˝Stub srama˝ na brdu iznad Potočara

Divovska spomen skulptura će biti sagrađena od od 16.744 cipela.

Petnaestu godišnjicu genocida u zaštićenoj enklavi Srebrenici, obilježit će i početak izgradnje skulpture simbolično nazvane “stub srama”, na brdu iznad Memorijalnog kompleksa i bivše fabrike akumulatora gdje su bili zatočeni stanovnici Srebrenice i Žepe prije masovnih ubistava. Divovska spomen skulptura će biti sagrađena od od 16.744 cipela, koje predstavljaju 8.372 žrtava, a simbolizovat će aroganciju Ujedinjenih nacija. O njenom mjestu odlučit će majke Srebrenice, kao i o listi imena zapadnih političara i generala koja će biti ispisana na njemu. “Stub srama” trebao bi biti postavljen u Potočarima u maju naredne godine.

“Stub srama” će poslužiti kao metafora za golemu izdaju Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, i kao upozorenje svim budućim saradnicima ove svjetske organizacije”, kaže Philipp Ruch, idejni tvorac projekta i prvi čovjek Centra “Political Beauty” iz Berlina. “Gledajući na svjetskoj razini, premalo se uopšte u ovih 15 godina govorilo o tome što je Organizaciji Ujedinjenih nacija dopušteno da ne odreaguje i ne spriječi genocid u Bosni i Hercegovini.”

Dva slova U i N široka više od 12 metara i visoka više od 8 metara u svojoj će rešetkastoj čeličnoj unutrašnjosti sadržavati onoliko pari starih cipela, koliko je zvanično žrtava genocida. Članice četiri srebrenička udruženja žena, svesrdno su podržale ovu ideju i prikupljaju cipele, među kojima će biti i sve one pronađene u masovnim grobnicama širom Podrinja. Obuća će biti konzervirana u hermetički zatvorenim paketima od pleksiglasa koja metaforično predstavljaju „izgorjele elemente” kako stvaraju tri rupe u spomeniku. Centar za političku ljepotu iz Berlina i preživjele Srebreničane povezalo je Društvo za ugrožene narode BiH.

Povratnica u Srebrenicu Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja “Srebreničke majke”, kaže da će ovaj spomenik biti opomena ljudima koji budu dolazili u Potočare, te podsjetnik na krivca za tako stravična događanja u zoni koju je štitio UN. “Dat će to novu sliku cijelom Kompleksu u kojemu su ukopane žrtve genocida”, kaže ona.

Fazila Efendić, povratnica koja danas, zbog genocida, u Potočarima živi sama i koja je zahvaljujući pomoći nevladinih organizacija započela privatni posao u maloj suvenirnici nasuprot Memorijalnom kompleksu kaže da je narod Njemačke još jedanput pokazao svoje saosjećanje sa Bosanskom tragedijom. Prvi put je to osjetila kada su je 1996. godine kao prognanicu prihvatili baš u Njemačkoj. Smatra da je “Stub srama” samo prilika da se genocid aktuelizira, ne samo na petnaestogodišnjicu, nego i sve dok UN spomenik bude svjedočio o tome.

Philipp Ruch, politički filozof i aktivista Centra za političku ljepotu, nekoliko puta je boravio u Srebrenici, te organizovao protestna podsjećanja 11. jula na Berlinskom trgu. On kaže: “Šest hiljada preživjelih žrtava genocida tuže Ujedinjene nacije, a niko u Glavnom štabu u New York-u ni ne pomišlja da se pojavi u sudnici. To nije ispravno. Ako se UN-u ne može suditi pravno, sudit ćemo mu onda na drugi način. Ujedinjene nacije su nevjerovatno arogantne prema preživjelima. “Stub srama” je odgovor na tu aroganciju.” Cipele žrtava genocida koje će do sredine narednog mjeseca prikupljati Srebreničani, bit će dio svojevrstne izložbe koju će Centar za političku ljepotu organizovati 1. jula u Haag-u, a zatim i u Berlinu 11. jula ove godine.

(Azra Mešić, Center for Political Beauty, Berlin)

Website: http://www.pillarofshame.eu/

Zagreb
Konvoj "Da se nikad ne zaboravi" krenuo u Srebrenicu

U spomen žrtvama srebreničkoga genocida, danas je ispred Islamskoga centra u Zagrebu četvrti put u Srebrenicu krenuo konvoj mladih Bošnjaka Hrvatske i njihovih prijatelja pod nazivom "Da se nikad ne zaboravi".
Konvoj 28. i 29. maja organizira Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba. U njemu je deset autobusa s 500 sudionika iz svih krajeva Hrvatske kojima će se pridružiti i prijatelji iz Slovenije i Austrije, a jedan autobus s još 50-ak sudionika doći će iz Doboja, iz BiH, rekao je predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba Ekrem Bećirović.

