30.04.2009

Brčko

17. godišnjica stradanja civila na brčanskom mostu

Okupljanjem na mostu Brčko - Gunja i simboličnim bacanjem cvijeća u rijeku Savu danas je u Brčkom obilježena 17. godišnjica stradanja više desetina civila. Oko 4 sata ujutro 30. aprila 1992. godine veća grupa civila krenula je pješice iz Gunje prema Brčkom i u vrijeme dok su se nalazili na mostu s brčanske strane aktiviran je eksploziv koji je srušio most i usmrtio civile čiji tačan broj nikada nije utvrđen.



Pretpostavlja se da je na brčanskom mostu, koji je tada jedini bio u funkciji, stradalo oko stotinu civila koji su iz zapadnoevropskih zemalja i Hrvatske krenuli svojim kućama da tamo proslave prvomajske praznike.Okupljenim na brčanskom mostu danas se obratila predsjednica zarobljenih, nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko distrikta Zumreta Džaferović



Ona je kazala kako je žalosno da, ni nakon sedamnaest godina od počinjenog zločina, još nitko od odgovornih nije procesuiran niti na mostu postoji spomen znamenje koje bi upozoravalo na počinjeni zločin, žrtve i izvršitelje tog zločina tj. da se zna tko je i zašto ubio nevine ljude.

"Mi ovdje svjedočimo da je to djelo ondašnje Narodne armije čist teroristički čin. Taj teroristički čin planiran je i izveden po svim pravilima službe", kazala je Zumreta Džaferović.

Današnjoj ceremoniji na mostu Brčko-Gunja prisustvovali su i supervizor za Brčko Raffi Gregorian te, prvi puta jedan funcioner iz reda srpskog naroda, brčanski gradonačelnik Dragan Pajić.

On je zajedno s dogradonačelnikom Antom Domićem, predsjednikom i dopredsjednikom Skupštine Mirsadom Đapom i Ivanom Krndeljom položio vijenac te tako odao počast stradalim civilima.

(FENA)

First, Muslims and Croats had to wear white bands on their arms

By TOVAH LAZAROFF, JPOST CORRESPONDENT IN GENEVA

Apr 26, 2009 20:42

As an inmate in the Omarska concentration camp in Bosnia, in 1992, Nusreta Sivac began her days by counting the corpses of those who had been killed overnight.

"We would see them on the grass in front of the ´white house,´ which was a little building where the worst torture was committed," she told the audience who had gathered on Friday to hear her and other victims of racism, including some from Rwanda. They spoke on the sidelines of the United Nations anti-racism conference that met in Geneva last week.

They sat on a small stage, set off from one of the main corridors in the UN´s European headquarters, at an event titled "Voices: Everyone affected by racism has a story that should be heard."

Speaking with the help of a translator, Sivac explained how in April 1992 Serbs took over her native city of Prijedor, in the northwest part of Bosnia and Herzegovina, and went about "ethnically cleansing" the area of Muslims and Catholics (Croats).

First, "freedom of movement was strictly limited. Muslims and Croats had to wear white bands around their arms and to have white flags on the windows of their apartments," she said.

Sivac was 40 and a judge in the municipal court. Within a few days of the takeover, she was banned from her job.

"I thought that was the worst thing that could ever happen to me, and later I realized that was only the introduction to the worst thing that could ever happen to a human being," she said.

In June, she was asked to come to the police station, where she was forced onto a bus and driven away by members of the Serb military forces.

"I did not know in what direction I was taken. Only when we arrived I understood that I was taken to the Omarska concentration camp," she said.

It was an unusual move because mostly it was men who were sent there, while women and children were typically driven to the border with the Bosnian-controlled area, where they sought protection, Sivac said.

She was one of 36 women among 3,500 men detained at the camp.

The women were given rooms above a restaurant. During the day they were forced to serve food or clean while the rooms that they slept in were used to torture prisoners.

"We would hear them screaming every day... When we would come up to the rooms to sleep, we first had to clean because blood was everywhere," she said.

Every day, people were tortured to death and massacred. Drunken guards jumped on the bodies and sang Serb nationalist songs, she said.

Fathers would see their sons tortured and killed and sons would watch their fathers being murdered, she said.

