OSA POČELA PRISLUŠKIVANJE, DOSTUPNI SU SVI TELEFONSKI RAZGOVORI U BiH
00:25 / 23.07.2009.



Sustav za zakonito presretanje telekomunikacija u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji (OSA) počeo je s radom nakon višemjesečne probne faze, dok se sličan sustav u Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) još uvijek testira. Sustav za zakonito presretanje telekomunikacija u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji (OSA) počeo je s radom nakon višemjesečne probne faze, dok se sličan sustav u Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) još uvijek testira, piše Večernji list.

U izvješću koje je Vijeću ministara BiH dostavio Zajednički upravni odbor za zakonito presretanje telekomunikacija, navodi se kako je ovom sustavu unutar SIPA-e dostupno 85 posto kompletne mobilne mreže i 85 posto fiksne mreže sva tri telekom operatera.

Sustavu za presretanje telekomunikacija, odnosno za zakonito prisluškivanje koji se nalazi u OSA-i dostupno je 100 posto mobilne i 85 posto fiksne mreže. To znači da je mjerodavnim službama, a posebno OSA-i, već omogućeno skoro potpuno pokrivanje telekomunikacija u državi.

Činjenica da će sigurnosnim agencijama biti dostupni svi telefonski razgovori koji se obavljaju u BiH, izazvala je mnoge kontroverze, a posebno su glasni bili zaštitnici ljudskih prava. Zbog toga je posebna pozornost morala biti posvećena izboru kadrova, tehničkog osoblja koje će imati pristup sustavu za prisluškivanje. Da je u pitanju vrlo osjetljivo pitanje, potvrđuje i Zajednički upravni odbor za zakonito presretanje telekomunikacija u svom izvješću, piše Večernji list.

Unutar ovog tijela nastao je spor između predstavnika SIPA-e i OSA-e oko načina izbora tehničkog osoblja koje će raditi u interface centrima i centrima za snimanje i monitoring. OSA inzistira da sama, a ne u suradnji sa SIPA-om i drugim institucijama, određuje kadrove koji će raditi na ovim osjetljivim sigurnosnim poslovima.

Ovakav stav pravdaju time da su zakonom uspostavljena dva sustava za presretanje telekomunikacija te da zbog toga nema potrebe za bilo kakvim dogovorom. U svakom slučaju, osobe koje imaju pristup opremi za prisluškivanje moraju proći zahtjevne sigurnosne provjere kako bi se izbjeglo «curenje» informacija i zloporaba sustava.

Više bh. političara je izrazilo sumnje da se u BiH vrši nezakonito prisluškivanje za koje ne znaju ni pravosudna tijela, iako su oni, prema zakonu, jedini u poziciji tražiti presretanje telekomunikacija, piše Večernji list.

Biznis.ba

Sa malim zakasnjenjem.
BHDANI:

Intervju - Ekskluzivno: Tarik Sadović, ministar sigurnosti BiH i prva žrtva kadrovske politike Sulejmana Tihića



SDA mora moliti Dodika da me smijeni

Tarik Sadović, ministar sigurnosti BiH od koga njegova stranka bezuslovno zahtijeva ostavku, u intervjuu Danima po prvi put otvoreno govori o tome kako ga je Sulejman Tihić, "njegov" predsjednik za koga je bio spreman staviti glavu na panj, prodao Amerikancima, te o tome zašto američki ambasador Charles English i prvi zamjenik visokog predstavnika u BiH Raffi Gregorian insistiraju na njegovom sklanjanju



Dženat Dreković
Tarik Sadović: "Da li zaista najjačoj stranci u BiH, SDA, kadrovsku politiku vode stranci?"
DANI: Danas (15. 7. 2009.) je u Sarajevu sjednica Predsjedništva SDA na kojoj ćete biti jedna od tačaka dnevnog reda i, po onome što mi je rečeno, Predsjedništvo će usvojiti zaključak da se ide sa zahtjevom prema Nikoli Špiriću, predsjedavajućem Vijeća ministara, za Vašom smjenom. Jeste li pozvani na tu sjednicu i hoćete li ići?

SADOVIĆ: Ja sam član Predsjedništva SDA i najvjerovatnije da ću otići na tu sjednicu. Tačka u kojoj će se raspravljati o meni je sakrivena pod kadrovska pitanja, ali otići ću da čujem raspravu i da pogledam u oči kolege s kojima sam bio varen i pečen, s kojima sam proveo mnogo teških i lijepih trenutaka, da vidim kako će smoći snage da dignu ruke, a da znaju da ono za šta glasaju nije u redu. Želim da im vidim lica.

DANI: U nezvaničnom razgovoru ste mi rekli da ćete pitati o kadrovskoj politici SDA i ulozi stranaca u njoj?

SADOVIĆ: Da, namjeravam danas postaviti pitanje i predsjedniku i svim članovima Predsjedništva: da li zaista najjačoj stranci u BiH, SDA, kadrovsku politiku vode stranci? Pouzdano znam da stranci ne vode kadrovsku politiku ni Harisu Silajdžiću, ni Zlatku Lagumdžiji, ni Miloradu Dodiku, ni Draganu Čoviću, ni Boži Ljubiću, ni bilo kom drugom lideru. Neformalna objašnjenja, ona koja sam čuo u kuloarima, jesu da smo mi prijatelji s Amerikancima, pa da, eto, kao zalog tog prijateljstva treba da poslušamo šta nam kažu. Međutim, ja to ne odobravam. Ako stranka izlazi na izbore s ljudima koji izbore dobijaju, ne vidim razloga zašto bi stranci vodili kadrovsku politiku. Pitanje moje smjene, koju traže stranci, prije svih gospodin English, američki ambasador, i Raffi Gregorian, zamjenik visokog predstavnika, nije samo pitanje smjene jednog čovjeka, to je dugoročno pitanje za kadrovsku politiku SDA, da li će se ona voditi unutar SDA ili će biti podanička. Ne kažem da nam Amerikanci nisu prijatelji, ali prijatelji ne pokazuju prijateljstvo na taj način.

DANI: Je li Vaša smjena i direktni udarac Tihićevoj kadrovskoj politici s obzirom da ste Vi bili njegov kandidat i da ste bili jedan od njegovih najbližih suradnika?

SADOVIĆ: Ukoliko se to desi, prije svega će Sulejman Tihić biti na velikom gubitku, ali i SDA čiji sam ja dugogodišnji član. Ja volim SDA i provodio sam u potpunosti njenu politiku. Zašto sam ja toliko važan? Prije svega zato što nisam izdao nikoga, bio sam vrlo lojalan član stranke. Kad su mi prvi put ponudili mjesto ministra, odbio sam, a onda me stranački vrh danima ubjeđivao i prihvatio sam.

DANI: Zbog čega Vas Sulejman Tihić smjenjuje?

SADOVIĆ: Sulejman Tihić me smjenjuje teška srca zato što je podlegao pritisku Amerikanaca koji dugo traže moju smjenu iz razloga koji su vrlo čudni. Oni su na ovom mjestu očekivali čovjeka koji se u najvećoj mjeri neće miješati u svoj posao, i tu dolazimo do onoga što se zove kontrola cjelokupnog sistema sigurnosti u BiH. SAD sa svojim predstavnicima ima jako velikog utjecaja na agencije za provođenje zakona na nivou BiH i Federeacije. Nažalost, taj utjecaj nemaju na Republiku Srpsku. Ja sam im to jasno rekao. Očekivao sam cjelovitu reformu policijskih struktura u BiH, ali ovo što smo dobili, kao plod jednog prilično truhlog političkog kompromisa, bilo je vrlo ograničenog dometa. Ne mogu poreći da smo zahvaljujući i toj invalidnoj reformi dobili Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i s te strane to može da bude neka vrsta opravdanja. U ovoj zemlji ima 16 policijskih agencija, s reformom smo dobili još četiri, plus obavještajna služba, gdje ministar sigurnosti ima samo koordinirajuću ulogu, dakle, u takvom sistemu očekivati da imamo efikasnu borbu protiv najtežih oblika kriminala je prilično teško. U takvim uslovima ja sam uradio puno, što mogu argumentirati, ali je malo onih koji na taj način pristupaju mjerenju nečijeg rada, zapravo političke ocjene su dominantne.

