soraya
Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 01-03-2009
Lokacija: Tuzla
Odgovori: 30666
IP: Maskiran
  
|
Re: Sevdalinke
Božo Vreæo: Sevdah mi daje slobodu da budem i žena
U džentlmenskom maniru, Božo Vreæo je na dogovoreno mjesto došao petnaest minuta ranije, s ružom koja me èekala na stolu kafiæa. U sakou od sivog tvida, sa dendijevskim rukavicama od fine crne kože, pjevaèeva pojava priziva sjeæanje na eleganciju mladog Briana Ferryja.
Zašto ne; ovaj momak ima talenat, karizmu i èvrstu volju da se nametne meðunarodnoj publici. A ima i žanr - sevdah, dovoljno egzotièan da zaintrigira one koji ga ne poznaju, dovoljno tradicionalan da oko sebe okupi sve poštovaoce Balkanske muzike, a pritom dovoljno neistrošen da se u njemu ima šta novo reæi. Sreæom, Božo Vreæo ima i s kim: njegov ansambl Halka u samo nekoliko mjeseci otvorio nam je novu nišu u kojoj sevdah slušamo u izvedbi iskusnih jazz muzièara kroz sofisticirani fusion pristup.
Piše: Vesna Andree Zaimoviæ, radiosarajevo.ba
Rodio se u Foèi 1983, gdje i danas živi u periodima kada ne nastupa. Odrastao je uz majku i dvije starije sestre, s obzirom da mu je otac preminuo kada je imao 5 godina. Božo nam prièa kako u Foèi ima dosta prijatelja, ali ga je Sarajevo vuklo kao meka sevdaha, te je prije dvije godine odluèio da doðe u grad i pokuša pronaæi svoje mjesto meðu izvoðaèima bosanske tradicionalne urbane pjesme.
Božji dar kojeg je Božo itekako znao iskoristiti je njegov nebeski glas ogromnog raspona, koji se može kretati od dubokih tonova do sopranskih dionica. Malo koji lirski tenor može se pohvaliti bojom glasa koju ovaj pjevaè posjeduje. Obdaren je i izvrsnim sluhom, koji mu je pomogao da na poèetku karijere sebe pronaðe u acapella sevdahu – naèinu pjevanja bez instrumentalne pratnje. Nije lako, pjevajuæi bez pratnje, saèuvati stabilnu intonaciju, a njemu to uvijek uspijeva.
„Došavši u Sarajevo poèeo sam pjevati u jednom ugostiteljskom objektu. Jednostavno, želio sam da živim taj život, da osjetim kako je pjevati. Meni je angažman odgovarao, iako nisam dobijao nikakav novac, osim ukoliko neko od gostiju nije 'naruèio ' pjesmu. Živio sam skromno, spavao po hostelima i sanjao da jednog dana snimim acapella album. Nisam htio ulaziti u dogovore sa bilo kim, nisam želio biti nièiji rob, èekao sam svoju priliku. Imao sam sreæu da sam jednog dana pozvan na Face TV – tada su stvari poèele da se kreæu naprijed. Istovremeno sam se upoznao sa Edvinom Hadžiæem, basistom Halke. Nakon nekoliko gostovanja veæ sam bio na korak do izdavanja solo albuma, a onda se za mene zainteresovala izdavaèka kuæa Gramofon, tako da sam odustao od veæ planiranog snimanja solo albuma. To je bila sreæa, jer Gramofon mi je nakon toga pružio ono što ni jedan drugi izdavaè nije u stanju“, govori Božo za Radiosarajevo.ba.
Tako poèinje prièa o ansamblu Halka, koji je za samo pola godine uspio preæi put od formiranja, uvježbavanja repertoara, snimanja albuma, do javnog uspjeha i priznanja, te raspordatih koncerata, meðu kojima je i nedavno zatvaranje sarajevskog Jazz Festa.