"Even some of the detained women saw their husbands tortured, and no one was ever allowed to help anyone. They would have risked their lives," she said.

"Once I saw my cousin running on the grass area covered by the massacred bodies and he was desperately looking for his son. Then I saw them killing him."

Another time, she saw a Serb soldier take a knife and make a cross on a woman´s face.

Male prisoners were only given one meal a day, a small piece of bread, bean soup and coleslaw, she said.

"When detainees would go to eat, they had to pass a line of Serb guards that would beat them," she said.

If prisoners did not finish the meal within minutes, they risked being beaten, sometimes to death, Sivac said.

Many people stopped going to meals to avoid the beatings.

For the women, nighttime was the worst, she said.

"The guards would come to the rooms and take us somewhere in the camp and rape us. That happened on a regular basis. We were not allowed to say anything to anyone. I was regularly raped and beaten," said Sivac.

She was the only judge to survive the camp. All the male Muslim and Croat judges were killed. But Sivac survived until her release in August 1992, right before Western journalists and the Red Cross were brought in to see the camp, which was closed later that month.

Today, she has returned to live in Prijedor, which is now part of the Republic of Srpska. The city is now 99 percent ethnic Serb. Most of the Muslims live in the Federation of Bosnia, where there are some 500,000 Muslim refugees.

No one in the Republic of Srpska talks about what happened in 1992.

"I am surrounded by a society that does not recognize what happened, which I find very difficult," Sivac said.

In Prijedor, "I see some of the perpetrators and some of those who came already out from The Hague," she said.

Prejudice still runs so deep in Prijedor that she cannot work there. Instead she travels more than an hour to the Federation of Bosnia to work.

"I have been called to witness in The Hague and I have seen the man [Zeljko Mejakic] that was regularly raping and beating me and other women," Sivac said.

"He was the worst to the women in the camp. I know that many of the women did not talk about their experiences, because it is extremely difficult to think and to talk about it, even for me today, but I have to be strong and let my voice be heard."

In 1996, an American documentary, Calling the Ghosts, was made about her story.

Still, she told the audience in Geneva on Friday, very little attention is paid to what happened in Bosnia.

"Unfortunately, the concentration camps in Bosnia is something very rarely spoken about, which is dangerous. We should not close our eyes to what happened. We should condemn it and never allow it to happen again," she said.

UN High Commissioner for Human Rights Navanethem Pillay, who joined the panel, said, "This is why this conference matters. It is because of your experiences."

Racism, she said, "is a global human tragedy blighting lives and destroying the future of men, women and children in every corner of the world. We must always insure that the voices of the victims are heard and that they resonate."


http://www.jpost.com/servlet/Satellite?cid=1239710793892&pagename=JPost%2FJPArticle%2FShowFull


.......

Sudbine: 17 godina ropstva u Srbiji

Envera Vuković (35) iz Kuprešana pored Jajca nakon 17 godina jučer je u Dječijoj ambasadi "Mađaši" u Bijeljini prvi put zagrlila svog brata Envera, koji je u pratnji rodbine došao vidjeti sestru, koja se do sada vodila kao nestala osoba.

Zahvaljujući advokatu Dušku Tomiću, predsjedniku Dječije ambasade sa sjedištem u selu Međaši pored Bijeljine, porodica Vuković konačno zna da je Envera živa, da se danas zove Vesna Đilas, ima muža Miroslava Đilasa i dvoje djece, Dijanu (15) i Dragana (13).

Falsificirane isprave

Kako je "Dnevni avaz" saznao jučer na licu mjesta, Envera je nestala 1992. godine, neposredno prije početka rata u BiH i od tada porodica nije znala ništa o njoj. Za sada se ne zna kako, ali na neki način u ratnom haosu dospjela je u Srbiju, gdje ju je 1993. godine pronašao njen sadašnji suprug Miroslav.

- Dobio sam anonimnu dojavu da u selu Balatun živi žena, Bošnjakinja, kojoj je promijenjen identitet. Istražio sam, ne pitajte kako, i saznao za njenu zastrašujuću sudbinu. Kontaktirao sam njenog muža, kasnije pronašao njenog brata i prije pet dana javio porodici Vuković da je Envera živa i da želi da ih vidi - kaže Tomić za "Dnevni avaz".

