citat:

---

Abulafija wrote:



Vidis meni je ovdje veci problem to sto republika srpska ima pravo uopste poslati ovakvu notu, nego sam nota.

---

citat:

---

bosnian972 wrote:


razlika je izmedju Komsica i Silajdzica. ne mislim na nacionalnu ili religijsku razliku. dok je Haris patio po Stambolu i Londonu Komsic je uzivao na Zuci, Igmanu itd. razlika je u motivu koji je kod Harisa politicko/finansijsko/lopovski. da ne bude zabune mislim da bi trebalo razjebat i kantone i srpsku i federaciju.

---

Šta je dakle sporno u ovom govoru


Govor predsjedavajućeg Predsjedništva BiH dr. Harisa Silajdžića na 63. generalnoj skupštini UN-a

Dokument objavljen: 23.9.2008
G. predsjedniče,
g. generalni sekretare,

uvaženi delegati,

dame i gospodo!

Čast mi je obratiti se ovoj 63. sjednici Generalne skupštine UN-a. Dozvolite mi da izrazim zahvalnost g. Srgjanu Kerimu koji je predsjedavao ovim tijelom u prethodnoj godine, te da čestitam g. Miguelu d’Escotou Brockmanu, novom predsjedniku Generalne skupštine.

Prvi put sam stajao za ovim podijumom u maju 1992. godine, kao ministar vanjskih poslova tek nezavisne Bosne i Hercegovine. Tada sam prepričao neopisive zločine koji su počinjeni u mojoj zemlji. Također sam upozorio da će, ukoliko se ne zaustave, ti zločini samo postati gori. Sve što sam tražio je da Bosni i Hercegovini bude omogućeno pravo da se odbrani, pravo garantovano Poveljom UN-a.

Svi znamo šta se poslije desilo. Neki u međunarodnoj zajednica su insistirali na zadržavanju embarga na oružje koji je nametnut od UN Vijeća sigurnosti 1991. godine, time unapređujući očitu vojnu nadmoć Miloševićevog režima, koji je odlučio da uništi Bosnu i njene narode. Oni su opravdali ovaj smjer, tvrdeći da bi dizanje embarga dodalo ulje na vatru. Rezultat je, neizbježno, bio gašenje te vatre krvlju nedužnih.

Prema podacima MKCK-a, 200,000 ljudi je ubijeno, od kojih 12,000 djece, do 50,000 žena je silovano, i 2.2 miliona je protjerano iz svojih kuća. Ovo je bio dokazan genocid i sociosid. Namjera počinilaca ovog genocida je bila da zauvijek unište jedinstvenu, multietničku kulturu Bosne i Hercegovine kroz masovna ubistva, silovanja, mučenja, zvjerstva, protjerivanja i pljačku. Bez obzira na to, branioci naše zemlje su se ponašali časno, što je dokazano kroz oslobađajuće presude ICTY za većinu vojnog rukovodstva Bosne i Hercegovine.

Sve ovo je kulminiralo u Srebrenici u julu 1995. godine. Međunarodni sud pravde, u svojoj presudi od 26. februara 2007. godine, odlučio je da:

“Bosanski Srbi su osmislili i implementirali plan da ubiju što je više moguće bosanskih muslimana vojne dobi koji su bili prisutni u enklavi…, da su akti počinjeni u Srebrenici…počinjeni sa specifičnom namjerom da se dijelom uništi grupa muslimana Bosne i Hercegovine kao takva; te da su, stoga, ovo djela genocida, počinjena od članova VRS-a u i oko Srebrenice od oko 13. jula 1995. godine”.

Dame i gospodo!

Kroz svoja djela i propuste, Ujedinjene nacije, prema sopstvenom priznanju, nose dio odgovornosti za zločine počinjene u Srebrenici. Naime, izvještaj generalnog sekretara UN-a o Srebrenici iz 2000. godine jasno kaže:

“Kroz greške, loše odluke i nemogućnost spoznaje zla koje nam se suprotstavljalo propustili smo da ispunimo našu dužnost i pomognemo da se spase ljudi Srebrenice od srpske kampanje masovnog ubijanja... Srebrenica je kristalizirila istinu koja je shvaćena isuviše kasno od Ujedinjenih nacija i svijeta uopće: da je Bosna jednako bila moralna obaveza koliko i vojni konflikt. Tragedija Srebrenice će nas zauvijek proganjati”.