DANI: Tvrdite da Amerikanci vrlo dugo traže Vašu smjenu. Od kada?

SADOVIĆ: Kada je 2007. trebao da bude izabran direktor SIPA-e, ja sam dobio poruku da oni očekuju da ja podržim tog i tog čovjeka, naravno, ne mogu spominjati imena, to nije sadašnji direktor već njihov favorit i ja to, naravno, nisam htio uraditi. Na kraju su se domaći lideri dogovorili o imenu te osobe i postavljen je Mirko Lujić.

DANI: Hoćete da kažete da je Vaš sukob s njima počeo zbog izbora direktora SIPA-e?

SADOVIĆ: Između ostalog. Onda priča o mudžahedinima, osobama koje su prijetnja nacionalnoj sigurnosti, itd. Priča o terorizmu me prati sve vrijeme. Svakodnevno sam čitao u štampi da postoje ćelije Al-Kaide u BiH, da je BiH mjesto gdje mogu da budu kampovi za obuku terorista, mudžahedina, vehabija, selefija, itd. Na neki način se sugeriralo, s obzirom da u BiH živi u značajnoj mjeri muslimansko stanovništvo, da je, eto, BiH potencijalno leglo terorizma. Ja sam uvijek negirao te stvari, želeći prije svega da objektiviziram prijetnje od terorizma, nisam ih umanjivao, ali nisam htio ni da pretjerujem u tome. Zbog toga sam trpio strašne kritike, posebno medija koji su linkovani na razne političko-obavještajno-policijske krugove. U BiH je postojala tzv. konsolidirana lista osoba, sastavljena od strane Komiteta Vijeća sigurnosti UN-a, na kojoj se nalaze osobe iz cijelog svijeta koje su na neki način povezane s terorizmom. Takvih humanitarnih organizacija i osoba u BiH je bilo ukupno 13. Međutim, na zahtjev Amerikanaca još 2003. ili 2004. sve su te humanitarne organizacije zatvorene. Svim tim osobama, izuzev jedne, oduzeta su državljanstva, poništeni pasoši i ne borave više u BiH, ali godinama nakon toga, ja sam se zaprepastio kad sam to vidio, niko iz ove države o tome nije obavijestio Komitet Vijeća sigurnosti.

DANI: Ko je to trebao uraditi?

SADOVIĆ: Oni koji se bave antiterorizmom u BiH.

DANI: Vjekoslav Vuković?

SADOVIĆ: Naravno. Vukovića sam pitao zašto nije obavijestio o tim činjenicama Komitet. Odgovorio mi je da je moguće da su pod drugim imenom nastavili rad. Rekao sam da to nastave provjeravati agencije i Obavještajna služba, ali o činjenicama je trebao obavijestiti Komitet. Ta se konsolidirana lista pojavljuje svako tri-četiri mjeseca na web-stranici Komiteta i stalno se pojavljuju iste osobe i iste organizacije iz čega vidite želju da se BiH stalno drži pod nekakvom optužbom. Obavijestio sam UN o onome što smo uradili, ali poslije toga je išla hajka na mene. Evo i danas u Nezavisnim novinama pišu da ja štitim nekog Durgutija, koga nikad u životu nisam sreo. On je zamjenik direktora Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku. Našao se na toj listi i nakon toga se obratio Komitetu da ga skinu jer smatra da nema argumenata za to. Po proceduri Komiteta oni na osnovu njegovog zahtjeva traže od države da izrazi svoj stav. Naravno, zatražim mišljenje od Obavještajne službe i Agencije za istrage i zaštitu da mi daju informacije i na osnovu toga napravim činjenično tačnu informaciju i pošaljem Komitetu. Onda je pokrenuta hajka na mene kako ja štitim tog gospodina. Ja samo radim svoj posao. Drugi ne rade. Rok za odgovor je bio mjesec dana, a zašto se negdje u ladici Ministarstva vanjskih poslova taj zahtjev "zagubio" mjesec dana? To je samo jedan primjer. Vjekoslav Vuković je američki čovjek. Vraćen je na posao rješenjem državnog Odbora za žalbe iako se protiv njega vodi krivični postupak pred Županijskim sudom u Rijeci zbog sumnji za pribavljanje eksplozivne naprave i naoružanja u svrhu izvršenja krivičnog djela, dakle, uhapsila ga je hrvatska policija, procesuira ga hrvatsko pravosuđe. Ja sam donio rješenje kojim mu se privremeno uskraćuje pristup tajnim podacima, o tome sam zatražio i provjere u Obavještajnoj službi koja je utvrdila postojanje sigurnosne smetnje. On ima i dvojno državljanstvo. To su činjenice o tom slučaju, a HDZ je tvrdio da je Vukoviću neko to napakovao jer je on bio u Komisiji koja je oduzimala državljanstva. Zbog pravne lakrdije u sistemu, on je vraćen na posao.

DANI: Tvrdili ste u vrijeme te afere da je Vuković blizak nekim strancima u BiH?

SADOVIĆ: Najviše što mi je zamjerio Raffi Gregorian je to što sam javno rekao da se on sastao jednom s gospodinom Vukovićem. On se sastajao redovno s njim, a sastajao se s njim i nakon afere. Što se ljuti na istinu? Reći ću vam i ovo: Amerikanci su insistirali 2006. da Vuković bude na čelu Komisije za reviziju državljanstava i to su ultimativno tražili od tadašnjeg ministra civilnih poslova, mislim Safeta Halilovića. Kad se desila afera, ja treba da objašnjavam javnosti ove zemlje kako to da je pomoćnik ministra sigurnosti upleten u takvu kriminalnu aferu, a ne oni koji su ga doveli i još se naljute i traže moju smjenu. To je njihov čovjek, nisam ga ja doveo. Istovremeno imamo jedan drugi slučaj. Prije dvije godine, zamjenik direktora Granične policije Vahid Alagić je suspendiran s posla jer je protiv njega donesena naredba o provođenju krivične istrage za navodno djelo ratnog zločina. Skoro dvije godine je suspendiran iako je postupajući tužilac, imam provjerenu informaciju, skoro obustavio istragu, ali je sad predmet naravno kod Davida Schwendimana (šef Odjela za ratne zločine u Tužilaštvu BiH, prim.aut.), nešto mu prevode. Meni je Raffi Gregorian napisao pismo u kojem traži da se suspendira Vahid Alagić jer treba osigurati vladavinu prava, zaštitu ugleda državnih policijskih agencija itd. Onda su mi došli u kancelariju tadašnji glavni tužilac Marinko Jurčević, šef EUPM-a Vincenzo Coppola, Raffi Gregorian i Vinko Dumančić, direktor Granične policije. Tri sata su mi govorili kako to treba uraditi. Rekao sam u redu, ali to nije obični policajac, on je zamjenik direktora i ja vas molim da istraga ima prioritet. Kad treba štititi ugled policijske i državne službe u sektoru sigurnosti, onda Vahida Alagića ekspresno, uz podršku svih iz međunarodne zajednice, suspendiraju, a Vukovića, protiv koga je podignut i optužni prijedlog, vrate na posao. Sad vi meni kažite ko je ovdje lud, ko je zbunjen, a ko je normalan. Moram navesti još jedan primjer. Nakon promjene predsjednika u Americi od nas je traženo da prihvatimo osobe iz Guantánama i mi smo vratili trojicu koji su naši državljani. Eh, onda su od nas tražili da primimo i neke druge osobe iz Guantánama. Pitao sam američkog ambasadora: tražite od nas da primimo osobe koje su prijetnja nacionalnoj sigurnosti ove zemlje, istovremeno tražite da druge protjeramo. Recite šta vam je politika?

