e-novine
Protest NVO zbog sadržaja optužnice KaradžićuObjavljeno: Čet, 25. 09. 2008. 16:58 SILOVANJE JE BILO DEO STRATEGIJE


Žene žrtve silovanja u ratu u Bosni i Hercegovini zahtevaju od Tužilaštva Haškog tribunala da dopuni optužnicu protiv Radovana Karadžića tako što će u njoj posebna tačka biti silovanje kao deo strategije, tretirano isto kao i masakri nad civilnim stanovništvom, progon i drugi nečovečni postupci, kaže za e-novine Fadila Memišević iz sarajevske NVO Društvo za ugrožene narode, član Ekspertske komisije Ujedinjenih nacija za zločine nad ženama. Piše: Bojan Tončić

Više od 20 nevladinih organizacija iz država bivše Jugoslavije uputilo je u četvrtak javni protest zbog toga što u proširenoj optužnici protiv Karadžića silovanje nije posebna tačka.

„Ovom svojom odlukom, sud je još jednom ženske žrtve stavio na marginu i relativizovao i negirao iskustvo silovanih žena i ostalih žena žrtava rata”, navodi se u saopštenju koje, između ostalih, potpisuju Žene u crnom, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Glas razlike, Rekonstrukcija ženski fond i Autonomni ženski centar iz Beograda, Žene Srebrenice iz Tuzle, Društvo za ugrožene narode, Fondacija Cure i Žene ženama iz Sarajeva, Babe iz Zagreba i druge NVO.

Haški tribunal je, kako se navodi u saopštenju, 1993. na pritisak globalnih feminističkih i aktivističkih mreža proglasio silovanje zločinom protiv čovečnosti i do sada je u Tribunalu doneta jedna presuda koja se bavi seksualnim nasiljem – u slučaju Foča.


ŽELELE DA BUDU MRTVE
„U suđenju Lukićima je reč o flagrantnom slučaju masovnog silovanja, ali je obrazloženje Tribunala bilo da nema dovoljno svedoka. Više od tisuću žena se, međutim, prijavilo i reklo da žele da svedoče. Nije bilo odgovora. Nema tačke silovanje u optužnici protiv Lukića, a to treba da bude tretirano kao ubojstvo, jer su žene bile toliko mučene da su poželjele da budu mrtve. Dragoljub Kolarac je u Hagu dobio 28 godina zatvora, mi smo bili zadovoljni visinom kazne, ali ne i obrazloženjem u kojem piše da silovanje nije bilo dio strategije. Time smo bile razočarane i borimo se da dokažemo da je to bio zločin pod naredbom”, kaže Fadila Memišević.



„Isključivanje seksualnog zločina iz međunarodnog krivičnog prava predstavlja okrutnu i ciničnu uvredu za preživele žrtve seksualnog nasilja. Ova odluka Tribunala ozbiljno narušava poverenje žrtava u međunarodnu pravdu”, navodi se u saopštenju. NVO traže od Haškog tribunala da preispita odluku i da u optužnicu kao posebna tačka uđe zločin silovanja kao deo ratne strategije, jer bi time Tribunal dao svoj doprinos zadovoljenju pravde.

Fadila Memišević kaže da u optužnici silovanje treba da bude deo strategije, vojne, ali i političke, te da je oko 30 hiljada žena silovano tokom rata u Bosni i Hercegovini.

„To je dio strategije koju je osmislio Radovan Karadžić, kao inicijator, onaj koji je bio na vrhu piramide zla. Željeli bismo da zločin silovanja bude poseban, tako bi žrtve imale neku satisfakciju, olakšanje i mogle bi se lakše nositi sa traumom stigmatizacije. U Hagu su žene žrtve rata imale sastanak sa tužiocem Sržom Bramercom i on im je obećao da će njihovi zahtevi ući u proširenu optužnicu, međutim nije. Bramerc će doći početkom oktobra u Sarajevo i ponovićemo mu naše zahteve”, naglašava Fadila Memišević.

Bakira Hasečić iz Višegrada, predsednica višenacionalnog udruženja Žene žrtve rata, kaže za e- novine da ova NVO ima dobru saradnju sa Haškim tribunalom i da je na sastanku sa Bramercom zahtevala specifično tretiranje silovanja nesrpskih žena u optužnici protiv Radovana Karadžića.

„On je rekao da ima više od 200 dokaza za naše tvrdnje, a mi mu svakoga dana, preko Kancelarije Tribunala u Sarajevu, dostavljamo nove. Silovanje je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu korišćeno kao najjače oružje, sa ciljem da se izvrši etničko čišćenje, povrede, okaljaju i razore porodice. Nisu uspijeli. A manji bosanskohercegovački entitet je nastao genocidom, krvlju našom, patnjom i mukom. Tužilac dolazi početkom oktobra, ponovo ćemo da iznesemo svoje nezadovoljstvo i pitamo ga zašto masovna sistematska silovanja, kao najteži ratni zločin, nisu posebni deo optužnice”, kaže Bakira Hasečić.