Prema njegovim tvrdnjama, Envera je sve ove godine držana u ropstvu?! Tomić iznosi da su njeni lični dokumenti falsificirani, promijenjen joj je identitet i dato ime Vesna, kako je to njen muž izabrao. Tomić tvrdi i da je Envera morala pristati na to, te ističe da su sve ovo krivična djela za koja je zapriječena kazna od deset godina zatvora.

- Do aprila ove godine Envera se nije mogla javiti svojoj porodici, ali njena djeca danas znaju da im je majka Bošnjakinja, njena porodica zna da je živa i nastavit će kontaktirati - navodi Tomić.

Pružena ruka

S Enverom nismo uspjeli razgovarati jer njen muž pri susretu s našom ekipom to nije dozvolio, rekavši da još nije vrijeme za to.

- Pronašao sam je u jednoj kafani u selu Mačvanski Metković pored Šapca, gdje je radila kao konobarica. I evo, živimo sve ove godine, imamo djecu. Konačno je došlo vrijeme da se sretnu brat i sestra i nadam se da se ovakve potresne priče više nikada neće ponoviti u ovoj zemlji - izjavio je Enverin suprug Miroslav Đilas.

Inače, niko od prisutnih mještana, članova Tomićeve porodice i aktivista Dječije ambasade jučer u Međašima nije mogao zadržati suze kada su se zagrlili brat i sestra. Enver Vuković, kao sjećanje na nestalu sestru koju je neizmjerno volio, svojoj kćerki dao je ime Envera. Jučer je pružio ruku Miroslavu Đilasu, zagrlili su se...

- Hvala ti što si mi spasio i sačuvao sestru. Ja ne znam kako vam je u braku, ali sam sretan da je moja sestra, ma kako se zvala, danas živa, da ima svoju djecu. Nadam se i vjerujem da ćemo nastaviti kontaktirati - rekao je Enver Miroslavu.

Kako je promijenjen identitet

Miroslav i Envera vjenčali su se 1993. godine pod, za sada nerazjašnjenim okolnostima i pred, za sada nepoznatim matičarem. Enveri je promijenjen identitet, a 25. avgusta 1993. godine dobila je ličnu kartu RS, u kojoj piše da se zove Vesna Đilas, te da je rodom iz Dubnice, općina Kalesija. Ime njenog oca Šabana promijenjeno je u Mirko, a majke Ramize u Milica.

(AVAZ)

04.05.2009

Bratunac

Na mezarju Veljaci bit će ukopana 23 tijela

Na šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu, u utorak 12. maja 2009. godine bit će klanjana dženaza i obavljen ukop 23 tijela identificiranih Bošnjaka, civilnih žrtava zločina počinjenih u ovom gradu od 1992. do 1995. godine.

Iako broj identificiranih još nije konačan, iz Organizacionog odbora su poručili kako su nezadovoljni intenzitetom kojim se provodi identifikacija 603 civilne žrtve genocida u Bratuncu. Od 1992. godine, kada je počinjena većina zločina, do danas je izvršena identifikacija njih samo 160 iako su desetine tijela pronađene u integralnom obliku, upakovane nakon ubistva u specijalne najlonske vreće. Također, broj podignutih optužnica i osuđenih zločinaca, nije adekvatan razmjerima počinjenih zločina, tako da brojni zločinci i danas mirno i sigurno žive u Bratuncu.



Program obilježavanja sedamnaeste godišnjice od počinjenog genocida u Bratuncu otpočeo je u nedjelju 3. maja, otvaranjem šehidskog spomen-obilježja u naselju Hranča, kome je prisustvovao veliki broj Bratunčana i gostiju iz susjednih općina. U narednim danima planirana je realizacija još niza sadržaja, počevši od izložbe fotografija o logorašima Bratunca koja će biti otvorena na mjestu zločina u Osnovnoj školi Branko Radičević u Bratuncu, preko promocije knjige Prekinuto djetinjstvo, koju je kreiralo devet autora, pa do obilježavanja dana najgnusnijih zločina u bratunačkim naseljima Voljavica, Konjević Polje, Hrnčići, Urkovići... Sa Ljubovijskog mosta i ove godine će u Drinu biti bačeno 603 ruže, koje simboliziraju prerano oduzete živote nevino stradalih Bratunčana.

