www.villageofforgottenwidows.com

11.04.2011.g Mirni protest zena Srebrenice

Slobodan Vasković - Potočari (Srebrenica) 12 juli 1995
1.



2.


[Edited by Crni Vuk on 12-04-2011 at 02:17 GMT]

citat:

---

Crni Vuk wrote:
Slobodan Vasković - Potočari (Srebrenica) 12 juli 1995

---

Dova za Srebrenicu/Prayer for Srebrenica

http://www.24sata.hr/news/sud-nizozemska-je-kriva-za-smrt-muslimana-u-srebrenici-226623

Molimo Te Bože Svemogući ...
Nek' tuga postane nada !
Nek osveta bude pravda !
Nek majčina suza bude molitva !
DA SE NIKOM NIKAD NE PONOVI SREBERNICA !!

11.07.2011

Vi jeste pokušali ubiti cijeli jedan narod, ali upamtite niste ubili naše pamćenje. Ono je od današnjeg dana jače od svakog zla koje ste nam učinili i pratiće vas dok postoji trag o vašem postojanju. Naše pamćenje vašeg zločina je naše pravo i naš zavjet!

Slike i video fajlovi by @cupo

Zloglasni monstrum Ratko Mladic tog jula 1995 je naredio svojim podredjenim generalima da pucaju samo u meso zivo...Par dana kasnije dok sam gledao sta se desavalo Srebrenici napisao sam ovu pjesmu i posvetio je svim nevinim zrtvama herojske Srebrenice...


SAMO U MESO ŽIVO

U centru Srebrenice izbjeglice,
hiljade djece u koloni,
nad Srebrenicom kruže čelične ptice
neprijateljski avioni.

Hiljade duša,ispred koljača
prestravljeni bježe uplakanih lica,
poslednja nada njihovog spasa
bijaše herojska Srebrenica.

Cestom se u grad neprestano
slivala tužnih prognanika rijeka,
bez imalo milosti, sasipaše po njima
kiše granata, Avari dvadesetog vijeka.

Stotine ljudi umiraše dnevno
umiraše od bombi,zeđi i gladi,
umiraše zajedno i djeca i starci,
na stotine umrije novorođenčadi.

Bože zločine nikad ne oprosti
šta bijaše im novorođenče krivo?
Bože ne oprosti naređenje
da se puca samo u meso živo.

27.7 1995 Sead Imamovic


[Edited by dr.pupi on 11-07-2011 at 21:26 GMT]

Priča iz knjige „Suza na mezaru“ autora Mugdima Galijaševića
AJKUNINI POLJUPCI
Autor: Mugdim Galijašević
Objavljeno: 08. July 2011. 20:07:04
-Dok sam živa, čekat ću svog Samira. Bezbeli je mrtav, a sve se nadam da je možda još u nekom rudniku đe su ga strpali i načerali da irgeti. I ne daju mu napolje. Čekat ću ga jal' živa, jal' njegove kosti da mi predaju i da ga ja ukopam. Danju i noću vidim njegovo lice i slušam njegove riječi koje je izgovorio tog 11. jula 1995. godine.
Sreo sam je u Potočarima. Nikako ne mogu da odgonetnem koliko joj je godina. U jedan čas mi se učini da nema više od 40, a onda pogledam njeno ispijeno lice, oči negdje duboko u glavi i rekao bih da je starija. Znam da se varam. Tijelo ove Srebreničanke pregazile su tuga i bol, ali ne i njenu ljubav i dostojanstvo.
Zijada, tako se zove, ponovo se nadala da će joj naći njenog ''čo'jeka''. Pa kada nisu pronašli njegovo tijelo, opet joj se u glavi počela vrtiti ona misao, najmanje vjerovatna, ali srcu najmilija. Možda je živ.
-Sve mi se čini da će se pojavit' odnekud. Pitam se kako će nas naći u Sarajevu. Kćerka nam ima sada već 16 godina. Samira je, kako vele, ''pljunuti babo''. Ima njegove oči ko' olovo, kosu crnu ko' zift. Možda su je moje usne zapale, veli Zijada. Zatekli smo je u Potočarima među hiljadama drugih žena.
Jedne su pored mezara svojih najmilijih učile Fatihu. Druge su prale nišane i tiho jecale da ne bi svojim glasnijim plačem uznemirili druge. Ipak, povremeno bi se nekoj od njih oteo urlik nesretne majke, sestre ili supruge, što ga nije mogla kontrolisati. Niko joj ne zamjera.