Mi ne želimo da Ujedinjene nacije budu proganjane. Kredibilitet ove organizacije je isuviše važan za svijet da bi nosila teret svojih propusta. Greške mogu biti počinjene, ali ne smiju biti ponavljane. Mi želimo da UN ispravi svoje greške. Štaviše, međunarodno pravo nalaže da to mora biti urađeno. Naime, pravila Komisije za međunarodno pravo glede odgovornosti država, usvojena rezolucijom 56/83 ove skupštine 12. decembra 2001. godine, nalažu da: „nijedna država ne smije priznati kao zakonitu situaciju koja je stvorena ozbiljnim narušavanjem [preemptornih normi općeg međunarodnog prava]“, što jasno uključuje genocid i zločine protiv čovječnosti, „niti smije pružiti pomoć ili podršku u održavanju takve situacije“.

Da su ovi principi bili primijenjeni, da li bi institucije identifikovane od Međunarodnog suda pravde kao počinioci genocida još postojale? Da li bi veliki dijelovi neke zemlje ostali etnički čisti? Da li bi preko milion izbjeglih i raseljenih osoba ostalo izvan svojih domova? Ukratko, da li ovi principi dozvoljavaju istovremeno hapšenje Karadžića i održavanje rezultata njegovog projekta?

Mi ne možemo oživjeti mrtve, ali možemo dati dostojanstvo i pravdu preživjelima. Ono što kažemo danas nije usmjereno na prošlost, već na budućnost, i ne samo Bosne i Hercegovine. Dugujemo to ne samo žrtvama i preživjelim, već čovječanstvu uopće. Poruka koja treba biti odaslana svim potencijalnim počiniocima zločina u ime uvrnute ideologije mora biti kristalno jasna: Nemojte čak ni razmišljati o tome, vaš teror se neće isplatiti.

U Bosni i Hercegovini, imali smo priliku da to primijenimo kroz konzistentnu primjenu Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, koji je zaustavio agresiju i genocid, te donio mir. Ovo su bile njegova najveća dostignuća i njihova vrijednost ne može biti zanemarena.

Dayton je, međutim, također imao namjeru da poništi rezultate genocida i etničkog čišćenja. Imao je sve neophodne elemente da to uradi. Umjesto toga, po odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, njegove glavne odredbe su postale žrtva:

“sistematičke, dugotrajne, namjerne diskriminacijske prakse javnih organa Republike Srpske s ciljem sprečavanja tzv. ´manjinskih´ povrataka, bilo direktnim učešćem u nasilnim incidentima ili uzdržavanjem od obaveze zaštite naroda od…nasilnih napada samo zbog etničkog porijekla”.

Namjera Daytona nikada nije bila održavanje takvog etničkog aparthaida u Bosni i Hercegovini. Nije implementacija Daytona, već kršenje njegovih suštinskih principa, koji su doveli do ovog rezultata. Bila bi teška greška priznati ovaj rezultat kao zakonit i legitiman.

Odgovornost je ove organizacije da to popravi. Isto kao što nismo trebali biti prisiljeni da krijumčarimo oružje kako bismo se odbranili, ne bismo smjeli biti prisiljeni da krijumčarimo osnovna ljudska prava, pravdu i demokratiju u Bosnu i Hercegovinu.

Bez ispravljanja ovih grešaka, možemo li iskreno slaviti 60. godišnjicu usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima ovog decembra? Štaviše, možemo li slaviti 60. godišnjicu usvajanja Konvencije o genocidu ako prva i jedina presuda Međunarodnog suda pravde o zločinu genocida ostane u arhivama tog suda?

Dame i gospodo!

Sada je vrijeme da se ove greške isprave. Uskoro ćemo početi rad na novom Ustavu Bosne i Hercegovine, i ishod tog procesa će dati odgovore na mnoga od ovih pitanja.

