija joj je dala poseban pečat. Tadašnji urednik i kompozitor Mijat Bozović nudi Hanki saradnju i snimanje singl ploče sa dvije pjesme „Ljubav žene“ i „Burmu ću tvoju nositi“ uz Veliki narodni orkestar Radio-televizije Sarajevo pod upravom Ismeta Alajbegovica-Serbe. Ovu singlicu izdaje zagrebački Jugoton. Hanka nastavlja saradnju sa Mijatom Božovićem koji vjeruje u Hankin talent i u to da će Hanka jednog dana postati velika zvijezda folka. Poklanja joj pjesmu „Voljela sam oči zelene“ i ova pjesma za samo nekoliko mjeseci postaje veliki hit, dugo vremena Hankina lična karta, a i danas je to narodnjački evergrin koji se nakon trideset godina pjeva od Vardara do Triglava, u svakoj kafani, na svakoj zabavi, kako na tulumu u Zagrebu tako i na derneku u Sarajevu ili žurci u Beogradu. „Zelene oči“ je pjesma svih vremena i svih generacija, jedan je od rijetkih narodnjačkih hitova koji je prepjevan i na slovenskom jeziku. Nakon uspjeha sa “Zelenim očima” nastupa kao debitantica na Ilidžanskom festivalu sa pjesmom profesora Julija Marića „Ja te pjesmom zovem“. Interesantno je da je ova pjesma prvobitno bila diskvalificirana jer je tadašnji član žirija Milan Radić, inače novinar, smatrao da pjesma nije toliko vrijedna da uđe u takmičarski dio programa. Na insistiranje autora pjesme, profesora Julija Marića, velikog muzičkog autoriteta, Hanka ipak ulazi u takmičarski dio festivala. Ova pjesma postaje veliki hit, nastavlja da živi u narodu i danas je također jedan od Hankinih evergrina koji se uvijek rado pjeva i često naziva kultnom pjesmom. „Ja te pjesmom zovem“ doživljava i nekoliko prepjeva, ali je ostala zapamćena po Hankinoj jedinstvenoj interpretaciji za koju jedan njen obžavatelj kaže: “ Ko nije čuo pjesmu ´Ja te pjesmom zovem´ u interpretaciji Hanke Paldum nije čuo ništa...“. U to vrijeme Hanka pjeva u sarajevskim elitnim prostorima uz zvuke harmonike vrsnog harmonikaša Omera Pobrića i na taj način stiče svoje vokalno i scensko iskustvo: "Tako sam tri godine radila u elitnim prostorima. Od prve plate, i to učeničke, kupila sam šoljice za kafu koje sam poklonila majci. A od pjevačke, haljine za nastupe. U to vrijeme s ekipom s Radio Sarajeva putovali smo po Jugoslaviji. Imali smo mnogo javnih snimanja koncerata subotom uvečer. Pjevala sam s rahmetli Zaimom Imamovićem i pokojnim Draganom Stojinićem. Tada su oni bili velike zvijezde”. Hanka i Muradif su se vjenčali nakon što je on diplomirao. Ubrzo nakon toga on odlazi u vojsku, a Hanka na prvu veliku jugoslovensku turneju kao gost tada već velike zvijezde Mehe Puzića, pjeva pjesmu “Ja te pjesmom zovem” i plače. Nakon odsluženja vojnog roka 1979. Muradif i Hanka osnivaju diskografsku kuću “Sarajevo Disk“ za koju snima i rock sastav “Vatreni poljubac“ sa Milićem Vukasinovićem na čelu. Na jednom koncertu Muradif je čuo Mićinu pjesmu “Volio sam volio” i došao na ideju da je Hanka snimi. Hanka se nećkala, a i sam Milić nije bio oduševljen ovom idejom: “ Bio sam malo skeptičan na početku, ali kada sam čuo kako to Hanka pjeva, osjetio jačinu i temperament njenog glasa, odmah sam znao da ćemo “razvaliti” Jugu.” I