Na vječnoj straži

Svuda dokle okom možeš sagledati bijele se nišani srebreničkih šehida. Poredani kao vojnici u stroju što su krenuli da brane svoju domovinu. Tu su ukopani i oni što smo njihova smaknuća vidjeli na snimcima što su ih cerekajući se načinile ubice nekoliko trenutaka prije nego su im oduzeli živote.
U Potočarima, uvijek, ljeti i zimi, po suncu i snijegu, iznad njihovih nišana kao da stražare oni koji ih najviše vole i koji za njima najviše žale. Šehidi su uvijek u njihovim mislima i njihovim molitvama. Ti Bošnjaci što i danas pored mezara svojih najdražih prolijevaju tugu, ni jednog časa nemaju mira. Stalno im na pamet padaju sretni dani kada su umjesto mezarja zajedno posjećivali mjesta gdje su se družili, snivali budućnost i ne pomišljajući da će se njihov život raspolutiti i sva sreća raspuknuti kao balon.
Jedni su otišli na put odakle povratka nema, a drugi ostali da žive život bez cilja očekujući dan kada će biti ponovo zajedno s onim koje su voljeli.
U svojim tegobnim noćima i spavanju otvorenih očiju, ispred njih prolaze nemoćni očevi, braća, majke, sestre, momci, djevojke, a za njima s puškama na gotovs i kamama još krvavim od prethodnih klanja te spodobe što se ubicama zovu.

-Znaš, kada ovdje dođem, voljela bih da su mi našli kosti mog Samira. A onda se ujedem za jezik, pa na trenutak neki mali insan iz budžaka mi šapće: Neka nisu, možda ti je on živ. Tome što mi to šapće nikako da vidim lice. Ali, poznam njegov glas. I u snu mi to isto govori. Probudim se sva u goloj vodi. Skoro da poletim da vrata otvorim. Onda shvatim da sam opet sanjala. I sada ne spavam, a eto sanjam, govori Zijada.
Prilazi ona jednoj ženi koja dostojanstveno uči iznad tri mezara i ne da se pometati. Ona kao da ne čuje povremene glasne jauke žena oko sebe. I muških ima. I oni znaju glasno zaplakati. Ko da suzu zaustavi kada krene niz lice.

Lijepi k'o jabuke

Kada je žena završila s učenjem, započe razgovor sa Zijadom.
-Dijete moje, ti si još mlada. Znam da je teško, ali život je pred tobom. Je li ova lijepa cura tvoja. Moraš na nju mislit'. Savjetovala ju je Ajkuna, tako se zvala.
-Ja sam ti ženo moja izgubila četvoricu. Sva tri sina, jedan drugom do uha. A nije što su moji, bili su lijepi ko' jabuke. Majka ih nije odvajala, svi su mi bili najdraži. Kad ih pogledam, bilo mi je puno srce. Jasmin (25), Jusuf (23) i najmlađi mi Isko (21). Toliko su imali godina kada su krenuli u proboj. I njihov babo Maid (4.
Sjećam se tog dana. Bilo je vrelo ko' i danas. Svaki detalj, svaka sitnica mi je ostala u pameti.
-Majko, ne boj se. Ti sa Emkom, Jasminovom ženom, fataj se autobusa. Viđet ćemo se u Tuzli, govorio je Isko, tog najtužnijeg dana u mom životu.
Maid spustio glavu prida se i nešto tiho govori. Njegove ovlažene dvije žeravice u glavi meni su kazale više od riječi. Znala sam šta misli. Pitao se šta će biti s našom djecom. Hoćemo li se ikada više viđet.
Nikad više.
-Majko, čuvajte se, a mi ćemo se nekako probiti. Nećemo se odvajati, hrabrio je tada Jasmin Ajkunu, a sve je zakretao glavu ustranu da mu oči-izdajice Ajkuna ne vidi.
Ona se opet jedva suzdržava da ne vrisne i da ih onako svu četvoricu nekako ne skupi pod svoje dimije i tu sakrije, da im ne da da idu. A znala je da jedino mogu preživjeti ako se probiju do slobodne teritorije.
Otišli su. Sve dok nisu zamakli, osvrtali su se.
Ruka na ustima i poljubac. To je bilo sve za rastanak. A danas, Potočari. Usnama je majka dotakla nišane Iska i Jasmina. Kada su pošli, smeli su se svi, pa im je ostala dužna ove poljupce što je danas spustila na njihove nišane.
Sina Jusufa i supruga Maida još ne nađoše.
-Majko, znamo mi da se ti sekiraš. A kako i ne bi. I mi se brinemo za vas. Tuđina je tuđina. Čuvajte se, posebno mi pazi Jasmina, babinog sina s babinim imenom, došapnu majki Jasmin kada se ona prigela da potrijebi travke po njegovom mezaru.
-Sjećam se da su nas strpali u one autobuse. Samira su četnici već bili ufatili i njega sa ostalim muškarcima odvojili od nas. Samira mi je jedva godinu imala. U autobusu sam mislila da će umrijeti koliko nas je bilo. Zraka niotkud, ne možeš disat'. Hoćel' mi se dijete ugušit', bojala sam se, veli Zijada, objašnjavajući Ajkuni kako su izašli iz Srebrenice.
-A Samir, viđel ga više, upita Ajkuna.
-Oni gadovi ga čeraju pred sobom. Uspio je samo jednom da pogleda u našem pravcu. Nisam sigurna da nas je zapazio među onolikim svijetom. Poslije smo iz autobusa gledali kako dželati uz cestu ubijaju one što su ih tjerali k'o stoku za klanje ispred sebe. Nisam ga vidjela. Možda ga nisu ubili, jel', šta Vi mislite, pita Zijada ovu ženu koja u svoj svojoj tuzi izaziva posebno poštovanje. Svojim držanjem i smirenim glasom ona je onakva kakve su u stvari naše Bošnjakinje koje imaju snage da se nose sa životom koji valja živjeti, ako ne radi sebe, a ono radi onih malehnih koji su ostali preko noći siročad. Ali, sve dok je ovakvih kao Ajkuna ili Zijada, ili ... oni nisu siročad. To su djeca šehida i to niko i nikada ne smije da zaboravi.
-Đe ti sada živiš, pita Zijada ovu ženu koju je upoznala ovdje u Potočarima.
-Prvo da ti kažem šta je bilo s mojom snahom Emkom. Uspjela je da se nekako kamuflira k'o da je stara žena, pa je četnici nisu k'o ostale odveli. Zna se, silovali su ih, a onda su većinu poubijali.