Dodao je da su ove godine morali odbiti 110 mladih iz Hrvatske koji su također s njima željeli ići u Srebrenicu te im je poručio da su iduće godine prvi na popisu.

Istaknuo je da se ove godine 11. jula, koji je Evropski parlament proglasio Danom sjećanja na genocid u Srebrenici, a što je potvrdio i Hrvatski sabor, obilježava 15. godišnjica genocida.

"Upravo organizacijom konvoja koji je postao tradicionalno godišnje okupljanje
mladih Bošnjaka Hrvatske i njihovih prijatelja drugih nacionalnosti želimo skrenuti pozornost javnosti na taj stravičan događaj u Evropi 20. stoljeća", rekao je.

Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić istaknuo je kako je prije 15 godina, pred očima cijelog slobodoljubivog svijeta, u momentu kad je zatajila evropska uljudba, razularena vojnička soldateska, bez ratne časti i ljudskog dostojanstva - a zapravo vođena mržnjom i pomračenim umom počinila u Srebrenici nemili zločin.

"Zato je Srebrenica od tog momenta za civilizirani svijet simbol nevino stradalih, genocidno stratište koje u našoj kolektivnoj memoriji i svakoj pravno uređenoj državi, po Božjim i ljudskim zakonima, vapi za pravednošću i istinoljubivošću, vapi za pravičnom kaznom i naredbodavaca i njihovih izvršitelja", poručio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.

Predsjednik Mešihata Islamske zajednice Hrvatske muftija Ševko efendija Omerbašić poručio je mladima da ne taje da se u Srebrenici dogodio genocid jer zato tamo i idu kako bi žrtvama odali najveće poštovanje.

"Žrtve to zaslužuju jer su ubijene bez ikakve krivice samo zato što su ljudi, a s one strane su bili ljudi, samo opake naravi", rekao je.

Danas su uručene zahvalnice za treći konvoj gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću, Medžlisu Islamske zajednice u Zagrebu, Jonuzu Idriziju, hrvatskom Crvenom križu, gradu Velikoj Gorici, Kalničkim vodama Bio naturi i mr. Meleći Nuhbegović. Zahvalnice će biti uručene i Behrambegovoj medresi u Tuzli, općini Srebrenici, Medžlisu Islamske zajednice u Srebrenici i općini Kalesiji.

sa-x

Odata počast žrtvama
Mladi iz Hrvatske prošli kroz Srebrenicu u narodnim nošnjama

Srebrenicu je danas pohodilo 700 Bošnjaka i njihovih prijatelja svih nacionalnosti iz Zagreba, Splita, Zadra, Rijeke, Pule, Dubrovnika, Osijeka, Karlovca, Slavonskog Broda i Gunje, a po prvi put, u konvoju je bila i grupa građana iz Slovenije.

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine iz Zagreba, sa ostalim nacionalnim vijećima iz Republike Hrvatske po četvrti put organiziralo je posjetu Memorijalnom centru Potočari.

"Danas su sa nama i članovi tri kulturno-umjetnička društva različitih nacionalnosti. Tu su umjetnici-amateri pripadnici češke nacionalnosti, zatim hrvatsko društvo "Adamovac" i srpsko kulturno-umjetničko društvo iz Darde" kazao je Ekrem Bećirović, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine iz Zagreba, koje je sa ostalim nacionalnim vijećima iz Republike Hrvatske organiziralo dolazak.

Gosti su posjetili Memorijalni centar Potočari, odali počast Bošnjacima ubijenim u genocidu 1995., a zatim prisustvovali času historije i projekciji filma o Srebrenici.

Članovi kulturno-umjetničkih društava sa lokalnim društvom "Vaso Jovanović" organizovali su defile gradom u narodnim nošnjama, a u Kulturnom centru Srebrenica priredili veče folklora.

slike na http://www.sarajevo-x.com/bih/clanak/100529074#100529074&id=10

Povodom najavljenog dolaska Tadića u Srebrenicu
Nadgrobna politika
Piše: Eldin Hadžović


