Srebrenica - Bratunac

Italija darovala 100.000 eura za razvoj poljoprivrede

U sklopu projekta “Pilot akcije za ruralni razvoj i revitalizaciju teritorije Bosne i Hercegovine”, finansiranog od Ministarstva vanjskih poslova Republike Italije i pod direktnim upravljanjem italijanske ambasade, u Srebrenici je danas održana svečana ceremonija povodom donacije tehničke opreme i sadnica.

Akt o donaciji, čija vrijednost dostiže oko 100.000 eura, potpisali su korisnici sa Silvanom Tabboom, direktorom Italijanske kooperacije za razvoj, koja implementira ovaj projekt.

Projekt razvoja poljoprivrede odnosi se i na edukaciju pojedinaca koji su dobili opremu za pčelarstvo, obradu zemljišta, proizvodnju džemova i pekmeza, kao i sadnice voća.

Branisalav Mičić iz Savjetodavne radne grupa Bratunac izjavio je da će se, poslije realizacije ovog projekta, poljoprivrednici moći pojaviti na tržištu sa svojim finalnim proizvodima.

Ova donacija italijanske vlade puno će značiti za poljoprivrednike ovog kraja. Izet Ibrić iz Pirića naglasio je da je 45 poljoprivrednika iz ovog sela dobilo gotovo svu potrebnu opremu i mehanizaciju uz pomoć koje mogu da lakše obrađivati zemlju, a postižu bolje rezultate.

Silvano Tabbo, predsjednik Italijanske kooperacije za razvoj, ističe da je ostvarena saradnja i s Poljoprivrednim fakultetom u Sarajevu. Radi se studija seoskog razvoja koja će se primjenjivati na ovim područjima. To podrazumijeva da će italijanska vlada nastaviti podršku razvoja poljoprivrede.

"Sada ćemo pokrenuti jedan mikrokreditni fond koji će pomoći pojedince u razvoju poljoprivrede, a mi ćemo ovdje i dalje biti prisutni sa svojim programima i projektima", izjavio je Tabbo.

Ovaj projekt išao je putem deset udruženja iz Bratunca i Srebrenice, a koja okupljaju oko 500 poljoprivrednika iz seoskih područja.

(FENA)

Bratunac

Težak život porodice Ćosić iz sela Blječeva

- Forumaši u humanoj misiji

Selo Blječeva (opština Bratunac) udaljeno je svega pet kilometara od asfaltnog puta Bratunac - Srebrenica, a po svemu što se u selu može vidjeti čini se kao da je kilometrima udaljeno od civilizacije. U selu živi osamnaest povratničkih porodica, a među njima i desetočlana porodica Ćosić.



Do najudaljenijih kuća ne može se ni doći kaljavim i izrovanim putem, kojim svakodnevno prolazi pet učenika, djeca Hajrije i Muharema Ćosića. Oni idu u obližnju školu, na brežuljku, podno sela. Čine više od polovine škole u kojoj učitelj Hajrudin drži nastavu za svega osam učenika. Tokom vikenda posjetili su ih forumaši Tuzlarija i uposlenici OŠ “Sjenjak” te im uručili skromnu pomoć.



Hajrija i Muharem imaju osmero djece. Nemaju ličnih primanja i muku muče da prehrane višečlanu porodicu.



“Imam osmero djece, jedna kćerka mi je udata, dok su ostala djeca sa mnom. Petero djece pohađa osnovnu školu, dok je drugo dvoje (stariji), nezaposleno. Zajedno sa nama živi i svekrva i ona jedina ima penziju. Od njenih 500KM preživljava naša porodica, a ona pomaže i svoju kćerku” – kaže zabrinuta majka Hajrija.
Porodica Ćosić ima dva konja s kojima Muharem i njegov stariji sin povremeno nešto i zarade. Tokom zime posla nema nikako. Osim konja, Ćosići imaju nekoliko kokoški, dvije patke, tri ovce i psa. Do prije dva mjeseca imali su i kravu.



"Kravu smo dobili kao donaciju. Ona nam je bila pravo zlato. Bila je kuća puna mlijeka, sira i kajmaka i nije bilo problema. Ali, razbolje se, dolazio je veterinar, ali je nije mogao izliječiti. A trebala je da se oteli. Otišla i ona i tele i kao da je sve iz kuće otišlo. Sada nam ne preostaje ništa drugo nego da se ponovo naviknemo na teškoće", kaže Hajrija.



