Svejedno mi je

Ma sta da se tuzno zbiva
u srcu mom:
ja sunce volim.
Eno ga bukti u vidika
nemirnom naboru;
eno ga leprsa u bulki
krilatom saboru;
eno ga smije se blistavo
na rijeci ispod mosta.
I meni je dosta,
da sve zaboravim:
jer kratko boravim
ovdje, gdje me je srce zabolilo
i zivot cudno zavolilo.

Svejedno mi je,
ma sta da se tuzno zbiva
u srcu mom:
ja zivot volim.
I u tezak dan meni je dosta
za srce vreli makov cvijet,
za oko blistav tica let,
za dusu s grane pjesmica prosta,
jer zakratko ovdje boravimo
i jednom cemo da se zaboravimo:
i rumeni makov cvijet,
i srebrni tica let
i pjesmica sa grane
i svi zbog kojih mi tuzno biva.

O, svi mi sto slucajno zajedno
gledamo neba ljepotu.
I znam, u novom zivotu
zaboravit cemo ovaj zemlje kraj
i necemo nikada ponovo
u sunca gledati sjaj.
Svejedno mi je,
ma sta da se tuzno zbiva
u srcu mom:
jer proci cu ja,
a proci ce i mrtvo kamenje
po kome sam gazila;
proci cu ja,
a proci ce i vjecno plamenje
sa koga mi svjetlost slazila.

Proci cu ja,
a proci ce i poljane ravne
pokraj kojih sam hodila;
proci cu ja,
a proci ce i planine davne
iznad kojih se visoko
misao moja svodila.
Proci cu ja,
a proci ce i sve sto sam
mimogred ili duboko voljela;
proci ce sve,
a proci cu i ja, mada me je boljela
dusa nasih neizbjezna sudbina.

Svejedno mi je,
ma sta da se tuzno zbiva
u srcu mom:
Znam, jednom na sve zaboravit cu.
Sve sto se ovdje zbilo
ponoviti se nece tamo
gdje bez kraja boravit cu.
Znam, sa svojom krtom stabljikom
duse moje bijela cvast,
i moja beskrajna zelja
za zivotom,
i moja bolna strast
za ljepotom
uvenuce u tamu.

Znam, tad zaboravit cu
koliko sam na zemlji
grabljivo voljela
sebe samu.

Desanka Maksimovic

KRUG

( M.M. Dizdar)

U ovom hodu pod zvijezdama hladnim prolaznici smo trajni
na pohodu zvijezdi svojoj
Al samo si ti ona koja jezdi na mom nebu,
cas vecernjaca sjajna sto obecava zoru
cas zornjaca umorna sto nudi buduce vece.
Kad stanes da odahnes i zemlja staje,
samo mirisno bilje otrovno i slatko i kovilje i smilje
udise tvoj dah i ne prestaje za ljepotu otetu,
bez krika i rana volsebno da daje, da raste kad se predaje.
U sumnji toj priklona pravog znam da nisam sam
nadajuc´ dlane i suncu i munji
al´ smiju se sebi svi oni sto kriju
da vole kad love pregrst cvijeca plavog
te izvjesna je od pitanja mnogih neizvjesnost samo.

Ovamo tu rijeku sto zaprepastila si jucer svojim bijelom tijelom
i na plac potonji na tu kajnu jeku, kazala si srca laka i jaka.
Neka vode teku, neka samo teku neka
mjesto da se vratis i da platis tajnu.

U sobu sto posivjela je beznadno u preranoj dobi
usla si danas i gle kobi njine, sve stvari ozivjela
zaboravljeno ogledalo je palo i odmah se dalo
probudjene stvari sad pamte te i zbog tebe pate.

Tamo si i tu posijana ko u drevnoj bajci
iz luzine mrtve svoju pticu stvaras, a viteza zivog u stamen kam pretvara.
Pa cemu onda ja da se nadam sto rekli bi pjesnici i davni i slavni
valja da sutim i da se ne jadam i suteci tako
u ljubavi vjecnoj i vjecno da stradam.
Da kleknem necu - da reknem zbogom poslovno i jasno
bilo bi i uzaludno i kasno,
jer desilo bi se meni ko vjerniku svakom sa njegovim bogom
tebe da nasao bih gdje krocio god nogom.
U svakoj travci, u svakoj javci, u svakoj varci
srediste si strasno sto sirok krug oko sebe stvara.
Ja trunka sam nemocna sto bijegom svakim sve dublje taj krug otvara...

ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
oteščale i tužne.


Vesna Parun

Romansa osudjenika

Aj, samoco bez pocinka!
Male oci moga tijela
I velike moga konja
Ne zaklapaju se nocu
Nit gledaju na pucinu
Gdje se mirno udaljava
Jedan san od trinaest ladja.
Nego jasne nesmiljene
Kao stitonose budne,
Promatraju oci moje
Sjever hridi I metala
Gdje bez vena tijelo moje
Ispituje stud karata.