-K'o da sad vidim, veli Ajkuna, jednog oficirčinu što je urlao na djevojke koje je izvukao iz autobusa.
-Kad vas silujem i kada se moja vojska nauživa, ja vas neću ubiti. Rodit ćete našu djecu da vam se vaša balijska krv popravi.
Odvukao je tu grupu od desetak djevojaka, među kojima je bilo i djevojčica. Sve je usput podvriskivo'. Strpali su ih u kamion i odveli negdje.

-Nas dvije smo ti nekako stigle do Tuzle. Tu je živio moj brat Alija. U njega smo se smjestile. Kuća je bila puna izbjeglica. Poslije pola godine Emka i ja smo otišle u Njemačku. Emka je bila u drugom stanju. Rodila je lijepo muško dijete. Ime mu je Jasmin.
-Jasmine, dođi sine 'vamo, zovnu žena lijepog dječaka koji se očito već zamomčio. S njim mu priđe i majka Emka.
-Došli smo babi i amidži Isku na mezar. Mama i nana Ajkuna su mi puno pričale o svima našim, ovim što su ukopani i onim što ih još traže. U Njemačkoj smo se snašli. Idem u školu, mama radi. Ali, ovo ovdje, to ti je tolika tuga da nisam mogao ni zamislit'. Pričat ću svojim drugovima u Njemačkoj, ali ovo treba vidjet, pa tek onda shvatiti koliko su te ubice pobile naroda, veli Jasmin.

Noći bez sna

-Muža Jasmina nisam prežalila i umrijet ću, a on će mi ostati živa rana. Ona nikad neće zacijeliti. Skoro svaki dan se pitam šta smo i kome smo mi toliko zgriješili pa da ovoliko patimo, veli Emka.
Zijada ih je slušala ne trepnuvši.
-Bože, svakom je njegova nevolja najveća. Meni moja, nema mi mog Samira, a vidi ovu ženu. Trojicu sinova i muža je izgubila. Jesil' čula ovo moja Samira, pita kćerku.
Djevojka je čučnula pored jednog mezara, mahramom prekrila lice i šutjela. Nekada kažu i šutnjom se bol iskazuje. Bol za ocem Samirom, trojicom Ajkuninih sinova Jasminom, Iskom, Jusufom, mužem Maidom, za ovdje ukopanih više od četiri hiljade šehida među kojima su brojni njeni vršnjaci. Ona je imala sreću što je bila mala. A ovi što su u mezarima s naznakama da su tu ukopani šehidi imali su samo jednu krivicu: bili su Bošnjaci. Samo onima kojima je u venama zla krv to može biti razlog da posegnu za tuđim životima.
-Ovaj današnji dan je vreo kao i onaj kada su nas k'o životinje, cerekajući se i pipkajući po našim tijelima prljavim rukama gurali u autobus. Naredili su da se zatvore svi prozori, valjda se nadajući da ćemo crći, da ćemo se podaviti, priča Samira Ajkuni.
-Znam, ćero moja. Sve sam ti ja to prošla k'o i ti. Ali, ništa mi nije bilo teže od stalnog straha šta će biti s mojim sinovima i mužem. Znali smo mi da od njih dvadesetak hiljada što su krenuli da se probiju do slobode mnogi neće stići. Ali, čo'jek je takav i uvijek se nada da metak neće pogoditi baš njegovog. Zaludu su bila moja nadanja. U Tuzli sam noćima plakala i vjerovala u nemoguće. Svaki put kad bi neko pokuc'o na vrata, pomislila bih, evo možda neko nešto lijepo javlja.
Nažalost, stigle su dvije vijesti da su pronađene kosti Iska i Jasmina. Pa onda valja ići na identifikaciju. Sve je to teško da presvisneš od jada. I ja kao i sve žene Srebrenice imam ranu veliku k'o siniju. Nikad' neće zarasti. A i kako bi. Tri sina i muža sam izgubila. Dobro sam u pameti.