DANI: Kako biste prokomentirali činjenicu da bi Vaša smjena bila praktično jedini konkretan potez međunarodne zajednice nakon svih blokada i opstrukcija države koju Dodik i njegovi kadrovi u državnim organima neskriveno provode?

SADOVIĆ: Ako smijem da se malo našalim. Imamo tu prudsku trojku gdje su moj predsjednik, gospodin Čović i gospodin Dodik. Pošto SDA i moj predsjednik ne mogu da me smijene u Parlamentu BiH bez podrške Dodikovih i Čovićević poslanika, dakle, jedan od najvećih uspjeha prudske trojke trebala bi da bude moja smjena. Istovremeno, svi smo čuli šta Dodik izjavljuje za Raffija Gregoriana, brojne predstavnike međunarodne zajednice, ambasadore, visokog predstavnika, to je uvredljiv i ponižavajući govor. Šta su uradili? Ništa. Raffiju Gregorianu Dodik složi krivičnu prijavu i rezultat toga je da Raffi Gregorian ode na 9. januar, kad je proglašena paradržavna tvorevina Republika Srpska '92., i tu padne i trica - poljubac za čestitanje Dana RS-a. Kad ja to javno kažem, oni se počnu ljutiti. Pa nisam se ja javno ljubio s Dodikom, no Gregorian. I eto mu Dodika, neka pokazuje svoje mišiće i svoju snagu, neka to urade i SAD jer nije problem ove zemlje Tarik Sadović, problem je Milorad Dodik, a njemu izgleda ne mogu ništa, pa pokazuju mišiće na Sulejmanu Tihiću i Tariku Sadoviću.

DANI: Jeste li bili iznenađeni činjenicom da je Tihić odlučio da posluša strance u Vašem slučaju?

SADOVIĆ: Znam da me Tihić dugo branio, on je to meni govorio, ali ja sam očekivao da ostane ustrajan u tome. Rekao sam mu: moraš štititi svoje ljude, kao što oni tebe treba da štite. Jesmo li mi u istoj stranci? Kadrovska politika je osnova svake politike. Ako mene smijeni, kakva je poruka svim drugim u Predsjedništvu SDA? Sulejman Tihić hoće da smijeni svoga čovjeka koji je bio sto posto za njega. Dakle, zamrkneš, ne znaš hoćeš li osvanuti. Ako to ne vide moje kolege, koje sad pomalo i okreću glavu od mene, onda su ili naivni ili su oportunisti. Pitali su me hoću li promijeniti stranku nakon ovoga. Ja nisam Nikola Špirić da mijenjam dres svake godine. Ako treba da završim svoju političku karijeru, ja ću je završiti u SDA.

DANI: Jeste li zbog lojalnosti prema SDA i Tihiću, o kojoj govorite, ćutali kad je Sulejman Tihić potpisao Prudski sporazum prihvatajući sve Dodikove ultimatume, suprotno odlukama Glavnog odbora SDA?

SADOVIĆ: Vjerujem u koncept političkog dogovaranja između raznih političkih lidera, nema drugog puta. Godinama sam bio na funkcijama u RS-u i ja se umijem dogovarati s predstavnicima srpskog naroda. Nekad je to vrlo mučno i nekad mi Bošnjaci kao najbrojniji narod moramo najviše da pretrpimo i u budućnosti će tako biti, preko naših leđa će se ova država praviti. Mi moramo pokazati i Srbima i Hrvatima odgovornost prema državi BiH i da ih na taj način privlačimo i okupljamo u zajedničkom interesu. Ne kažem da treba da postanemo neko pihtijasto tijelo, ali u interesu države neke stvari Bošnjaci zaista moraju progutati.

DANI: Adil Osmanović, jedan od potpredsjednika SDA, još je prije današnje sjednice Predsjedništva SDA najavio da će Klub zastupnika poslanika u Parlamentu BiH pokrenuti pitanje Vaše smjene. Ko Vas u ovakvoj situaciji može podržati?

SADOVIĆ: Predsjedništvo Stranke je donijelo politički stav kojim je pozvalo svoga člana da da ostavku. Ostavka je dobrovoljan čin. Razmišljao sam nekoliko dana. Ako prihvatim da odem, prihvatam i sve ono što mi stavljaju na teret, a to nije tačno i zato sam ih i pozvao javno da kažu zašto traže moju smjenu. U svom saopćenju sam rekao ko traži moju smjenu i ko vrši pritisak na Sulejmana Tihića i on je popustio tom pritisku. Jeste li vidjeli reakcije Gregoriana i američkog ambasadora: ne, ne, mi nemamo s tim ništa. Prevest ću: prljavi posao obavite vi u SDA. Sad je pitanje hoće li SDA prihvatiti da radi takve stvari ili neće i zato je dimenzija moje smjene važnija od sudbine jednog ministra. Na kraju, i da me smijene, kutarisat ću se jedne muke neviđene. Zahtjev SDA za moju smjenu podržat će svi srpski poslanici, njih 12, ne mogu mi oprostiti Dobrovoljačku ulicu - zaustavio sam raspisivanje potjernica za bh. građanima, a čak i nakon toga je Interpol iz Beograda zatražio raspisivanje potjernice za Jusufom Pušinom, ali im nije udovoljeno - što sam spriječio plan smjene Dragana Lukača. Kad je Lukač, kao pomoćnik direktora SIPA-e, podnio izvještaj protiv Milorada Dodika, tad su mu bili organizirali smjenu. Sve je bilo na Vijeću ministara, nisam to dozvolio, podržali su me i drugi bošnjački ministri. Podnijeti prijavu protiv najmoćnijeg političara u ovoj zemlji, to je realno stanje danas. Jel'neko misli da je to jednostavno? Oni, iz RS-a, meni to ne mogu nikako oprostiti. HDZ će se vjerovatno priključiti većini i oni imaju svojih razloga, Vukovića. Stranka za BiH neće biti za moju smjenu, SDP je još uvijek i za i protiv, u Klubu SDA moglo bi doći do podjela.

DANI: Jeste li prije Kongresa, na kojem ste dali otvorenu podršku Tihiću, znali da ćete biti smijenjeni?

SADOVIĆ: Ono što zamjeram Tihiću je to što je on meni govorio da ima pritisaka, ali nije mi rekao da se dogovorio s Amerikancima. Ja čak sumnjam da sam ja bio cijena one podrške koju je Biden u Parlamentu dao Tihiću. Nisam znao da je dogovorio moju smjenu.

DANI: Da ste znali, da li biste ga podržali na Kongresu?

SADOVIĆ: Bih. Podržao bih ga. Ja sam dosljedan, ako treba glava, neka ide.

DANI: Govorili ste da ste nekoliko puta "poturali leđa za Tihića". O kojim situacijama se radi?

SADOVIĆ: To je bilo kada je doživio težak izborni poraz. Imali smo situaciju da je SDA prošla dobro na izborima, a njen predsjednik poražen i potučen do nogu. Jedna struja je tražila njegovu ostavku kao čin političke odgovornosti i ja sam bio uz njega, bodrio sam ga: zastupao si aprilski paket i izgubio si na njemu, a to je bila dobra stvar, ali nije bilo vrijeme u izbornoj godini da se prave ustavne promjene. Rekao sam mu: nemoj davati ostavku, borit ćemo se zajedno. Kada se na Predsjedništvu stranke lomilo da li će dati ostavku ili ne, ja sam imao snažnu diskusiju i argumenti koje sam tada iznio po mom mišljenju su jako pomogli da dobije većinu i ostane predsjednik. Dakle, ja sam bio spreman da u najtežim trenucima njegove političke karijere svoju političku glavu stavim na panj skupa s njim.

DANI: Kako ste se osjećali nakon što je u SDA odlučeno da Vas uklone?