Mali opštinski zločin: Boris Tadić, hodočasnik


Ako je stvarni motiv dolaska Borisa Tadića u Srebrenicu prikupljanje političkih poena pred briselskim birokratima, tj. “obeležavanje 15. godišnjice zločina počinjenog nad Bošnjacima u toj istočnobosanskoj opštini”, i ako će Ratko Mladić biti slobodan čovjek na petnaestu godišnjicu pokolja u Srebrenici, onda je bolje da se šef Srbije uopće ne ukazuje u Potočarima 11. jula

Završeno je kopanje 775 novih raka. Sedam stotina sedamdeset i četiri mezara i jedan katolički grob. U Potočarima će se 11. jula, kažu, skupiti 50.000 ljudi. Doći će mnogi građani Bosne i Hercegovine i oni koji to nisu od tog prokletog jula 1995. Samo iz Nezuka dolazi oko pet hiljada. Pješice. Najavljen je dolazak visokih zvaničnika iz cijele Evrope i Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije.

Tačan kao godišnjica, rekao bi tuzlanski pjesnik Damir Avdić, i Boris Tadić će doći u Potočare. Na tom istom mjestu je prije pet godina, na desetu godišnjicu genocida, položio cvijeće, šutke. Sada će dobiti riječ. Priliku da objasni da nije došao da uputi iskreno izivinjenje žrtvama i njihovim porodicama: Boris Tadić dolazi u Srebrenicu, kako je javljeno iz njegovog kabineta, na “obeležavanje 15. godišnjice zločina počinjenog nad Bošnjacima u toj istočnobosanskoj opštini“.

U besmislenom paradiranju i govorancijama nad humkama, predsjednici država “regije”, kako to Nikola Samardžić podrugljivo kaže, sve više podsjećaju na mrtvozornike, koji ozbiljnih i usukanih lica demonstriraju regionalnu trendy-nadgrobnu politiku. “To je u svrhu okončavanja procesa pomirenja”, reći će Tadić, priključujući se sada – od grobnice do spomenika, od godišnjice do Memorijalnog centra – svojim “regionalnim partnerima”, grčeći lice u bolu i suosjećanju sa svim žrtvama. Ista stvar je i s Ivom Josipovićem, hrvatskim nadgrobnim predsjednikom, vođom među čempresima, liderom do kosti, kako ga je precizno prepoznao žilet Viktora Ivančića. “U prvih nekoliko mjeseci svog mandata Ivo Josipović obišao je mnogo više mrtvih nego živih. Susreti, druženja i razmjene iskustava praktički nisu prestajali. Gotovo da nema stratišta, jame, spomen-kosturnice ili masovne grobnice nad kojom nije položio vijenac, dostojanstveno se ukočio i iskazao zasluženu počast palima. Groblja su se ispostavila poprištem njegove najživlje političke aktivnosti”, piše Ivančić, zbrajajući saldo mortale Ive Josipovića u posljednja dva mjeseca od Ahmića do Mirogoja.


Photomontage: E CheNema sumnje – bauk “pomirenja” lebdi nad regijom. Potpuno je politički poželjno položiti cvijeće na Tuđmanov grob, nakon obilaska mjesta masovnog zločina Tuđmanovih bojovnika. Činjenica da će se Boris Tadić ukazati u Potočarima na, kako je navedeno iz njegovog kabineta, “obeležavanju 15. godišnjice zločina počinjenog nad Bošnjacima u toj istočnobosanskoj opštini”, unaprijed je dobila odgovarajući regionalni značaj, zatim historijsku težinu i na koncu – pozitivnu ocjenu. No, ako je stvarni motiv dolaska Borisa Tadića u Srebrenicu prikupljanje političkih poena pred briselskim birokratima, tj. “obeležavanje 15. godišnjice zločina”, i ako će Ratko Mladić biti slobodan čovjek na petnaestu godišnjicu pokolja u Srebrenici, onda je bolje da se šef Srbije uopće ne ukazuje u Potočarima 11. jula. Kako sada insistirati na činjenici da je ne tako davno, pet-šest godina nakon genocida, taj isti Boris Tadić imao Ratka Mladića pred nosom i još to dobro znao, a ostati pristojan i uklopiti se u regionalni trend? Kako sada podsjećati na 30. kadrovski centar Vojske Jugoslavije koji je bio zadužen za obezbjeđivanje Mladića, smještenog u kući u beogradskom naselju Banovo Brdo? Zašto sada insistirati na podatku kojeg je tokom suđenja pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu izrekao Branislav Puhalo, nekadašnji šef Mladićevog obezbjeđenja, da su tadašnji predsjednik SRJ Vojislav Koštunica i tadašnji ministar odbrane SRJ Boris Tadić to morali znati do 31. marta 2002. godine, kada je 30. kadrovski centar rasformiran – ako će se tako kvariti regionalni napori u nadgrobnim aktivnostima? Zašto kvariti idilu masovnog posjećivanja masovnih stratišta? Zašto mrsiti regionalne konce podsjećanjem na brdo dokaza koji potvrđuju da Ratko Mladić nikad, od 1976. do 2002., nije prekidao radni staž u Vojsci Jugoslavije, pa ni za vrijeme dok je Tadić bio ministar odbrane? I, kako se sada, u ime 8.372 ubijena Srebreničanina, pomiriti s ljigavom obrednom praksom demonstracije vlastite političke korektnosti, kako se pomiriti sa smišljenim i organiziranim ubijanjem mogućnosti za bilo kakvu katarzu?