Onima koji nastoje da legitimiziraju sistematska kršenja Daytonskog sporazuma, svi mi moramo reći: Ne zavaravajte se, genocid neće biti nagrađen.

Nagrađivanje genocida bi moglo poslati opasnu poruku širom svijeta, te bi sigurno ugrozilo šanse za stalni mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini i cijeloj regiji. Potraživači pravde nisu neprijatelji mira. Oni su zaštitnici mira.

Naravno, postoje neki u Bosni i Hercegovini koji se ne bi složili s ovim, ali oni sigurno nisu žrtve genocida.

Dragi prijatelji!

Mi nismo zaboravili pomoć koju smo dobili od mnogih zemalja predstavljenih ovdje danas. Veliki broj vaših vojnika, diplomata, humanitarnih radnika i novinara je umro u Bosni i Hercegovini, dok je radio da zaustavi agresiju, donese mir, smanji muke, ili da osigura da ostatak svijeta zna o njima. Za ovo im još jednom zahvaljujemo i ponavljamo simpatije prema njihovim porodicama. Još veći broj zemalja nam je pomogao u obnovi našeg društva nakon agresije, pa i njima iskazujemo našu iskrenu zahvalnost u ovom pogledu, te se nadamo da možemo raditi skupa kako bismo osigurali trajan mir i stabilnost u mojoj zemlji.
 

citat:

---

yugi wrote:


Dakle trebao je i Haris uzeti pušku u ruke

---

Kolega to što se skupština šumske izjašnjavala o govoru Silajdžića i što je zatražila da se i državni parlament izjasni o istom nikako ne govori o tome da je Haris u krivu-naprotiv.


Ja nisam ni reko da je u krivu, samo da je njegova retorika provokatorska i nepotrebna, pogotovo sa ovako jakim Dodikom. Svi mi vrlo
dobro znamo da srpska nece biti ukinuta dok se ne DOGOVORIMO da je ukinemo, a sa ovakvim raspravama necemo se dogovoriti NIKAD.



Pa da se išlo po tom sistemu skupština Federacije je hiljadu put trebala raspravljati o antidržavnim izjavama pa čak i djelovanjima Dodika i njegove klike


I trebala je. Da jeste ne bi imali ovakve situacije, da moze raditi ko sta hoce i prijetiti kako ko kome hoce.
Pitanje je da li im odgovara da rade svoj posao.




Ono u čemu se apsolutno slažem sa tobom je to da rat ne smije biti ni u primisli opcija kojom bi se došlo do rješenja.
Ono što ja samo želim reći je to da se ćutanjem o svemu što nam se dogodilo neće postići ništa već će se samo gedžama dati signal da je to znak naše slabosti
I ono što je simptomatično je to da se samo Harisu uzima za zlo ta oštrija retorika.Prisjetimo se malo izjave Komšića o tome kako će četnik Vojo kalašnjikov dobiti i po nosu i po prstima.Svi smo sa oduševljenjem prihvatili tu retoriku



Cutanjem se nece postici nista, i ja ni ne zagovaram cutanje, ali ovo sto se sad desava je cisto ujedanje jednih i drugih, svako iz svog tora, i ne vodi nicemu dobrom, a najmanje ukidanju srpske.
Ne mislim ja ni da je Komsiceva izjava bila najsretnija, al eto, narodu je bila simpaticna, on poslije toga nije nastavio sa takvim izjavama pa hajde.....

