MIĆO STANIŠIĆ i Stojan Župljanin, koje Haško tužiteljstvo tereti za zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i međunarodnog ratnog prava na teritoriju BiH, danas su po drugi put negirali krivicu. Podsjećamo, krajem rujna ove godine, Sudsko vijeća je prihvatilo prijedlog Tužiteljstva o spajanju slučaja dvojice optuženike. O svojoj krivnji Stanišić se prvi put izjasnio u ožujku 2005., a Župljanin je to učinio u lipnju ove godine.

"Izjašnjavam se da nisam kriv po točkama optužnice, kao ni po jednoj za koju sam se do sada izjasnio", kazao je Župljanin. Stanišić se oglasio iz Beograda putem videolinka, budući da je privremeno pušten na slobodu. Kako stoji u objedinjenoj optužnici, Stanišića i Župljanina se tereti za ubojstva, prisilna preseljenja, protjerivanja i deportacije na području susjedne države u periodu od 1992. do 1995.

Stanišić je u to vrijeme bio ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske, dok je Župljanin bio načelnik Centra sigurnosnih službi u Banja Luci, zatim član Kriznog štaba Autonomne regije Krajina (ARK), pa i savjetnik predsjednika RS-a za unutrašnje poslove.

Osim toga, optužuje ih se i za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu s Radovanom Karadžićem, Biljanom Plavšić, Momčilom Krajišnikom te drugim visokim političkim dužnosnicima RS-a. Stanišić se predao u ožujku 2005, a Žušljanina je nakon devet mjeseci u bijegu uhićen u lipnju 2008. godine.
 

Predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Sulejman Tihić pozvan je od Tužiteljstva Haškog tribunala svjedočiti u postupku protiv Vojislava Šešelja.

"Samnom su razgovarali predstavnici Tužiteljstva i pitali me jesam li spreman svijedočiti u postupku Šešelju. Odgovorio sam da jesam jer je to pravo i dužnost svakog građanina“, potvrdio je Tihić u izjavi banjalučkoj Alternativnoj televiziji.

Dodao je da zna da se nalazi na listi potencijalnih svjedoka, a hoće li biti svjedok ili ne još nije utvrđeno.

On nije siguran na čemu bi se trebalo zasnivati njegovo svjedočenje, osim možda na opće okolnosti.

"Ja Šešelja ne poznajem i nisam se nikada s njim susretao niti kontaktirao. Vjerojatno trebam svjedočiti na neke opće okolnosti, na situaciju možda u Bosanskom Šamcu u logorima u kojima sam ja bio“, rekao je Tihić koji je na slične okolnosti svjedočio i u postupku protiv Slobodana Miloševića.

Prema najavama Haškog tužiteljstva Tihić bi uskoro trebalo svjedočiti protiv Šešelja.

Ispitivanjem pet svjedoka optužbe nastavljeno je suđenje Muhamedu Aliju Gašiju i ostalima. Gaši se, između ostalog, tereti i da je bespravno izgradio poslovni objekat u ulici Šenoina u Sarajevu, nakon što je porušio privremene objekte sagrađene na državnom vlasništvu. Korisnicima tih objekata isplatio je cijenu koju je sam odredio. Svjedoci tvrde da im Gaši nije prijetio te da je prodaja bila stvar dogovora, iako nisu svi bili zadovoljni cijenom. Na prodaju su pristali jer im je Gaši rekao da prostor više nije državno, već njegovo privatno vlasništvo, prenosi FTV. 

"Za dva tjedna u Zagrebu će se dogoditi nešto veliko, o čemu će pričati cijela Europa", isječak je telefonskog razgovora što ga je snimila jedna strana obavještajna služba i koji je dostavljen hrvatskoj policiji, piše Jutarnji list.
Najavu da će se u Zagrebu dogoditi strašan zločin "o kojemu će svi pričati" izgovorio je navodno bliski suradnik Sretena Jocića, zvanog Joca Amsterdam točno dva tjedna prije ubojstva odvjetničke vježbenice Ivane Hodak.
Jocin plaćenik je uhićen i čeka u pritvoru
Policija navodno smatra da se najava najvjerojatnije ne odnosi na ubojstvo nakladnika Ive Pukanića, mada smatraju da izvršitelji dolaze iz istih krugova, dok se teza da ubojstva imaju istog naručitelja još ispituje. Hrvatske sigurnosne službe smatraju kako je gotovo nemoguće da čovjek koji je izgovorio tu rečenicu mogao raspolagati informacijom o pripremi atentata na Ivanu Hodak, a da sam nije sudjelovao u ubojstvu, piše Jutarnji.
Srpski državljanin za kojega se smatra da je Jocićev plaćenik uhićen prije nekoliko tjedana pod sumnjom da je sudjelovao u planiranju ili izvršenju ubojstva na Pukanića, a utvrdilo se i da je bio u Hrvatskoj u to vrijeme. Tako policija od njega i Roberta Matanića uhićenog nedugo nakon atentata očekuje da će konačno otkriti tko je naručio ubojstva, piše list. A jedna je od opcija i uhićenje te priznanje bjegunca atentatora Željka Milovanovića kojega prati reputacija da je patološki lažljivac.
Zagorec pao na dva pitanja na poligrafu
Pri tome u vrhu hrvatskih sigurnosnih službi ne smatraju da sam Sreten Jocić stoji iza ubojstava.
"Njegovu organizaciju mogli bismo nazvati Murder Incorporated. Vi naručite ubojstvo, a oni ga odrade, neovisno o tome o kome je riječ", rekao je listu visokopozicionirani sugovornik u hrvatskoj državnoj sigurnosti.

I dalje je najvjerojatnije da je naručitelj iz Hrvatske i policija je navodno bitno suzila krug potencijalnih sumnjivaca, s time da pridaje osobitu pozornost činjenici da je general Vladimir Zagorec pao na dva pitanja na poligrafu, navodi list. Podsjetimo, Zvonimir Hodak, otac ubijene Ivane i Zagorčev odvjetnik izjavio je 30. listopada kako je njegov klijent u potpunosti "prošao" poligraf te da su ga ispitivali isključivo u svezi ubojstva njegove kćeri, ali ne i Pukanića.
 