Ispraćaj tijela žrtava iz Komemorativnog centra u Tuzli planiran je za 11. maj u 17 sati.

Dvija reportaze TVBIH Centra Tuzla , pripremio Salih Brkic.

U Srebrenici na kraju Svijeta



Sve Djeneralove poruke (na snimku se vide izbjeglice i ranjeni civili koji su nasli spas u Tuzli)











[Edited by Crni Vuk on 04-05-2009 at 20:09 GMT]

Bio je to krvavi maj za Bošnjake Bratunca

Zapaljeno selo Hranča i započeo progon i masovno ubijanje Bošnjaka • Masovna ubijanja nastavljena i 9. maja...

Vidno potresena i očiju punih suza Nura Ramić (74), koja je tokom agresije na BiH izgubila pet sinova i četvero unučadi, prekjučer je otkrila spomen-ploču sa imenima 85 žrtava iz naselja Hranče kod Bratunca. Istog dana, 3. maja prije 17 godina zapaljeno je selo Hranča i započeo progon i masovno ubijanje Bošnjaka.

- Prva žrtva u Hranči bila je Selma Hodžić (6), koja bi danas imala 24 godine. Istog dana ubijeni su Bego Hodžić, Osman i Šaćir Ramić, koji su mučeni. U večernji satima odvedeni su mnogi muškarci, a ostalo stanovništvo skriva se po obližnjim šumama. Masovna ubijanja nastavljena su i 9. maja- kazala je povratnica Hiba Ramić, koja je prisutnim održala čas historije, podsjećajući ih da je 9. maja počelo i masovno iseljavanje Bošnjaka na slobodnu teritoriju Ravne kod Kladnja.

Srpski agresori su 11. maja megafonima pozivali bošnjačko stanovništvo da se predaju garantirajući im slobodu. Vjerovajući dojučerašnjim komšijama na riječ, Bošnjaci Bratunca su umjesto slobodne teritorije nasilno odvedeni, neki pred policijsku stanicu, a drugi na Gradski stadion.

- Vojno sposobni, među kojima i maloljetni muškarci, odvedeni su u logor u fiskulturnu salu Osnovne škole "Vuk Karadžić". Krvavi maj tada nije završen. U Borkovačkom Potoku strijeljani su Hamedina Ramić, Halima i Hamid Alić i Hamed Velić. U Suhoj su u kući zapaljena maloljetna braća Muamer i Adnan Ramić, a ubijanja su nastavljena. Za zločin niko još nije odgovarao- priča Ramić.

Kako kaže Ramiz Salkić, predsjednika građevinskog odbora, izgradnju spomen-kompleksa vrijednog 20.000 KM finansirali su mještani Hranče. Ispred mjesne džamije u Glogovi 9. maja bit će obilježeno strijeljane 65 civila.

Komšijska garancija

- Prilikom ulaska u autobus počela su šikaniranja. U Donjim Magašićima Mujo Šaćirović je odvojen od supruge i djece. U svojoj kući ostala je Suada Šaćirović i njena tromjesečna Amina, jer su joj komšije Srbi garantovali slobodu. Umjesto slobode, Suadini posmrtni ostaci bit će 12. maja ove godine pokopani u Veljacima, dok Aminino tijelo nije pronađeno- kazala je Hiba Ranić.

(AVAZ)

Spisak ubijenih Bratuncana http://knjigaimena.blogger.ba/

Prema podacima iz knjige Istina o Bratuncu, tokom rata ubijeno je 3156 Bosnjaka iz Bratunca
U tim majskim danima 92 prema zadnjim podacijama ubijena su 603 civila
Padom Srebrenice nastradalo je oko 2000 bratuncana
Ostali su poginuli tom rata kao civili i borci u Srebrenici i drugim mjestima sirom BiH

07.05.2009

Identificirano još 11 tijela ubijenih Bratunčana

Među žrtvama dječak od 6 i starica od 109 godina

U Komemorativnom centru u Tuzli danas je izvršena identifikacija još jedanaest tijela Bošnjaka civilnih žrtava genocida počinjenoga u Bratuncu 1992. godine. Prema riječima dr Vede Tuce, tijela su pronađena u masovnim grobnicama Blječeva, Podčauš, Hodžići i Hranča, a bit će ukopana u utorak 12. maja 2009. godine na mezarju Veljaci u Bratuncu.