-Prič'o mi je Velid, jedan Srebreničanin što je preživio taj ''put smrti'', da je vidio kada su Jasmin i Isko poginuli. Veli, kada su grabili šumom uza stranu, dočekali su ih Mladićevi krvnici. Sasjekli su rafalima najmanje stotinjak ljudi. Među njima, kaže Velid, i moje sinove. Bili su u koloni blizu njega, a poznavao ih je od ranije.
Maida i Jusufa nije vidio. Možda su ih ufatili odmah kad su krenuli, drhtećim glasom kaza Ajkuna.


-Moja Ajkuna, ja ti se još nadam, veli joj Zijada.
-Majko, ja te razumijem, ali prošlo je 15 godina. Ako ti ta nada daje snagu, uljuljkuj se u toj priči. Ali, shvati, babe nema među živima. Bit ćemo sretni ako mu i košćicu pronađu, uplete se u razgovor Samira.
-Ljudski je nadati se. Ali, pametan čovjek mora istini pogledat u oči. Čuda se rijetko događaju. Pogotovo nama iz Srebrenice sreća je davno okrenula leđa. Zato ti velim misli sada prije svega na kćerku i nadaj se da će pronaći Samirovo tijelo, da se smirite i vi i on da nađe mira svojoj napaćenoj duši. Bilo bi ti lakše da možeš doći na mezar i sita se ispričat sa svojim čo'jekom. Svaka posjeta Potočarima mene dovodi do ludila s jedne strane, a s druge ne mogu Allahu dž.š. nazahvaljivat što su mi bar ovo dvoje sinova pronađeni.
I danas smo se na mezaru siti napričali. Pričam im o našem životu. Oni meni, Isko i Jasmin, jabuke majkine, kazuju koliko se brinu za nama.
-Majko, nemoj 'vako često dolazit. Nije lahko iz Njemačke zapucat u Bosnu. Znam da će te ti i Emka uraditi sve da moj Jasmin stane na noge. I pričajte mu o Srebrenici i ovom masakru. Neka zna i da nikada ne zaboravi kako mu je babo otiš'o na onaj svijet, govori Jasmin majki.
-Sine moj, mi ćemo se brinuti za tvoje dijete sve dok smo žive. Isto k'o da si i ti tu. To je naša obaveza, a i Bog nas duži, odgovara tihim promuklim glasom majka.
Prije nego što krenu nazad, priđe Jasminovom i Iskovom nišanu, pomilova ih. Sve se dotle suzdržavala, ali ove suze nije mogla zaustaviti. Sustizale su jedna drugu slijevajući se niz već podobro izborano lice. Majka i njeni sinovi bili su danas opet zajedno. U stvari, oni su od kada su se rodili zajedno. Bilo gdje da su. Potočari su sada braći zajednički vječni dom, a majka će doći ponovo čim uzmogne.

-Vi otišli u Njemačku. A ja ti majko nisam nikada govorio da je moja želja bila da jednom zaigram fudbal u Švabiji. Najviše mi se sviđao Bajern. Kada dođeš idući put, pričat ćeš mi novosti iz ovog kluba. Pune su ga novine, tamo možeš pročitati, veli Isko majci Ajkuni.
Isko je dobro igrao fudbal. Za njega su bili zainteresirani i neki prvoligaški klubovi. Da ne bi rata, vjerovatno bi se za njega čulo.

Zijada i njena Samira su još malo ostale tu pored nišana sinova ove žene. Činilo im se poslije tog razgovora da su ta dvojica šehida sada još jedan razlog više da dolaze u Potočare, pa i ako ne nađu njihovog Samira.
-Ja ću Samira ipak čekati, sve dok živim, kroz zube je govorila Zijada, plašeći se da je ne čuje kćerka i ponovo ne