BHDANI

Na Šajinom putu Carevi su goli

Ako je ratna bitka za brdo Žuč umnogome bila presudna za sudbinu opkoljenog Sarajeva, isto važi i za povezanost budućnosti bosanskohercegovačke prijestolnice s ishodom suđenja Gašijevoj zločinačkoj organizaciji. Unatoč dosadašnjoj neočekivanoj efikasnosti policije i Tužilaštva u prikupljanju dokaza o njihovim zločinima, razloga za optimizam - nema. Ne samo što je Šahinpašić na slobodi već i zato što su ulozi "sarajevskih careva" - preveliki. Toliki da se Fahrudin Radončić već odavno vozi u blindiranom automobilu kojeg mu je, by the way, nabavio - Naser Keljmendi



Tragičar U kakvom je tragičnom nesporazumu sa stvarnošću, vidi se i iz Izetbegovićeve najave da će tražiti istragu o tome "ko je donio odluku o tome da ga se 1993. prisluškuje"; nesretnik, on, izgleda, zaista ne shvata da bi trebalo tražiti istragu o tome ko je donio odluku da ga se prestane prisluškivati

Pohlepnik Radončić fantastično koristi Cerićevu pohlepu za naslovnicama Avaza i statusnim simbolima. Odličan primjer posljednjeg je pompozna najava izgradnje Cerićeve rezidencije na sarajevskim Kovačima: bez trunke stida, u vremenima kad najveći broj bosanskih muslimana brine kako će se prehraniti, a hiljade povratnika u Republiku Srpsku još nema struju, Cerić se ponosi što je Miškovićev "federalni partner" inicirao izgradnju rezidencije i što će u nju biti skrhano više od deset miliona maraka

Akrobata Uvjeren da je, poput prvaka kineskog nacionalnog cirkusa, u stanju plesati na žici iznad provalije čiji je jedan kraj vezan za Miškovića, a drugi za bedem u odbrani "bošnjačkih nacionalnih interesa", Radončić je u kola svojih nezajažljivih ambicija upregnuo reisa Mustafu Cerića i potpredsjednika SDA Bakira Izetbegovića

Kada je, prije nekoliko mjeseci, u spektakularnoj policijskoj akciji, nakon višednevnog skrivanja, uhapšen Muhamed Ali Gaši, bilo je malo onih koji su vjerovali da će protiv tako moćnog pripadnika sarajevskog podzemlja ikada biti podignuta optužnica. No, još je manje onih koji su mogli i sanjati da će istraga i sudski proces otkriti dokaze o postojanju dobro organizirane i uvezane mafije - kriminalne, medijske i političke - čiji je uhapšeni gangster svakako bitan, ali ne i najbitniji točkić dobro razrađenog mehanizma. Zahvaljujući hrabrim policajcima i tužitelju Olegu Čavki te još hrabrijem novinaru Bakiru Hadžiomeroviću, javnost je u prilici sklopiti kockice mozaika koji čini fotografski preciznu sliku rasporeda uloga i moći u poratnoj bošnjačkoj oligarhiji.

Iz kojeg god ugla posmatrali ponuđenu sliku, nije teško uočiti da centralna pozicija tog moćnog tima pripada Fahrudinu Radončiću, nominalnom vlasniku Avaza i čitavog niza skupocjenih nekretnina koje je stekao u desetak poslijeratnih godina. Nekadašnji izvršni sekretar titogradskog partijskog komiteta dobro je ispekao vještinu penjanja po ljestvicama političke moći: da bi dospio u najbliže okruženje Alije Izetbegovića, nije se libio da one preko kojih se danas penjao već sutradan medijski satre. Pritom nije pravio razliku između onih koji su mu pomogli po zemljačkoj liniji (Sefer Halilović, Ejup Ganić) ili po liniji trenutne političke pragme (Edhem Bičakčić, Zlatko Lagumdžija, Haris Silajdžić, Sulejman Tihić). U skladu s trenutnim odnosom političkih snaga, a uvijek optirajući za pobjednika u njihovim međusobnim okršajima koje je često i sam proizvodio, Radončić je brižljivo o sebi gradio mit "zaštitnika bošnjačkih nacionalnih interesa". Možda bi mu to u konačnici uspjelo da ga megalomanske graditeljske ambicije nisu dovele u bezizlazan finansijski položaj: spas je potražio u partnerstvu s nekadašnjim Miloševićevim ministrom i Šešeljevim finansijerom Miroslavom Miškovićem, najmoćnijim srbijanskim tajkunom.

Uvjeren da je, poput prvaka kineskog nacionalnog cirkusa, u stanju plesati na žici iznad provalije čiji je jedan kraj vezan za Miškovića, a drugi za bedem u odbrani "bošnjačkih nacionalnih interesa", Radončić je u kola svojih nezajažljivih ambicija upregnuo reisa Mustafu Cerića i potpredsjednika SDA Bakira Izetbegovića. Preko Izetbegovića je za svog poslovnog partnera dobio i opskurnog Senada Šahinpašića Šaju, a u paketu s njim i Nasera Orića te "kontroverzne biznismene" Nasera Keljmendija i Muhameda Alija Gašija. Do koje mjere je taj odnos postao blizak, svjedoče i transkripti snimljenih telefonskih razgovora u kojima se otkriva da je Gaši, pored svih svojih "funkcija", čak i iz zatvora urednik najčitanije rubrike Dnevnog avaza.

