Zamršen klupko-život!
Ništa nije izvjesno.
Kažu da su planovi-snovi razboritih ljudi,
ali nema sigurnih planova unatoč razboritosti; ne znaš što je iza okuke, kakvo jutro će osvanuti ...
Kako da shvatimo svemir, kako da shvatimo svijet, kada nismo u stanju da shvatimo ni sami sebe?!
Ipak, vidiš, to VRIJEME STRASTI jedino je što u našim životima zaista vrijedi.
Bar zakratko uspinješ se na vrhove, koračaš po oblacima, dotičeš zvezde iu samom si vrlu života.
Ali, to penušanje, ta točka ključanja, taj krajnji uzlet-ne mogu trajati!.

N. Marinkovic .. Nasljednici

Ljudi moraju biti usredotočeni na ono što je kod njih dobro .
Ako ćeš samo razmišljati o lošemu, ili o svim greškama koje si napravila, poludjet ćeš.
Hoćeš li svoju glavu napuniti smećem, svime onime što ti se kod tebe ne sviđa, ili ćeš biti ponosna na ono što jesi ? “

(S.E.phillips- Rođeni šarmer)

Ljubavna strast dovodi ljude u stanje kad prestaju da jedu, da spavaju, da rade, kad gube svoj duševni mir. Mnogi se uplaše kad se ona pojavi, jer uništava sve što su do tada postigli i stvorili.
Niko ne voli da vidi svoj svijet u ruševinama. Zato mnogi ljudi uspjevaju da se suprostave toj prijetnji, i da očuvaju kuću ili bilo koju tvorevinu koja je već trula iznutra. To su čuvari preživjelih stvari.
Drugi, pak, postupaju suprotno: predaju se bez razmišljanja, nadajući se da će im ljubav riješiti sve probleme. Prepuštaju drugoj osobi svu odgovornost za vlastitu sreću, i pripisuju joj svu krivicu za eventualni neuspjeh. Neprestano su u euforiji jer se dogodilo nešto čudesno, ili u depresiji, jer je nešto, što nisu očekivali, sve opustošilo.
Okrenuti ledja strasti ili joj se slijepo prepustiti - koja je od te dvije mogućnosti manje destruktivna?
Ne znam.

11 minuta - Paulo Koeljo

U zivotu svakog coveka, govorio je, postoji
samo jedna zena sa kojom moze da ostvari savrsenu vezu kao sto u zivotu
svake zene postoji samo jedan muskarac sa koijm se oseca kompletna.
Pronaci se, sudbina je malobrojnih. Svi ostali su prinudjeni da zive u
jednoj vrsti nezadovoljstva i neprekidne ceznje...

I, više nego dovoljno godina kasnije, mozda necija, mozda proseda, mozda bez ikoga, ti ceš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameci ga da ti sobu opraši polenom i prolecem. A ulicom ce prolaziti mali Cigan sa violom, videceš samo drozdovo pero na šeširu kako promice za šimširom, i zacuceš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaceš, istog casa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo...

malo znakova, ali onih pored puta


U onom što mi o sebi mislimo ima vrlo malo od onog što stvarno jesmo, a mnogo svega drugog, naročito onog što bismo želeli da budemo ili što se bojimo da ne budemo. Zbog toga predstava koju imamo o sebi nikad nije tačna; često se menja, a ponekad je potpuno neverna. I čovek nema razloga ni opravdanja da zbog nje bude ni naročito ponosan ni preterano postiđen.



"Prokletstvo i pokor ovog sveta, to su ljudi kratke pameti i tvrda srca. Ljudi u kojima se sretnu oba ta nedostatka, to su pustinje u ljudskom drustvu i od njih dolazi najveca nesreca. Istina je da nesrece, cesto i mnogo vece, mogu ponekad da dodju od ljudi jakog razuma i dobra srca, ali to su izdvojene tragedije koje se desavaju povremeno i retko, dok glupi i neosecajni ljudi neprekidno sire oko sebe smrtonosni pustinjski dah. Oni uporno i dosledno svlace sve na nizi plan. To obaranje stepena vrednosti svega oko sebe, to je njihova svagdasnja hrana. I opsta muka i nesreca."



Vredelo bi, zaista, da postoje zivot i svest posle nase fizicke smrti. Vredelo bi vec zato sto bismo se, s vremena na vreme, mogli slatko nasmejati svim obzirima, brigama i strahovanjima, i svemu onom sto nas sada uznemiruje, muci i satire. A kako, po svemu sudeci, takvog zivota nema i ne moze ga biti - smejmo se sada. Odmah!