Toga dana porodice i prijatelji spustit će u zemlju 34 tijela, među kojima su i posmrtni ostaci Admira Muminovića, koji je imao tek šest godina kada je ubijen, te tijelo najstarije bratunačke žrtve Zahide Suljagić. Ona je u imala stotinu i deset godina.



Iz Organizacionižog odbora treće kolektivne dženaze u Bratuncu saopćeno je da će konačan broj tijela spremnih za ukop biti saopćen na press konferenciji koja će u petak 8. maja biti upriličena u tuzlanskom Muftijstvu. Veliki problemi u definiranju ovoga broja pojavili su se zbog činjenice da se članovi porodica ubijenih nalaze u inozemstvu i nisu u mogućnosti dati pismena odobrenja za ukop identificiranih tijela.
Sve druge pripreme za dženazu i ukop, kako je rečeno na posljednjoj sjednici Organizacionog odbora, već su obavljene, a tokom vikenda očekuje se još da bude okonačno asfaltiranje staza na mezarju i uređenje prostora gdje je planirana izgradnja musale. Gradska groblja Visoko i Komemorativni centar Tuzla izvijestili su da su planirane aktivnosti na pripremi tijela i iskopu grobnih mjesta također okončane. Tokom vikenda predviđeno je održavanje niz događaja u okviru obilježavanja Sedamnaeste godišnjice genocida počinjenog nad Bošnjacima Bratunca.

BMG Bosanska medijska grupa

08.05.2009

Sjećanje na Bošnjačke civilne žrtve u Srebrenici iz maja 1992. godine

Povodom obilježavanja 17. godišnjice stradanja Bošnjaka na području općine Srebrenica, danas će se u naselju Žabokvica organizirati manifestacija pod nazivom "Dan sjećanja". Proučit će se tevhid nevinim žrtvama i šehidima. Porodicama žrtava će se obratiti općinski zvaničnici. Danas će se i u Bijeloj džamiji u Srebrenici, za nevino ubijene Srebreničane proučiti tevhid, nakon čega će se u džamijskom mezarju, gdje je ukopana većina žrtava, održati sat historije. Osmog maja 1992. godine u centru Srebrenice ubijeno je dvadeset troje Srebreničana, među kojima je najmlađa žrtva bio jednogodišnji Nezir Suljić. Većina ovih žrtava zapaljena je u svojim kućama, a za ovaj zločin još niko nije odgovarao. U još nekoliko sela oko Srebrenice stradali su civili, a od 18. aprila do 8. maja 1992. godine ubijen je 51 Bošnjak

(FENA)

08.05.2009

Obilježena godišnjica stradanja srebreničkih Bošnjaka

U centru Srebrenice 8. maja 1992. zapaljeno je 18 kuća i u njima izgorjelo 20 starijih i bolesnih osoba. Ovu akciju izveli su domaći Srbi u sadjelovanju s arkanovcima.

Ovo je rekla Almedina Pašić na satu historije u mezarju srebreničke Bijele džamije, gdje je ukopana većina žrtava iz maja 1992. Ona je još dodala da su sve to bile nedužne žrtve, stare i bolesne osobe, koje su u svojim kućama zapaljene, a što je strašnije nego da su ubijeni.

Abdulah Vejzović izgubio je oba roditelja - majku Mušu i oca Mehu koji su zapaljeni u porodičnoj kući. Ipak, Abdulah želi da obnovi kuću i da se s porodicom vrati da bi bio uz grobove roditelja.

U Srebrenici je od polovine 1992. pa do jula 1995. svakodnevno ubijano po nekoliko osoba. Stradanje civila iz tog perioda, u sjeni je genocida iz jula 1995. godine, rekao je glavni srebrenički imam Damir ef. Peštalić. I ove žrtve zaslužuju pomen i mi ćemo sva stratišta u općini Srebrenica obilježiti i obavljati podsjećanja, rekao je ef.Peštalić.

Sedamnaesta godišnjica stradanja Bošnjaka obilježena je danas i u selu Žabokvica kod Skelana, uz prisustvo rodbine žrtava i članica udruženja koja ukupljaju majke Srebrenice iz Tuzle, Sarajeva i Srebrenice.

(FENA)