Reis Mustafa Cerić očito već godinama živi u uvjerenju da su Radončić i Avaz u službi ostvarenja njegovih, Cerićevih, svebošnjačkih liderskih vjersko-političkih ambicija, ne shvatajući da je upravo obrnuto: da je on postao talac Radončićevih nezajažljivih poslovno-političkih ambicija. Radončić fantastično koristi Cerićevu pohlepu za naslovnicama Avaza i statusnim simbolima. Odličan primjer posljednjeg je pompozna najava izgradnje Cerićeve rezidencije na sarajevskim Kovačima: bez trunke stida, u vremenima kad najveći broj bosanskih muslimana brine kako će se prehraniti, a hiljade povratnika u Republiku Srpsku još nema struju, Cerić se ponosi što je Miškovićev "federalni partner" inicirao izgradnju rezidencije i što će u nju biti skrhano više od deset miliona maraka. Kada su studenti Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu poslali pismo u kojem se zgražavaju nad Cerićevom bestidnošću na 200 adresa, nastala je panika. Radončić je zvao svoje "kolege", ugledne bošnjačke privrednike, koji su se uslikali s reisom obećavajući novac za izgradnju, da zajednički reagiraju na spomenuto pismo. No, sitni kalkulanti su shvatili da su izmanipulirani i odbili su Radončićev prijedlog. Ali, nalog nije mogao odbiti i Cerić: nakon razorne analize Radončićevog beščašća u briljantnom intervjuu imama Mustafe Spahića Oslobođenju, napadom na Spahića reagirao je Avaz, a na Oslobođenje skandaloznim zvaničnim saopćenjem, tipičnim Radončićevim rukopisom, Cerićev "kabinet". U njemu se Oslobođenje optužuje kao antiislamski list, a njegova glavna i odgovorna urednica dovodi čak u vezu i s genocidom nad Bošnjacima. Istovremeno, neskriveno upozorenje da bi mogli doživjeti istu sudbinu upućeno je i vlasnicima novine, obitelji Selimović, od koje je sam Cerić, u nekoliko navrata, bezuspješno tražio pomirenje s Radončićem - naravno, sve radi "bošnjačkih interesa". Razlog nezapamćeno brutalnog napada Cerićevog "kabineta" je Radončićeva panika: po prvi put nakon rata, zahvaljujući upravo odnedavnoj urednici Oslobođenja Vildani Selimbegović, Dnevni avaz postaje sve marginalnija novina, koja se sve većem broju građana gadi nakon raskrinkavanja Radončićevih veza sa Šahinpašićem, Keljmendijem, Gašijem, Orićem. Postavlja se pitanje koje bi moralo istinski zabrinuti svakog iskrenog vjernika muslimana: zašto reis Cerić pristaje da Avaz činjenicu njegovog vjerskog autoriteta koristi u obračunu sa svima koji Radončiću smetaju kao sredstvo javne ucjene i kao ideološku toljagu? Šta će na kraju ostati od optužbe za islamofobiju, koju je reis spreman svakom gurati kao prst u oko, ako se sroza do jeftinoga sredstva za odbranu interesa vlasnika Avaza i drugih radončića? Šta će, konačno, ostati i od inostranih, sve više političkih a sve manje vjerskih parada reisa Cerića kad njegov "autoritet" ovdje, kod kuće, bude definitivno uvaljan u blato nečistih klanskih materijalno-financijskih veza i poslova?

Moglo bi se reći da su slučaj upletenosti Bakira Izetbegovića u odnos Gaši - Šahinpašić te način na koji se visoki funkcioner SDA ovih dana o svemu tome očituje za našu javnost mnogo važniji od pojedinačnih protagonista tog odnosa i njihovih telefonskih iživljavanja, čak i bez obzira na konačni ishod aktuelnog sudskog procesa Gašiju i društvu. Naime, objelodanjivanje tih toplih prijateljskih veza i tih odvratnih razgovora, u kojima se u istoj ravni i u istim rečeničnim sekvencama sladostrasno barata idejom o silovanju maloljetne djevojčice, sa zakletvama Allahom i s likovanjem nad mučkim ubistvom, provalilo je gnojni čir čija se sadržina pred cjelokupnom javnošću razotkrila kao zastrašujuća povezanost upravo tipskih likova naše javne i polujavne scene: bezdušnog kamatara i naručitelja ubistava, švercera i optativnog silovatelja, uglednog stranačkog lidera i nosioca časnih parlamentarnih funkcija.

Siguran sam da Bakir Izetbegović subjektivno živi u najiskrenijoj uvjerenosti o vlastitom poštenju, lojalnosti, odanosti tzv. porodičnim vrijednostima, islamskoj vjeri i bosanskom patriotizmu. Ali baš je to ono što život u ovoj sredini ispunjava strahom i pesimizmom, ta mračna provalija koja puca između subjektivne uvjerenosti visokoga političara o sebi i strašne objektivne slike koja se pred javnošću ovih dana nemilosrdno otkriva. Jer, šta se ukazuje kao pravi sadržaj tih vrijednosti u koje se političar, porodični čovjek i vjernik Izetbegović zaklinje kada ih propitate u svjetlu njegovih vlastitih izjava i objašnjenja, kojima on zapravo na sve načine nastoji relativizirati užasne prijetnje silovanjem malodobnog djeteta, dok mu je najviši stepen osude to što su Šahinpašićeve riječi "šokirale ženski dio njegove, Izetbegovićeve, porodice". Kao što stara biblijska izreka kaže: "Jezik tvoj, neprijatelj tvoj", Izetbegović vlastitim riječima najtačnije ocrtava sistem vrijednosti koji iza njih stoji. To je sistem vrijednosti jednoga zatvorenoga patrijarhalnog svijeta, u kojemu lojalnost ne počiva na univerzalno etičkim, nego na zavjereničkim načelima, na načelima vjernosti zatvorenoj zajednici stvorenoj cijelom historijom tijesno prepletenih djela i interesa, kojima je sve drugo podređeno. Farbali ga ovako ili onako, zaklanjali ga vjerom, porodicom ili državom, taj sistem vrijednosti ima samo jedno odgovarajuće ime - to je sistem po kojemu funkcionira mafija (vidjeti okvir: Humanost s kamatom). U kakvom je tragičnom nesporazumu sa stvarnošću, vidi se i iz Izetbegovićeve najave da će tražiti istragu o tome "ko je donio odluku o tome da ga se 1993. prisluškuje"; nesretnik, on, izgleda, zaista ne shvata da bi trebalo tražiti istragu o tome ko je donio odluku da ga se prestane prisluškivati. Paradoks Bakira Izetbegovića - političara na riječima predanog izgradnji evropske, uređene, pravne države Bosne i Hercegovine - jest upravo to što taj i takav sistem, čije je on personalno oličenje, podriva samu mogućnost da se Bosna i Hercegovina izgradi kao demokratska država vladavine zakona i prava, jednaka za sve svoje građane.