„Prije ulaska u studio, bio sam kod gospoðe Emine Zeèaj koja mi je 'halalila' da izvedem i pjesmu koja je njoj posveæena – Kad proljeæe ozeleni. Poštuje ono što radim, a ja crpim inspiraciju iz njenog pjevanja, iz sazlijske tradicije koju ona njeguje. Savjetovala mi je da uvijek improvizujem sam, jer, kako kaže, to dobro radim,. Takoðe, ohrabrila me da uvijek kombinujem muške i ženske sevdalinke, da nikad ne odustanem od toga, a to je ono što i ona radi“.
Muški i ženski princip pjevanja u sluèaju Bože Vreæe ujedinjen je u originalan stil. Transrodnost njegovih nastupa naglašena je ne samo kroz muške i ženske tekstove, veæ i kroz karakteristièan kostim. Božo, naime, koncert zapoèinje u elegantnom muškom odijelu, a u jednom trenutku odlazi iza scene, odakle se potom pojavljuje odjeven u raskošnu i sjajnu kaftan haljinu, ukrašen ogrlicama. Ovaj katarzièni momenat koncerta dodatno dobija na snazi kada pjevaè poèinje svoj 'whirling' (vrteæi) ples.
„Meni je bilo bitno da ne budem muškarac na sceni dok pjevam žensku pjesmu. Želim da svaka žena osjeti tu ženu u meni, a muškarci mušku kompnentu. Super je što ja funkcionišem kao takva osoba. Prevazilazim muško-ženske razlike, jer mislim da smo svi i jedno i drugo, samo što se veæinu svog života stidimo da budemo i jedno i drugo, jer smo ogranièeni poslom, porodicom, karijerom. Meðutim meni sevdah upravo daje slobodu da budem i žena. Da imam svilenu kaftan haljinu u kojoj se mogu vrtiti, koja je bajkovita. Nikada ne bih promijenio pol, jer to ne bih bio ja. Moja me mama, u stvari, nikada nije odgajala da budem neko drugi. Znala je koga je rodila i uvijek mi je govrila 'budi to što jesi i prati svoje srce', a ja to i radim“
Foto: Vanja Èerimagiæ
Božin izlazak na scenu u svilenoj haljini nije samo katarza koncerta, veæ i katarza našeg društva, konkretan pomak ka prihvatanju alternativnih koncepata roda u javnom životu. U zemlji u kojoj je homofobija i dalje oblik društveno-prihvatljivog ponašanja, naš sugovornik razbija predrasude i hrabro nameæe drugaèije standarde:
„Uvijek sam bio drugaèiji i ljudi su kroz moje odrastanje navikli da radim nešto novo. Nije to nikakav hir, nije plan, ja sam jednostavno to. U protivnom, ljudi te prozru, shvate da si imitator. Nisam od onih ljudi koji bi zbog neèije kritike promijenili život, nisam to htio èak ni kada sam bio u fazi plakanja, kada su me vrijeðali tuði postupci. Uvijek sam znao da æu se baviti umjetnošæu i da æe moja misija na svijetu biti pjevanje, ali na naèin koji meni odgovara. Znam da æe to što kako radim ponukati i druge da urade neke stvari, da osjete sebe“, uvjeren je.
Teško je povjerovati, ali Božo nema ni sata muzièke poduke. Stopostotni je samouk, kuæi nikada nije imao nikakav instrument, a svoj glas vježba uz pomoæ interneta:
„Pronašao sam vježbe koje savjetuje pjevaè Eric Arcenaux. S obzirom da je dosta temeljit u pojašnjavanju, to mi je dovoljno. Moram da istaknem da nemam poroke – ne pušim, pijem alkohol niti gazirana piæa i to su tri preduslova da se saèuva glas. Uradim vježbe za glas svaki dan, razgibavam se i to je sve“
Moja mama je slikarka i uvijek je maštala o tome da budem slikar. Imam talenat, najviše za vizantijske motive i uradio sam nekoliko radova koje sam prodao. Sigurno je da æu nekada napraviti izložbu u Sarajevu, samo je potrebno vrijeme.
