"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...

(Herman Hesse)"

Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put.
Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje.
Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni.
Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."

Ivo Andrić «Znakovi pored puta»

Nije me nikada trebala gledati,
Ako nije htela biti voljena,
Ima nnogo ljudi,
Mislim, kojima ona moze da otkrije
Svu svoju dusu, ako to zeli,
A koji se time nece izmeniti:
Ali ja nisam takav, i ona je to znala,
Kada se njen pogled, koji je lutao iznad njih,
Zaustavio na meni.


Robert Browning



Ne boj se nepovoljnih okolnosti, nemoj na njih misliti, nemoj ih gledati, one donose neuspjeh.
Nije važno kako protivnik tebi izgleda.
Upri oči u svoj cilj, čvrsto se drži uza nj i uporno misli što ti je još potrebno da bi ga dosegao.
Radije vjeruj, privuci uspjeh kao što se privlači zalogaj trave.
Uspjeh nije za lijenčine.
Trava ti neće sama uletjeti u usta, moraš joj poći ususret.
Tko odustane, taj je naprijed izgubio bitku.

(B. Prosenjak)

Jergovic
"Moje ime je Mustafa.
Od onih sam koje ti je bolje ne pogledati. A ako i među takvima ima najgorega, onda sam taj.
Kad u Tešnju žena zanese, zabrane joj da pokraj moje kuće prolazi. Ako me pogleda, vele, dijete će ti bit ružno ko niko njegov. Tog adeta drže se i turske i njihove žene.
A kad sam bio maksum, svojoj majci do ispod koljena, ona bi me gladila po glavi i govorila:
Moj Mustafa, tebe je dobri Allah od ljubomore stvorio. Takvog da te samo on može pogledat, a da mu ne dođe muka.
I još bi rekla kako je to sretan znak, jer Bog vazda čuva od ljudskog oka ono najbolje što je stvorio. A kako može biti dobro ono što je ružno, to mater nije znala reći. Uvijek ima nešto što cijeli svijet zna, a samo matere ne znaju. Da znaju, ne bi se ljudski rod nastavljao.
Ali nije moje da to govorim. Bolje je da dalje kazujem samo o sebi, a ne o d r u g i m a.
Moje ime je Mustafa. Ali se na njega ne odazivam. Kad sebe poželim zazvati, ja šapnem Gurbet." (Gurbet)

kad smo već kod Markesa....


Spavao bih manje, a sanjao više
Kada bi Bog za trenutak zaboravio sa sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem. Stavri bih cenio, ne po onome što vrede, već po onome što žnače. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade. Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otvorenim ne samo telo već i dušu. Bože moj, kada bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom, na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u času tkanja. Zalivao bih ruže suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica... Bože moj kad bih imao jedan komadič života... Ne bih pustio da prođe ni jedan dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uveravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se zaljubljuju. Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete. Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom. Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi... Naučio sam da čitav svet želi da živi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rođeno dete stegne svojom malom šakom, po prvi put prst svoga oca da ga je uhvatilo zauvek. Naučio sam da čovek ima pravo da gleda drugoga odozgo jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi. Toliko sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi da umirem...

(oproštajno pismo)

Meša Selimović o Bosni

"Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Živimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.

Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušca, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.

Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo.
Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo.

Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav.

Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjecajem stida zbog krivice i otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.

Nesreca je što smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav. Zar smo mi slucajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi.

Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zašto?

Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka cast našoj ludosti."

Najdraži pisac : Mesa Selimovic

Razmišljanje

Godinama sam bio nervozan (neurotičan).
Bio sam plašljiv, depresivan i ohol.
I svatko mi je govorio: Ti se moraš promijeniti.

I svaki bi mi rekao kako sam neurotičan.

Bili su mi već dosadni, i ja sam im obećavao i mislio sam se promijeniti, ali nikad nisam uspio pa koliko god sam se trudio.
To što me je najviše boljelo, bilo je da mi je najbolji prijatelj uvijek govorio kako sam neurotičan.
I on je uvijek ponavljao, da se moram promijeniti.
I njemu sam obećavao, pa opet nije od toga bilo ništa, to nikad nisam uspijevao.
Tako sam se osjećao bespomoćan i zarobljen.

Jednog mi dana reče on "Ne mijenjaj se Ostani kakav jesi!"
I nije važno, da li ćeš se ti promijeniti ili ne!
Volim te, onakvog kakav jesi.
Tako neka bude" Te riječi su zvučale poput glazbe u mojim ušima.
"Ne mijenjaj se, ne mijenjaj se, volim te...".
I ja sam se otpustio i postao sam življi, i gle čuda nad čudom - ja sam se promijenio.
A sada znam da se nisam u istinu mogao promijeniti, dokle nisam našao nekoga,
tko me zaista volio, bez obzira da li ću se promijeniti ili ne.
"Volim te" "rado te prihvaćam onakvog kakav jesi" kad se nekome reče onda njemu ili njoj čini neobično dobro.
Biti voljen bez preduvjeta i pretpostavki omogućuje život pun smisla.
Ako se netko osjeća voljen i ljubljen onda može velikodušno darovati svoj život,
može se zauzimati za ljude a da uopće ne gleda što mi to donosi.
Ne odbacujte sebe govoreći kako ništa ne vrijedite!
Dopustite si biti voljeni!
Prihvatite sebe takvi kakvi jeste sa svim svojim vrlinama i manama!

Anthony de Mello

Ti si meni, babo, uvijek govorio priče u kojima dobro pobjeđuje zlo, ljubav pobjeđuje mržnju, milosrđe grubost, pamet ludilo. Krivo si me učio, babo. Da si me učio drukčije, možda bi ogrubljela, možda bih sve lakše podnosila. Morao si mi kazati da je život period tmurnog, sivog vremena s iznenadnim a kratkim sunčanim trenutcima. Ja cu tako učit svoju djecu. Ako pak njima sunčani intervali budu trajali duže, neće biti na gubitku.

Nura B.H.

[Edited by Crvena starka on 02-02-2010 at 13:38 GMT]

Postoji u meni mnogo čežnji i mnogo težnji i još više želja, neostvarenih maštanja i svijeta iz oblaka.
Da li ću se ikada prizemljiti ni sam ne znam.
A i ne želim.
Želim uvijek biti dijete, jer jedino tako mogu da opravdam ponekad suze u svojim očima.
Moja sloboda i moja sigurnost samo su prividni.
Uporno pokušavam da oslobodim svoje smotanosti, svoje stidljivosti i nesigurnosti,
ali još uvijek nisam uspio otkrijem onaj prauzrok koji me je, eto, doveo se u odnosu s ljudima ponašam tako.
Otkrijem li njega, resica sve.
Jedino kada pišem ja sam lav!
Inače, običan sam miš koji pokušava strugne u prvu mišju rupu.
Papir je jedino bojno polje gdje mi nitko ništa ne može.
Ali, kada bi život bio papir, kada bi svi problemi bili od papira - kako bi se lako dali zgužvati!

Lj.. Habjanović - Đurović