Ako je ratna bitka za brdo Žuč umnogome bila presudna za sudbinu opkoljenog Sarajeva, isto važi i za povezanost budućnosti bosanskohercegovačke prijestolnice s ishodom suđenja Gašijevoj zločinačkoj organizaciji. Unatoč dosadašnjoj neočekivanoj efikasnosti policije i Tužilaštva u prikupljanju dokaza o njihovim zločinima, razloga za optimizam - nema. Ne samo što je Šahinpašić na slobodi već i zato što su ulozi "sarajevskih careva" - preveliki. Toliki da se Fahrudin Radončić već odavno vozi u blindiranom automobilu kojeg mu je, by the way, nabavio - Naser Keljmendi.





Kako je Bakir Izetbegović ispostavio fakturu Senadu Hadžifejzoviću



Humanost s kamatom

Stenogram dijela intervjua Bakira Izetbegovića u Centralnom dnevniku sa Senadom Hadžifejzovićem, NTV Hayat



IZETBEGOVIĆ: Dakle, imaju Šahinpašićeve riječi, koje znaju biti vrlo ružne, koje su pretjerivanje, a imaju i Šahinpašićeva djela. Ja ću Vas podsjetiti na jedno zajedničko djelo - moje, Vaše i Šahinpašićevo...

HADŽIFEJZOVIĆ: Da?

IZETBEGOVIĆ: ...kada smo jednu djevojku, koja je ranjena u kičmu, zajedno prebacivali iz Bosne i Hercegovine, pa je Šahinpašić riješio sve. I neka je riješio, ali je riješio i jedan detalj, koji je bio vrlo važan - da se izvade dva sjedišta, da se postavi jedan krevet, ali zatim da se ugrade amortizeri da ona može bezbolno doći gore, do Slovenije.

HADŽIFEJZOVIĆ: Dobro.

IZETBEGOVIĆ: Pazite - i ta djevojka ima majku, kao što ova djevojka ima oca Vranja.

HADŽIFEJZOVIĆ: Da.

IZETBEGOVIĆ: Pa, treba odvagati, nisu stvari ni crne ni bijele u životu.

HADŽIFEJZOVIĆ: Da.

IZETBEGOVIĆ: Ima Šaja raznih lica i raznih djela, ovaj - niko nije ni crn ni bijel. I, što reče moj otac u knjizi Islam između Istoka i Zapada - samo o čovjeku mogu paralelno postojati dvije protivrječne istine i da su obadvije istine. I tvrdnja koja je protivrječna o ljudskoj ličnosti je obično najbliža istini.

Obično za polemiku uvijek veoma spremni, Senad Hadžifejzović tokom intervjua sa Bakirom Izetbegovićem u jednom dijelu razgovora ostao je šokiran i skoro nijem. Ne samo po četiri "pitanja" koja je postavio ("da", "dobro", "da" i "da") već i po izgledu lica Hadžifejzovića moglo se vidjeti kako izgledaju ljudi kojima su nekada davno bezdušni kamatari posudili novac koji su oni davno vratili računajući da su time i otplatili dug, da bi odjednom zaprepašteno shvatili da je motiv posudbe opakih kriminalaca kamata čija se isplata traži uperenim pištoljem. O čemu se radi? Po svemu sudeći, o činjenici da je mlađa sestra Senada Hadžifejzovića prije petnaestak godina u centru Sarajeva teško ranjena nakon granatiranja (u kojem je poginuo Kemal Bisić, koji se nalazio u blizini), pri čemu je ostala teški, nepokretni invalid. Od tog trenutka, kada je za spas života bilo nužno iz Sarajeva evakuirati dvadesetogodišnju prelijepu, pametnu, obrazovanu djevojku, Hadžifejzović je ljubavlju, koja se obično veže za sestre kada je briga o braći u pitanju, ogroman dio svog života, novca i pažnje posvetio liječenju i terapijama svoje sestre, nastojeći da joj život u invalidskim kolicima učini lakšim. No, očito nije očekivao da će mu Izetbegović pomoć u spašavanju sestrinog života, s upaljenim kamerama umjesto uperenog pištolja, pokušati naplatiti s kamatom, i to u trenutku kad je od njega, Izetbegovića, tražio da se izjasni o zločinačkim planovima silovanja maloljetne kćerke inspektora Edina Vranja, u izvedbi "crnca", koje je njegov najbolji prijatelj Senad Šahinpašić izrekao u snimljenom razgovoru s kolegom Muhamedom Gašijem.






Transkripti



O Keljmendiju i Radončiću
Transkript telefonskog razgovora Senada Šahinpašića i Muhameda Alija Gašija, u kojem razgovaraju o "kontroverznom biznismenu" Naseru Keljmendiju (za kojeg koriste šifru Guto) i vlasniku Avaza Fahrudinu Radončiću (kojeg oslovljavaju s Novinar)

22. 10. 2008.

Gaši: (...) Jel´ ostalo sve dobro?

Šaja: Dobro.

- Đe Guto?

- Ma nema, Guto je odmah

preko granice...

- Mi, mi...

- Nema, Guto bježi preko granice iste minute.

- Jao, pa đe će on živiti, ba?

- U Dubaiju, jel´? Kažu, šeik ga neki guzi tamo iz Dubaija.

- E, znaš koga ćeš poselamit´, al´ nemoj zaboravit´?

- Koga?

- Novinara.

- A, pa to vazda. Na tvojoj je strani milion posto. Svaku priliku koristi, đe god more, onaj... vidio si.

- E, jest, majke mi. Drug mi je. E, reci, pozdravila te ona budala.

- Ma ne, kakvi, eee... Ti si njemu drag, Allaha mi.

- Pa i tebi i njemu. Kad mi kaže neko što te voli. Zbog interesa? Kakav interes, šta sam ja njima? Rekoh, vole ljudi...

O Naseru Oriću i Edinu Vranju
Transkript telefonskog razgovora Senada Šahinpašića i Muhameda Alija Gašija, u kojem razgovaraju o Naseru Oriću i uvjetu pod kojim će mu Šaja pomoći da iziđe iz zatvora te o policijskom inspektoru Edinu Vranju

23. 10. 2008.