Optuzivati Harisa kao navodnog "saveznika" Dodika,a pri tome svjesno ili nesvjesno zaboravljati na proglasenje Nezavisnosti Kosova i pokusajaj kompenzacije izgubljenog proglasavanjem nezavisnosti Republike Srpske,je zaista nerealno i smijesno.
Nemogu da shvatim neke koji cini mi se "rastu ispod staklenog zvona" potpuno izolovani od realnosti.Neki politicari su toliko smjesni da su se ufurali u povratak u 1943 i obracun sa cetnicima i ustasama?Lijepo,samo fali nam tereci rajh,a ponajvise ideja koja ce okupiti narode u zajednickoj borbi.Ta ideja je onda (1943) bila komunizam,a danas nesto slicno ne postoji vec se i dalje obezglavljenim Bosnjacima namece ta ideja koja je totalno nerealna,prevazidjena a Tito je vec odavno mrtav.Da ne duzim,zaista smjesno prava slika ispranih mozgova odraslih u pamuku koji su im omogucili ocevi u doba njihove vlasti - u doba komunisticke partije,SFRJ i socijalizma...

Evo jedno zanimljivo i prije svega realno razmisljanje.Nesto sto,vidi cuda ,fali nerealnim bosanskim medijima i njihovim politickim mentorima,koji "farbaju" politiku u crno-bijelo zarad sitno-sicardzijskog obecanog komadica vlasti,fotelje ili "euro" napojnice.
Slicno sam i ja predvidio na temi "Gay parada u Bosni" kada sam govorio o cinjenici da se Bosnjacima namece ili ekstremizam (vehabije) ili titoizam,odnosno komunizam?

Realna politika-realna procjena ono sto mi nevidimo ili ne zelimo da vidimo.Poslije cemo se ujedati za guzicu...



Predsjednik Stjepan Mesić za Der Spiegel

"Dodik je novi Milosevic" - iz sukoba bi nastala "europska Palestina i utociste terorista"

Predsjednik Stjepan Mesić ocijenio je u razgovoru za internetsko izdanje tjednika da je predsednik Republike Srpske Milorad Dodik "novi Milošević" i upozorio Europu na opasnost od novog rata na Balkanu.

Mesić je ocijenio da bi novi krvavi sukob na Balkanu mogao u najgorem scenariju BiH pretvoriti u državicu muslimana oko Sarajeva koja bi bila "europska Palestina i utočište terorista".




Nazivajući Dodika "novim Miloševićem", rekao je da "njegovo djelo, Republika Srpska utemeljena na etničkim čišćenjima i genocidu, i dalje živi", a on "provodi istu politiku kao negdašnji beogradski vlastodržac".

Upozorio je da međunarodna zajednica više ne smije tolerirati Dodikove prijetnje odcjepljenjem i opetovano ugrožavanje opstanka BiH.

"Kada Dodik kaže da ne priznaje Bosnu i Hercegovinu, on mora biti skinut s tapete. Međutim, za to Miroslav Lajčak (visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH) mora dobiti podršku iz Bruxellesa, Washingtona i iz NATO-a", rekao je Mesić.

Kako prenosi Jutarnji list, istaknuo je da je "Dodik uvjeren kako je Europa umorna i da on može učvrstiti svoju moć".

"Bilo bi kobno" ukoliko bi se to i dogodilo, dodao je Mesić. Ako bi se odcijepila Republika Srpska, to bi učinili i bosanski Hrvati i priključili se susjednoj Hrvatskoj "što je vrlo opasno".

Dodao je kako bi nakon raspada Bosne i Hercegovine "kao ostatak postojala samo još islamska država, nova Palestina" i da bi "ta država bila okružena neprijateljima".

"Kako bi preživjela, bila bi upućena na "podršku fundamentalističkih režima i suradnju s radikalnim
islamistima", a "Sarajevo bi postalo središte terorizma".

Mesić je zaključio da "Europa olako shvaća Dodika" i da je "Republika Srpska bure baruta koje svakog trenutka može odletjeti u zrak".

16.10.2008

Ekshumiran još 21 Srebreničanin

Iz sekundarne masovne gornice Kamenica u blizini Zvornika eksperti Tuzlanskog odjela Instituta za traženje nestalih Bosne i Hercegovine, pod vodstvom Tužiteljstva Tuzlanskog kantona, ekshumirali su danas ostatke 21 Srebreničana ubijenih u srpnju 1995. godine.
Kako je saopćila glasnogovornica tuzlanskoga Tužiteljstva Jasna Subotić, uz 3 kompletna i 18 nekompletnih posmrtnih ostataka, pronađene su čahure i zrna. Na ovom lokalitetu jučer nisu vršene ekshumacije, a prethodnih dana iz grobnice je ekshumirano jedno kompletno i 38 nekompletnih skeletnih ostataka.