--------------------------------------------

Zločin i kazna: Nova optužnica protiv Radovana Karadžića



Predsjednik za genocid i smrt

Serge Brammertz, glavni tužilac Haškog tužilaštva, konačno je obznanio novu optužnicu protiv Radovana Karadžića: ključna razlika u odnosu na prethodno ispisanu optužnicu od 28. aprila 2000, koju je potpisala Carla del Ponte, u datumu je Karadžićeve namjere da se u Srebrenici počini genocid. Brammertz se odlučio da dokaže optužbu za genocid protiv Karadžića, kao najvišeg civilnog i vojnog autoriteta u Republici Srpskoj od marta 1992. do jula 1996. godine



Između 11. jula i 1. novembra snage bosanskih Srba su kroz "prigodna" i organizirana ubistva ubile više od 7.000 bosanskih Muslimana
U ranijoj verziji optužnice Carla del Ponte je tretirala zajedno genocid počinjen u različitim periodima rata i na različitim lokacijama: "Između 1. jula 1991. i 31. decembra 1992, djelujući individualno i u sporazumu s drugima, uključujući Momčila Krajišnika i Biljanu Plavšić, i između marta 1995. i 30. novembra 1995. godine, djelujući individualno i u saglasnosti s drugima, Radovan Karadžić je planirao, poticao, naredio, počinio ili drugačije pomagao i poticao planiranje, pripremanje i izvršenje uništenja, razaranje u cjelini ili dijela bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, kao nacionalnih, rasnih i vjerskih grupa kao takvih, u nizu općina, uključujući ali ne ograničavajući na Bijeljinu, Bratunac, Bosanski Šamac, Brčko, Doboj, Foču, Ilijaš, Ključ, Kotor-Varoš, Novi Grad, Prijedor, Rogaticu, Sanski Most, Srebrenicu, Višegrad, Vlasenicu, Zavidoviće i Zvornik."

Dakle, u svojoj optužnici Carla del Ponte je genocid u Srebrenici tretirala u periodu od marta do novembra 1995. godine. Kao osnov je u tadašnjoj optužnici navedena naredba od 8. marta 1995, u kojoj je Karadžić, kao vrhovni komandant, naredio snagama bosanskih Srba stvaranje neizdrživih životnih uvjeta potpune nesigurnosti za stanovništvo Srebrenice, bez nade u opstanak.

Karadžićeva naredba Brammertzova optužba za genocid je drugačija i podijeljena je u dvije tačke. Prva tačka se odnosi na period od 31. marta do 31. decembra 1992. na suženoj listi sastavljenoj od 10 općina: Bratunac, Brčko, Foča, Ključ, Kotor-Varoš, Prijedor, Sanski Most, Višegrad, Vlasenica i Zvornik. Druga tačka se odnosi na period od nekoliko dana prije 11. jula 1995. do novembra 1995. godine. Pod tačkom jedan, Karadžić je optužen za genocid nad dijelom bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, a u tački dva samo za genocid nad bosanskim Muslimanima. "Počevši u danima neposredno prije 11. jula 1995. godine implementaciju plana eliminiranja bosanskih Muslimana u Srebrenici i nastavljajući do 1. novembra 1995. godine, Radovan Karadžić je sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu eliminiranja bosanskih Muslimana u Srebrenici ubijanjem muškaraca i mladića te prisilnog premještanja žena, djece i nekih staraca iz Srebrenice. Njihov cilj je dostizao ili uključivao izvršenje zločina genocida, progona, istrebljenja, ubistva, deportacije, nehumanog postupanja (prisilnog premještanja)", navodi se u novoj optužnici.

Kao saučesnike ovog udruženog zločinačkog poduhvata Brammertz navodi članove najviših političkih i vladinih organa bosanskih Srba, članove političkih i vladinih tijela na lokalnom nivou s odgovornošću za područje Srebrenice, Vlasenice, Bratunca, i/ili Zvornika, komandante, pomoćnike komandanata, više oficire i šefove Vojske Republike Srpske i MUP-a koji su bili odgovorni za djelovanje na području Drinskog korpusa i/ili opštine Trnovo te članove jedinice MUP-a Srbije Škorpioni, koji su djelovali i počinili zločine na području Trnova. U optužnici se precizira da su zločine počinili pripadnici Vojske RS-a i MUP-a RS-a, koji su djelovali na području Drinskog korpusa.

Brammertz nije odustao od korištenja Karadžićeve martovske naredbe u procesu, ali se sada drugačije tumači. "U martu 1995. Karadžić je, u saglasnosti s drugima, implementirao ili upotrijebio druge da implementiraju plan preuzimanja srebreničke enklave i prisilno izmjeste ili deportiraju stanovništvo bosanskih Muslimana. Takva akcija je bila dio njihovog cilja, kao članova udruženog zločinačkog poduhvata, da se trajno uklone bosanski Muslimani i bosanski Hrvati s teritorija kojeg prisvajaju bosanski Srbi", navodi se u optužnici.

Odluka o eliminiranju bosanskih Muslimana u području Srebrenice donesena je nekoliko dana nakon 6. jula 1995, kao početka napada na Srebrenicu. Primjena tog plana počela je od 11. jula 1995, nakon pada Srebrenice. Od 11. do 13. jula su srpske snage terorizirale bosanske Muslimane prisutne u Potočarima; a 12. jula je počelo razdvajanje muškaraca od žena i djece. Više od 1.000 muškaraca i mladića je odvojeno i zatočeno u Potočarima. Tokom i poslije prisilnog izmještanja izvršena su tzv. prigodna ubistva, dok su organizirana ubistva hiljada ljudi koji su odvojeni, zarobljeni ili su se predali snagama bosanskih Srba.

Serija masovnih zločina Između 11. jula i 1. novembra snage bosanskih Srba su kroz "prigodna" i organizirana ubistva ubile više od 7.000 bosanskih Muslimana iz Srebrenice te nanijele teške tjelesne i duševne patnje hiljadama žena i muškaraca, uključujući odvajanje muškaraca od njihovih porodica i prisilno protjerivanje žena, male djece i nekih staraca iz enklave. Kao organizirana ubistva navode se ubistva uz rijeku Jadar: u dolini Cerska, skladištu Kravice, Sandićima, školi Luke, Orahovcu, Petkovcima, Ročevićima i Kozluku, Kuli i Branjevu, Pilici, Snagovu, Bišini i Trnovu.