Velik utjecaj na stil ovog pjevaèa izvršili su nejveæa imena sevdalinke:
„Žao mi je što nikada nisam upoznao Hašima Muharemoviæa, imali smo zakazan sastanak, ali on se razbolio i otišao u bolnicu. Ubrzo nakon toga je umro, što me veoma pogodilo. Ali uèim iz njegovih snimaka. Inaèe, gavni moj oslonac su stari snimci, a pjevaèi koji me inspirišu su Himzo Polovina, Selim Salihoviæ, Mašura, Hamiæ, pa i Zaim Imamoviæ. Pjevaèice koje cijenim, osim Emine Zeèaj, Nada Mamula, pa i Zehra Deoviæ kroz nekoliko pjesama. Izvan sevdaha, jako volim blues, jazz, soul: Sara Vaughan je za mene jedna od najboljih pjevaèica, Ella Fitzgerald, Eta James, Nat King Cole... uglavnom vokalni jazz“.
Mnogo inspiracije crpim iz starih prièa koje pretvaram u svoje lirske pjesme. Još niko ih nije èuo, ali se nadam da æe na novom albumu Halke, kao i na mom solistièkom, biti bar po jedna pjesma koju sam sam napisao. Nedavno sam našao banjaluèku tragediju o Biser-Nazi i Ibri koji nisu mogli biti zajedno. Ona se utapa, a on se, nakon što je to saznao, probada nožem u srce. Pravi Romeo i Julija, a sve se može isprièati kroz kara-sevdah prièu.
Slušajuæi prvi album Halke, mogu se razgranièiti dva pristupa sevdalinkama: jedan se ogleda u jazz ofarbanim obradama tradicionalnih pjesama, dok je drugi kroz skoro doslovno kopiranje aranžmana koji su bili tipièni za sedamdesete godine i standarde koje je zadavao tadašnji narodni orkestar Radio Sarajeva. Pitamo pjevaèa gdje se bolje osjeæa:
„Volim poravne pjesme i moram reæi da se bolje osjeæam u njima. Ali kada sam preslušavao i brže pjesme, npr. Jablane, ušao sam u tu dinamiènost, iako sam mislio da nikad neæu izaæi iz kara-sevdah varijante. Halka mi je dala moguænost za to, jednu novu energiju, jer sa ansamblom mogu da pjevam pjesme koje nikada ne bih mogao izvesti acapella. Sretan sam što sam usvojio oba pristupa, jer mi to, definitivno, obogaæuje repertoar“.
Iako iza sebe ima tek objavljen album i uspješne koncerte, intenzivno se sprema i za naredne projekte. Najviše ga, kaže, raduje predstojeæe objavljivanje solo acapella albuma:
„Halka ima u planu odlazak u Skandinaviju, veæ u martu. Imamo pozive iz Australije i Amerike. Ali istovremeno, jedva èekam i svoj solo album, jer bih volio da saèuvam tu akustiènu komponentu svog glasa: da postignemo mistiku, uz malo eha. Želio bih da to bude album uz kojeg se može meditirati, bez obzira što æe biti rijeè o sevdalinkama. Nama ne trebaju nam mantre, imamo ih u sevdahu, dovoljan je glas da ih prenese“, zakljuèuje razgovor za Radiosarajevo.ba nova zvijezda sevdaha Božo Vreæo.
Pred njim je sada rasksnica sa koje vode dva puta: jedan prema estradi, u namjeri da se dopadne što veæem broju slušalaca, te drugi - duži put sa puno prepreka i iskušenja, u kojem talenat i mnogo teškog rada raðaju savršenstvo. Upoznavši ovog tridesetogodišnjeg mladiæa, sigurna sam da æe izabrati ovaj drugi.
.
Radiosarajevo.ba
[Edited by soraya on 08-12-2013 at 11:52 GMT]
|