(FENA)

citat:

---

yugi wrote:
Šta je dakle sporno u ovom govoru


Govor predsjedavajućeg Predsjedništva BiH dr. Harisa Silajdžića na 63. generalnoj skupštini UN-a

Dokument objavljen: 23.9.2008
G. predsjedniče,
g. generalni sekretare,

uvaženi delegati,

dame i gospodo!

Čast mi je obratiti se ovoj 63. sjednici Generalne skupštine UN-a. Dozvolite mi da izrazim zahvalnost g. Srgjanu Kerimu koji je predsjedavao ovim tijelom u prethodnoj godine, te da čestitam g. Miguelu d’Escotou Brockmanu, novom predsjedniku Generalne skupštine.

Prvi put sam stajao za ovim podijumom u maju 1992. godine, kao ministar vanjskih poslova tek nezavisne Bosne i Hercegovine. Tada sam prepričao neopisive zločine koji su počinjeni u mojoj zemlji. Također sam upozorio da će, ukoliko se ne zaustave, ti zločini samo postati gori. Sve što sam tražio je da Bosni i Hercegovini bude omogućeno pravo da se odbrani, pravo garantovano Poveljom UN-a.

Svi znamo šta se poslije desilo. Neki u međunarodnoj zajednica su insistirali na zadržavanju embarga na oružje koji je nametnut od UN Vijeća sigurnosti 1991. godine, time unapređujući očitu vojnu nadmoć Miloševićevog režima, koji je odlučio da uništi Bosnu i njene narode. Oni su opravdali ovaj smjer, tvrdeći da bi dizanje embarga dodalo ulje na vatru. Rezultat je, neizbježno, bio gašenje te vatre krvlju nedužnih.

Prema podacima MKCK-a, 200,000 ljudi je ubijeno, od kojih 12,000 djece, do 50,000 žena je silovano, i 2.2 miliona je protjerano iz svojih kuća. Ovo je bio dokazan genocid i sociosid. Namjera počinilaca ovog genocida je bila da zauvijek unište jedinstvenu, multietničku kulturu Bosne i Hercegovine kroz masovna ubistva, silovanja, mučenja, zvjerstva, protjerivanja i pljačku. Bez obzira na to, branioci naše zemlje su se ponašali časno, što je dokazano kroz oslobađajuće presude ICTY za većinu vojnog rukovodstva Bosne i Hercegovine.

Sve ovo je kulminiralo u Srebrenici u julu 1995. godine. Međunarodni sud pravde, u svojoj presudi od 26. februara 2007. godine, odlučio je da:

“Bosanski Srbi su osmislili i implementirali plan da ubiju što je više moguće bosanskih muslimana vojne dobi koji su bili prisutni u enklavi…, da su akti počinjeni u Srebrenici…počinjeni sa specifičnom namjerom da se dijelom uništi grupa muslimana Bosne i Hercegovine kao takva; te da su, stoga, ovo djela genocida, počinjena od članova VRS-a u i oko Srebrenice od oko 13. jula 1995. godine”.

Dame i gospodo!

Kroz svoja djela i propuste, Ujedinjene nacije, prema sopstvenom priznanju, nose dio odgovornosti za zločine počinjene u Srebrenici. Naime, izvještaj generalnog sekretara UN-a o Srebrenici iz 2000. godine jasno kaže:

“Kroz greške, loše odluke i nemogućnost spoznaje zla koje nam se suprotstavljalo propustili smo da ispunimo našu dužnost i pomognemo da se spase ljudi Srebrenice od srpske kampanje masovnog ubijanja... Srebrenica je kristalizirila istinu koja je shvaćena isuviše kasno od Ujedinjenih nacija i svijeta uopće: da je Bosna jednako bila moralna obaveza koliko i vojni konflikt. Tragedija Srebrenice će nas zauvijek proganjati”.