Kao "prigodna" ubistva navodi se pet slučajeva masovnih i pojedinačnih ubistava na području Budaka i Potočara, u samoj Srebrenici. Zločin u Srebrenici nije ni u ranijoj optužnici bio opisan kao jedan, već kao serija masovnih zločina na nekoliko lokacija u i oko Srebrenice, ali su sada tačno navedene lokacije, vrijeme i opisani događaji s brojem ubijenih. Novi način predstavljanja i dokazivanja optužbe za genocid u Srebrenici izaziva različite reakcije. Ključno pitanje suđenja jeste, naravno, dokazivanje Karadžićeve namjere da se počini genocid kroz masovne zločine. Brammertzova verzija optužnice je primjerenija materijalnim i drugim dokazima zločina na ovom području BiH, do kojih je Haško tužilaštvo došlo od 2000. godine.





Iz optužnice



Duga lista zločina



Suđenje Radovanu Karadžiću bit će od velikog značaja i za utvrđivanje zločina koji su se dogodili na početku rata u velikom broju općina BiH i koji su rezultirali trajnim uklanjanjem bosanskih Muslimana i Hrvata iz ovih područja. U dodatku optužnice navode se liste događaja, na kojima se temelje optužbe za genocid i druge zločine. Lista "A" se sastoji od 16 općina s primjerima ubistava koja nisu povezana sa zatvorskim objektima. Spisak počinje ubistvom 48 civila u Bijeljini 1. i 2. aprila 1992. godine. Navode se zatim ubistva u Bosanskom Novom, Bratuncu, Brčkom, Foči, Ilijašu, Ključu, Kotor-Varoši, Novom Gradu, Prijedoru (u kome se navodi devet različitih slučajeva masovnih pogubljenja), Rogatici, Sanskom Mostu, Sokocu, Višegradu, Vlasenici i Zvorniku. Zatim se u drugoj listi "B" navode primjeri ubistava iz 20 općina, povezanih s logorima i zatvorima. U trećoj listi "C" navode se zatvorski objekti u 27 općina (Banja Luka, Bijeljina, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Brčko, Čajniče, Donji Vakuf, Foča, Hadžići, Ilidža, Iljaš, Kalinovik, Ključ, Kotor-Varoš, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Višegrad, Vlasenica, Vogošća i Zvornik).

U četvrtoj listi se navode 22 općine u kojima su razarani kulturni spomenici i sveta mjesta (Banja Luka, Bijeljina, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Brčko, Čajniče, Donji Vakuf, Foča, Ilijaš, Kalinovik, Ključ, Kotor-Varoš, Novi Grad, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Vogošća i Zvornik). U petoj listi "E" navode se organizirana pogubljenja povezana s padom Srebrenice na 13 lokacija i pet slučajeva tzv. prigodnih ubistva na dvije lokacije. Za Sarajevo se konkretno navodi 17 snajperskih incidenata i 19 slučajeva granatiranja.

Praktično, novom optužnicom Karadžić odgovara za zločine koji su počinjeni u najmanje trećini od prijeratnih 109 općina Bosne i Hercegovine, što samo potvrđuje razmjere zločina. S obzirom na ranije procese pred Haških tribunalom u nizu slučajeva, Tužilaštvo će relativno lako moći dokazati sam zločin, tako da će se tužioci moći više fokusirati na pitanje Karadžićeve individualne odgovornosti. Karadžić se tereti za različite postupke od planiranja, poticanja i naređivanja zločina do propuštanja da spriječi i istraži zločine te uhapsi i kazni počinitelje zločina.

U političkom smislu, dvije su optužbe važne. Prva je određivanje protjerivanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s teritorije koju prisvajaju bosanski Srbi kao cilja udruženog zločinačkog poduhvata u kome su učestvovali pojedinci i institucije iz Republike Srpske i Republike Srbije. Druga je optužba da same vlasti RS-a, koje je Karadžić simbolizirao kao predsjednik, nisu spriječile niti kaznile zločine počinjene na teritoriji pod svojom kontrolom. Ovo je suđenje ličnoj odgovornosti Radovana Karadžića za takav ishod, ali činjenica da se u optužnici navode institucije Republike Srpske i Republike Srbije, kao saučesnici udruženog zločinačkog poduhvata, neminovno će izazvati i druge političke reakcije.

e-novine
Veljko KadijevićObjavljeno: Uto, 07. 10. 2008. 17:56 POSTOJAO DOGOVOR KARADŽIĆ–HOLBRUK

Dogovor između bivšeg lidera bosanskih Srba, Radovana Karadžića, i specijalnog predstavnika američkog predsednika za Balkan, Ričarda Holbruka, o imunitetu od sudskog gonjenja u zamenu za povlačenje Karadžića sa političke scene i javnog života jeste postojao, rekao je u utorak za agenciju RIA novosti penzionisani general JNA, Veljko Kadijević.e-Novine
„Tačno znam da su svojevremeno zaista vođeni pregovori između Holbruka i Karadžića o tome da ga Haški tribunal neće teretiti ako se povuče iz politike”, izjavio je Kadijević.
Karadžić je ranije izjavio da je Holbruk pregovarao o njegovom imenitetu od sudskog gonjenja, u zamenu za povlačenje iz političkog života, u ime svih stalnih članica Saveta bezbednosti UN koje su bile u sastavu Kontakt grupe za BiH.

Prema Kadijevićevom mišljenju, samo postojanje dogovora Karadžić–Holbruk još jednom govori kako u stvarnosti funkcioniše Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu.

„Lično poznajem te ljude koji su se nalazili na samom začetku osnivanja Haškog tribunala i verujem da je sud politička organizacija koja nema ništa zajedničko sa međunarodnim pravom. Zašto onda da ne sumnjamo da je Holbruk imao prava da donese odluku da Karadžić bude optužen ili ne, da li će se naći na optuženičkoj klupi ili će dobiti imunitet”, rekao je bivši ministar odbrane Jugoslavije i dodao da nikada nije imao niti će imati bilo kakve kontakte sa tribunalom u Hagu i da se sigurno nikada neće tamo pojaviti kao svedok ili optuženi.