Kuća Ćosića napravljena je od donacija. Povremenu pomoć dobijaju od Merhameta iz Bratunca, te dobrih ljudi. Niti jedno dijete nije upisano u matičnu knjigu rođenih i niko od njih ne zna ni kada im je rođendan. Nedavno su dobili obećanje od persone N.N. iz Brčkog da će srediti tj pomoći im da dobiju papire. Političari u ovaj kraj ne dolaze.



Forumaši Tuzlarija su u augustu mjesecu prošle godine za sve osnovce iz ove porodice obezbjedili školske ruksake i pribor. Prilikom ove posjete uručena su im novčana sredstva u visini od 100KM, paket suhomesnatih proizvoda iz Mesne industrije Menprom (Gornja Tuzla), sredstva za higijenu, prehrambeni artikli, školski pribor te odjeća.

Jedina želja porodice Ćosić je da imaju kravu koja bi im zasigurno olakšala život.

(Tuzlarije.net)

Konjević Polje

Vlastitim radom do održivog povratka

Plastenička proizvodnja povrća u Konjević Polju

U oktobru mjesecu prošle godine britanska humanitarna organizacija „Muslim Aid“ pokrenula je vrijedan projekat za povratničku populaciju u mjestu Konjević Polje.



Na zakupljenoj parceli od četrnaest dunuma postavljena su tri plastenika ukupne površine 1050m2. U plastenicima je zasađeno 150 kilograma luka i 10.000 struka salate. Na površini od dvanaest dunuma zasijana je pšenica, a ostatak prostora zauzimaju pomoćni objekti i montažna kuća za stanovanje. Projekat koji je još u razvoju i napredovanju pomogla je i austrijska organizacija “Bauern Helfen Bauern” donacijom montažne kućice od 24m2. Do sada je u ovaj projekat uloženo oko 60.000KM. Brigu o uzgoju povrća vode povratnici Senad Omerović (nosilac projekta) i Safet Rizvić, radnik u plastenicima.



„Odlučili smo da se organiziramo i živimo od rezultata svoga rada. Na početku smo iskopali bunar, uradili kanalizaciju, doveli tehničku vodu, postavili montažnu kućicu i ostale pomoćne objekte. Nakon postavljanja plastenika krenuli smo sa proizvodnjom zdrave hrane. Početkom mjeseca februara izašli smo na tržište, uspjeli smo isporučiti sav proizvedeni mladi luk, a prodaja salate je u toku. Naši kupci su obični ljudi, trgovci i prodavači na pijacama. U planu je registracija poljoprivrednog dobra u Zvorniku, kako bi mogli da dobijemo subvencije“ rekao je za Tuzlarije Senad Omerović.



U plastenicima su trenutno zaposlena dva radnika, s tim da se povremeno angažuju povratnici koji pomažu pri sadnji povrća, kopanju kanala, dovozu đubriva i obavljanju radova sa mehanizacijom.

„U našim plastenicima sve je urađeno po propisima, od obrade zemljišta do zametanja i sazrijevanja plodova . Cilj projekta je da se na ovom prostoru razvije velika zadruga gdje bi posla bilo za dosta mladih ljudi. Povratnici su spremni da žive od svoje zemlje i od svog rada, uz podršku države i lokalnih vlasti” navodi Omerović.



U narednom periodu vrijedni povratnici planiraju da modernizuju plastenike uvođenjem grijanja, da prošire proizvodnju, kao i da zaposle još radne snage. Plastenici se nalaze uz magistralni put Zvornik – Vlasenica u mjestu Konjević Polje, nedaleko od skretanja za Cersku.

Tuzlaci u posjeti

Tokom vikenda grupa građana iz Tuzle, koja realizira humanitarne akcije za povratnike, uz pratnju prijatelja iz OŠ “Sjenjak” , obišla je plastenike u namjeri da vide kako ide proizvodnja i da se pazari.