Ponekad čovek preživljuje takve stvari, da sama činjenica da ih je preživeo znači ne samo pobedu i izbavljenje nego i čudo; jedno ponovno, radosno rođenje po naročitoj milosti viših sila.



Čuvaj se nejasnog i varljivog predvečernjeg sata, čaše i cigarete, i čoveka koji stoji pored tebe, smeška ti se u lice i govori malo, otežući reči, a pažljivo sluša ono što ti kažeš.




Ja sam podlegao u životu,ali nisam pobeđen,nego nadigran.

by Ivo Andric

... namjera ne djeluje kao poticaj, sto bi se u prvi mah moglo pomisliti, po kome covjek cini odredjena djela... - vec sluzi kao kamen kushnje za sve ono sto je u zivotu uchinjeno i sto nije.
Alberto Moravia "Paznja"

Divno i ne može kraće

Oriah Mountain Dreamer - Poziv




Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o
ispunjenju želja srca svoga.

Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.

Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočaranja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati. Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!"

Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu.

Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.

Ne zanima me gdje si ili što ili sa kime si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine."

Izmedju mene i tebe tako je malo prostora. U taj procjep stao bi tek treptaj svjetlosti. U njega se smjestila nasa ceznja, u njega se smjestila nasa ljubav. Tako smo blizu ti i ja, a opet tako beskrajno daleko. Djeli nas tek djelic najmanjeg djela. A ipak, koliko god se trudio, koliko god tezio i htio, nikada me neces dosegnuti. Izmedju mene i tebe tako je malo vremena. U taj procjep stao bi tek treptaj oka. U njega se smjestio nas zivot, u njega se smjestila nasa sudbina. Tako smo slicni ti i ja, a opet tako beskrajno drugaciji. Usprotivilo nam se cudnovato prostranstvo neodredjenih razdaljina, prostranstvo koje nije potrebno prijeci. Ne naprezi se uzalud, jedini moj, ne siri svoje ruke ne bi li me zagrlio. Izmedju nas je more beskraja - ne vece, ne dublje od njenog dodira. Ali zar ne znas? To je more ljubavi i ono ce nas zauvjek spajati.

Kezele

Bajka za odrasle


" Sanjaj za mene, hoćeš li", reče dječak djevojčici.
Sjedili su na vrhu vala i doručkovali.Sve oko njih je djelovalo zauvijek njihovo.
" A kako se to radi da se sanja za nekoga?"
" Za mene se to radi ovako: mora se zaboraviti gdje sam ja", reče dječak.
"Kao u igri skrivača.Ja ću se tako dobro sakriti da ćeš ti pomisliti da me nema.Onda ćeš gledati svakojake slike za mene, a bez mene. "
" Ali- naći ću te?
" Takva će biti moja skrivačica da ćeš se ti sjetiti cijelog svijeta, a mene ćeš zaboraviti.Gledat ćeš sav svijet a mene nećeš vidjeti.To se zove san-ono nešto nestvarno kao morska magla."
"Ah, to ne mogu", žalostivo će djevojčica. " Previše tražiš.To je jedino što ti ne mogu učiniti."
"Usudi se! Pa to je samo igra!"
"Ne mogu se usuditi.Ne mogu te zaboraviti.Ne mogu te ne vidjeti."
"Ali ako te molim? Jer ja bih htio malo sanjati.Gledati kako izgleda sunce, mjesec i sve ostalo bez vidljivog mene."
" Ali što će ti tako ružan san?"
"Onako.Treba mi", odgovori tajanstveno dječak.Koža mu se prelijevala modro, sve modrije.Kosa mu se stala kovrčati sitno, sve sitnije, ruke mu postajale zlatne, sve zlatnije.
" A poslije ću se probuditi?"
" Ja ću te probuditi, poljupcem."
" Ah! Ali...."
On joj stavi prst na usta, i zagleda se u njezine oči, čas modre, čas plave.
"Da" reče ona, i u pogledu joj zaiskriše suze budućeg sjećanja.

A pristala je , kažu, zbog poljupca.

Prije nego što će utonuti u san-skrivačicu, ona promuca:
" Kaži mi, gdje ćeš se sakriti? Šapni mi da znam makar samo kratak čas-prije nego što zaboravim."
On se sagne, prisloni usne na njezino srce, i prošapće:
"Ovdje."

Kvintet solo - V. Krmpotić

[Edited by laly on 02-07-2010 at 22:44 GMT]