Bivši predsjednik RS Radovan Karadžić zatražio je od Tužilaštva Haškog tribunala da mu omogući uvid u sve informacije koje se odnose na sporazum između njega i bivšeg američkog mirovnog posrednika Ričarda Holbruka.

U Haškom tribunalu je saopšteno da je Karadžić je tražio da mu se dostave kopije pisanog sporazuma nastalog tih dana, te svu prepisku, izvještaje i bilješke osoba koje su imale saznanja ili su bile pitane o svojim saznanjima u vezi sa tim sporazumom.

Novim podneskom Karadžić takođe traži sve materijale koji se odnose na sastanak od 18. i 19. jula 1996. godine u Beogradu, između Holbruka, bivšeg predsjednika Srbije i Jugoslavije Slobodana Miloševića i drugih. On je zatražio i sve informacije o razlozima zbog kojih su poslije jula 1996. propali svi pokušaji da on bude uhapšen.

Informacije za koje vjeruje da su u posjedu Tužilaštva Karadžić je najprije tražio tako što je od sudskog vijeća zahtijevao da izda nalog da mu Tužilaštvo dostavi na uvid sve materijale koji se tiču sporazuma sa Holbrukom.

Sudsko vijeće je to ocijenilo preuranjenim i Karadžiću je savjetovalo da se najprije obrati Tužilaštvu.

Listi svojih zahtjeva Karadžić je dodao "informacije u posjedu Tužilaštva koje ukazuju na odnose između SAD i kancelarije Tužilaštva od 18/19. jula 1996. godine.

Traženi materijal uključuje, između ostalog, prepisku i izvještaje o sporazumima prema kojima SAD obezbjeđuje osoblje i sredstva za Tužilaštvo.

U svom podnesku Karadžić obrazlaže da su mu traženi dokumenti potrebni za pripremu odbrane.

On ističe da dio njegove odbrane jeste Holbrukovo obećanje od jula 1996. godine da mu neće biti suđeno pred Haškim tribunalom ukoliko se potpuno povuče iz javnog života.

"To obećanje se može pripisati Haškom tribunalu, jer je dato u ime ili u konsultacijama sa državama članicama Savjeta bezbjednosti, ili je bilo razloga da se u to vjeruje", naglašava Karadžić.

Karadžić u podnesku dodaje da je neophodno da mu se omogući uvid u navedene materijale i dokumenta, kako bi mogao da po tom osnovu podnese zahtjev za odbacivanje optužnice.
 

Karadžić će zasnovati odbranu na stavu da se u Srebrenici nije ni dogodio genocid, dok je njegov pravni tim najavio da će obezvrijediti svjedočanstva koja budu korištena iz drugih suđenja pred istim sudom, prema riječima njegovog advokata Gorana Petronijevića, piše Financial Times.

List izvještava iz Beograda i Londona o pripremi Radovana Karadžića za odbranu pred Haškim sudom od optužbi za genocid i ratne zločine.

List objašnjava da će odlukom da negira postojanje genocida Radovan Karadžić osporiti neke prethodne presude Haškog suda u vezi sa događajima iz 1995. u
Srebrenici.

FT je razgovarao i s Antonijem Dvorkinom, direktorom jednog britanskog instituta za proučavanje ratnih zločina, koji smatra da bi bilo čudo da tako zasnovana odbrana bude uspješna.

Dvorkin dodaje da će na strani tužilaštva biti jaki dokumentirani dokazi protiv Radovana Karadžića.

Glavni tužilac na suđenju Slobodanu Miloševiću Goeffrey Nice rekao je FT-u da bi odlukom da se sam brani Karadžić mogao zapravo da pomogne tužilaštvu.

Nice smatra da je tu grešku već napravio Slobodan Milošević jer se pokazao kao vrlo loš advokat, pozivao je pogrešne svjedoke i pokazao ´tamniju stranu´ svoje ličnosti koja bi inače ostala nepoznata sudu.

Nice kaže i da bi Karadžićeva odbrana mogla da ima dosta koristi ako uspije da dokaže postojanje sporazuma Karadžić - Holbruk, uz napomenu da je jasno da ima dokaza da je neka vrsta sporazuma bila sklopljena među njima.

S druge strane, iskusni kanadski advokat Stephan Burgon, koji radi na pripremi Karadžićeve odbrane, kaže pak da će biti lako obezvrijediti svjedočanstva iz prethodnih suđenja koja terete Karadžića jer - kako je FT-u objasnio i advokat Petronijević - neki optuženi su priznali djelo genocida poslije pregovora s tribunalom u zamjenu za blaže kazne.

FT prenosi i ocjenu Johna Johnesa, britanskog advokata za ratne zločine - da tužilaštvo ne može da računa na brzu osuđujuću presudu u ovom slučaju iako su sudije stekli iskustvo u radu s problematičnim optuženicima pa će zato nastojati da odluku o krivici za genocid donesu uz što je moguće manje buke.




(Svevijesti.ba/Fena)
 

Ekskluzivno - Sonja Karadžić-Jovičević u Sarajevu



Ovo je moj grad, zašto bi me bilo sramota?!

Pred zgradom Ambasade Kraljevine Holandije u BiH, 14. oktobra, tačno u 15 do 12, stigla je Sonja Karadžić-Jovičević, kćerka haškog optuženika Radovana Karadžića. Iz starog vozila marke Passat izašla je u pratnji muža Branislava Jovičevića i zaputila se ka glavnom ulazu. Tog utorka nije bilo gužve niti reda ispred Holandske ambasade. Nekih sat vremena ranije grupa žena iz Srebrenice je stajala u redu i predala zahtjev za holandsku vizu.