SADOVIĆ: Kao dva brata Morića kad su ih poveli niz Kovače. Ali, moja gorčina je samo moja i nije relevantna za donošenje mojih političkih odluka. To treba zanemariti, ali, pazite, od mene traže da odem podvijena repa i kažem da je tačno sve što ste govorili. Evo mojih rezultata: preko 90 posto obaveza iz evropskog partnerstva realiziralo je Ministarstvo sigurnosti, 70 posto obaveza iz Mape puta za liberalizaciju viznog režima je na Ministarstvu sigurnosti i ispunili smo preko 90 posto obaveza.

DANI: Koliko ćete još biti ministar?

SADOVIĆ: Sad SDA mora zamoliti Špirića, odnosno Dodika da pokrene postupak smjene Tarika Sadovića.





Kadrovska politika



Nacionalno prebrojavanje



DANI: Kao jedan od razloga za Vašu smjenu spominje se zadatak koje ste dobili na početku mandata od Tihića, a prema kojem ste trebali uraditi kadrovsku reformu sistema sigurnosti u BiH, što je navodno dogovoreno u Doboju gdje su se Tihić, Čović i Dodik dogovorili o preraspodjeli funkcija u RAK-u, televiziji, Obavještajnoj službi...

SADOVIĆ: OSA nije u sastavu Ministarstva sigurnosti već Vijeća ministara. Mandat direktora Obavještajne službe traje i nećete mijenjati čovjeka ako za to nemate razloga. Na čelu Granične policije je Hrvat, Vinko Dumančić, na čelu SIPA-e Lujić, Srbin, na čelu Službe za poslove sa strancima je Dragan Mektić, Srbin, na čelu Interpola također Srbin. U RS-u su i ministar i direktor MUP-a iz reda srpskog naroda. Na čelu Federalne uprave policije Zlatko Miletić, a u kantonima je pet Bošnjaka i pet Hrvata. To je struktura policijskog sektora. Naravno, tu još neko stavlja sektor odbrane i obavještajnih poslova. Ako tu uđete u nacionalno prebrojavanje neoprezno, u velikoj ste opasnosti da napravite veliku grešku. Ne znam šta je u Doboju dogovoreno. Obično kad se ljudi nešto dogovore napišu pa kažu rotirat ćemo te i te pozicije.

DANI: Kada je 2007. biran direktor SIPA-e, Vi ste predlagali da to bude Bošnjak. Da li bi to značilo promjenu Almira Džuve, direktora OSA-e?

SADOVIĆ: Ja sam predlagao da Bošnjak bude prvi čovjek SIPA-e, a to je bio argument iz RS-a za Obavještajnu službu. Ja sam imao drugu vrstu argumenata: Sredoje Nović je bio prvi direktor SIPA-e, poslije njega dolazi Mirko Lujić. Dakle, ja sam tvrdio da bi trebalo napraviti rotaciju na čelu te agencije. Nije normalno ni da Bošnjak bude dovijeka na čelu Obavještajne službe, ja se za to zalažem ako mislimo praviti balans poštujući princip konstitutivnosti.

MAŠIĆ: SDP TRAŽI ZABRANU PROUSTAŠKE ORGANIZACIJE KAO ŠTO CROATIA LIBERTAS
00:21 / 28.07.2009.

Mašić: „Proustaška organizacija da se bavi projektima humanitarnim tipa sigurne kuće, meni tu ima niz nelogičnosti“. Poslanik SDP-a u Parlamentu Federacije BiH Damir Mašić je šokiran da se sa nivoa države daju novci ekstremnim nacionalističkim ...

... nevladinom organizacijama kao što je Croatia Libertas.

„Po meni bi bilo ispravnije pitanje da li uopšte treba zakonom omogućiti takvim organizacijama da postoje. To je pitanje, jer takva organizacija, kao što je Croatia Libertas, u svakoj normalnoj zemlji ne bi trebala da postoji. Sa takvim idejama i stavovima, propagiranjem i svemu ostalom. To je ključno pitanje, i u toj situaciji ne bi niko ni došao u poziciju da da sredstva bilo koje vrste s bilo kojeg nivoa za takvo ništo.

„Problematično je uopšte što takve organizacije danas mogu da djeluju u BiH, a pogotovo ako im je neko sredstva dao. Naš zastupnik je u parlamentarnu proceduru čak pustio inicijativu za regulisanje zakonom da se zabrane sve neofašističke, nacionalističke organizacije u koju svakako spada i Croatia Libertas“, rekao je Mašić za Biznis.ba.

Biznis.ba

SKANDAL: Za Tihića problemi ronilaca na Krku važniji od opšte krize u Sarajevu

30.07.2009. 00:46



Tihić u posjeti ronilačkom kampu (viĐu mu maice )

Sulejman Tihić je prekjučer boravio u ronilačkom kampu, gdje se obavljaju trenažna ronjenja, u mjestu Šilo otok Krk. Članovi ECO SPORTSKE GRUPE, koji su imali priliku da se druže sa gospodinom Tihićem, su predstavili udruženje, te iznijeli problematiku koja ih muči kao ronioce. Posjeta je protekla u prijaznoj atmosferi uz kafu i laganu priču...


Nevjerovatno je da su predsjedniku SDA Sulejmanu Tihiću problemi jednog ronilačkog kluba važniji od općeg haosa koji vlada u Federaciji. Prema informacijama koje ima portal Svevijesti.ba Tihić se najvjerovatnije neće pojaviti na današnjoj hitno sazvanoj sjednici Doma naroda BiH sa jednom tačkom dnevnog reda na kojoj će se delegati izjasniti o smjeni ministra bezbjednosti BiH Tarika Sadovića.

Tihić inače ovih dana odmara na Jadranu na otoku Krku, zajedno sa svojom mnogobrojnom familijom, a ni nakon nagovaranja srtanačkih kolega nije odlučio hoće li prisustvovati sjednici.

Naš izvor navodi da je Tihiću ovih dana odmor i bijeg od javnosti prijeko potreban obzirom da je na vidjelo izašlo njegovo nepoznavanje elementarnih pravnih i formalnih procedura. Naime, kao što je poznato smjena ministra Sadovića nije okončana do kraja, jer po Zakonu o Vijeću ministara BiH njegovu smjenu moraju potvrditi oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Također, još jedan Tihićev pravni presedan je odluka kojom je SDA kao Sadovićeve kandidate predložila Halida Genjca i Senada Šepića, koji po Ustavu BiH ne mogu participirati u sadašnjem Vijeću ministara jer bi bio narušen entitetski balans.

Kako bilo Tihić zaista ima razloga biti daleko od očiju i pitanja javnosti, ali Iiočiju delegate u Domu naroda koji su zbog njegove i greške Nikole Špirića morali prekinuti svoj godišnji odmor.

Ovome dodajmo i kako je na naše trenutno anketno pitanje: Smatrate li da su Bh političari zaslužili godišnji odmor? - do sada odgovorilo preko 3000 posjetilaca. Sadašnji rezultat je očekivan, ogorčenje građana i njihov stav da političari nisu zaslužili godišnji - čak 92% od ukupnog broja posjetilaca učesnika ankete je ovako glasalo. Ali, to nije ni najmanje bitno lideru najveće bošnjačke stranke Sulejmanu Tihiću.

S.Ć
(Svevijesti.ba)
 

Vlada FBiH prodaje "Energoinvest"! Mujezinović insistira na privatizaciji • Prodaja putem tendera u velikoj privatizaciji...

Agencija za privatizaciju u FBiH (APF) objavit će krajem septembra javni poziv za privatizaciju 67 posto državnog kapitala u kompaniji "Energoinvest", vrijednosti od 147.897.502 KM, saznaje "Dnevni avaz".

Prodaja "Energoinvesta", kako doznajemo, predstavlja prioritet Vlade Mustafe Mujezinovića. Federalni premijer navodno insistira da, uprkos negodovanjima pojedinih ministara, privatizacija te kompanije "prođe" po svaku cijenu i da to bude prva od ukupno 12 najvećih državnih kompanija koje se trebaju privatizirati.