Tako će se Boris Tadić, obilježavajući “15. godišnjicu zločina definiranog presudom Međunarodnog suda pravde”, staviti na čelo novog regionalnog udruženog zločinačkog poduhvata. U tom je smislu Milorad Dodik, koji sada tvrdi da se u Srebrenici “desio zločin, ali ne i genocid, jer žene i djeca nisu ubijani”, te da je “Srebrenica osveta za Kravice”, samo izvođač radova u udruženom zločinačkom poduhvatu. Da, ima još jednu sličnost s Ratkom Mladićem – obojica su na slobodi.

BHDANI

Dobre ljude, u Džennet, na krilima nose meleki. Danas, na ovoj ravnici potočarskoj, meleke nose ljudi.
Plove zeleni tabuti na rukama svojih zemljaka i najmilijih. Lelulaju se kao brodići na morskoj pučini pri blagom vjetru. Sve jedan za drugim u redu. Talasaju se na visini i blago plove, svaki ka svojoj vječnoj kući.

Ravnicom odliježu tekbiri:
- Allahu ekber!
Na tabutu broj 120, ispred mene, moja je nevjesta Zejna. Ja za njom, na broju 125.
Obećah ti, Zejna, da će nam svadba biti velika i nadaleko čuvena. Htjela si puno svatova, da se zna kad se udaje gizdava Srebreničanka. Evo, vidiš koliko danas imaš svatova! Tačno 505! Idu ispred tebe i iza mene. Ja i ti nismo daleko. Vidim ti krajičak tabuta. Nose te na stotine djeverova. Tebe, moju ljepoticu Zejnu, s dugom kosom niz leđa, sve do pasa, i krupnim crnim očima. Stidljivo si me pogledala, ljepotom si me zaludila, začarala. Zakleo sam se da neću drugu osim tebe.
- Ne osvrći se, Zejna! Tu sam, na tabutu broj 125. Evo te pratim. Sramota je od ovoliko ljudi da pogleduješ gdje sam.
Ti se ipak, osvrćeš, je li? Kao kad si me čekala, pod bagremom, na prvom sastanku. Malo sam okasnio. Kosio sa babom livadu. Velika bila livada, kao stadion. Nikad mi se nije učinila ni širom ni dužom. Žurio sam da ne zakasnim, pa sam kosio kao da mi je trava krvnik. Sav sam drhtao od sreće i žurbe da ti stignem. Pred očima mi tvoje oči, lice i osmijeh s bisernim zubima. A imala si i jedan zub malo ukoso, pa je nekako još više davao čar tvome osmjehu. Hiljade mrava mi je gmizalo tijelom, kao da sam stajao na mravinjaku. Al u meni milina, iako su mravi po meni.
Eh, šta je trave bilo, Allahu mili! Ko da nismo kosili od lani. Ja bih livadu i travu najradije zapalio, da je nema. Mahao sam kosom i puho na nos. Znoj mi curio niz leđa i lice, a vrelina palila mozak. Da li od vreline ili miline što na tebe mislim? Ne znam.
- Što si to zastala, Zejna? Naprijed, sultanijo moja!
- Allahu ekber! Allahu ekber!
Odjekuju ravnice potočarske. Evo zelenih svatova! Sad ćemo mi, sad! Čekaju nas dolje na hiljade nepomičnih sretilaca u bijelom kamenu. Čekaju i ljudi, ko da je vašarski dan. Nikad nisam vidio više sretilaca.
- Evo nas 505 tabuta!
Idu zeleni svatovi, izvađeni iz zemlje i opet će zemlji. Mi među njima, kao u stroju, jedan za drugim. Na bratskim rukama.
Svojom krvlju pišemo bošnjačku historiju za buduća pokoljenja. Nek se pamte zločini nad nevinim i golorukim. Neka vječna opomena budu naši nišani.
- Vidiš li, Zejna, kako sunce danas sija? Obasjava nam zeleni pokrov i grije kosti. Jučer je lila kiša, prolamalo se nebo. Nebo plakalo s Bosnom za nama.
Ispred mene si, ljepotice moja, kao ono kad smo sa školom išli na izlet. Tada si išla naprijed i osvrtala se da me zaneseš crnim očima. Gledala si da li te pratim i bježala mi. Bila si lijepa, nemirna curica! Gledo te ja, a gledo i Zijo. Meni bilo krivo. Najradije bih ga udavio.
- Zejna, kćeri moja! Radosti majčina! Žalosti moja!
- Hrabro, Zejna! Sve majke plaču kad udaju kćer!
Punica baš vrišti. Boli, bezbeli. Ode joj Zejna u drugu kuću, zanavijek.
- Plačeš, Zejna, je li? Žališ što ti nevjestačko ruho nije bijelo. Sramota bi bila da si sama u bijelom. Svi smo prekriveni zelenim. Nemaš ni cvijeće, veliš. Bit će i cvijeća, samo polahko. Mezar će ti cvijećem okitit, narod bosanski.
Ja te gledam svu u svili i kadifi, onoj što je moja majka za tebe spremala. Na grlu ti niske od merdžana, na rukama zlatni belenzuci. U kosi ti biseri prosuti i almasli grana. Za mene si okićena i nagizdana.
- Tu sam ja, Zejna, odmah iza tebe. Ne brini!
Rekla si da me nećeš dugo čekati, a čekala si. Krila se iza stabla bagrema i gledala niz livadu. Ja se prepo, mislio otišla si. Kleo sam travu i livadu. Vallahi, i babu, nek mi Bog oprosti. Zapeo da se sve pokosi, kao da je pred Kijamet.