Tek poneki prolaznik začuđeno je posmatrao fotosession u Grbavičkoj 4. Dvojica članova osiguranja iz ambasade upozorili su fotoreportere Dana da ne smiju fotografirati zgradu. Visoko uzdignute glave i sa smiješkom, Sonja Karadžić-Jovičević pozirala je u hodu, prstom mašući uz riječi: "Bez izjava, nikakvih izjava!" Ipak, očigledno isprovocirana, odgovorila je na upit da li ju je sramota danas doći u Sarajevo: "Sarajevo je moj grad, zašto bi me bilo sramota?!" Sonja ne osjeća sramotu niti na spomen njezina oca i zločina koje je inicirao i direktno nadzirao. Samo je odlučno, vrlo samouvjereno, ponavljala: "Sarajevo je moj grad, tu sam rođena i tu sam provela 25 godina. Nema me šta biti sramota. Ja sam često u Sarajevu i prelijepo mi je."

Papirologija za vizu okončana je za rekordnih 15-tak minuta. Ponovo je s osmijehom i bez negodovanja dočekala škljocanje fotoaparata, ljubazno se zahvalivši.

Činjenici da se Karadžić, najtraženiji srpski bjegunac za kojim je Međunarodni kazneni sud (ICTY) izdao potjernicu, uspješno skrivao punih 12 godina umnogome je doprinijela široka mreža pomagača, među kojima su, bez dvojbe, bili i članovi Karadžićeve obitelji. No, podsjećanja radi, uloga Sonje Karadžić-Jovičević (Dabić) utoliko je značajnija što je u ratnim i poratnim danima bila na čelu ozloglašene fašističke radiostanice Sveti Jovan. S njenih frekvencija otvoreno je potican nacionalizam, etničko čišćenje, međuetnička i međuvjerska netolerancija te veličani genocid i masovni ratni zločini koje su činile vojska i policija RS-a. Jedinice NATO-a su nebrojeno puta pretraživale prostorije radija smještenog u jednoj privatnoj kući u centru Pala, gdje je, što je posebno zanimljivo, tokom rata bio vojni štab bosanskih Srba. Godine 1998. Komisija eksperata za medije (MEC), u saradnji s Nezavisnom komisijom za medije (IMC), sprovodila je istragu zbog emitiranja govora Radovana Karadžića iz 1993. godine na njihovim frekvencijama. Iste godine Izborna apelaciona komisija (IAPC) procijenila je da programska koncepcija radija nije u skladu s propisima OSCE-a zbog nadasve izraženog favoriziranja SDS-a.

Operacije pretresa SFOR nastavlja i tokom 2004. s ciljem prikupljanja informacija koje bi pomogle lociranju okrivljenih za ratne zločine, prije svega Radovana Karadžića. Pripadnici MUP-a RS-a u decembru 2005. oduzimaju finansijsku dokumentaciju Instituta i radija Sveti Jovan zbog osnova sumnje da finansiraju optužene za ratne zločine. Posljednjih dana žena, paljanski vožd, oglašavala se u medijima s teorijama zavjere o planu Zapada da likvidira Radovana Karadžića, ističući da njegovo pojavljivanje u Haagu "nije bila opcija, jer tamo nije smio doći živ i dobiti šansu da progovori". Jer, tek tada će možda da se crveni. Ne zbog granata, ne zbog snajpera, ne zbog etničkog čišćenja, ne zbog silovanja, ne zbog Markala, ne zbog Grbavice, ne zbog "njenog" Sarajeva. Nego zarad zatvaranja očiju. I poricanja. Iskrivljena percepcija Dabićevog klona u tijelu žene ide dotle da je krajem augusta pozvala sve ljude koji su poznavali njezina oca dok se predstavljao kao dr. Dabić da joj se jave kako bi joj prenijeli svoja iskustva s njim, ostavivši poštansku adresu na Palama. (E.N.)

Radovan Karadžić dobit će odvjetnika kao svjedok

Bivši politički vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić dobit će odvjetnika kada u studenome bude svjedočio na drugostupanjskom suđenju njegovu bivšem savezniku Momčilu Krajišniku, doznaje se u četvrtak od Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), javlja Hina.

Pismohrana ICTY-ja "odlučuje dodijeliti g. Robinsona kao odvjetnika za saslušanje" predviđeno 5. studenoga u drugostupanjskom suđenju bivšem predsjedniku parlamenta bosanskih Srba Momčilu Krajišniku, piše u tekstu odluke objavljene u četvrtak.

Radovan Karadžić (63) uhićen je 21. srpnja u Beogradu, trinaest godina pošto je protiv njega podignuta optužnica za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti zbog njegove uloge u ratu u Bosni (1992-1995.) u kojemu je poginulo 100.000 ljudi, a 2,2 milijuna su raseljena. Karadžić tvrdi da nije kriv.

Karadžić je odlučio da će se sam braniti na ICTY-ju, poput bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića koji je u ožujku 2006. umro u svojoj ćeliji u Den Haagu prije završetka suđenja.

No optuženik je zatražio pomoć odvjetnika u svjedočenju u korist svog bivšeg saveznika Momčila Krajišnika. Prema optužnici, Krajišnik i Karadžić su činili "srpsko vodstvo" koje je planiralo etničko "čišćenje" u Bosni.

Krajišnik (63) je 27. rujna 2006. osuđen na 27 godina zatvora. Od žalbenog vijeća dobio je odobrenje da se sam brani.

Prvostupanjski sud proglasio ga je krivim za etničko "čišćenje", progon, pokolj, ubojstvo, protjerivanje i prisilno preseljavanje, zločine protiv čovječnosti, ali je oslobođen za zločin genocida.