S tim u vezi, Upravni odbor APF-a donio je na posljednjoj sjednici, 29. jula, odluku o odobravanju korigiranog početnog bilansa i programa privatizacije "Energoinvesta" na dan 31. decembra 2008. godine. Ova odluka je temelj za pripremu objave javnog poziva za prodaju državnog kapitala ovog sarajevskog giganta.
--------------------------

znACI nije bilo samo do vuka,pardon nedzada brankovica,do POLITIKE stranke him je ....
sutra energoinvest,prekosutra telecom itd...
rasprodase boga oca,jer za drugo i nisu sposobni,

U džamijskom dvorištu deponija svinjskog izmeta

31.07.2009. 09:13

Dvorište džamije u selu Gračanica, koja se nalazi u blizini Termoelektrane Gacko, postalo je deponija svinjskog izmeta!
U to su se uvjerili prijeratni mještani ovog sela koji su za vrijeme nedavne posjete ostali šokirani prizorom koji su zatekli.

Kako su nam ispričali, imali su namjeru, osim svojih porušenih domova i zgarišta, očistiti i teren oko džamije, srušene prije 17 godina, koja je uvrštena u program obnove.

- Iako smo sve vrijeme osjećali nesnosan smrad, nismo mogli pomisliti da ćemo svinjsko đubre zateći pred džamijom!
Ostali smo šokirani, a osim toga, na džamijskom zidu ispisani su grafiti:
četiri S i Srbija - kazali su nam mještani.

Njima je ovo, dodali su, jasna poruka da se ne vraćaju, mada je većina od 50
domaćinstava, koliko ih je brojalo ovo selo prije rata, to najavljivala.




Autor: M. Sm.

BHDANI:

Ličnost u fokusu



Bakir Izetbegović

Način na koji je Sulejman Tihić žrtvovao Tarika Sadovića, jednog od svojih dojučerašnjih najbližih prijatelja i stranačkih suradnika, izaziva poseban tip jeze. Govorim o reakciji na posebnu vrstu okrutnosti, onu kojom ljudi skromnog formata a golemih ambicija kompenziraju nedostatak karizme, autoriteta i samopouzdanja. Pismeno obrazloženje kojim je propratio svoj zahtjev za smjenu Sadovića u Vijeću ministara BiH ledi krv u žilama: čovjek koji je u stanju po nečijem nalogu tako teško optužiti dojučerašnjeg prijatelja, a bez ijednog činjeničnog dokaza, uz mnoštvo falsificiranih, prototip je Staljinovih partijskih aparatčika koji su punili sibirske logore. To što je u obrazloženju zahtjeva za Sadovićevu smjenu napisao Tihić još 2001. godine bilo bi dovoljno da žrtvovani ministar sigurnosti završi u Guantánamu. Koliko je falsifikata u Tihićevim optužbama najbolje ilustruira činjenica da su i Dodikovi poslanici u Državnom parlamentu, i pored glasanja za Sadovićevu smjenu, neutemeljenim ocijenili optužbe koje je na njegov račun iznio Tihić. Nastranu sad činjenica da zbog svoje nekompetentnosti Sadović nije zaslužio da uzdignutog čela napusti funkciju: njegovo neprihvatanje ponude da pod teretom lažnih, a monstruoznih optužbi za "podršku terorizmu" dobrovoljno napusti ministarsku fotelju u zamjenu za neku novu unosnu sinekuru, koju mu je nudio Tihić, predstavlja demonstraciju visokog osobnog dostojanstva.

Za odluku o smjeni Sadovića glasali su svi srpski i hrvatski poslanici te Tihićevi i Lagumdžijini sinekurci u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Za nju nije glasao nijedan poslanik Stranke za BiH - nekima od njih bilo bi uvredljivo na takav način sudjelovati u staljinističkom progonu čovjeka iz suparničke stranke, dok bi pojedinima obraz to dozvolio, ali ne i svijest da bi zbog toga zaradili prezir svog partijskog šefa.

Način na koji je od Sadovića Tihić zatražio da odstupi, bez ijednog dokaza za teške optužbe koje je iznio, svjedoči o moralnom ponoru u koji je Stranku demokratske akcije survao njen aktuelni predsjednik. Utemeljitelju SDA moguće je naći milion i jednu manu u njegovom vladanju i politici, ali u jedno sam siguran: da li zbog toga što je i sam bio žrtva sličnih montaža teških optužbi, da li zbog vlastitog moralnog svjetonazora, ali Alija Izetbegović nikada ne bi pristao da po bilo čijem nalogu tako besramno eliminira svog prijatelja i suradnika. I zato sam s velikim interesom pratio da li će u Parlamentu Bakir Izetbegović učiniti ono što njegov otac nipošto ne bi. I nije - Bakir Izetbegović iz krajnje principijelnih razloga nije glasao za Sadovićevu smjenu. To je i više nego dovoljno da se nađe u ovoj rubrici, koju Sulejman Tihić svake sedmice, još od Prudskog sporazuma, čvrsto kapariše svojom moralnom, liderskom i političkom mizerijom. (S. Pećanin)

Ovo i nije kaka dogodovstina, al eto
Ne znadoh dje cui s ovog

BHDANI:
Pozdrav zastavi: Ima li uspješnije okupacije od oslobodilačkog rata?



Retroaktivni ratnici

Za frapantno veliki broj Hrvata misija oslobađanja zemlje mnogo je važnija danas nego u vrijeme kada je zemlju trebalo oslobađati. Općenito bi se moglo reći da je krunski rezultat nastanka slobodne Hrvatske to da danas imamo mnogo više osloboditelja nego slobode



Samo od zadnjih parlamentarnih izbora (2007.) broj hrvatskih branitelja porastao je za 20 tisuća
U prvim ratnim godinama, kao reporter tada još nezavisne Slobodne Dalmacije, smucao sam se po raznim linijama fronti, a moja zadnja ratna reportaža ticala se zbivanja oko Kupresa. U obližnjem Tomislavgradu konferenciju za novinare držao je ondašnji glasnogovornik HVO-a Petar Miloš, talentirani pisac i novinar, kazavši okupljenima da je "Kupres čvrsto u rukama hrvatskih branitelja". No kako je Miloš, kojega sam poznavao od ranije, na karakterističan način podizao lijevu obrvu kad god bi lagao, a u ta je doba to činio razmjerno često, slutio sam da je situacija po prilici obratna od one kakvu je opisao. S fotoreporterom sam se uputio prema Kupresu, uz niz peripetija uspio stići nadomak tome gradiću, te potvrdio glasnogovornikov službeni iskaz, uključujući tik s obrvom: sve je suprotno od onoga što je rekao.

Ispisao sam reportažu za duplericu Slobodne Dalmacije, predao je nadležnome uredniku, i navečer, prije nego će list biti poslan u štampu, već po svome običaju (nepovjerljivost? taština?) otišao prekontrolirati tekst na regalu. Tu me dočekalo zanimljivo iznenađenje: gdje god sam u tekstu spominjao "pripadnike hrvatskih vojnih jedinica", ili "hrvatske vojnike", ili nešto slično, termini su zamijenjeni frazom "hrvatski branitelji". Ti su "hrvatski branitelji" nadirali iz svakog novog pasusa, mada ih u originalnom rukopisu ni jednom nisam spomenuo. Od nadležnoga urednika zatražio sam objašnjenje, a on mi je, strog i odlučan, pokazao dokument s naredbom Ministarstva obrane RH kojom se novinske i druge medijske redakcije obavezuju da pripadnike svih hrvatskih vojnih jedinica - ma gdje se one nalazile - nazivaju "hrvatskim braniteljima".