zaista, susret i upoznavanje sa Milićem Vukašinovićem bio je od presudnog značaja za Hankinu karijeru i penjanje na estradni tron. “Voljela sam voljela” u Hankinom izvođenju osvaja publiku i doživljava milionski tiraž, publika je voli, muzički kritičari hvale. Hanka postaje poznata širom zemlje, pozivaju je na gostovanja i koncerte, slijede mnogobrojne nagrade i priznanja: Oskar popularnosti, Tri zlatne zvjezdice, proglašena je pjevačicom godine… Započinje blistava karijera velike pjevačice. SJAJNA ZVIJEZDA Nakon nezapamćenog uspjeha sa ovim singlom snima singlicu “Odreću se i srebra i zlata”, istovremeno radi na pripremama za prvi album koji će po jednoj od pjesama dobiti naziv “Čežnja”. Osim Milića Vukašinovića na ovom albumu se kao autori pojavljuju i druga poznata imena iz svijeta narodne, pop i rock muzike: Goran Bregović, Nikola Borota, Bodo Kovačević, Mijat Božović, Blagoje Košanin...Po prvi put u jugoslovenskoj narodnoj muzici korišteni su elektronski instrumenti, pjesme su imale drugačije aranžmane nego uobičajeno, Hankina interpretacija je bila drugačija i besprijekorna. Pjesmom “Voljela sam voljela” i albumom “Čežnja” postavljeni su novi standardi u narodnoj muzici, jedan novi pravac, u neku ruku mala revolucija: spoj narodne i rock muzike i razbijanje tvrdih žanrovskih barijera. Kod nemalog broja muzickih kritičara, kompozitora i kolega pjevača album ne nailazi na odobravanje nego na osudu da se ovakvim muziciranjem kvari prava narodna muzika. Međutim, Hanka je sa svojim timom vjerovala u sebe i svoj uspjeh i bila sigurna da je urađeni materijal, iako neobičan, nešto novo i kvalitetno. To će se kasnije i potvrditi jer “Čežnja” nailazi na izvanredan prijem publike, obara mnoge diskografske rekorde i prodaje se u prekomilionskom tiražu, a pjesme u novom por-rock maniru približavaju je i onima koji nikada nisu slušali ni nju, ni narodnu muziku. Neobičnim poslovnim potezima Hanka privlači medijsku pažnu i naklonost publike: kao pjevačica narodne muzike promovira album”Čežnja” na Opatijskom festivalu zabavne muzike, promociju i prvi solistički koncert održava u beogradskom “Domu sindikata” na kojem se po prvi u put u istoriji narodne muzike uvode na scenu dupla garnituru bubnjeva ortodoksne rock grupe „Vatreni poljubac“, klavir i klavijature Laze Ristovskog, harmonike Ljubiše Pavkovića i Miće Radovanovića, klarinet Bokija Milosevića. Koncert popraćen oduševljenjem i ovacijama. Slijedi turneja po cijeloj Jugoslaviji, gotovo svaka pjesma sa ovog albuma postaje hit, a još danas su “Crne kose”, “Zbog tebe” (također prepjevane od drugih pjevača), “Čežnja”, “Zbogom” slušane i neizostavan repertoar na zabavama i slavljima, Hankini evergrini za svaku priliku. Godine 1982. slijedi album „Sanjam“ na kojem je kompletan autor Milić Vukašinović. S ovim albumom Milić stvara svoje životno djelo, a Hanka od jako popularne pjevačice postaje velika jugoslovenska zvijezda. Obzirom da „Sarajevodisk“ nije imao svoju produkciju, album se zbog ogromne potražnje producira u četiri diskografske kuće, obara sve rekorde po prodaji i dostiže tiraž od preko milion i