“Mi već nekoliko godina organizujemo humanitarne akcije za povratnike u Podrinje. Jedan od vidova pomoći s naše strane je i kupovina domaćih proizvoda od povratnika. Svi dogovori odvijaju se na forumu Tuzlarija, a onda uslijedi realizacija. S obzirom da smo od ranije upoznati sa plasteničkom proizvodnjom u Konjević Polju, odlučili smo da posjetimo naše prijatelje i da kupimo salatu koju oni proizvode. Cijene proizvoda su više nego prihvatljive. Za jedan kilogram salate potrebno je izdvojiti 2KM, ukoliko uzimate na karton cijena je 1,70KM po kilogramu. Mi smo zajedno sa učiteljicama iz OŠ “Sjenjak” pazarili oko 25 kilograma salate “ – rekao je jedan od organizatora humanitarnih akcija.



Nakon povratka u Tuzlu, salata je podijeljena svim članovima foruma Tuzlarija koji doniraju sredstva za realizaciju humanitarnih akcija. A kako smo saznali, većina njih je već probala salatu i više su nego zadovoljni.

(Tuzlarije.net)


[Edited by cupo on 14-03-2010 at 22:05 GMT]

Oni koji se sijecaju, a mladji neka potraze u arhivima statistckog zavoda rezultate obnove i zgradnje zemlje poslije rata pa neka izanaliziraju i uporede peride 1945-1960 i 1995-2010.
Uz ovakvu analizu treba biti upoznat o ekonomskom stanju Kraljevine Jugoslavije prije pocetka II svijetskog rata i ekonomskoj situaciji zemlje prije pocetka rata u Bosni i Hercegovini.
Dokle ce drzava se ponasati tako da povratnici moraju cekati humanitarne pomoci. Svaki posten covijek na bilo kakvoj funkciji nakon poredjenja bi se posramio i dao neopozivu ostavku.
Napominjem da gotovo svi nasi politicari na pozicijama su dovoljno stari da ne moraju kopati po arhivama statistickog zavoda, osim ako nisu posenilili pa se ne sijecaju vremena svog djetinjstva.

Srebrenica: Odbornici Srbi u obrazovnim institucijama ne žele Bošnjake

Odbornici iz reda srpskog naroda u Skupštine opštine Srebrenica, na zadnjem zasjedanju ovog zakonodavnog tijela odbili su da usvoje zaključak za zapošljavanje bošnjačkog kadra u osnovnim i srednjim školama na području opštine.

Naime, odbornik Alija Tabaković predložio je da se izbalansira zapošljavanje kadrova u ovim obrazovnim institucijama jer je očito da u školama radi tek poneki Bošnjak.

- Ne znam po koji put treba da ponovim kako je u Srebrenici potrebno izmijeniti naziv OŠ „Petar Petrović Njegoš„. U prethodnom periodu pravdalo se činjenicom da nema dovoljno bošnjačke djece za pokretanje ove incijative,međutim sada je omjer pola-pola uključujući i seoske škole - kazao je Tabaković obraćajući se odbornicima Skupštine opštine.

Zulfo Salihović, potpredsjednik SO, podržao je Tabakovićev prijedlog o zapošljavanju i predložio usvajanje zaključka kojim bi u školama na području Srebrenice za zamjenike direktora bili imenovani Bošnjaci. Međutim, srpski odbornici glasali su protiv
ovog zaključka. Predloženo je da se uputi dopis Ministarstvu prosvjete i kulture RS o uspostavljanju nacionalnog balansa nastavnog kadra u školama. Ni ovaj prijedlog nije dobio podršku srpskih odbornika.

Predsjednik odlučio

Prije nego što je zaključak stavljen na glasanje, Radomir Pavlović, predsjednik SO Srebrenica, prokomentarisao je kako će on odlučiti o ishodu ovog glasanja.

- To će biti kako ja kažem - kazao je Pavlović i podigao ruku kao znak odbornicima srpske nacionalnosti da glasaju protiv zaključka.

(AVAZ)

Srebrenica

Novi pakao Dašana Orića

Svoju potresnu životnu priču, jednu među hiljadama koje su su odigrale u i oko Srebrenice u julu 1995., novinaru Fene ispričao je Dašan Orić, čovjek koji kaže da je posljednji napustio ovu općinu, a prvi se u nju vratio. Danas živi u svome rodnom selu Lehovići, i kako kaže, patnja se i dalje nastavlja. Na povratnike se niko ne osvrće.