U konstruktivnom tonu, pun dobrih namjera, kazao sam nadležnome uredniku da mi se živo jebe za državne instrukcije, pošto, u duhu opće borbene gotovosti, kanim zadržati suverenitet nad svojim tekstom. Dosta zbunjen, upitao me u čemu je prokleta razlika između "hrvatskog vojnika" i "hrvatskoga branitelja", pa sam mu pokušao objasniti da "hrvatski branitelji" u susjednoj Bosni i Hercegovini (a i inače) podrazumijevaju nešto striktnije značenje, nepotkrijepljeno činjenicama "na terenu", tim više ako je među njima dosta mladića iz Splita, Zagreba ili Varaždina. "Nemoj zaoštravati stvari na sitnicama", kazao mi je sada već iznerviranim glasom. "Život se sastoji od sitnica", rekao sam i povukao tekst. Uostalom, ne postoji državni befel, dodao sam, koji određuje da baš moj rukopis mora biti objavljen u novinama.

Tekst je na kraju ipak objavljen, u izvornome obliku, pošto nadležni urednik zapravo nije bio loš čova, a i nije pri ruci imao zamjenski rukopis s kojim bi u onaj kasni sat zakrpao rupu u listu. To je prouzročilo drugi nesporazum: na duplerici Slobodne Dalmacije objavljena je moja reportaža s realnim opisom stanja na kupreškome ratištu, dok je na zadnjoj stranici istoga izdanja - koja je bila pod ingerencijom drugoga nadležnog urednika - objavljena Hinina vijest o tome da je "Kupres čvrsto u rukama hrvatskih branitelja". Hinin izvjestitelj naprosto nije bio upoznat s detaljem vezanim uz lijevu obrvu glasnogovornika Petra Miloša. A budući da se informacija o tome kako je "Kupres čvrsto u rukama hrvatskih branitelja", što na televiziji, što na radiju, što u ostalim novinama, vrtjela još puna četiri dana - prije nego se složno i medijski odgovorno priznao poraz - još se više učvrstila predodžba o meni kao novinarskom petokolonašu i jugokomunističkome agentu, te sam, uz puno razumijevanje nadležnih urednika, digao ruke od ratnih reportaža, ne želeći kvariti opću zabavu.

x x x

Gornju epizodu ne navodim zato da bih brusio terminološka svojstva domaćih osloboditelja, pošto su "hrvatski branitelji" u međuvremenu postali poštapalica od univerzalnog značenja, pa shvaćam da sam sa svojim nekadašnjim zanovijetanjima bio sizifovski blentav. Iz današnje perspektive, međutim, mori me druga dilema: Kako je, uz toliku količinu hrvatskih branitelja, Kupres uopće pao? Kako se tako veličanstvenoj i mnogoljudnoj armadi moglo dogoditi da je iz bosanskog gradića najuri šačica prokletih agresora?

Prema zadnjim službenim statistikama, broj osoba u Republici Hrvatskoj koje uživaju administrativni status i prateće pogodnosti hrvatskih branitelja prešao je pola milijuna, ali trik je u tome da raste iz dana u dan. Samo od zadnjih parlamentarnih izbora (2007.) broj hrvatskih branitelja porastao je za 20 tisuća. Od siječnja ove godine, svakoga je mjeseca više od 500 novih umirovljenih branitelja. Ili ovako: u 2002. godini iz državnog je proračuna za braniteljske mirovine uplaćeno 1,9 milijardi kuna, dok je lani uplaćeno nešto manje od 5 milijardi. Ili ovako: u zadnjih pet godina - dok je na čelu Ministarstva branitelja bila današnja premijerka Jadranka Kosor - broj umirovljenih branitelja je udvostručen. Ili ovako: u zadnje dvije godine broj mirovinskih naknada koje se uplaćuju pripadnicima HVO-a ("hrvatskim braniteljima" u susjednoj BiH) je upeterostručen!

Pritom valja znati da prosječna braniteljska mirovina iznosi 5.861 kunu, što je tri puta više od prosječne obične mirovine. Čak 80 posto umirovljenih branitelja prima prosječnu penziju od 7.100 kuna, što je skoro dvostruko više od prosječne hrvatske plaće. Još jedna usporedba: partizani iz Drugog svjetskog rata primaju prosječne penzije od 2.500 kuna, dok umirovljeni domobrani i ustaše dobivaju prosječno 2.200 kuna. Podaci su kardinalni, ali nacija o njima krotko šuti. Prema hrvatskim braniteljima gaje se posebni osjećaji, kombinacija prinudne zahvalnosti i realnoga straha.

Što nam to govori o tzv. domovinskom ratu, koji je formalno završio prije skoro 15 godina? Očito, prava oslobodilačka ofenziva nastupila je nakon oslobođenja. Tada dolazi do masovne (samo)mobilizacije, širi se adrenalinska epidemija i bilježi nevjerojatni rast vojne spremnosti. Hrvati su toliko oduševljeni prestankom borbi da svi kreću u rat! Jedinice se popunjavaju, dobrovoljci niču kao gljive poslije kiše, formiraju se nove brigade i korpusi. Iz naknadne vizure, ispostavlja se da su žilavi otpor neprijatelju pružali pučkoškolci, domaćice, časne sestre, pa čak i službenici statističkih zavoda. Legendarnim "pumama" i "tigrovima" ovih se dana u razdiobi privilegija pridružuju "pčelice" i "zečići", specijalci iz čuvenih vrtića koji nikada nisu pali agresorima u ruke. Nitko ne pati od krize srednje dobi, obavlja se direktan prijelaz iz kategorije juniora u udrugu veterana.

Za frapantno veliki broj Hrvata misija oslobađanja zemlje mnogo je važnija danas nego u vrijeme kada je zemlju trebalo oslobađati. Općenito bi se moglo reći da je krunski rezultat nastanka slobodne Hrvatske to da danas imamo mnogo više osloboditelja nego slobode.

Ako se trend nastavi - a nema razloga da tako ne bude - u razmjerno kratkom razdoblju moglo bi se dogoditi da u Hrvatskoj bude više bivših ratnika nego stanovnika, a tada bi se već mogao pojaviti ozbiljan problem: koja će, naime, struktura populacije biti zadužena za prehranu bivših ratnika? No, to će neka od tradicionalno dosjetljivih HDZ-ovskih vlada ionako rješavati u hodu. Kao što će se nacionalni akademici nositi s tegobama mogućega povijesnog revizionizma, jer zdrav razum govori sljedeće: da je Hrvatska poduzimala oslobodilačke akcije s današnjim brojem tadašnjih boraca, zbrisala bi okupatora za manje od jednoga dana, pa bi se višegodišnja krvava epopeja svela na nekoliko dramatičnih sati. I što onda? Kamo s arhivom ratnih bajki i legendi? Kamo s povijesnim udžbenicima? Kamo s temeljima državnosti? Odgovor hrvatskih akademika ovome izazovu unaprijed se dade naslutiti: eliminirajmo zdrav razum i problem je praktički riješen...

Zasad se tek može reći da je rat bio najveća socijalna reforma na ovim prostorima. Da se kojim slučajem Jugoslavija mirno raspala, nikada toliko ljudi ne bi bilo zbrinuto u tuđim stanovima, niti bi im se udijelile izdašne državne rente. Ako dublje razmislimo, neizbježni pokolj je bio posljedica brige za običnoga čovjeka.

Nakon toga, u privatnome sektoru, domovinski rat postao je najprofitabilnija privredna grana - pošto se temelji na eksploataciji proračunske rudače - a branitelj najunosnije zanimanje. Mnogo mladih opredjeljuje se za tu struku, naročito danas, jer su privučeni komparativnim prednostima: nisi izložen ratnim pošastima, živiš neusporedivo bolje od ostalih, ne osjećaš posljedice ekonomske krize, možeš otići u mirovinu prije četrdesete i imati dvostruko veću penziju od plaće prosječnoga zaposlenika.

