oh yes
there are worse things than
being alone
but it often takes decades
to realize this
and most often
when you do
it´s too late
and there´s nothing worse
than
too late.
~ Charles Bukowski ~

Moj otac

Moj otac partizan bio
a danas novine cita
i suti o svem sto je snio
nit´ tuzi niti pita

Crvenu zastavu vjesa
ponekad o praznik samo
i tiho uz uzdah sapne
i ja sam bio tamo

I kad moj sin ga moli
da igraju se rata
moj otac Svaba bude
a sin partizan k´o tata

A ja ga ponekad pitam
za IB i cijenu slobode
umorno odmahne rukom
zalijevati cvijece ode

I prolaze prolaze dani
moj otac sve vise moli
sto ga tako rani
sto ga tako boli

Moj otac sve vise suti
i lovi ribe po Savi
koliko tuznih misli
u dobroj sijedoj glavi

A ja mu s obale vicem
koji ti je djavo
Ah sine mili sine
gledam u rijeku pravo

A ja mu s obale vicem
za sto si zivot dav´o
ah sine mili sine
gledaj niz rijeku pravo

Rade Serbedzija

[Edited by laly on 26-02-2008 at 22:32 GMT]

BIVSI DRUGARI





Sanjam kako mi u kuci sjede dva bivsa dobra drugara
Brojimo mrtve, neznane i znane. Grdimo srpski fasizam
Vezemo, ne znam kakvu jos pricu,

Kad rece jedan od njih, prijatelj mog zivota
Trebalo bi o cetnicima, ipak, malo opreznije suditi.
Istjeram iz kuce obojicu, samo sa dvije rijeci
Mars napolje. Mars napolje. Mars napolje.

Probudim se znojan, uzdrhtala srca
Tako mi bijase tudja vlastita grubost.
Toaletu jutarnju obavim sporo.

Hocu bistra mozga svemu da pohvatam konce.
Kahvu ispijam natenane uz prozor s pogledom na groblje
I sprzene zidove gradskog porodilista.
Nadjem kod treceg fildzana da sam, nesumnjivo, ispravno postupio
I da mi moja jutarnja kahva, odavno nije tako prijala.


Abdulah Sidran

MALE ŽENE

Hoću da skratim govor i da zborim bez zloće,
jer moja riječ je vazda pravi uzor kratkoće, a o
malenoj ženi malo se riječi hoće. Kratak se
govor pamti, ako je pun jasnoće.

Tko brblja tom se smiju, a mnogo se smije bena.
Ako je žena mala, u njoj je ljubav golema.
Mnoge velike žene nisu maloj ni sjena
i od velikih često bolja je mala žena.

Ljubav me na to tjera da slavim žene male i
evo, odmah ću za njih velike reći hvale,
za one male žene s kojima zbijate šale:
hladne su poput snijega, a kao vatra se pale.

Izvana su ledene, u njima gore plami,
one su oganj, radost, u krevetu, u tami;
u radu i veselju njima prolaze dani.
Pogledajte ih dobro, uvjerite se sami!

Biseru malom nitko ne može sjaj da spriječi,
mali šećer je sladak, od sveg draži i preči, a
mala žena ljubavlju najbolje zna da liječi.
Tko dobro shvaća tome ne treba mnogo riječi.

I malo zrno žita, što se u zemlju sije,
važnije je neg orah i mnogo bolje grije, tako
i mala žena, kad iz nje ljubav vrije, nijedna
slast na svijetu milija od nje nije.

Kao što mala ruža po boji sjajna biva, ko
što u malo zlata počiva vrijednost živa, ko
što u malo balzama veliki miris pliva, tako u
maloj ženi velika ljubav sniva.

Kao što mali rubin mnogo ljepote ima, i
sjaja i kreposti, i vrijednosti pred svima,
tako i mala žena mnoge pohvale prima
zbog ljepote i cara, ljubavi i milina.

Mala je ptica vrapčić, malen slavuj što lijeta, ali
pjevaju bolje od većeg ptičjeg svijeta. I
žena, kad je mala, to baš ništa ne smeta,
jer je čovjeku slađa od šećera i cvijeta.