Šaja: Halo!

Gaši: Rek´o sam mu.

- Ha?

- Rek´o sam mu danas.

- Jesi li?

- Joj, k´o... isto dijete ono malo.

- Aha...

- Ja mu rek´o´, rek´o ti je onaj prijatelj naš, ti znaš koji je, rek´o...

- A, kaže, znam. Neću da mu kažem sad ono, slušaj...

- Nema, izgleda, telefon tamo.

- Nema, nema. Slušaj, rek´o ti je da ga nazoveš, nije on... Šta treba da ti pomaže, neće da ti pomaže kad ti pjevaš. On ne more da vjeruje, drago mu pravo.

- Čuj? Vidiš da ide sve dobro!

- Ma ide ekstra... Kažem ja, nije ljut na tebe.

-Haj, kaže, dobro. Baš mu bi drago. Znaš, ono?

- Ma, ja, ba.

- Nema, sad će oni njega...

- U 15 dana ga moraju pustiti.

- Ma ja, on će iduće hefte.

- A šta će onda onaj Vranj?

- E, j***m mu šćerku od 13 godina.

- Majku jeb´o, šta mu je?

- Dovešću crnca da mu jebe tu šćer.

- Znaš ko mu je punac?

- Znam, ovd´e Pleh, ovaj šupak. j***m mu

i mrtve i žive i sve mu j***m i crnca ćemo dovest´ da mu jebe šćerku od dvan´est godina!

- Jeb´o majku, ne jebeš nikoga. Legenda si!

- Ha?

- Jesi jalijaš, jeb´o majku. Pravi si bandit, da ti iskreno kažem.

- Dobro, bratko. Poselami tamo...

Narudžba Avazu
Transkript telefonskog razgovora Senada Šahinpašića i Muhameda Alija Gašija, u kojem razgovaraju o svjedočenju inspektora Edina Vranja, o Guti (Naseru Keljmendiju), Vuku (Naseru Oriću) te o narudžbi teksta u Radončićevom Dnevnom avazu

26. 10. 2008.

Šaja: Halo?

Gaši: Vranj je, šta ima, prijatelju?

- Ooo, šta ima?

- Joj, jesam se ismij´o ono veče, ne mogu sebi da dođem. Cirkuz´o sam!

j***m li mu kćerku... Joj...

- j***m mu sve! Šta ima?

- Ništa vala.

- Sutra ono smeće mi, onaj Vranj, sutra je svjedok meni, znaš?

- Ja!

- On mi je, kao, pozvan. Prošli put nije doš´o namjerno... Pa ću zvat´onoga iz Avaza, onoga... iz crne hronike da ga malo, znaš?

- Aha.

- To je smeće. Ja ću ga malo uvrijedit´. Reću mu ja da je iz Strgačine, znaš?

- Jest, jest.

- Pa će ona malo cirkus tu napravit´. Jeb´o familiju svoju! Kakav si ti?

- ´Nako, vala... Glava me boli, ne znam.

- Da nije gripa ova, jeb´o mater? Ima n´akav virus...

- Nije, prošla me. Bila mi je skoro. Nego, ´nako me glava boli.

- Dobro, standardno je. Tebe je i prije glava bolila.

-Aha.

-Znam ono tablete kad si pio prije deset godina.

-Aha.

-Ništa. Ostalo?

-Sve dobro fala Bogu.

-Đe Guto?

-Ne znam, nemam pojma.

-Gdje je Vuk? Joj Vuka...

-Šta je s tim tu? Javio se.

-Jel´ se javio?Al´ bilo ga je stid, uu... Kaže, isto, ono dijete, znaš.

-Aha.

-Jest, majke mi. Rekoh, nije... Rek´o je da će ti pomoći kad treba, neće kad ne treba, jeb´o...

-Jest.

-Šta kaže Vuk? Važi, čućemo se onda...

-Hajd...

Ekspresno ćemo dovest´ da mu jebu curicu
Transkript telefonskog razgovora Senada Šahinpašića i Muhameda Alija Gašija, u kojem razgovaraju o pokušaju diskreditacije inspektora Edina Vranja, o tužitelju Dubravku Čampari ("Dudo"), o puštanju iz pritvora Nasera Orića...

28. 10. 2008.

Gaši: Prijatelju?

Šaja: Dobar si isp´o večeras pravo.

- E, znaš šta je juče bilo, ba? Zato sam te zvao...

- Vidim ja, sinoć si ti mene zvao...

- Kaže Vranj, on je znao kad treba biti hapšenje. Ja kažem, sudinice, on mi je te sve izjave... on mi je govorio kad treba da budem uhapšen. Rekoh, imam njegov telefon, uvalim joj i to je na TV-u bilo. Onda mu ja rek´o... Kaže on, mjesto rođenja? Kaže on Goražde. Kažem ja, laže, sudinice. On je rođen u Strgačini. Vidite, kaže, provocira me?! E!? E, njega bi štocir´o! Koje je ono đubre jedno, familiju...!

- E, j***m li mu mater mu j***m!

- Curicu, curicu mu j***m! Koje je ono đubre...

- Ekspresno ćemo dovest´ da mu jebu curicu.

- j***m li mu curicu, da mu j***m. Ja mu kažem, znaš šta mu uradim?

Ja kažem sve mi on informacije dav´o. Mogu mislit´ kad je tamo doš´o, kad su mu nos počeli trljat´...

- Šta ima?

- Ma ništa, dobro...

- E, znaš šta ima novo? Slušaj. Jučer otvorenje bilo, psovanje Avde...

- Čega?

-Bio onaj, kako se zove, Čampara juče, ba...

-Ja!

-Pa, on ti hoda sad sa onim golubovima, onim znaš... S Faćom ti je raja, ovo-ono, znaš?

-Ja!

-I, onaj, ja doš´o na suđenje juče, on jednu tačku vodio kad ono uvaljuje me, znaš? Ja ne mogu da vjerujem! Kad mu jebaše mrtvog babu...

- Ko?

- Pa ovi... Koji je ono mali miš! Da vidiš što se mali ufur´o, ba.