Ugledao sam ti krajičak haljine. Nisi se mogla sakriti. Iza leđa sam ti prišao, zatvorio oči i mislio da je svijet stao. Sve je bilo u sekundi, kao san.
Od tada sam tvoj i samo tvoj. Danas sam mladoženja, Zejnin Meho, na tabutu broj 125.
Svatovi su ti odabrani. Za tobom je tvoj stari učitelj, za njim komšija Ramo, pa matičar Salko, pa doktorica Adila, pa ja. Svi oni koji su ti dragi i koje si voljela. Mirni svatovi, koji ne pjevaju nego tiho k Džennetu odlaze. Tamo, u baščama džennetskim, nastavit ćemo one naše razgovore. Nisam čuo šta si mi ono šapnula kad smo se rastajali. Reći ćeš mi kad stignemo...
Žao mi što ne ponijeh onu mahramu što si vezla i dala mi kao vjeridbeni biljeg. Mogao sam zatisnuti ranu. Krv mi od kuršuma šikljala kroz prsa. Ne mogadoh zaustaviti mlaz, no isteče iz mene poput izvora. Ja umirao i mislio na tebe, Zejna, ko i sad što mislim.
- Meho, sine! Oči moje, ugašene zanavijek! Što ostavi majku, živote moj!?
- Polahko, majko! Čut će te svatovi! Sabura imaj, starice moja! Tu sam, majko, na broju 125. Zapamti, stara! Kad pronesu tabut što miriše na jorgovan, to je, majko, nevjesta moja. Moja Zejna!
- Allahu ekber! Allahu ekber!
Ječe Potočari! Plače Bosna, kune Srebrenica!
Djevojke u bijelom pjevaju Srebrenički inferno.
- Lanetosum! - odjekuje ravnicama bosanskim. Pjesma je kletva. Da se upamti i ne zaboravi.
Tabuti danas pričaju, pišu i kunu. Ne tabuti! Svatovi, zeleni!
- Ne osvrći se, lijepa Srebreničanko!
Neka nijesi otišla, a molio sam te: "Idi, Zejna, spasi se!", govorio sam ti. "Neću ja bez tebe. S tobom ću i u crnu zemlju." Danas mi milo što smo zajedno.
Nismo mi umrli, Zejna. Živjet ćemo do Sudnjeg dana. Spominjat će nas naša nerođena djeca. Sanjao sam da ih imamo četvero. Dvije curice i dva sina, jednako. Nadijevao sam im imena znajući da će biti lijepa, na tebe. Kćeri starijoj dao sam ime Medina, a mlađoj Fatima. Sinovima Hasan i Husejn. To mi je bila želja.
- Djeco moja, nerođena! Zejna moja, nesuđena!
- Zejna, kćeri moja! Zastani majku da vidiš?! Rano moja!
Zejna je bila i moj život, pa ne plačem.
- Ahmo, Meho, Zejna, Osmo, babo, sine...
- Kakvi su ovo vapaji? Ko to naše svatove zove?
Šta mi to poručuješ otud, Zejna? Ne čujem od vriska. Ne vidim od bola! Reći ćeš mi tamo kad stignemo.
Je li te boljelo, Zejna? Mene nije. Ja vidio tvoje oči i mirisao ti kosu zakićenu tek ubranom ljubičicom. Mislio na vodu koju sam s česme pio onda kad si ti točila. Prskala mi krv iz rane po licu, a ja mislio da me ti polivaš. Samo sam zatvorio oči i gledao te. Malo me boljelo u prsima, kao kad bih brzo kosio. Pomalo sam i umoran bio, kao ono kad sam tebe jurio uzbrdo.
- Naljutila si se jednom. Sjećaš se?
Lijepa si kad se naljutiš. Trčao sam za tobom kao lud, da te razljutim. Jedva te, zadihan, stigoh. Bila si rumena u licu, vrela. Ličila si na rascvjetalu ružicu.
- Ne volim te!
- Lažeš!
Lagala si, znam. Sad se okrećeš i tražiš me. Vidiš da si lagala kad si rekla da me ne voliš.
- Jesi li čitava, Zejna? Volio bih da jesi. Meni nedostaje jedna noga. Kažu, naći će je kasnije. Neka, nije mi ni važno.
Je li ti ostao makar pramen kose?
Skinuli ti, veliš, vjerenički prsten? Kad stignemo tamo, dat ću ti još ljepši. Pravi džennetski, sa alem-dragim kamenom.
Umro sam lahko. Kao da sam potonuo u neki lijep san. Oko mene na stotinu raznih ptica i mirisi šumskog cvijeća. U ušima ezani, a na usnama šehadet. Uspio sam se prije smrti abdestiti zemljom.
Mislio sam na tebe, na majku i dragog Boga, dž.š.
Eno, vidim majku u gomili ljudi. Pada, a neko je drži za ruke i zalijeva je vodom.
- Polahko, starice moja! Tu sam ja! Evo me! Sad ću ja, sad! Još nije na mene red! Prvo Zejna, pa ja.
Da li ovo kiša pada, te vlaži kosti moje, ili suze iz suhih kostiju kapaju od žalosti za milom majkom? Ostala je sama starica moja.
- Što drhtiš, Zejna? Strah te kabura, je li? Ne plaši se što su stali svatovi naši! Na redu je ukop tabuta broj 120, na tebe, Zejna. Selam nazovi pragu vječne kuće tvoje. Prostrijet će ti hurije mehke svilene dušeke i zakitit će ti kose srmali granom, umjesto majke moje. Pjevat će ti džennetske ptice pjesmu jaranica tvojih. Prihvatit će te meleka bezbroj, umjesto djeverova naših. Namirisat će djevojku čednu sa stotinu mošusa.
Ne boj se, nevjesto moja!
Jorgan će ti biti krvava zemlja bosanska. Iz nje će nići cvijeće prkosno i mirisno.
Ostaj u miru, nevjesto moja. Doći će noćas duša moja kod duše tvoje.