Život u opkoljenoj Srebrenici tokom rata bio je pravi pakao. Nije bilo dovoljno hrane, odjeće, obuće i uvjetnog smještaja za oko 50.000 ljudi. Uz to su gotovo svakodnevno bili izloženi granatiranju. I onda dolazi juli 1995. godine...

U koloni koja se šumama kretala od Srebrenice ka Tuzli bio je i Dašan Orić iz sela Lehovići kod Potočara. Smatrao je da će uskoro stići na slobodnu teritoriju i da je pakao Srebrenice za njega i ostale završen. Međutim, u blizini Konjević-Polja kolona je naišla na zasjedu - mnogi su ubijeni, neki zarobljeni, a nekolicina njih se razbježala. Uvidjevši da je opasno kretati se naprijed, Dašan Orić je odlučio da se vrati u svoje selo.

"Pucalo je na sve strane i ja sam zaključio da je najbolje da se odavde udaljim. Krenuo sam nazad i kad sam došao u Potočare, uplašio sam se prizora. Naselje je bilo prazno, mnogo bačenih ličnih stvari i sve mi je mirisalo na smrt. Nisam ovdje smio ostati nego sam produžio ka Žepi, koja je još bila slobodna. Ali, nedugo potom, ovo mjesto je napadnuto i zadesila ga je ista sudbina kao i Srebrenicu. Tada sam se vratio u svoje rodno selo i tu ostao punih devet mjeseci", priča Dašan.

Lutajući šumama, Dašan je naišao na pet golobradih mladića koji su se izgubili i nisu znali kuda da nastave. Udružili su se i poviše sela Lehovići ostali sve do aprila 1996. godine.

"Bilo je to za sve nas devet mjeseci dodatnog pakla. Ovog puta muke su bile izraženije. Nismo praktično imali šta jesti. Nismo se smjeli kretati, nismo smjeli ložiti vatru. Vidjeli smo da nepoznati ljudi dolaze u naše selo, beru našu ljetinu, a mi, da ne bismo bili primijećeni, nismo smjeli ići u berbu. Samo ponekad noću silazili smo u selo i onako u mraku nešto smo uspjeli ubrati. Uglavnom smo jeli kukuruz", kazuje Dašan.

Kada bismo sakupili malo više kukuruza, kuhali su ga, tukli u havanu, a onda zamijesili i pekli hljeb. Dašan kaže da hljeb nije bio ukusan, ali, kad nije bilo ništa drugo, dobro je dolazio.

"Danima i mjesecima trajale su naše patnje. Nismo imali soli, šećera, ulja i sve što smo jeli bilo je neukusno. Ali, naš organizam se navikao na to. Ponekad bismo pronašli na livadi bundevu koja je predstavljala poslasticu. Ali, zimi gotovo da ništa nismo uspjeli pronaći", kaže on.

Život u zemunici

Dolaskom zime, napaćena šestorka se prebacila u borovu šumu, iznad Lehovića i tu su iskopali zemunicu. Sreća je da su imali nešto ćebadi, pa su lakše savladavali hladne zimske dane. Danju bi spavali, a noću išli uokolo, pokušavajući pronaći našto za jelo, ali toga je bilo sve manje.

Nisu imali nikakvu vezu sa svijetom. Nisu, praktično, znali ni da je rat okončan, nisu znali šta se desilo s ostalim ljudima koji su krenuli, nisu znali ništa o svojima. Samo su znali da su u klopci iz koje nije bilo izlaza.

"Nekako u proljeće 1996. godine načuli smo nešto za neki Dejton. To su pričali ljudi koji su vršljali šumom i livadama, a mi smo ponešto razumjeli i shvatili da više nema borbi. S lijepim proljećnim danima, sve više ljudi, pa i naoružanih dolazilo je u našu blizinu i već je bilo opasno više ovdje biti. Bilo nam je žao da nas otkriju poslije svega što smo preživjeli i propatili u prethodnih devet mjeseci. Zato smo odlučili da krenemo put Tuzle, ponovo istim stazama kojim smo jula prethodne godine donekle prošli. Nadali smo se da više nema zasjeda na putu, da nema naoružanih vojnika i da ćemo ovog puta nesmetano proći", priča Dašan.