Ono, glumi mangupa, znaš? Kaže mu sudinica, kako se tako ponašaš tužioče? Bezobrazan pravo. Ne mogu da shvatim, ba! Čampara, ba!

- Ma znam, razumio sam te. Dudo...

- Ne mogu da shvatim Dudu, kako je tako bezobrazan, ba?

- Nemam pojma.

- Gori od ovoga, ba! Umjesto, haj´ popusti me, nema ništa, znaš?

Došli ljudi, neće niko da me tereti, nema ništa od toga, shvataš me?

On, ono, on zareziva. Nemoj bit đubre, jeb´o te. Što si se ufur´o, jeb´o te,

Faćo te u usta te jeb´o, Faćo! Shvataš? K´o da sam ja iz p**** materine pa se nećemo više nikad viđat´. Shvataš? Ne ide, jeb´o ga ti!

Kad će nam puštat´ onoga?

- Pa, brzo.

- Pa, ja. Nek´ njega šipu, nek´ jebe mater svoju!

- On je za 50 maraka, 50 eura stradao...

- Bože sačuvaj! To su oni dobro popušili... Ne znam dokle će ovog Vranja držat´. Ne znam šta je to...

-Hajde, biće dobro.

-Haj´ da te ne peglam više.

SENAD ŠAHINPAŠIĆ: Humanista “poganog jezika”
KLJUČNA REČENICA BOŠNJAČKE PATOLOGIJE - “NAĆI ĆU CRNCA DA MU SILUJE CURICU, ALLAHA MI”!
Hapšenje i dvodnevno pritvaranje biznismena, dugogodišnjeg narodnog poslanika SENADA ŠAHINPAŠIĆA ŠAJE, kao i njegove svirepe verbalne “bravure” u telefonskim razgovorima koji su konsternirali javnost, govore najviše o sistemu koji je instalirao neotesanog provincijskog kriminalca u društvenu veličinu, patriotu, “stub društva, vjere i nacije”; sistem koji je stvorio Šaju ovih je dana progovorio iz usta BAKIRA IZETBEGOVIĆA, braneći više sebe nego čudovište koje je stvorio

Pozdrav zastavi: Forbes na balkanski način



Nula od čovjeka

Na naslovnoj stranici prvoga broja balkanskoga Forbesa prikazan je njegovani postariji muškarac, u snježnobijeloj košulji i hlačama boje devinoga g***a, koji u ruci drži lopticu za bejzbol, valjda kao simbol vitalnosti, aktivne dokolice i neposustaloga takmičarskog duha. Samo zbog pseudoliberalne prijetvornosti, njegova ruka nije uzdignuta u nacistički pozdrav



Otkad su reklame postale osnovni sadržaj suvremenih korporativnih medija, poseban oblik ironije predstavlja segment s oglasima koji reklamiraju same medije. Kad medij donosi reklame koje reklamiraju medij, to je neka vrsta živahne korporativne onanije, koja računa na učinak samooplodnje. "Kad kupite ovaj magazin, saznat ćete kakav magazin možete kupiti." Jednom marketinški opisan, magazin nas nikada neće iznenaditi svojim tekstovima, jer oni su samo neophodne izlike, služe tome da ukrase prostor za oglase - dakle za temeljni sadržaj - i korespondiraju s njihovim porukama. Tisuće različitih reklama, koje promoviraju tisuće različitih proizvoda, međutim, uglavnom se slijevaju u jednu jedinstvenu poruku. Ta poruka glasi: prilagodi se ili crkni!

Jutarnji list od 14. studenoga objavio je oglas na dvije uzastopne desne stranice. Prva stranica potpuno je prazna, otisnuta u prljavoplavoj boji, a na vrhu je istaknuta prijeteća parola: "Ne budi nula od čovjeka." Sljedeća stranica, po šabloni već otrcanog trika, donosi "razotkrivanje" i nastavak parole: "Budi sedam nula."

To je reklama za Forbes, "najprodavaniji svjetski poslovni magazin", koji će od 27. studenoga početi izlaziti u balkanskom izdanju. Izdavač je Europapress holding - vlasnik Jutarnjeg lista i 60 posto tiskanih medija u Hrvatskoj - a magazin će, osim u matičnoj zemlji nakladnika, biti namijenjen tržištima Srbije, Slovenije, Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Obuhvatit će teren koji se danas naziva "regijom", a nekad je bio poznat kao "umjetna tvorevina" i "tamnica naroda".

Parola Ne budi nula od čovjeka... Budi sedam nula odnosi se na udarnu temu prvoga broja: to je priča o "15 najvećih", skupini tajkuna i vlasnika poslovnih carstava "za koje radi regija". Da oni stanu, stalo bi sve, glasi podnaslov. Godina krize njima je najbolja godina - kupuju avione, zapošljavaju i guše se u poslu, glasi nadnaslov. Na prvoj su stranici portreti odabrane šestorice: Zlatko Marić, "kralj zaštitara", Ivica Todorić, "vlasnik Agrokora", Ivan Ergović, "NEXE grupa", Mujo Selimović, "hranitelj BiH", Miroslav Mišković, "Delta Holding", Mirko Šrot, "pivo i mediji". "Uđi u igru", glasi zavodljivi slogan Forbesa, "ne budi nula od čovjeka" nego imaj sedam nula na bankovnom računu.

Radi se, po mišljenju ovog potpisnika, o jednome od najjezivijih primjera autoritarnog jezika još od vremena "konačnog rješenja" i medijskih običaja kakve je licencirao časopis Der Stürmer. Noseća fotografija na naslovnici startnoga izdanja balkanskoga Forbesa prikazuje njegovanog postarijeg muškarca, u snježnobijeloj košulji i hlačama boje devinoga g***a, koji u ruci drži lopticu za bejzbol, valjda kao simbol vitalnosti, aktivne dokolice i neposustaloga takmičarskog duha. Samo zbog pseudoliberalne prijetvornosti, njegova ruka nije uzdignuta u nacistički pozdrav.