Tužna povorka krenula ka Srebrenici

Tužna povorka krenula je ka Srebrenici. Pred dženazu posmrtnih ostataka žrtava srebreničkog genocida planiranu za 11. juli, tabuti s posmrtnim ostacima 774 žrtve jutros su u 10 sati iz Visokog ispraćeni na put prema Srebrenici. Među tabutima je i sanduk sa posmrtnim ostacima Rudolfa Hrena, koji će biti sahranjen po drugim vjerskim običajima, ali uz svoje sugrađane. Ove godine će kao najmlađe žrtve biti ukopani Rijad (Ibrana) Gabeljić i Mehmed (Asima) Varnica. Imali su samo 14 godina kad su ubijeni.

Kolona s posmrtim ostacima srebreničkih žrtava stigla je u Sarajevo, gdje se nakratko zaustavila ispred zgrade Predsjedništva BiH te je odata počast nevinim žrtvama. Nekoliko stotina građana je s ljiljanima i ružama ispratilo žrtve genocida koje će u nedjelju biti ukopani u Potočarima. Kolonu su ispratili i predsjedavajući i član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić i Željko Komšić te potpredsjednik Federacije Mirsad Kebo.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić kazao je ovom prilikom novinarima da je tragedija što i 15 godina nakon ovakvog genocida još uvijek ima onih koji nude rješenja koja dovršavaju Miloševićev projekt. Stoga, kako je kazao, prvi korak prema Evropi treba biti insistiranje da se usvoji zakon koji neće dozvoliti negiranje genocida.