po primjeraka. Hanka doživljava nezapamćene uspjehe na jugoslovenskoj sceni, omiljena kod publike i cijenjena kod muzičkih kritičara, uvijek rado viđena gošća na radijskim i televizijskim programima. Kreće Hankina turneja i prvi put u narodnoj muzici po velikim sportskim dvoranama i stadionima širom Jugoslavije. U beogradskom Domu sindikata za samo sedam dana održava čak rekordnih 14 solističkih koncerata za koje se tražila karta više. Euforija i oduševljenje publike. I na ovom albumu gotovo svaka pjesma je hit, a posebno se izdvajaju naslovna „Sanjam“, apsolutni megahit „Ja te volim“, zatim „Ljubav je radost i bol“, „Voljeni moj“, „Uzalud mi tražiš oproštaj“ i druge. Dobija sva moguća strukovna priznanja: Estradnu nagradu Jugoslavija, četiri uzastopna Oskara popularnosti, nekoliko puta je proglašena pjevačicom godine, Zlatnu plaketu za najhumanijeg pjevača, pjeva i dobija nagrade na festivalima "Ilidža", „Vogošća“ "MESAM", "Poselu" Programa 2O2 Radio Beograda... Hanka je jedna od rijetkih pjevačica koja je održala svoje solističke koncerte u velelijepnim dvoranama „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu,“Sava centar“ u Beogradu, “Zetra“ u Sarajevu.Održala je na stotine humanitarnih koncerata. Jugoslaviju je predstavljala 1986. na inernacionalnom festivalu u Berlinu. U to vrijeme sve diskografske kuće se utrkuju za izdavanje Hankinog novog materijala. Hanka se uz pomoć Muradifa odlučuje za beogradski „Jugodisk“ i dobiva za prelazak u ovu disko kuću avanas za koji su govorili da je do tada najveći u istoriji jugoslovenske diskografije. 1983. godine izdaje album „Dobro došli prijatelji“, kompletan autor muzike i teksta ponovo je Milić Vukašinović. Sa albuma se izdvaja nekoliko hitova: „Dobro došli prijatelji“, „Ne ljubi me noćas mili“, „Htio si sam“, „Neću da ti oproštaj dam“… Hanka nastavlja da snima ploče i niže uspjehe. Album „Tebi ljubavi“ izdaje 1984. i uz novi imidž a la Kim Wilde postiže zavidan uspjeh. Posebno se izdvajaju pjesme autora Miše Markovića „Lažno su me voljele crne oči“i „Ali pamtim još“. Posljednja je postala evergrinom i posebno je omiljena kod onih koji žive u dijaspori. -1985. sa kompozitorom Miodragom Ilićem i ansamblom „Južni vjetar“, snima album „Nema kajanja“ . Ovim albumom dominira u to vrijeme naročito popularan orijentalni prizvuk pjesama što je doprinijelo da postane jedan od najprodavanijih albuma te godine. Vrlo slušane pjesme i hitovi sa ovog albuma: „Nema kajanja“, „Srce je moje kamen“, „Pa sta“,“Lutaj srce“, „Hocu da budem samo zena“, „Kasno je za sve“. Ponovna saradnja sa Milićem Vukašinovićem 1986. godine na albumu „Bolno srce“ donosi nekoliko novih hitova i pobjedu na festivalu narodne muzike “Vogošća” sa naslovnom pjesmom „Bolno srce“. Na ovom albumu snima i sevdalinku „Sjećaš li se djevo bajna“ uz pratnju harmonikaša Milorada Todorovića. -1988. album „Gdje si dušo“ Hanka radi sa Pericom Simonovićem. Pjesma „Ne kuni ga majko“ osvaja drugu nagradu publike na festivalu „Ilidža”, a hitovi postaju I pjesme „Kaži mi“, „Hoću s tobom da se napijem“, „Milo moje“, „Odlazi čovjek“. Osim u takmičarskom