Mi ne želimo da Ujedinjene nacije budu proganjane. Kredibilitet ove organizacije je isuviše važan za svijet da bi nosila teret svojih propusta. Greške mogu biti počinjene, ali ne smiju biti ponavljane. Mi želimo da UN ispravi svoje greške. Štaviše, međunarodno pravo nalaže da to mora biti urađeno. Naime, pravila Komisije za međunarodno pravo glede odgovornosti država, usvojena rezolucijom 56/83 ove skupštine 12. decembra 2001. godine, nalažu da: „nijedna država ne smije priznati kao zakonitu situaciju koja je stvorena ozbiljnim narušavanjem [preemptornih normi općeg međunarodnog prava]“, što jasno uključuje genocid i zločine protiv čovječnosti, „niti smije pružiti pomoć ili podršku u održavanju takve situacije“.

Da su ovi principi bili primijenjeni, da li bi institucije identifikovane od Međunarodnog suda pravde kao počinioci genocida još postojale? Da li bi veliki dijelovi neke zemlje ostali etnički čisti? Da li bi preko milion izbjeglih i raseljenih osoba ostalo izvan svojih domova? Ukratko, da li ovi principi dozvoljavaju istovremeno hapšenje Karadžića i održavanje rezultata njegovog projekta?

Mi ne možemo oživjeti mrtve, ali možemo dati dostojanstvo i pravdu preživjelima. Ono što kažemo danas nije usmjereno na prošlost, već na budućnost, i ne samo Bosne i Hercegovine. Dugujemo to ne samo žrtvama i preživjelim, već čovječanstvu uopće. Poruka koja treba biti odaslana svim potencijalnim počiniocima zločina u ime uvrnute ideologije mora biti kristalno jasna: Nemojte čak ni razmišljati o tome, vaš teror se neće isplatiti.

U Bosni i Hercegovini, imali smo priliku da to primijenimo kroz konzistentnu primjenu Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, koji je zaustavio agresiju i genocid, te donio mir. Ovo su bile njegova najveća dostignuća i njihova vrijednost ne može biti zanemarena.

Dayton je, međutim, također imao namjeru da poništi rezultate genocida i etničkog čišćenja. Imao je sve neophodne elemente da to uradi. Umjesto toga, po odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, njegove glavne odredbe su postale žrtva:

“sistematičke, dugotrajne, namjerne diskriminacijske prakse javnih organa Republike Srpske s ciljem sprečavanja tzv. ´manjinskih´ povrataka, bilo direktnim učešćem u nasilnim incidentima ili uzdržavanjem od obaveze zaštite naroda od…nasilnih napada samo zbog etničkog porijekla”.

Namjera Daytona nikada nije bila održavanje takvog etničkog aparthaida u Bosni i Hercegovini. Nije implementacija Daytona, već kršenje njegovih suštinskih principa, koji su doveli do ovog rezultata. Bila bi teška greška priznati ovaj rezultat kao zakonit i legitiman.

Odgovornost je ove organizacije da to popravi. Isto kao što nismo trebali biti prisiljeni da krijumčarimo oružje kako bismo se odbranili, ne bismo smjeli biti prisiljeni da krijumčarimo osnovna ljudska prava, pravdu i demokratiju u Bosnu i Hercegovinu.

Bez ispravljanja ovih grešaka, možemo li iskreno slaviti 60. godišnjicu usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima ovog decembra? Štaviše, možemo li slaviti 60. godišnjicu usvajanja Konvencije o genocidu ako prva i jedina presuda Međunarodnog suda pravde o zločinu genocida ostane u arhivama tog suda?

Dame i gospodo!

Sada je vrijeme da se ove greške isprave. Uskoro ćemo početi rad na novom Ustavu Bosne i Hercegovine, i ishod tog procesa će dati odgovore na mnoga od ovih pitanja.

Onima koji nastoje da legitimiziraju sistematska kršenja Daytonskog sporazuma, svi mi moramo reći: Ne zavaravajte se, genocid neće biti nagrađen.