Između hrvatskoga branitelja i građanina koji nije branitelj startna je razlika gotovo nepojmljiva. Onome tko se izborio za status branitelja život je praćen olakšicama u gotovo svakom zamislivom segmentu: od jeftinijih telefonskih impulsa i besplatnoga prijevoza, pa do popusta za kupovine automobila, tehničkih uređaja, jahti ili školskih knjiga, a prinadležnosti se prenose i na nasljednike, pa djeca branitelja, primjerice, imaju dodatne bodove kod upisa na hrvatska sveučilišta.

Društvo je, mimo klasnih razlika proizašlih iz kapitalističke prisile, podijeljeno na građane prvoga i drugog reda, te svi nastoje uskočiti u prvu kategoriju, a i socijalno osjetljiva vlast - fondovima za potkupljivanje i mjerama posebnih previda - nastoji što više građana korumpirati naknadama za nepostojeće zasluge, računajući na protuusluge u trenucima kada se, jednom u četiri godine, pred glasačkim kutijama slavi demokracija. Kako je određena količina žitelja ipak nužna da svojim poreznim izdvajanjima opslužuje prvokategornike i državni aparat, svaki debalans između prihoda i rashoda rješava se njihovim daljnjim kategorijalnim srozavanjem, pa od građana drugoga reda postupno postaju radno osposobljeno roblje.

Ostaje još nelagoda oko mitologije i sentimentalnih refrena o "brojčano nadmoćnijem neprijatelju" (kojeg smo "uspjeli svladati uz herojstvo i nadljudske napore"), parola koje se tope poput kugli sladoleda na kolovoskom suncu, što znači da će valjati s dodatnom pažnjom pristupati odgojno-obrazovnom procesu. Jer mali Štef ili mali Joško mogli bi nastavnika iznenaditi prostom logikom: Ako je naših bilo pola milijuna, što im je trebalo toliko godina da oslobode zemlju? Kako ih je to agresor s mizernim brojem vojnika uspijevao držati pod okupacijom? Tu bi, pak, osviješteni prosvjetni radnik trebao Štefu i Jošku u startu začepiti prljave gubice: Samo onaj tko ne postavlja nepristojna pitanja moći će računati na status branitelja! Ili kad odrastete želite postati nastavnici kao ja, sa četiri tisuće kuna i četiri neotplaćena kredita?

Uglavnom, već skoro desetljeće i pol Hrvatskom dominira posebna društvena figura: retroaktivni ratnik. Tako je u kolektivnome mentalnom obzoru ustanovljen i retroaktivni domovinski rat, tvorevina ispunjena s onoliko mitova, dogmi i ideoloških prijetnji koliko je neophodno da se sačuva socijalna sigurnost i materijalna potkoženost retroaktivnih ratnika. A budući da retroaktivni ratnici predstavljaju pretorijansku gardu vladajuće stranke, pouzdanu glasačku mašinu koja će osiguravati političku (pa i fizičku) potporu onima što su im privilegije priskrbili, radi se o masi koja ne smije biti izložena ni eroziji ni reviziji. A ni suvišnim uznemirenjima: kada nastupi kriza, kakvoj svjedočimo ovih dana, kresat će se svima, ali ne i njima.

To upućuje na zanimljivu evoluciju domovinskog rata: u početku je on bio oslobodilački (sa značajnim elementima zločina), zatim je postao agresorski (na teritoriju Bosne i Hercegovine), da bi se od završetka ratnih operacija do danas nametnuo kao okupacijski (na teritoriju same Hrvatske). Jer ako neumjerene boračke povlastice koristi pola milijuna ljudi - što je, prema optimističkim procjenama, trostruko više od broja stvarnih učesnika rata - pustošeći bez milosti državni proračun, cijedeći prestravljeni i ni od koga zaštićeni ostatak stanovništva, a politička vlast stimulira mobilizaciju novih i novih retroaktivnih branitelja, možemo reći da se radi o nepriznatoj vojnoj diktaturi.

Osnovna odlika hrvatskoga nacionalnog pokreta je da, hotimično, nije svladao razliku između nezavisnosti i nezasitnosti. Potonja je toliko intenzivna, a vlast toliko nesigurna u sebe, da će okupatora uskoro biti više od okupiranih. Tada će silno nedostajati lijeva obrva Petra Miloša da znamo što nam je činiti. Jer ako je smisao hrvatske nezavisnosti u tome da se za lažne branitelje ubire harač i unovčava lažni rat, pitanje je samo dokad će trajati lažni mir.

Naravno da treba! Nisu ih zasluzili ni kada su "radili"!



"Slobodna Bosna", 27.08.2009.godine

BHDANI:

Nada i ništa



Igrači pod maskama

Kakav unutarnji kapacitet za promjene i za demokratsku konsolidaciju danas postoji u Bosni i Hercegovini?



Bez ozbiljnih promjena u ustavnopolitičkom sistemu i administrativnom uređenju Bosne i Hercegovine, ovoj zemlji suđena je stagnacija i besperspektivno trajanje, stalno u znaku političkih nepomirljivosti i konflikata, koji bi na podlozi dugotrajnoga i sistemski njegovanog poslijeratnog religijskog i etničkog nacionalizma neizbježno imali i etničko-vjerski karakter, te je samo pitanje okolnosti kada bi se pretvarali i u valove nasilja i fizičkih sukoba. To je toliko aksiomatična konstatacija, i toliko smo ju puta u raznim prilikama varirali, da je već postala opće mjesto. No, time nije ništa izgubila na ultimativnoj važnosti.

Ali, kakva je realna mogućnost promjena? Tko ih može (pro)izvesti? Tko ih uopće i želi? (Mislim, naravno, na odlučujuće političke faktore)? Kakvu efektivnu pomoć u tome možemo očekivati od "stranaca"? Kakvu od Amerike a kakvu od "Evrope"?

Počnimo od ovih potonjih. Predzadnji prokurator međunarodne zajednice i Evropske unije u Bosni i Hercegovini Miroslav Lajčak neslavno se nasukao na dubokoj neslozi svojih nalogodavaca, te klisnuo iz OHR-a i Sarajeva poput Ive Sanadera iz hrvatske vlade. (Eno ga sad kako, u svojstvu slovačkoga ino-ministra, sudjeluje u jednome sasvim balkanski smiješnom slovačko-mađarskom etnonacionalističkom natezanju oko otvaranja spomenika ugarskom "svetom kralju Istzvanu" u pograničnom gradu Komarnom i u zabrani predsjedniku Mađarske Laszlu Solyomu da stupi na tlo Slovačke.) Lajčakov nasljednik Inzko, nakon početnih optimističkih nota (začinjenih dobronamjernim besmislicama tipa: "Evropu treba bosnizirati, Bosnu treba evropeizirati!"), sada već nastupa mnogo opreznije, vraćajući se staroj mantri svih međunarodnjaka na bosanskim mandatima: "Promjene moraju doći samo iznutra!" Problem s tom mantrom nije to što bi bila netačna, naprotiv, surovo je tačna i istinita. Problem je u tomu što ona poručuje nešto drugo: da se od Lajčakova vremena u tom pogledu nije promijenilo ništa suštinski, da međunarodna zajednica i dalje ostaje duboko podijeljena i nesložna u vezi s Bosnom i Hercegovinom, bez ikakva vlastitog plana i koncepta. Poruka, dakle, ne znači: promjene morate obaviti sami zato što je tako najbolje za vas i za unutarnju konsolidaciju zemlje, nego: to morate obaviti sami zato što vam u tome s naše strane neće i ne može biti nikakve aktivne pomoći.