Tužitelj je za njega tražio kaznu doživotnog zatvora u postupku koji je trajao dvije godine i sedam mjeseci.

svevijesti.ba

Kad je sljedece rociste?

BHDANI:


Publikacije: Miroslav Toholj, Noćna pošta, prepiska sa Radovanom Karadžićem; IGAM, Beograd, 2008.



Sam bog nas je rukovodio...

Dani objavljuju dijelove knjige prepiski Radovana Karadžića sa svojim prijateljem, nekadašnjim sarajevskim književnikom Miroslavom Toholjem. Prepiska je trajala od 1996. do 2004. Toholj je, zajedno s cjelokupnom mrežom ljudi, u kojoj su aktivno učestvovali Karadžićeva porodica, književnici, pravnici i novinari iz Srbije, održavao stalan kontakt s Radovanom Karadžićem (isprva su se čak i viđali) i bio glavna veza preko koje je haški optuženik komunicirao sa svijetom i utemeljivao široku grupu poštovalaca svoga lika i djela - Međunarodni komitet za istinu o Radovanu Karadžiću. U svojim pismima Karadžić, uz stranačke direktive i savjete, analizira svjetsku i domaću politiku, evocira uspomene na život u Sarajevu i nekadašnje prijatelje i poznanike te, u mistično-etnoreligijskom naboju, proračunato poriče vlastitu odgovornost za etničko čišćenje i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici



Knjiga je pisana "za nekog trećeg čitaoca, a ne samo za nekog ko ta pisma šalje ili prima"
Prepiska Miroslava Toholja i Radovana Karadžića, kao dvojice pjesnika koje je, kako Toholj piše, "sudbina gurnula u središte opšte nevolje i nametnula im izvesnu obavezu", nije samo obična nacional-šovinistička zbirka bajki za "laku noć (pameti)". To je, s jedne strane, četveroručno napisano epsko-fantastično djelo (takav mu je i naslov), ali i korespondencija koja bi imala postaviti real-političke temelje željenog "razdvajanja po etničkim granicama". Karadžić, u svojih osam, i njegov prijatelj Toholj, u svojih 12 pisama, svjedoče o svom neprekinutom šesnaestogodišnjem radu na stvaranju dijela realnosti u kojem smo svi prisiljeni živjeti. To je crno-bijeli svijet tobože premudrih "milih staraca" (upravo tako Karadžića zove Toholj), koji su ujedno i "sveti" ratnici, te bardova koji će sva tobožnja zbivanja ovjekovječiti pjesmom, romanom ili prepiskama koje imaju "izvesnu književnu vrednost". One to nemaju, ali jesu dokumenti koji govore o procesu u mozgovima tvoraca kvazipagansko-biblijske srpske Hiperboreje, bazirane na zakonu fanatičnog terora identitetom. Tu sve pršti od Gospoda, anđela, sv. Petra, Pavla, sv. Nikole i ostatka nebeskog dvora. Po dubokom uvjerenju "noćnih" korespondenata, ova rajska bića ih zdušno potpomažu, jer Karadžićevo djelo je, van svake sumnje, i Božije. Bez obzira na monstruoznu laž kako su genocid u Srebrenici, preko svojih plaćenika, inscenirali "Alija i Klinton", gotovo svako pismo se završava s "neka te dobri anđeli čuvaju". Toholj se krsti prije nego što počinje pisati "jer zna da i Radovan sada piše", "sveti Petar i Pavle..." treba da pomognu "kao i prije 11 godina, kada smo kretali u sve ovo", Gospod, koji je iz istog korijena smišljeno podigao Vuka Stefanovića i Radovana Karadžića (Toholjev zaključak), pomogao je Sonji Karadžić da rodi sina Dejana "bez ovlašćenja OHR-a" (Karadžićevo pismo iz februara 2000).

"U jednom gradu, jedne noći..." "Stolica na kojoj sada sediš pripada drugoj strani stvarnosti, da ne kažem onostranosti" - piše Toholj Karadžiću. U svojem uvjerenju nije bio usamljen. Mreža Karadžićevih jataka, korespondenata i saradnika na "zaštiti lika i djela" bila je daleko šira: supruga Ljiljana, kćerka Sonja i brat Luka, zatim Brana Crnčević, Momo Kapor, Rajko Petrov Nogo, Gojko Đogo, Kosta Čavoški, Jovan Zametica, Vladimir Ilić, Dragan Kalinić, Svetozar Mihajlović, kao i brojni drugi sitniji kadrovi SDS-a ili izdavači Karadžićeve poezije i proze iz Srbije, u knjizi navedeni samo inicijalima (vidi antre). Do 1998. Toholj se, po vlastitom priznanju, s Radovanom Karadžićem sastajao "po obroncima mitske planine Romanije", da bi kasnije i ostali prijatelji uvijek znali kako da s Karadžićem stupe u kontakt. U odgovoru Karadžiću od 12. septembra 1999. Toholj piše: "A sad - da ti pokušam dočarati atmosferu koju je proizvelo prispeće tvojih pisama! Gojko i ja smo ovoga puta najpre stigli do njih (Rajko i Momo su bili u Bileći), i nemoj da pričam svu tu komediju oko ´pozajmljivanja´ goriva da bismo usred noći stigli tu gde su bila predata pisma. Kasnije, kad smo svi bili u jednom gradu, pisma su nas naterala u ´unakrsne šetnje´, prepričavanja, iščekivanja, učitavanja i dopisivanja. Ja se, na primer, nisam ´blagovremeno´ javio Kaporu, kad: zvoni telefon - ´Jao što sam te poželeo! Baš kažem Likiju: otkad se nisam javio Toholjčini!´, onda nešto tišim glasom: ´Dobio sam, kao što znaš, pismo od našeg druga.´ Znam. ´Dobili smo i sliku!´ Da znaš samo koliko su nas obradovala pisma! Bilo je glasina svakakvih, te da imaš problema sa zdravljem, te da ti sve skupa pada suviše teško, i tako dalje, pa je taj kamičak u cipeli žuljao, hteo ili ne, dok nisu stigla pisma. Otad mnogo manje. ´Pogledaj ti, čoveče, ovaj rukopis!´, kaže mi Gojko, ´Pogledaj te čvrstine!´"