Mala se žena ni s čim usporediti ne da, ona
je raj zemaljski, ona je utjeha vedra, ona je
sjaj i radost, ljubav slađa od meda; bolja je
kada se kuša nego kada se gleda.

Manja neka vam uvijek bude draža neg veća, jer
nije mudro uzet veliko zlo na pleća. Od dva zla
biraj manje — na to nas mudrac sjeća zato u
maloj ženi počiva prava sreća.

JUAN RUIZ (Arcipreste de Hita) (1283(?)—1351)

PJESMA

"Svako vece kad se vracam
iz ruznih mjesta
mislim
u vjecnost ode dio mene

Pri svakom koraku, ja se
nesto silno bojim strah me
Cujem kako u svom sumu iza sebe
ja ostavljam sebe"

Antun B. Šimić

Putnik


Tamo, u meni
vječito čami stranac na peronu
s bijednim prtljagom
spoznaja, iluzija i strasti
s koferima
punim sivih tirolskih kiša
čekajući
u modrom balkonskom krugu
da dodirne svjetlost
i jednom za navijek,
pogleda niz opustjelu prugu.

Tamo, u meni
vječito čami stranac na peronu
s nevažećom kartom
uspomena, sujeta i htijenja
s datumima
posljednjih polupraznih tramvaja
čekajući
i onu zadnju ironičnu porugu,
da ostavi sve
dodirne svjetlost
i jednom, za navijek,
pogleda niz opustjelu prugu.

Ne, nije to nostalgija
samo bolan oćut
da u mom zimskom gradu
na nečijem dlanu
topli kesteni mirišu.


Jovica Letić

Magia naturalis solstitium

Tiho u zlatnome miru sužavahu se prstenovi dana,
U purpurna tonjahu mora večernja:
Opalni blagi žar jesenjih zalazaka,
Drhtaji bleda purpura u lišću i u poznom grožđu,
Najnežniji plam razliven po nebesnoj pučini mlečnoj:
Talasi i vetri i buktinje buja,
Polako je leglo sve u najdalji najtiši sunčani zaton
- da najzad iz tame
Blesne u dnu nebesa obrtnika tajanstveni luk.
Tišina neba se penje kao strmen zid.
No negde daleko kroz krajeve strane
I ravni beskrajske razleže se srebrna jeka oružja,
A štitovi zvuče u plesu mađijsku:
To svetlosni dusi što čuvaju život međuzvezdani
Odgone čini, i štite sunčev san.

i sve je već zasjalo snova: u nebesnom krugu se proleće
rađa -
Obnažena loza se vije uz sunčani zid tišine,
Ko slutnje mora preko surih stena
Padaju ogromni modri odsevi, i ljubičast se penje dim,
Toplota nežna zrači sa osunčana snega;
Visoko nad strujama hladnim
Proletnje senke cvetaju azurom,
A dole na zemlji
Drveta u inju, ko šume belog korala, bujne,
Dignute iz podmorska duga sumraka
I snova sumornih med vedrije struje gde neba sjaju
U modrom miru halkionskih dana.

Anica Savić Rebac

Kad bi meni dali

Kad bi meni dali jedan dan,
ja ga ne bih potrošio sam.
Pola dana ja bih dao nekom
ko je dobar, a slučajno sam.

Igrali bi, pričali bi nešto,
trčali bi, skakali bi vešto
ja i dobar, a slučajno sam.

Kad bi meni dali kišobran,
ja ga ne bih potrošio sam.
Pola mesta ja bih dao nekom
ko je dobar a slučajno sam.

Kišilo bi, dok mi koračamo,
pola tamo a pola ovamo.
Stavili bi dan pod kišobran
ja i dobar, a slučajno sam.

Kad bi meni dali jedan dan,
ja ga ne bih potrošio sam.

Branislav Crnčević

JEDNE NOĆI

Te noći pisah sjedećc posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema

Dobriša Cesarić

I PUSTO I TUŽNO

I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta...
Želje! ... Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe - najbolja ljeta!

Ljubit... al koga? ... Privremeno - ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se - prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? - Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.

Mihail Ljermontov