dijelu festivala, Hanka nastupa i na večeri posvećenoj kompozitoru Jozi Penavi, maestralno pjeva jednu od njegovih najvećih hitova “Gledala sam sa prozora” i doživljava ovacije publike. Saradnja sa Ibrom Mangafićem od 1989. do 1992. na albumima “Kani suzo izdajice” i “Vjetrovi tuge” donosi nove uspjehe, pobjede na festivalu “Vogošća” sa pjesmama “Vjetrovi tuge” i “Pokloni mi noćas dušu”. Mega hitovi “Kani suzo izdajice”, “Vjetrovi tuge”, “Sa, sa Sarajevo” ubrajaju se u najbolje pjesme iz Mangafićevog bogatog muzičkog opusa, a ništa manji uspjeh i slušanost postižu “Izgorjeću, poludjeću”, „Ja za tebe nikada nisam bila žena“, „Tako me uzbuđuješ“, „Traziš me kad je kasno sve“, „Živote druže“, „Nevjera, tvoja nevjera“, “Odreću se sveg’ na svijetu”, “Ne mogu kroz život sama” i druge. Jedan od velikih trenutaka karijere Hanka doživljava 1996. godine u hrvatskom hramu kulture Vatroslav Lisinski u Zagrebu kada je nakon desetogodišnje pauze pred prepunom dvoranom održala veličanstven solistički koncert. Pred dvoranom je ostalo skoro hiljadu ljudi, a oni koji su bili unutra, doživjeli su svoju ljubimicu u najboljem svijetlu uz želju i poruku da će je još dugo godina slušati. Hankina pjesma je još jednom pokazala da ljudi prepoznaju istinske vrijednosti i da prava pjesma ne poznaje granice. -1999. godine Hanka obilježava dvadesetpetogodišnjicu svog umjetničkog rada nizom koncerata u dvorani “Bosanskog kulturnog centra” u Sarajevu. Zajedno sa svojom slavljenicom Hankina vjerna publika uživa u koncertima i pjeva svaku njenu pjesmu. Iste godine na albumu „Nek’ je od srca“ Hanka sarađuje sa Harijem Varešanovićem, producentom i glavnim kompozitorom albuma, uz kojeg se kao autori pojavljuju i Amir Kazić Leo, Alka Vuica, Marina Tucaković i drugi. „Crni snijeg“, duetska pjesma sa Harijem Varešanovićem, postaje megahit, a balada “Svaka rijeka moru stići će“ osvaja na nekoliko radijskih stanica nagradu “Pjesma godine”. Ništa manje slušane ni popularne nisu ni pjesme „Kakva ljubav takav joj i kraj“,“Gazi, gazi“,“Jadna sam bez tvoje ljubavi“, “Rođena sam”. Album „Džanum“ iz 2002. godine radi sa kompozitorima Pericom Zdravkovićem, Avdom Huseinovićem, Arminom Šakovićem. Izdvajaju se hitovi „Tuđa rana ne boli“, „I dan danas“, “Pjesma je sve“, „Šta će meni“, “I da znaš”. „S kim si takav si“ izdaje 2003. u saradnji sa Draganom Taškovićem-Tašketom. Naslovna pjesma postaje ubrzo hit, a balada „Nije to prvi put“ jedna od najslušanijih i posebno omiljenih kod ženskih srca. U novembru 2004. godine Hanka je održala veliki solistički koncert u sarajevskoj “Zetri” i time obilježila tri decenije uspješnog rada na muzičkoj sceni. Više od tri sata, sedam hiljada posjetilaca oduševljeno je pjevalo sve hitove svoje kraljice folka. Hanka je na koncertu okupila kolege Halida Bešlića, Alku Vuicu, Josipu Lisac, Esmu Redžepovu, Sašu Matića i Milića Vukašinovića koji se na sceni pridružio narodnom orkestru Javnog servisa TV BiH svirajući gitaru, a potom je, na oduševljenje mnogih, i zapjevao sa Hankom. Jopsipa Lisac se zahvalila Hanki što je jedna od kolegica koje je pozvala na svoj koncert i