Međutim, putovanje do Tuzle trajalo je punih sedam dana. Nailazili su na sela i naseljena mjesta i odlučili su da se ne kreću danju već samo noću. Po svaku cijenu željeli su da ostanu neopaženi i sigurno stignu do slobodne teritorije. A svaka nepažnja mogla bi ih koštati života. Jer, devet mjeseci se nisu ni brijali ni šišali, pa bi bili sumnjivi čak i djetetu.

"Osjetio sam da smo blizu i svi smo bili napeti kao strune. Plašili smo se kako će izgledati naš susret s prvim na koga naiđemo. Pretpostavljali smo da će se svako uplašiti kad nas onako zarasle vidi. Sedmog dana došli smo u Kalesiju kod Tuzle. Mnogi nisu mogli da vjeruju da smo preživjeli, a bogami, nismo ni mi!".

Nakon sedam dana u Tuzli

Kad se grupa osvježila i najela, nastala je potraga za svojima.

"Od nekih ljudi sam saznao da su moji na Poljicama kod Lukavca. Krenuo sam tamo, ali sam se plašio kako će reagirati", priča Dašan.

Njegova supruga Tija saznala je na vijestima da je došla jedna grupa ljudi iz Srebrenice i kad je čula da su pomenuli Dašanovo ime, pala je u nesvijest.

"To je bilo veliko iznenađenje. Kad se sutradan pojavio, jedva sam ga prepoznala. Iz temelja se promijenio, a kako i ne bi šta je sve propatio. A mi smo ga bili otpisali i prežalili", kaže Tija.

Susret s porodicom protekao je u suzama radosnicama. Dašan nije želio mnogo pričati o svojim patnjama, to se, po njegovom izgledu, dalo naslutiti.

Poslije nekoliko godina u izbjeglištvu, Dašan je odlučio da se, s porodicom vrati na svoje ognjište. Prije devet godina došli su u svoje Lehoviće.

"Imali smo donaciju za kuću i više ništa. Niko se na nas ne osvrće. Zadnji sam napustio Srebrenicu, a prvi se vratio. Propatio sam kao niko svoj, a patnja se, evo i sada nastavlja. No, ne kajem se što sam se vratio", kazuje Dašan.

Obiđe Dašan gotovo svaki dan predio kojim se krio punih devet mjeseci i prisjeti se svega kroz šta je prošao. Bio je to pakao koji bi malo ko izdržao.

(FENA)

Konjević Polje

Povratnicima je najpreča pomoć u zaposlenju

Povratak u selo Burnice kod Konjević-Polja počeo je još 2000. godine, kada se vratila nekolicina prijeratnih stanovnika. Iako tad nijedna kuća nije bila obnovljena, mnogi su se na povratak odlučili prevashodno iz ljubavi prema rodnom kraju, ali i zbog teških životnih uslova u mjestima izgnanstva.



Došla djeca

Ništa bolje nije bilo ni u Burnicama, jer su povratnici uglavnom i po četiri godine boravili u montažnim kućama, dok su čekali na obnovu vlastitog doma, priča Saib Majstorović (2, koji je sa majkom, ocem i bratom bio jedan od prvih povratnika u selo.

- Kad smo se vratili imao sam 18 godina i nisam mnogim stvarima pridavao pažnju. Kad sam se 2003. oženio, malo ozbiljnije počeo sam gledati na život. Počeo sam tražiti posao jer sam morao da brinem o svojoj porodici, a roditelji mi nisu mogli finansijski pomoći jer nemaju primanja kaže Majstorović, koji sada ima dvoje djece.

U potrazi za poslom bezuspješno je pokucao na mnogo vrata bratunačkih i srebreničkih firmi. Posebno je razočaran što u srebreničkom „Cimosu“ nije mogao naći zaposlenje iako je završio srednju metalostrugarsku školu, smjer koji se u „Cimosu“ traži. Nakon toga je sa grupom mladića iz Podrinja otišao u Sloveniju. Tamo je radio godinu i po, ali usred ekonomske krize ostao je bez posla.

Posudio sredstva

- Aplicirao sam ponovo pet puta za posao u Sloveniji, ali nikada nisam pozvan. Tada sam odlučio da u svojoj kući otvorim prodavnicu jer je prva radnja udaljena tri kilometra. U isto je vrijeme Biro za zapošljavanje raspisao konkurs za samozapošljavanja kroz pokretanje mini biznisa. Nakon što je moj projekt prihvaćen, renovirao sam prvi sprat kuće i otvorio radnju.