Nagrađivanje genocida bi moglo poslati opasnu poruku širom svijeta, te bi sigurno ugrozilo šanse za stalni mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini i cijeloj regiji. Potraživači pravde nisu neprijatelji mira. Oni su zaštitnici mira.

Naravno, postoje neki u Bosni i Hercegovini koji se ne bi složili s ovim, ali oni sigurno nisu žrtve genocida.

Dragi prijatelji!

Mi nismo zaboravili pomoć koju smo dobili od mnogih zemalja predstavljenih ovdje danas. Veliki broj vaših vojnika, diplomata, humanitarnih radnika i novinara je umro u Bosni i Hercegovini, dok je radio da zaustavi agresiju, donese mir, smanji muke, ili da osigura da ostatak svijeta zna o njima. Za ovo im još jednom zahvaljujemo i ponavljamo simpatije prema njihovim porodicama. Još veći broj zemalja nam je pomogao u obnovi našeg društva nakon agresije, pa i njima iskazujemo našu iskrenu zahvalnost u ovom pogledu, te se nadamo da možemo raditi skupa kako bismo osigurali trajan mir i stabilnost u mojoj zemlji.

---

BHDANI


Sedmi dan



Ni pas čovjeka, ni čovjek psa



Milorad Dodik i njegova Narodna skupština Republike Srpske odigrali su još jednu gromoglasnu političku dramatizaciju ("posebna sjednica Skupštine", kao da gori!) i donijeli još jednu rezoluciju ("o ciljevima i mjerama politike Republike Srpske", kao da i jedno i drugo nije i predobro poznato), a za povod su uzeli neovlaštene govore Harisa Silajdžića u New Yorku i u Strasbourgu. Potvrdilo se još jedanput da su Dodik i Silajdžić, kao sijamski blizanci jedne nakazne političke konstelacije, okovi na nogama i kamenje o vratu Bosne i Hercegovine. Kao što se potvrđuje i fatalno kontraproduktivno držanje međunarodne zajednice oličene u njezinu namjesniku Miroslavu Lajčaku i njegovoj nemoći. Koliko je ono stvar osobne Lajčakove (ne)sposobnosti ili eventualne političke koncepcije, a koliko nesložnosti u gledanju na Bosnu i Hercegovinu između vlada kojima je odgovoran - pitanje je gotovo akademsko u situaciji u kojoj se BiH strmoglavljuje u sve nerješiviji politički ambis. Sam Lajčak ovih dana, baš povodom najnovijih potresa s epicentrom u Dodikovom kabinetu, donosi ubitačno točnu ocjenu stanja u zemlji, kada kaže da između ključnih političkih faktora ne postoji nijedna zajednička točka, nijedno pitanje o kojemu postoji zajednički stav. Pri tomu smo, naravno, ostali uskraćeni za kritički uvid u dio "zasluga" za takvo stanje i za takve odnose koji pripada međunarodnoj zajednici, OHR-u i njegovim liderima. To ne spominjem iz nekakvoga kritizerstva, nego zbog krajnje alarmantne činjenice da stanje i odnosi o kojima Lajčak govori nisu trenutna i prolazna epizoda, već su izraz opasnoga procesa divergencije, koji je dubinski zahvatio naš politički život, a Dodik i Silajdžić su mu vidljivi vrhovi i politički simboli.

Rezolucija parlamenta RS-a, međutim, pokazala je još nešto. U odnosu spram silno podignute atmosfere koja je prethodila, kad se bolje analiziraju sve točke ovoga dokumenta, vidi se da je zapravo praznjikav, gotovo benigan (i po tome sličan nedavnoj Deklaraciji SDA, zbog koje se također bila digla velika prašina). Od referenduma i "samostalnoga puta Republike Srpske" u rezoluciji nema ni traga ni glasa, a jedino što ima ozbiljniji zvuk, to je zahtjev da ured predsjednika RS-a Rajka Kuzmanovića sačini platformu za pregovore o promjeni Ustava, u kojoj će stajati da RS ne može odustati od neupitnosti Republike Srpske, od entitetskoga glasanja u parlamentu Bosne i Hercegovine te od reprezentativne zastupljenosti entiteta i konstitutivnih naroda u predstavničkim tijelima države. No, ni to ne objašnjava potrebu za sazivanjem posebne sjednice parlamenta, pošto ti zahtjevi nisu ništa novo, oni stoje u svim dosadašnjim političkim očitovanjima iz RS-a.

