Ti cvijete moj tajanstveni

Ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna,
tražio sam te ja
i kad sam prošao kraj tebe i pogledao na te,
duša mi zadrhta sva.

Srce je moje naslutilo
tajanstvenosti moć,
srce je moje oćutilo
kako se vedri noć.

U mojoj je duši sijevnulo
svjetlo golema blaga.
Sve moje biće je čeznulo
za tobom, za tobom, draga,
ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna.

O, bogat sam –
pomozi mi da podignem,
ponesem blago svoje,
sve blago duše moje!


Slovenija
Oton Župančić (1878 – 1949)

Gledam te. Ti si, a nisi.
Ruke su tvoje. A nisu.
Bar mi pismo napisi
da vidim po rukopisu.

Gledam te. Sneg na kosi.
I korak isti. Drag.
I vetar pahulje nosi
i zamece ti trag.

Gledam te. A sneg sipa.
I sve te vise znam.
U sobi mirise lipa.
Ponoc je. Opet sam.

(Pero Zubac)

Umirem
jer ti nisi
umrla za mene
a svijet
te još uvijek voli

Pišem ovo jer znam
da su tvoji poljupci
rodjeni slijepi
za pjesme koje te dodiruju

Ne želim cilj
u tvom životu
želim da budem izgubljen medju
tvojim mislima
onako kao kada slušaš New York
dok toneš u san.


Leonard Cohen

Again....

Poljubi me

To je bilo u jednoj cetvrti u Gradu Svetlosti
U kojoj je uvek mrak i uvek zagusljivo
I zimi i leti tamo je uvek zima
Stajala je u stepenistu
On kraj nje a ona kraj njega
Govorila mu je
Bozja zvezda ne svraca u nasu ulicu
Mora da ima preca posla u bogatijim
delovima grada
...
Zagrli me cvrsto
Ljubi me
Ljubi me dugo
Ljubi me
Kasnije bice kasno
Nas zivot to je sada
Ovde se umire od svega
Od toplote od zime
Ili se smrzavas ili se gusis
Ovde vazduha nema
Ako prestanes da me ljubis
Cini mi se umrecu ugusena
Imas petnaest godina imam petnaest godina
Oboje trideset
Sa trideset godina vise nismo deca
To su godine kad treba da se radi
To su godine kada se ljubi
Kasnije bice kasno
Nas zivot to je sada
Ljubi me.


Prever

Ovo vece ne mirise na tebe....


Dugo sam nocas gledala u tvoje oci,
Vise ne razumijem tvoj pogled.
Osjetim kako mi grebe po kozi,
Trazeci bilo kakav trag.
Uzalud, pod mojom kozom te vise nema.
Grlis me jako i privijas na grudi,
Osjecam tvoje ruke kao okove na svom tijelu....
Ne govori nista, ne zelim nista cuti....
Tisina guta dvije sjene koje postadosmo,
Nismo vise isti, nismo vise mi.
Ovo vece ne mirise na tebe,
Mjesec nema tvoj lik,
Rijeka ne sapuce tvoje ime,
Vjetar ne nosi tvoje dodire.



A.K

Na pragu predvečerja

Kao da mi je netko zavezao sve
misli u glavi i kao da mi ne da
poletjeti pjesmom u oblake
Tako sam ranjiva na pragu predvečerja
zbunjenim kišama okupana
buketima čežnje ispunjena
I kad prolije se miris bijelih
jorgovana u vrtu
Dođe mi vriskom dohvatiti mjesec
i ogoliti ljepotu neba
Šutnjom obeshrabriti tvoje pohode
po mojim usnama
Beskrajno dugo stajati na osami
dok mi vjetar drhti kroz tijelo
Dopustit ću tvojim koracima
zajedničko trčanje prema zvijezdama
Jer želja za tobom uvijek je jača
od svih zabrana koje mi rovare u
mislima

(Evica Kraljic)

Zvijezde u visini

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.
A ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u žar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.

Tin Ujević

[Edited by zara on 03-05-2008 at 00:27 GMT]

...nocas su mi se razlili snovi po plavim jastucima..
..sanjala sam opet poznato lice..
...sklanjao je pogled..skrivao oci..
...one bi ga izdale..
...njegove oci ne znaju kriti tajne..
...umjesto njega priznale bi..
...da su krive...
...da im je zao...
....i da me vole....

...njegove oci uvjek su me voljele...
...on to nikad nije shvatio..
...nije znao kako me miluju..
...nije htio da me ljube..

...a uvjek su me ljubile...
...njegove neposlusne oci..
...one su jedine znale istinu koju je krio..
....od sebe..
....od svih...
....naposletku su osjetile..
...moje toliko zeljene dodire..

... nocas si lutao mojim snovima..

Slovo o ljubavi

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge-
i osetimo se nesrećni i krivi.

Desanka Maksimovic

SONATA OD SNA

Od cega zive oci tvoje
Kad stalno iz njih isijava san?
O sto bi dragulj dragane moje
dao da tako bar nacas sja.

Tvoje su oci u meni zasle.
Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim ocima budi.

Ko snijeg si koji pao nije,
satkana sva si od sna,
latico snijezna zgusnuta svjetla,
sva si ko cvijeta prah.

- Ne sklanjaj pogled. Cega se bojis?
Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli rijeci cjelovima,
s usana strgni mi dah.

Cemu se smijesis?
Obujmi me jace,
sva krvi nek mi utrne!

Kad zagrlim te ovako,
znas sto ja vidim:
Dva kriza koja se grle.

A medj njima dise
jos nerodjen Bog,
prikovan poljupcima...

A sto ako boginja neka
pod mojom usnom sniva?

Pod tvojom usnom sni violina,
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

Prsti su tvoji vidre vedre
sto se u igri tope.
Cutis li kako iz moga struka
iskacu antilope.

O kad bi moglo uho cuti
tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te cutim. Da te disem.
Da te snim.

Sto je zivot? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Izmedju dva otkucaja
srca stane.


Enes Kisevic

[Edited by laly on 06-05-2008 at 21:40 GMT]