Godine prolaze


Medju pogledima
koji su do ruba puni poruge i zime
nismo znali sacuvati
malu skrinju
s nasim rukovanjem,
nismo se trazili
pokraj predmeta
sto postaju zli, ubojiti i opasni
i mrze nase tijelo,
zastali smo
da beznadne
i tako sumorne slike
objesimo na zidove
sto izdaju
sudbinu ove bezimene price,
dok vrijeme ljusti naslagu uspomena
i gradi maglu,
i gradi saonice,
kada je snijeg odavno zaboravljen,
i kada lavine donose nove brodove,
a onih starih
ima vec previse
da bismo na svima mogli ploviti.


Irena Vrkljan

opadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna,
iz daljine me čuješ i glas te moj ne dodiruje.
Kao da su ti oči nekud odletele
i poljubac jedan sklopio usne.


I pošto su sve stvari pune moje duše,
izranjaš iz njih njome ispunjena.
Leptiru sna, na moju dušu ličiš
i ličiš na reč melanholija.


Dopadaš mi se kada ćutiš i kad si kao odsutna.
I kao da se žališ , leptirice zaljubljena.
Iz daljine me čuješ i glas me tvoj ne dodiruje.
Dozvoli mi da ćutim zajedno s ćutanjem tvojim.


Pusti me da ti govorim takodje ćutanjem tvojim,
svetlim kao svetiljka, jednostavnim kao prsten.
Slična si noći, zaćutala i zvezdana.
Ćutanje ti je od zvezda, tako daleko i čisto.


Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna.
Daleka i bolna kao da si preminula.
Samo reč, tada, jedan osmeh je dosta.
I radostan sam, radostan što istina to nije.


Pablo Neruda

NESTO KAO ZVIJEZDE

Na nebu vise nema mjesta –
Nasa dusa plasi nase tijelo –
Kuda cemo ovako sami, ovako smrtni, ovako mali,
Kuda kroz prazno, kroz vjecno kroz golemo Ono?

Stisni se nacas k meni, tko bio,
Tako je veliko nebo, tako smo maleni mi,
Pa ni sama nasa dusa, nasa nije,
Ona je od daljina, od visina, od zova sto kuca
Na vrata svijeta,
Ona nas plasi, narocito nocu
Kad se sapatom dogovara za sastanke na kojima
Nas vise nece biti.

Stisni se k meni, tko bio,
I stvorimo od nasih tijela nesto kao zvijezde,
Nesto kao svjetlost,
Nesto kao dusa…


Vesna Krmpotic

Čežnja

Sanjam da ćeš doći:
Jer mirišu noći, a drveće lista,
I novo se cveće svakog jutra rodi;
Jer osmesi ljupki igraju po vodi,
I proletnjim nebom što od sreće blista;

Jer pupe topole, i kao da hoće
K nebu, pune tople, nabujale žudi;
Jer u duši bilja ljubav se već budi,
I mirisnim snegom osulo se voće;

Jer zbog tebe čežnje u vazduhu plove;
Svu prirodu Gospod za tvoj doček kiti.
Cveće, vode, magle, jablanovi viti,
Sve okolo mene čeka te i zove.

Dođi! Snovi moji u gustome roju
Tebi lete. Dođi, bez tebe se pati!
Dođi! Sve kraj mene osmeh će ti dati
I u svemu čežnju opazićeš moju.

(Desanka Maksimović)

DA ME NE NAĐEŠ..

Ti uživaš
u slanosti
mojih obraza,
Posle olujnih kiša..
Skidaš inje srebrno
sa promrzlih
trepavica..

Čekam te,
na železničkim
stanicama,
I autobuskim
stajalištima,
Na raskršćima..

A ti lutaš..
Tražiš me,
da me ne nađeš..

Ili se bojiš
da me izgubiš,
Pa me šalješ
od sebe daleko..
Da me ne vidiš..

Jelena Simonović

Mi smo oboje nalik na jedan osmeh davni,
i tako cudno slicni ponekoj suzi jasnoj.
Mozda je sreca samo sto smo ko nebo ravni
sisli sa istog voza na jednoj stanici kasnoj,
i pronasli u sebi da zajedno umemo
da docekamo drumom i cvetanja i vetar,
pa da idemo bosi ... da idemo ... idemo ...
bez straha da l´ postoji sledeci kilometar.

Miroslav Antic

GRADINAR - Rabindranat Tagore

Nikada ne kazes rec koju bi trebelo.
Da te ne bih ocenio,izmices mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomesao s mnogima,stojis odvojeno.
Poznajem,poznajem lukavstvo tvoje...
nikada ne ides putem kojim bi trebalo.

Tvoj prohtev veci je od prohteva drugih,zato cutis.
Pritvornom ravnodusnoscu ne hajes za moje darove.
Poznajem,poznajem lukavstvo tvoje...
nikada ne uzimas sto bi trebalo.

SAD SPAVA MOJA DUŠA-ELZA LASKER-SILER

sad spava moja duša
oluja je oborila moja stabla
o,moja duša je bila šuma

da li si me čuo gde plačem?
jer tvoje oči su bojažljivo otvorene

zvezde sipaju noć
u moju prolivenu krv

sad spava moja duša
bojažljivo na vrhovima prstiju

o, moja duša je bila šuma
palme su je senčile
o granama je visila moja ljubav,
uteši moju dušu u snu

PREPUNA TRAGOVA-Bogić Rakočević

Pokušavam da te izbrišem iz sećanja
u isto godišnje doba.

Misao je jesenja,
i gasne u vetrovitom čunu
brzo kao noćne pahulje u neonskoj bašti.

Zavodljivo me grli horizont
što guta uvelo bilje,
divlje rastinje na kojem stojim,
ali ne mogu te zaboraviti dok ne izađeš
iz
slike
prepune
tragova
TVOJIH...

William Wordsworth - Sjaj u travi

Sada, kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti...
Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava, zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađalii, da smo bili krivi..
Požurimo, s danima i danima što će doći,
možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugom da kažemo, al`proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci, jedan skrenuti pogled biće sve što ćemo jedno drugom moći dati...
Zaboraviću oči i neću posmatrati zvjezde koje me na tebe neobično podsjećaju...
ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti al`ljubićeš zato što će te
nešto na toj ženi podsjećati na mene.. bio si moje veliko proljeće
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti koje ću se sjećati...
Osjetiću tugu jer sam tebe voljela, biće to ironija tuge...
nestaće sjaj u travi, nestaće veličanstvenost svjeta...
Ostaće blijeda slika onog što je prošlo...