u duetu sa Hankom otpjevala “Omer beže” čime su izazvale erupciju oduševljena. Ovacije publike doživjeli su i neobični dueti sa Halidom Bešlićem te kraljicom romske pjesme Esmom Redžepovom. Nakon zadnje pjesme publika je skandirala “još, još” i “Hanka, Hanka” kao da je htjela svojoj ljubimici poručiti da im još dugo, dugo pjeva. Krajem 2006. godine svojim novim studijskim albumom nazvanim “Žena kao žena” Hanka se vraća na “velika vrata” na muzičku scenu. Album je sačinjen iz 14 izvrsnih pjesama u izdanju "Hayat produkcije" i predstavlja pravi izbor za sve ljubitelje Hanke Paldum, a vrhunska produkcija i moderni aranžmani osvojit će i nove fanove naše folk dive. Muzički producent albuma je Perica Simonović a postprodukciju albuma uradio je svjetski poznati producent Carlos Peron, Švicarac, koji je u svijetu muzike postao poznat osamdesetih godina sa grupom Yello. Aranžmani su rađeni u studiju „Hazard“. Pjesme "Žena kao žena" i "Dođi" su snimane u studiju BSE Records u Njemačkoj. Autori na ovom albumu su Zlatan Fazlić – Fazla, Goran Antunović, Jovica Petković, Al Dino, Don Almir, Milić Vukašinović, Geronimo i Nazif Gljiva kao I grupa njemačkih kompozitora iz produkcije BSE Records. Sa pjesmom “Dođi” Hanka ima zapažen nastup na drugom Radijskom festivalu BiH u Tuzli gdje osvaja nagradu za aranžman. Duetska pjesma “Ja nemam snage” sa autorom pjesme Don Almirom osvaja prvu nagradu publike te drugu nagradu radijskih stanica na festivalu zabavne muzike “Bihać 2006”, a prvu nagradu publike i nagradu za najbolji tekst na festivalu zabavne muzike “Stari grad” u Crnoj Gori. MULTI MEDIJALNA UMJETNICA - 1991. Hanka igra u filmu „Praznik u Sarajevu“ reditelja Benjamina Filipovića - Učestvovala je u predstavama „Iza sna“ glumca Emira Hadžihafizbegovića. - 2004. u njemačkom gradu Direnu u Šekspirovoj predstavi „Magbet“ pjeva na njemačkom jeziku sevdalinku „Kraj tanana šadrvana“ i makedonsku pjesmu “Jovano Jovanke” u režiji Kaće Čelan. - Na desetom jubilarnom Sarajevskom film festivalu Hanka kao jedna od posljednjih diva autentične narodne muzike učestvuje u muzičkom spektaklu pod sentimentalnim nazivom ˝Hotel Evropa˝ koji je na koncertima u Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani ugostio pored Hanke i legendarne vokalne soliste koji su, svaki u svojoj muzičkoj formi, obilježili dekade prošlog vijeka, od 50-ih pa sve do danas. - Učestvuje u dokumentarnom filmu „Posao iz snova“ u režiji Danijele Majstorović koji je prikazan na festivalima u Zagrebu i Sarajevu. - Hanka Paldum je dobila 2004. godine „Zahvalnicu grada Sarajeva“ za lično zalaganje i doprinos u oblasti kulture grada Sarajeva. Izuzetnoj ženi i estradnoj umjetnici koja je obilježila muzičku scenu Sarajeva i BiH-e za sva vremena, te svojim bogatim stvaralaštvom animirala i afirmisala generacije sarajevskih

---

Beba Selimović-Bolna leži dilber Duda

 

Nedeljko Bilkic&Jovica Petkovic- Mujo kuje


 

Safet Isović-Zarasle su staze moje

 

Zora Dubljević-Ječam žele tuzlanke djevojke

 

Safet Isović-Ako hoće,hoće

 

Jedan vrsni sevdalija Emir Dedić-Prolazi jesen

 

Zaim Imamović-Okreni se