Autorima reklame barem ne možemo pripisati licemjerje. Njihova poruka je jasna kao psovka: ako nisi bogati guzonja, onda nisi čovjek, nego si "nula od čovjeka", ljudska ništica. Ali teško ćeš postati bogati guzonja ako ne čitaš Forbes. Ili ćeš makar uzgajati dužno poštovanje prema bogatim guzonjama kao spasiteljima nacija tek ako čitaš Forbes. Ili ćeš makar, u svojoj gologuzosti, sanjati o tome da postaneš bogati guzonja tek ako te kvalitetno narajca Forbes. U slučaju nekontrolirane noćne polucije, oglas za upijajuće papirnate maramice također ćeš naći u Forbesu.

Neuklopljenost u ambijent bogatih i uspješnih - makar na razini "pozitivnih intencija" - podrazumijeva izgon iz svijeta kojemu se priznaju ljudske vrijednosti, kaže nam promotor magazina. Život dostojan čovjeka samo je onaj koji je ovjeren s više nula na domaćem ili inozemnom kontu. Ostati siromašan znači onečovječiti se, izdati svoju ljudsku bit koja se sastoji od njegovane halapljivosti i nagona za stjecanjem. Kapitalizam, kao sustav eksploatacije i bespoštedne konkurencije, tako se nadaje kao biološki zadan, jedini prirodan poredak u kojemu "čovjek" pliva kao riba u vodi, ako nije "nula", dakako, olovno Ništa koje bespovratno tone ka muljevitom dnu.

Magazin Forbes, i inače namijenjen strukturi lojalnih malograđana, čuven je po svojim rang-listama - kojima defiliraju najbogatiji, najmoćniji, najslavniji, najbezočniji... - pa je vrijednosni sustav koji promiče radikalno natjecateljski. Pobjeda ili smrt! - nešto je kao uređivački kredo i mantra što se servira uvaženim pretplatnicima, uz dodatak: prilagodi se ili crkni! Cjelokupan smisao iscrpljen je u agresivnom posvećenju vladajućeg poretka koji se, obzirno kazano, temelji na zaštiti bogate manjine od većine.

S balkanskim izdanjem, očigledno, doživljavamo i to da nas svaki marketinški klipan može izvrijeđati kako god mu padne na pamet. Tu je na djelu još i zrela faza tranzicijskog kretenizma, kada nastupa vulgarno klasno ponižavanje. Reklama u Jutarnjem listu, naime, blistavi je primjer govora mržnje na klasnoj osnovi. Njome se izražava otvoreno gađenje prema "drugima i drugačijima", s tim da oni nisu definirani bojom kože, etničkom pripadnošću ili seksualnom orijentacijom, nego su "drugi i drugačiji" siromašni ili nedovoljno bogati. Ono perverzno u cijeloj priči je da izdavač Forbesa s pravom računa kako će i među takvima naći određenu količinu suglasnih, te će dio naklade utopiti pothranjujući osjećaje samoprezira. Izdavač, naravno, ima u vidu i klasičnu prodaju iluzija: nemali je broj onih koji će se zbog same činjenice da drže Forbes u rukama - s "informacijama" iz života uspješnih i moćnih - osjećati otrgnutim iz svijeta bezvrijednih, iz kategorije ne-ljudi, makar jedva skrpali četiri i pol eura za polumjesečni primjerak.

Poruka da si "nula od čovjeka" ako ne nalikuješ Zlatku Mariću, koji je zgrnuo milijune kao kvalificirani tabadžija, pa sada kolekcionira ferrarije i barokni namještaj, ili ako ne želiš slijediti herojski put neke od "regionalnih" inkarnacija Ivice Todorića, koji iz dvorca s 40 soba reinvestira ono što je pokrao na razvalinama socijalizma - ako se zaista hoće pročitati - kod osoba s minimumom higijene može samo lediti krv u žilama. Ona, naime, zrači i dodatnom balkanskom stravom.

Kapitalizam je u ove prostore ulazio kroz stražnja vrata, poguran nacionalističkom jurišnom silom, da bi danas ostao baštinik iste vrste energije. Politički razbojnici omogućili su uspon istoj takvoj ekonomskoj sorti; vladajući sloj utvrdio se besprijekornom koordinacijom barbara. Hraneći medije redovitim indiskrecijama iz svoga poslovnog i privatnog života, koje su kozmetički obrađene tako da imaju auru hrabrosti i muške vizije, oni su stvarni kreatori službenoga "pogleda na svijet".

Oni pak koji se, niti u snovima, ne pokoravaju religiji tako propisanog lifestylea - tipu življenja koji si, i da ga žele, ne mogu priuštiti - bit će odbačeni i žrtvovani kao heretici. Nitko za njima neće žaliti, jer optužnica je unaprijed ispisana: to su ljudske ništice, vlasnici uzaludnih egzistencija. Sve miriše po zapaljenoj slami; sve podsjeća na radostan povratak kalvinističkoj vjeri prema kojoj je blizina ekonomskom obilju važila kao znak božje milosti.

U takvim okolnostima, uredništva korporativnih medija i pridruženi marketinški odjeli ustrojeni su kao svojevrsne gestapovske ekspoziture krupnog kapitala, gdje raznorazni Herr Flickovi liberalnog kapitalizma razvijaju strategije borbe protiv potencijalnih neprijatelja režima. Oni ih suočavaju sa svjetonazorskim standardima koji će svakodnevno svjedočiti o dubini njihova poraza. U manje suptilnim prilikama, kao što su ove balkanske, šalju im poruku da je poduzetnički i socijalni "neuspjeh" - ili već puki manjak interesa za takvo što - krunski dokaz srozavanja ljudskosti. Nije eksploatacija nehumana, nego je nehumano ako u njoj ne participiraš!

Budući da siromašni ionako najčešće maštaju o tome da postanu bogati, zašto im se - ako to ne uspijevaju - poručuje da su "nule" u ljudskom smislu? Sigurno ne zato da ih se ohrabri na bogaćenje, nego zbog potrebe da im se usadi strahopoštovanje prema onima koji su, za razliku od njih, bogatstvo stekli i sada su u prilici nad njima vladati.