Sredstva sam posudio ali očekujem da će 3.000 KM od Biroa brzo biti isplaćeno - kaže Majstorović i ističe da je svakom povratniku najpreča pomoć u zaposlenju.

Opstanak, a ne pomoć

Kako u kući ima dosta slobodnog prostora, želja mu je da otvori poljoprivrednu apoteku jer je prva tek u Bratuncu, a komšije mu se uglavnom svi bave poljoprivredom. Stoga povratnici očekuju da će sredstva od Vlade RS u iznosu od 4.958.000 KM namijenjena njima i zaista biti utrošena za projekte održivog opstanka, a ne jednokratne pomoći.

(AVAZ)

Srebrenica

Mevlid Jugović: Otvorio prvi "Doner kevap" u Srebrenici

Mevlid Jugović (30) iz sela Prohići prije mjesec doselio je u Srebrenicu iz njemačkog grada Augsburga u kojem je živio od 1992. godine. On je početkom 2003. godine kupio kuću u prigradskom naselju Panađurištai sa djevojkom iz Srebrenice zasnovao porodicu. Ljubav je pridonijela da se odluči na povratak u ovaj grad.



- Ne mogu reći da ljubav nije utjecala na moju odluku, jer bio je to težak život. Supruga u Srebrenici, ja u Njemačkoj. Svako 15 dana morao sam dolaziti, što je predstavljalo veliki napor, a i trošak. Ovdje sam svoj na svom - kaže Mevlid.

Dodaje da ni Zapad nije više kao što je nekad bio.

- Narod misli da je na Zapadu med i mlijeko. I tamo ljudi pate - kaže Mevlid i dodaje da Srebrenica ima perspektive, ukoliko se ljudima da posao.

On je u centru grada otvorio prvi „Doner kevap“ u Podrinju i zaposlio jednog povratnika.

- Mislim da ovakvi objekti postoje smo u Visokom, Tuzli i Sarajevu, a odskora i u Srebrenici. Uložio sam oko 15.000 KM i zaposlio Elvisa Džananovića. Meso nabavljam u Visokom, a lepine u Diviču kod Zvornika. Pravim turske specijalitete, ali i ćevape, pljeskavice, hamburgere, a to sam radio i u Njemačkoj. Cijena je prilagođena ovoj sredini, niža je nego bilo gdje u BiH - naglašava Mevlid i ističe da je zadovoljan odzivom mušterija.

(AVAZ)

03.04.2010.godine Memorijalni centar Srebrenica / Potočari

Srebrenica

CRS obnavlja kuće u Srebrenici: Potpisani ugovori sa 12 vlasnika

U okviru projekta „Trajna rješenja za korisnike kolektivnih centara“, kojeg na području Srebrenice implementira američka organizacije CRS (Catolic Relief Servis), jučer je 12 Srebreničana iz kolektivnih centara širom FBiH potpisalo ugovore za obnovu prijeratnih domova, dok će preostala četiri korisnika, interno raseljena lica, ugovore potpisati narednih dana.

Ekrem Delić iz sela Osmače već nekoliko godina živi u kolektivnom naselju Mrdići u općini Banovići i jedan je od potpisnika jučerašnjih ugovora.

- Pet sam puta aplicirao za obnovu kuće, međutim niko do sada nije imao sluha. Čim mi se kuća napravi, vratit ću se u svoje Osmače sa ženom i djecom - kaže Delić.

Elvir Polić iz CRS-a kazao je da je rok za obnovu ovih kuća četiri mjeseca. - Opština Srebrenica ima pravo da, ukoliko vlasnici ne koriste kuću, upotrijebi je za alternativni smještaj rekao je Polić. Kuće će biti obnovljene Esedu Tihiću, Jasminu Bekmanu, Mevludinu Begiću, Zorki Savić, Hajrudinu Pirgiću, Mensuru Ramiću, Muški Orić, Hajriji Omerović, Ševki Omerović, Enveru Đogazu, Fikretu Mehanoviću, Enesu Husiću, Nuri Mujić, Bećiru Muminoviću, Begi Halilović i Ekremu Deliću.

(AVAZ)