Član Predsjedništva BiH Željko Komšić istaknuo je da se Srebrenica, nažalost, još uvijek koristi za sakupljanje političkih poena i da je licemjerno da se u Srebrenici tokom ceremonije obrati predsjednik države iz koje su najtraženiji ratni zločinci. On je dodao da postoji građanska Srbija, ali da je pitanje koliko su te snage jake da se obračunaju s konzervativcima.

Potpredsjednik FBiH Mirsad Kebo osudio je uzimanje Srebrenice za bilo kakve političke igre ili promociju te kazao da je i ova godišnjica podsjećanje da se genocide više ne smije nikome desiti.

Predsjednica Udruženja Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa Munira Subašić kazala je da je i ova, 15. godišnjica, poziv Evropi da nešto nauči iz prošlosti. I poslije 15 godina mnogi zločinci se šetaju Evropom, a Bosanci i Hercegovci su idalje u getu. I danas tvrdim da je protekli rat bio rat protiv Bošnjaka i da se desio genocid, kazala je ona.

Bez minute šutnje za žrtve u Srebrenici na finalu SP-a

Krovna svjetska fudbalska organizacija FIFA neće održati minutu šutnje prije početka finalnog susreta Svjetskog prvenstva između Španije i Holandije, stoji u zvaničnom odgovoru Društvu za ugrožene narode internacional, koji je potpisao generalni sekretar FIFA-e Jerome Valcke.
"Na genocid u Srebrenici podsjeća se s tugom i bolom širom svijeta, posebno u Evropi, gdje je 11. juli proglašen Danom komemoracije za žrtve Srebrenice. Nažalost, taj dan koincidira s hapšenjem i izricanjem kazne na doživotnu robiju Nelsona Mandela i njegovih suboraca prije 50 godina. Kako možete i pretpostaviti, taj dan ima veliki značaj za cijeli afrički kontinent, a posebno za Južnu Afriku . Zato se nadamo da ćete imati razumijevanja za to da nijedan od tih užasnih događaja neće biti posebno istaknut u Južnoj Africi na završnoj utakmici Svjetskoga prvenstva u fudbalu 2010. Dozvolite da povodom tog tragičnog dana iskažemo naše duboko žaljenje zbog žrtava zločina u Srebrenici i sućešće s njihovim porodicama i građanima Bosne i Hercegovine", stoji u odgovoru FIFA-e.

Sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici obilježeno i u Luxemburgu

Kao i mnogim zemljama širom planete tako su i u Luksemburgu, pred prepunom salom na Limpertsbergu, Bošnjaci i u ovoj evropskoj državi, uz prigodan program, obilježili sjećanje na Srebrenicu. Organizator ove komemoracije bili su 17 od ukupno 18 bošnjačkih asocijacija i udruženja koliko ih egzistira u Luksemburgu.



Pored Bošnjaka komemorativnom skupu su prisustvovali i zvaničnici vlade Luksemburga, te predstavnici drugih nebošnjačkih asocijacija. Program je započeo prikazivanjem dokumentarnog filma o proboju iz Srebrenice "Putem spasa", gdje se na filmskom platnu mogao vidjet tek samo djelić zločina počinjen nad nedužnim narodom ove enklave.

Gost programa bila je Tuzlanka,glumica Sabrina Hodžić i njena kcerka Lejla koja živi u Njemačkoj. Ona je, na veliko zadovoljstvo prisutnih i uz pomoć nekoliko dječaka i djevojčica, izvela dramski komad "Zeleni svatovi", koji je sama režirala na tekst priče Binase Čolaković - Zeleni svatovi.



Prisutnima se obratio i Esad Agović - Učo, živa legenda goraždanskog ratišta, saborac i bliski saradnik legendarnog komadanta iz Goražda rahmetli Zaima Imamovića, koji je, nažalost, teško ranjen u decembru 92. i od tada ostao prikovan za invalidska kolica.

Najpotresnije kazivanje bilo je svjedočenje Neddžada ef. Osmića, priževjelog borca iz srebrenice koji se tog kobnog 11. jula sa grupom boraca iz Sreberenice uspio domoć slobodne tuzlanske teritorije.