Iako su imena Dodika i Silajdžića još uvijek simboli dviju blizanačkih a neprijateljskih politika, mora se u tom odnosu registrirati određena promjena do koje je došlo nakon lokalnih izbora, a na svoj način se manifestirala i u atmosferi "posebne sjednice" parlamenta. Naime, od svega što Dodik ima (nacionalnu paradržavu, vladu, parlament, policiju, pobjedničku stranku koja i kad ne dobije sve što je zacrtala, još uvijek ostaje dominantna, jednom riječju: ima svu političku strukturu i javno mnijenje u RS-u), Silajdžić nema ništa, i to se u ovim poslijeizbornim danima pokazuje u cijeloj golotinji. Osobno je dobio prošle predsjedničke izbore, i to je sve (da ovdje ne ponavljamo kako i na čemu ih je dobio). Posljednje i jedino sredstvo što mu je ostalo za obranu vlastitoga političkog utjecaja i opstanka, jest - genocid nad Bošnjacima, i on ga u tu svrhu nemilice koristi. Da pri tomu dugoročno nanosi najveću štetu vlastitomu narodu, gurajući ga dublje u pogubnu strategiju viktimizacije, Silajdžić, očito, ne razumije. O tome, i o nasušnoj potrebi nove, deviktimizacijske politike, lucidno je prije nekoliko dana na televiziji govorio Dino Mustafić. Obratno lice Silajdžićeve viktimizacijske politike, baš kao odraz u ogledalu, vidi se u negacionizmu i relativizaciji genocida kod srpskih političara - od Dodika "naniže". Na sjednici parlamenta do nepodnošljive odvratnosti to je došlo do izražaja, recimo, u govoru Borislava Bojića iz SDS-a, koji je Silajdžićeva skandalozna pretjerivanja o broju ubijenih, silovanih žena i stradale djece pobijao drugim, manjim brojevima, ne osjećajući ni trenutka potrebu da se barem kurtoazno nad njima zgrozi i osudi zločine, baš kao da ima razloga za moralno ushićenje što, eto, nije pobijeno onoliko koliko Silajdžić govori da jest.

Makar i marginalno, na banjalučkom "posebnom" zasjedanju dogodila se i jedna ohrabrujuća stvar: prisustvovanje i istup Sulejmana Tihića, predsjednika SDA, vidno ojačane i dodatno legitimirane rezultatima lokalnih izbora. Njegove poruke "srpskoj" skupštini o nužnosti i vrijednosti dogovora i kompromisa, o nepotrebnosti straha od nametanja rješenja, o nemogućnosti jednostranog ukidanja Republike Srpske te uopće o potrebi razbijanja strahova - izrečene su kao ponuda jednoga posve novog tona i diskursa u mračnoj, neprijateljskoj atmosferi bezizlaza što ju je dvojac Dodik - Silajdžić s toliko mnogo uspjeha razastro nad Bosnom i Hercegovinom u zadnje dvije godine.

U ponedjeljak otvaranje grobnice Kamenica 12

Predstavnici Tuzlanskog odjela Instituta za traženje nestalih BiH, pod vodstvom Tužilaštva Tuzlanskog kantona, od ponedjeljka počinju ekshumacije iz nove masovne grobnice na lokalitetu Kamenice.

Po riječima glasnogovornice Tužilaštva Jasne Subotić, ekshumacije iz nove, 12. grobnice u Kamenici, vršit će se paralelno s ekshumacijama iz grobnice na tom lokalitetu koja je počela 8. oktobra. U toj, 11. grobnici na lokalitetu Kamenice kod Zvornika, do sada je ukupno ekshumirano četiri kompletna i 56 nekompletnih tijela Srebreničana ubijenih u julu 1995. godine.