U ovakvom tekstu čini mi se primjerenim pozvati na Marxa, koji je, varirajući Hegelovu shemu "gospodara i sluge" - na način koji bi danas izazivao jednodušan zazor - "ideologijom" smatrao gospodarevu predodžbu svijeta koja je klasno neosviještenom slugi važila kao "svijet": ta predodžba, dakle, nije bila vlasništvo sluge nego vlasništvo njegova vlasnika. Njemački filozof Günther Anders, na tome tragu, opisuje učinak korištenja šablona u medijskim manipuliranjima: "Kad se masovnom čovjeku svijet isporučuje u obliku totaliteta šablona, na mjesto svijeta stupa doduše totalitet predodžbi, no ipak takav koji je ´njegov´ samo zato što mu se žigoše. ´Neka moja predodžba vama bude svijet´, govori volja onoga tko proizvodi matrice. Tako je govorio Hitler."

I zbilja: "Nula od čovjeka" je Židov u nacističkoj Njemačkoj. Ljudsko biće kojemu su odreknute ljudske osobine i status osobe. Stvor predodređen za odstranjivanje u lager. (Suvremene tvornice, doduše, u kojima se za minimalne naknade crnči od osam do pet, a u zemljama tzv. Trećeg svijeta i mnogo duže, pa još s maloljetnicima koji obaraju norme, ionako se sve manje razlikuju od lagera; radnička klasa općenito postaje zatajeni dio svijeta, njegova nevidljiva biološka infrastruktura: dovoljno je prelistati bilo koje novine i uočiti na koliko su fotografija prikazani bijeli ovratnici, a na koliko radni trliši. Živimo u kulturi razigranih menadžmenta, tu sam pogled na radnika izaziva nelagodu i proplamsaj stida, jer predstavlja izravno suočavanje s "neuspjehom".)

"Ne budi nula od čovjeka", prema tome, znači: Ne budi Židov u carstvu liberalno-kapitalističkog fašizma. Spasi glavu prije nego te sustav ugnjetavanja do kraja samelje i pretvori u ljudsku ništicu. Pridruži se barem plutajućoj bagaži malograđana koja će živjeti od svojih fantazija i pripomoći usponu najbeskrupuloznijih.

Naravno, predložak nije rasni nego klasni: prema "neuspješnima" - prema suvišnima - razvija se odnos multikulturalne tolerancije, a do neke mjere zajamčena im je sloboda govora, kretanja, potrošnje i ostalih izlišnosti. Ono što možda slijedi je Zakon o klasnoj čistoći, koji je, u nepisanoj formi, već na snazi. Ne samo tzv. urbane vile nego i čitavi gradski kvartovi postupno bivaju ograđeni visokim zidovima sa sigurnosnim kamerama, a unutar njih vlada čelični princip "nemiješanja". Nad mirnim snom elitnoga staleža obično bdiju "nule" od ljudi s "nulericama", širokim ramenima, opasnim pogledima i slušnim aparatima.

Poseban užas izaziva pomisao kako je najbrojniji dio po pulacije pripitomljen da bude najmanje osjetljiv na po ruke i prakse otvorene diskriminacije. Korporativni me diji, kao proizvođači "stanja duha", u tome su bili naročito uspješni: žene, homoseksualci, pripadnici etničkih i vjerskih manjina, svi će oni - u borbi za stjecanje ravnopravnosti - uživati neusporedivo izdašniju javnu (tj. medijsku) potporu od potplaćenih, kakvima najčešće i sami pripadaju. Represija se iskazuje kao strukturalno lukavstvo: prigrlimo sve razlike pod uvjetom da sakrijemo one klasne! Tko bi još zapažao materijalno siromaštvo kraj tolikog "bogatstva razlika"?

Propagandne poruke tipa: "Ne budi nula od čovjeka... deklariraj se kao Hrvat!", ili: "Ne budi nula od čovjeka... uđi u krilo Katoličke crkve!", čak bi i u tradicionalno ksenofobičnoj i katolički zadrtoj Hrvatskoj izazvale javnu sablazan nepodnošljivih razmjera. Ali kazati za nekoga tko se nije poslovno etablirao, nego je "neuspješan" u disciplini gomilanja kapitala, da je otpadak ljudskog roda, smeće čovječanstva, "nula od čovjeka" - nešto je savršeno normalno; "stanje duha" takvo je da se nitko od tih uvreda neće osjetiti iritiranim, jer - kako se računa - sluge su prihvatile svjetonazor gospodara.

Prostačko ponižavanje klase proizvođača u javnome govoru bez teškoća se uklopilo u norme jezika političke korektnosti koje je propisao sustav; poželite li, s druge strane, da se taj sustav razmrvi u prah i pepeo, da se pod naletom nekakvoga istočnog ili južnog povjetarca stropošta kao kula od kamata (Georgij Viktorov), to će bez dvoumljenja biti svrstano u žanr opakoga "ekstremizma". Zastupnici suprotnoga mišljenja opremit će se šljemovima i gumenim palicama da se s vama upuste u konstruktivni liberalno-demokratski dijalog.

Izdavač balkanskoga Forbesa, vlasnik Europapress holdinga, također ima više od sedam nula na bankovnom računu i svakako nije "nula od čovjeka": ljudske ništice proizvodit će njegove magazine, uključujući Forbes, i u borbi za golo preživljavanje pakirati u celofan "društvene kriterije" koji njihovome gazdi omogućuju da ih kreativno tlači. Skupina balkanskih tajkuna, istaknuta na naslovnoj stranici već u prvom broju, punit će Forbes oglasima, i tako osiguravati financijsku pozadinu promidžbenom materijalu koji će širiti opsjenu o "prirodnoj" naravi njihove moći.

Ovaj potpisnik - koji se ispričava zbog neuljudnog spominjanja Marxa, pošto je to učinio iz čiste zajebancije - ne bi im htio mrsiti račune. A i kad bi htio, ne bi to bio u stanju. Kupite Forbes, uostalom. Za četiri i pol eura, u protuvrijednosti raznih balkanskih valuta, tamo će vam kapitalističke svinje objasniti zašto niste ljudi.

Nastavak...(veza "Dani" od 14.11.08.)




"DANI", 21.11.2008.godine

"DANI", 21.11.2008.godine

"Slobodna Bosna", 20.11.2008.godine