Lažni Karadžićev antiglobalizam Na slične načine do prijatelja je dospijevala različita probrana dokumentacija (vidi antre) za Međunarodni komitet za istinu o Radovanu Karadžiću, a i sama prepiska je, prema Toholjevom intervjuu za Glas javnosti, imala predumišljaj jer je pisana "za nekog trećeg čitaoca, a ne samo za nekog ko ta pisma šalje ili prima" te za one "koji su mogli da ´presretnu´ te naše noćne razgovore". Cilj svega je knjiga "koja u svakom smislu pomaže Karadžiću", drugim riječima - ona koja će mu, izigravanjem osobe koja se, navodno, zalagala za zaštitu civila i zarobljenika, (mada je svako pismo, zbog same retorike koja se u njima koristi, svojevrsni autogol tom pokušaju), pomoći tokom haškog procesa. Ipak, jedno se u pismima Radovana Karadžića ne smije zanemariti, a to je ono što se provlači kroz sva njegova obraćanja "trećem čitaocu". Radi se o "naciji i kulturi" kao sredstvu u borbi protiv globalizacije, odnosno svijeta u kome dominiraju interesi krupnog kapitala multinacionalnih korporacija. Karadžić je samoga sebe, ali mnogo više fašističku ideologiju koju zastupa, promovirao u zaštitnika slabih, Davida naspram Golijata: Ideja nacije i kulture još nije propala, a verujem da neće ni propasti, jer nema u ime čega. Na svetu ništa ne propada, ako se ne zameni nečim. U Evropi je već krenulo, sa Hajderom, a biće još toga...

U tom antiglobalističkom "alternativnom" paketu Karadžić se, zajedno s drugim klerofašistima, nudi novim naraštajima u Srbiji i Republici Srpskoj. Ipak, kako vidimo iz priloženog, ideja nacije-kulture je tu i jaka je, ma šta mi mislili o njoj. Možda je došlo vrijeme da razmišljamo o načinima njene denacifikacije. Pogotovu oni ljevičarske orijentacije, koji su nacionalne kulture predugo prepuštali "nadriljekarstvu desnice" (Urs Altermatt). Na kraju krajeva, ljevičar bi se kao pobornik ljudskih prava trebao osjećati dužnim da voli narod, a kako bolje iskazati tu naklonost običnom čovjeku nego kroz istiskivanje paranoidnog nacional-šovinizma iz njegovog narodnosnog identiteta? Pogotovo "udjela Radovana", kukavičkog zlikovca iz srpskog.





Kako su političari iz RS-a komunicirali s Karadžićem



D. K. pozdravlja!



"A u Ljubinju mi D.K. (Dragan Kalinić, op. aut.) kaže da je bio u prilici da ti piše i prenese pozdrave. Malo pre tog je bio s Đogom (Gojko Đogo, književnik, op. aut.) i sa mnom u Beogradu i do mile volje smo te pominjali, čak razmišljali kako da te nekom telekinezom dobavimo u Beograd, jer pod bombama Zapada Beograd je delovao bolji nego ikad."

(M. Toholj, Beograd, 23. juna 1999)

"D.K. mi je pisao, još mu nisam odgovorio. Primam dosta pisama sa informacijama, a samo na neka treba da odgovorim, a to mi nije lako, jer nemam mašinu u svim skrovištima. Rukom ne smem pisati ništa za stranku, da ne padne u krive ruke. Spavam dosta, jer mi je potrebno, i provodim dosta vremena u sekiranju zbog opšte situacije, pa se pokazuje da ni ovako izolovan nemam dovoljno vremena. Nadam se nekom viđenju, neće ovako biti doveka. Kad budemo mogli organizovati, javiću Rajku ili Gojku, a oni neka jave tebi i Momi. Neće biti baš uskoro, ali se nadam da će biti. Do tada, želim ti dobro zdravlje i svaku sreću."

(R. Karadžić, Pale, 9. septembra 1999)

"Kada je nedavno T.D. (Todor Dutina, tadašnji ambasador BiH pri UN-u, op. aut.) boravio ovde, Rajko (Petrov Nogo, op. aut.) i ja našli smo se s njim, pa sam Ekselenciji nagovestio mogućnost da ti s vremena na vreme prenesem štogod što bi moglo biti značajno. I eto, on mi sada na svoj način, uz pozdrave koje ti šalje, javlja kako je kod njega u Ženevi službeno boravio ´kopredsedavajući´ Vijeća ministara S.M. (Svetozar Mihajlović iz SNS-a Biljane Plavšić, op. aut.) i ispovedio mu lične zebnje o opstanku Republike Srpske... E, sad, S.M. nalazi za potrebno da se, ja to tako razumem, ´kaje na najvišem mestu´. Pošto do tebe ne može doći, a očigledno smatra da je to ´najviše mesto´, hteo je da se sretne i izjada Ljilji, pošto bi Ljilja, računa, umela da ti prenese sve što ga tišti. Ja sam, međutim, shvatio da Ljilju treba poštedeti od bilo čijih suza pokajnica, pa sam predložio da S.M. sve što ima ´izbaci na papir´ koji bismo mi ´pokušali´ proslediti do ´najvišeg mesta´."