Snazni vodeni volovi
Nasrcu na momke sto se
Kupaju u mjesecima
Rogovlja im valovita.
A batovi pjevali su
Na nakovnju mjesecarskom
Nesanicu konjanika
I njihovih mrkih konja.

Juna dvadeset I petog
Oni rekose Amargu:
_ Mozes ako zelis brati
oleandre u svom vrtu.
Na vratima krst naznaci
Ime svoje ispod njega,
Jer kukuta I kopriva
Proklijat ce iz tvog krila,
A cipele nagrizat ce
Igle ostra vapna ziva.
Zbit ce se u mracnoj noci
Na magnetnim planinama
Tamo gdje volovi vode
Piju trske sanjajuci.
Uci se da sklapas ruke
Skupljaj zvona I kandila
Uzivaj u hladnom vjetru
Sa metala I hridina.
Jer lezat ces pod pokrovom
Kada prodju dva mjeseca.

Sabljetinom od magline
Sveti Jago zrakom sijece
Teska tisina s ledja
Zakrivljenog neba tece.

Dvadeset I petog juna
Otvori Amargo oci,
Dvadeset petog avgusta
Ispruzi se da ih sklopi.
Ulicom navrli ljudi
Osudjenog da gledaju
On na zidu promatrase
Spokojno osamu svoju.
Neumoljiv pokrov tada
Romanskom tvrdocom tona
Dade ravnotezu smrti
Naborima tkanja svoga.

F.G Lorca

Bilo je neceg

by Z. Krznarich

Bilo je neceg tajanstvenog
u tom plamenu tvojih pogleda
u toj neprestanoj borbi
cvijetova i nesigurnih rijeci
taj mali rat ljubavi izmedju dvije tuge
vino izmjesano u casama
muzika poslije ponocnih vijesti na uzglavlju
u toplini tvog tijela
i vjeruj
ja danas strepim nad svakim budjenjem
za mene je opasnost taj zrak mirisnih naranci

i bilo je neceg

znam da je bilo malo ljubavnog
u toj kratkoj epizodi
koja je zivjela na tvojim usnama

predivni
ti si taj ulazak u ozbiljno neozbiljno shvatio
a meni su se otvarali vidici
meni su u ocima planule zore lomeci mi srce
na beskrajnim zvucima
tvoja lomna bojazljivost u velovima snova

i vjeruj
ja danas strepim nad svakim budjenjem
za mene je opasnost svaki vlak
koji donosi mirise juga
u ovu mirnu sliku davnine
i nema vise toga kao nekad
ovo je druga mladost
ovo vise nisu hrabri vulkani
i ne govori se kao nekad
predivna jasnoca mojih retrospektivnih lutanja
ocajnickih pokusaja bjekstva

noc

i eine kleine nacht musik
kao zvono nad celom
kao luna nabrekla nad povrsinom oceana koji umiru
i jos ima neotvorenih strana
i tajanstvenosti u pogledima
kao da nismo oboje porazeni
u tom malom ratu ljubavi
izmedju dvije tuge.

Vesna Parun

ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
oteščale i tužne

Mika Antića - Šta je u nama veliko


Svaka prava toplina ima u sebi bezbroj
prisnih malih toplota.

Svako veliko dete nosi u sebi bezbroj
balavaca i švrća.

Ovaj ogromni život prepun je kao saće.
I sve te buvice sreće
i sumnji
i slutnji
i snova
- armija nežnosti cela,
moli nas da im svakom po jedno zrno srca
ćušnemo krišom pod krilo.

Jer bez tih malenih srca
što drhte duboko u nama
šćućurena i bela,
ne bi ni velikog srca,
ne bi ni velikog belog,
- ničega ne bi bilo.

pa i nas,
eto,
ovakvih;
čudnih i lepo ludih,
zar misliš da bi nas bilo?

Nikad nas ne bi bilo.

I PUSTO I TUŽNO

I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta...
Želje! ... Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe - najbolja ljeta!

Ljubit... al koga? ... Privremeno - ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se - prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? - Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.

Da li je to bezlicna tisina,
ili samo nevidljiva praznina
koja nemilosrdno kola nasim bicem?
Pitam se: Zasto se covjek
osjeca beskrajno usamljen,
pa cak i onda kad se
s voljenom osobom stapa u JEDNO?

Jedan dio svoga srca
jedan dio svojih želja
s povjerenjem ja ću otkrit
ispred starih prijatelja.
Ali nekih stvari ima
što ne govore se svima
što se samo nekom šapnu
Ti znaš...
Nekog moraš
nekog trebaš i da sanjaš.
Nekog ljubiš
i za njega život stvaraš.
Netko mora
netko treba da te čeka
da ti piše iz daleka
i da pisma tvoja prima sam...
Ti si tajna
ti si smisao mog puta
i u tami zadnja svjetiljka dok lutam
Da te nema
ti što nikad me ne kriviš
da te nema da ne živiš
svi bi putevi bez kraja bili
Znaaaaaajjjj...... Lalalalalalalalalalalala....