Govorio je o polasku iz Srebrenice, o velikim zamkama koje su ih vrebale u šumama prema Tuzli i selu Nezuku, o junačkoj pogibiji svojih saboraca, ali nije mogao izdržati - bolno je i iskreno zajecao,ostavljajući amanet Bošnjacima da dobro paze na svoju budućnost i da pričaju svojoj djeci o Srebrenici i zemlji Bosni. Glavni nosioci ovog obilježavanja bili su Mugdim Halilović, predsjednik odbora za obilježavanje 11. jula, i Ahmo Avdić, sekretar.

Oni su, inače, vrlo vrijedni aktivisti u Luksemburgu, a obojica dolaze iz Kalesije .Posle odrzavanja komemoracije sastao se odbor za obilježavanje ovog tragičnog datuma i dogovorio da pripreme za sljedeću komemoraciju počnu odmah.

(F.S.)

11.08.2010.godine

U Tuzli održana protestna šetnja majki Srebrenice

Kao i svakog 11. dana u mjesecu i danas su se majke Srebrenice okupile pored tuzlanske „Pinge“, odakle su, krećući se kroz grad, do Trga žrtava Srebrenice još jednom podsjetile na stradanje Bošnjaka Srebrenice. Simbolična akcija održava se u znak sjećanja na 11. juli 1995. godine, kada je u najkrvavijem genocidu počinjenom nakon Drugog svjetskog rata ubijeno više od 10.000 Srebreničana.



Nakon 15. godišnjice od genocida u Srebrenici ovih dana je najaktuelnije podizanje tužbe porodica žrtava protiv Carle del Ponte, bivše glavne tužiteljice pri Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Potpisi, odnosno peticija je još uvijek u toku i mi nećemo odustati od tužbe. Ona nije smjela da uništi ta dokumenta jer su to bile posljednje uspomene od naših najdražih – kazala je predsjednica Udruženja „ Žene Srebrenice“ Hajra Ćatić.



Za genocid u Srebrenici se zanimaju i srednjoškolci iz Francuske koji su danas dali podršku okupljenim Srebreničankama koje su izgubile svoje najmilije.



- Mi smo ovdje došli na petnaest dana od čega ćemo deset dana provesti u Srebrenici kako bi saznali više o tome šta se desilo u julu 1995. godine. U Francuskoj se u medijima više ne plasiraju informacije o tome, samo kada je 11. dan u mjesecu Srebrenica se u dnevniku spomene oko dvije minute i to je sve. Moja generacija koja ima sedamnaest godina ne zna mnogo o genocidu počinjenom prije petnaest godina – kazala je srednjoškolka Justin Burban.

Podršku današnjem skupu dali su i građani Tuzle koji inače učestvuju u Maršu mira svake godine od Nezuka prema Potočarima.

(Tuzlarije.net)

11.10.2010.g

Mirni protest žena Srebrenice

Ubrzati process identifikacija i ekshumacija žrtava genocida

U znak sjećanja na 11. juli 1995. godine, kada se dogodio najkrvaviji genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, predstavnice Udruženja građana "Žene Srebrenice" okupile su se u ponedjeljak u Tuzli na mirnom protestu.



Kolona se kretala od Pinge do gradske česme, a poruka je ponovno bila ista, kao i svih ovih godina, a to je da žele potpunu i bezuslovnu istinu i pravdu za svoje najmilije. Podsjetile su da je 11. jula 1995. godine oko 42.000 stanovnika Srebrenice, nakon troipogodišnje opsade, predato u ruke agresorima.



Hajra Čatić, predsjednica Udruženja „Žene Srebrenice“ izrazila je zabrinutost zbog sporog procesa identifikacija i ekshumacija žrtava genocida.

- Ove godine je otvoreno najmanje masovnih grobnica, samo dvije grobnice su otvorene u selu Zalazje, a na ostalim lokacijama pronađeno je tek nekoliko tijela. Mi nismo zadovoljni sa procesom identifikacija kao i ekshumacija, a da ne govorimo o hapšenju ratnih zločinaca. Prošlo je već petnaest godina, mnoge porodice i dan danas tragaju za kostima svojih najmilijih. Moram da kažem i svoj primjer, već četrnaest godina znam gdje se nalaze kosti moga sina, a taj dio terena nikada nije deminiran. Ne znam više kome se nisam obratila, svi kažu biće u martu, junu, te sada čekam neki papir iz Austrije da dođe.



Šetnjom tuzlanskim ulicama s transparentima na kojima su ispisana imena žrtava ukazuju na to da stradanja u Srebrenici ne smiju biti zaboravljena i da zločinci trebaju da odgovaraju za počinjeni genocid.



Srebreničankama su se danas pridružili i članovi Udruženja Vlaseničana 1992-1995.

(Tuzlarije.net)