(M. Toholj, Beograd, 12. decembra 1999)






Staro društvo iz Sarajeva



"Muče rečenicu kao da je druge vere"


"Uvek sam blenuo u njih, kad se potkoče, zauzmu važnu pozu, i stanu da muče neku sirotu rečenicu, kao da je druge vere, pa je treba sastrugati i oprati; mese je i gnjave, sve sa izrazom krajnje važnosti na licu, čiste je od smisla, pakuju ispražnjenu (pakuju svoju prazninu) i isporučuju kao neki svoj izum i krajnju mudrost. Blenuo sam iznenađen što opet, po stoti put, gledam jedno te isto, i što se zaludu nadam da će sledeći put krenuti nekud dalje, i reći nešto. I nije bilo razlike između Kasima P., Sidrana, Grebe, Envera Dizdara, Rasima Kadića, Tunje... pa Rasima Muminovića, koji se dugo ukrivao i jedva dočekao da se smrkne... Dugo sam se nadao da će sa Šarčevićem biti drugačije, jer se trudio da se našali, ponekad, i na svoj račun. Daj bože da to nije bio ostatak Fohtovog maltera na njima..."





Karadžić septembra i oktobra 2001.



Trebalo bi da mi daju orden!


"(...) Sam bog nas je rukovodio da učinimo sve što je moguće učiniti da se spreče nedela. Nikad, ni u jednom ratu, nije izdato toliko naredbi kojima se zabranjuju nedela, apeluje i naređuju mere za poštovanje konvencija i pravila rata, i za provođenje humanitarnih mera. Kao što pišeš, nisam samo ratovao nego ponešto i napisao, verujem da će ti se složiti celovita slika, iz koje će se videti da sam tokom 42 meseca rata napisao hiljade pisama drugim državnicima, desetina hiljada drugih naredbi, proveo stotine dana izvan zemlje, na mirovnim pregovorima, stotine dana proveo na Palama u pregovorima sa strancima koji su pristizali ovde, itd. Kad se sve to uzme u obzir, pa još kad se pogleda šta je sve naređeno u ovim specifičnim naredbama, oni bi trebalo da mi daju orden, a ne da me optužuju. Mogli bi da ukazuju na ove naredbe kao na pozitivan primer. Druga je stvar što je na terenu ipak bilo zločina, ali oni nisu poticali od naredbi, ili od izostanka naredbi, nego iz prirode naših vekovnih odnosa, starih neprijateljstava, ranijeg genocida nad nama, zatim maltretiranja tokom komunista, i konačno genocida koji je pokušan i ovog puta, 1992. godine. E, sad, ako nam ovi spočitavaju samu odbranu, onda smo svi krivi. Iako Tribunal ne inkriminiše ´zločin protiv mira´, tj. ne upušta se u utvrđivanje uzroka i krivice za izbijanje rata, Momina, a i Brđina i druge optužnice vrve od grdnje naše stranke. Optužuju nas npr. što smo osnovani kao poslednja nacionalna stranka, ili što smo (kao osnovu za SAO-e) prestrukturiranje zajednica opština zasnovali na Ustavu, ili što smo uopšte vodili bilo kakav politički život. To pas s maslom ne bi pojeo, ali njima valja. Stalno ponavljam: ne braniti se, bilo bi duboko nemoralno. I nismo mi tražili nasilno razbijanje Bosne, nego nam je EZ Lisabonskim sporazumom ponudila takvu podelu, i kao naše imanje priznala oko 44 odsto pre rata i ´genocida´. Taj sporazum ima ogroman značaj, kao i ono što Adil piše da smo bili spremni da odustanemo od svih planova, samo da se izbegne rat. (On malo j..e Aliju kad to piše, ali je činjenica da je Alija pogazio Lisabon koji smo mi branili.) Sve je to sada vrlo aktuelno. Ako nam pravo i obavezu na odbranu nisu davali vekovi ropstva pod Turcima, ili genocid 1941-1945, to pravo su nam dali: Islamska deklaracija, i činjenica da je njen autor na njoj dobio izbore, zatim časopis Vox, zatim muslimansko napuštanje Lisabona, i posebno opšta mobilizacija koju je Izetbegović nezakonito, i bez znanja Srba, proglasio 4. aprila 1992."

"PROKLETA izdajnica (Biljana Plavšić ) je pokupila i sa sobom povela sve naše isfrustrirane bijednike i oslabila nas iznutra, iako smo znali da stranci shvaćaju kako smo nepobjedivi i da je potrebno razbiti stranku", stoji u jednom od pisama Radovana Karadžića koje je poslao bivšem ministru informiranja RS i jednom od svojih najbližih prijatelja Miroslavu Toholju. Svoju prepisku s Karadžićem Toholj je objavio u svojoj novoj knjizi.

U istom pismu Karadžić nastavlja s prokazivanjem izdajnika pa kaže da strancima s Rajkom Kasagićem, bivšim premijerom RS, nije uspjelo ono što im je uspjelo s Plavšić. "Bez obzira na sve što se događa, ja sam uvjeren da će izdajnike stići pravedna cijena", navodi Karadžić u pismu koje je Toholju poslao u rujnu 1999. godina, kada je Plavšić bila predsjednica RS-a.

Na temelju pisma iz 2001. godine vidljivo je da se Karadžić tada nalazio u RS. "Ovdje su nas užasno osiromašili, živi se gore nego tijekom rata... s druge strane, mnogo plaćaju činovnike. Radišić (Živko Radišić) ima plaću od 6000 KM i ne pada mu napamet da je ugrozi", opisuje Karadžić političke i društvene prilike u tom bosanskohercegovačkom entitetu.

U jednom od pisama s kraja 2000. Karadžić se potpisao kao "starac Radovan", što je Toholja navelo na zaključak, koji je naveo u fusnoti, kako postoji mogućnosti da je "riječ o pseudonimu Dragan Dabić. Ujedno spominje da je rukopis Karadžićevog djela "Sitovacija" potpisan pseudonimom Daba Šon.