Još je jednu koliko dirljivu toliko i pogrešnu ideju u vezi s Bosnom i "promjenama iznutra" ovih dana Inzko iznio, sudjelujući na nekoj konferenciji u Austriji. Podsjetio je, naime, na "ključnu ulogu koju su u demokratizaciji društava u istočnoj Evropi odigrali sindikati, radikalni i umjereni reformatori, disidenti, vjerske zajednice i desetine hiljada građana koji nikad prije nisu bili politički aktivni". Ogromna je razlika između historijsko-političkoga konteksta u kojemu je započinjala "demokratizacija društava u istočnoj Evropi" i konteksta u kojemu se danas nalazi Bosna i Hercegovina. Kao što je, također, ogromna razlika između načina na koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih "vanjski svijet", Zapad, podupirao demokratizaciju u zemljama istočne Evrope, i načina na koji je potpaljivao kaos u Jugoslaviji, te zatim pasivno gledao kako se on razgara, naročito u Bosni i Hercegovini. Aludirati u vezi s današnjom Bosnom i Hercegovinom na demokratizacijsku ulogu "sindikata, radikalnih i umjerenih reformatora, disidenata, vjerskih zajednica i desetina hiljada građana koji nikad prije nisu bili politički aktivni", znači ili potpuno ne poznavati situaciju, kontekst, strukture, odnose, ili govoriti uprazno i demagoški, u pomanjkanju ikakve ozbiljnije "vizije". A nepoznavanje situacije Inzku se sigurno ne može pripisivati...

Amerika? Nasuprot dobričinama što željno snatre o "Daytonu 2" (pa onda svoja patriotska snatrenja neodgovorno pretvaraju u poluvijesti iz "odlično obaviještenih diplomatskih izvora", obavezno anonimnih), sada je već posve jasno da je Obamina administracija realpolitički oprezna u vezi s Bosnom i Hercegovinom, a neki noviji istupi daju naslutiti da Amerika, doduše, neće sasvim dignuti ruke od Bosne, ali i da se neće upuštati u avanturu vođenja, nego da će tu ulogu prepustiti Bruxellesu. Kad se tomu doda, recimo, kategoričnost kojom Obamin čovjek u Sarajevu, ambasador English, zastupa ostanak dvoentitetskoga sistema u okviru predstojećih razgovora o ustavnim promjenama, uz obavezni dodatak da "proces ustavnih reformi moraju voditi politički lideri Bosne i Hercegovine", više je nego jasno da nam je namijenjena "evropska sudbina". Sa svim dalekim i maglovitim slatkim obećanjima što uz to idu, kao i sa svim crnim iskustvima o kojima znamo sve što treba znati...

Kakav unutarnji kapacitet za promjene i za demokratsku konsolidaciju danas postoji u Bosni i Hercegovini? Krenimo najprije od alternative, od struktura civilnog društva: gdje su i što su danas u nas Inzkovi "sindikati, radikalni i umjereni reformatori, disidenti, vjerske zajednice i desetine hiljada građana koji nikad prije nisu bili politički aktivni" kao faktori demokratskih promjena? I najpovršnijom analizom moguće je utvrditi da toga potencijala nema, odnosno da je on sav na ovaj ili onaj način demokratski umrtvljen tako što je - etnonacionaliziran, naravno, trostruko. Ako bi teoretski i mogao funkcionirati kao faktor političke promjene, to nikako ne bi moglo biti transetnički, na planu cijeloga društva i države, nego samo unutar zatvorenih granica jedne od etničkih zajednica. Ali čak ni to nije moguće, jer su poslijeratne "nacije" u Bosni i Hercegovini čvrsto skovane, ideološki monolitne vjersko-etničke strukture, jedna spram druge postavljene u stavu straha, zazora i fobičnoga opreza, u vječnom stanju mentalne mobilizacije, pa je bilo kakav, i najneviniji oblik disidentstva unaprijed moralno prokazan kao izdajstvo zajednice (vrhovni grijeh, veći i od onoga protiv Boga!), djelovanje vjerskih zajednica određeno isključivo njihovom ulogom čuvara narodnih i nacionalnih identiteta, a građani u ogromnoj većini samo pasivna glasačka masa u funkciji stalnoga perpetuiranja tako okamenjene sheme političkoga života i obnavljanja vlasti i političke moći. Ono malo oblika organiziranoga civilnog društva, koliko ih postoji, nije da ne daje glasa od sebe, ali taj glas u ovakvom društvenom i političkom ambijentu ne može značiti ništa više od spašavanja vlastite duše. U tu sliku uključeni su i mediji, taj četvrti stup demokracije i slobodnoga društva: i kod onih koji se otimaju da ne budu dio etnonacionalnoga mainstreama, sve je nejasnija granica između političkoga agitiranja i informativno-kritičkoga opsluživanja javnosti, kao njihove jedine prave funkcije. O onima koji su otvoreno u političkoj ili/i interesnoj službi, ne treba ni govoriti.

Kakva se, pak, volja i sposobnost za promjene može očekivati od političkih lidera i stranaka te od triju etnopolitičkih establishmenata u širem smislu, što zajedno diktiraju politički život u zemlji? Na srpskoj strani sve je odavno jasno: Republika Srpska je cilj i svrha, bilo u okviru Bosne i Hercegovine kao srpski entitet ako mora, bilo kao neka maglovita samostojeća "druga srpska država" ako može. Bilo kakve promjene koje bi smanjivale dostignutu autonomiju a jačale Bosnu i Hercegovinu - ne dolaze u obzir. Milorad Dodik nije kreator niti posebni zagovornik takve politike; on je samo njezin aktualni protagonist. Međutim, Dodik od Republike Srpske uspješno pravi državu, makar joj morali dodavati prefiks pseudo, što međunarodnim faktorima imponira čak i kad znaju koliko to udaljuje Bosnu i Hercegovinu od mogućnosti da postane funkcionalna država. Kad se tomu doda činjenica da je Republika Srpska svakodnevno aktivno prisutna u Bruxellesu, za razliku od političkih faktora iz Federacije BiH i iz "države Bosne i Hercegovine", ne bi se trebalo previše čuditi da u evropskim kabinetima ima mnogo razumijevanja za Dodikovu logiku.

Iz bošnjačkoga etnopolitičkog ambijenta deklarativno se emitiraju najsnažniji zahtjevi za promjenama, uglavnom u pravcu jačanja centralnih državnih instanci. No, kada se analizira taj dio političke scene u BiH, i kada se uzmu u obzir konkretni postupci i učinci pojedinih njezinih aktera, ta deklarativno izražena volja za promjenama pokazuje se kao puka himera. Reisu-l-ulema Mustafa Cerić, koji već ni ne krije ambicije i riješenost da artikulira bošnjačko-muslimansku političku i nacionalnu strategiju, ali i da propisuje kakva bi trebala da izgleda Bosna i Hercegovina, svojim istupima punim izazovnih aluzija i neprikrivenih nacionalnih aspiracija djeluje na ostale dvije etničke zajednice tako da se sve više zatvaraju u sebe, sa sve većim zazorom i nepovjerenjem. Više je nego jasno da je takvo djelovanje praktično i faktično usmjereno protiv bilo kakvih promjena ka očuvanju statusa quo, te unutar njega ka što potpunijem učvršćivanju vlastite moći na onolikom prostoru i među onolikim dijelom naroda koliko je realno moguće. Važni elementi te strategije su Dnevni avaz sa svojim vlasnikom, grupacija moćnih menadžera i biznismena, politička "frakcija" SDA oko Bakira Izetbegovića...

Sulejman Tihić jest nominalno na čelu SDA, najvažnije i najveće bošnjačke stranke, i jest bio protagonist politike dogovora koja je težila promjenama, ali su ga nakon propasti Pruda i silne demonizacije s različitih strana "prekrili snjegovi, ružmarin i šaš". Veliko je pitanje s kakvom će snagom on i njegova stranka dočekati izbornu godinu, ali je već sad vidljivo da Tihić odustaje od politike dogovora i kompromisa, te da će i on u izbornoj godini najvjerojatnije pribjeći nacionalnom diskursu kao jedinom sredstvu koje ga može spasiti od potpunoga gubitka. Iako ga - i to odslikava svu paradoksalnost njegove situacije - ni taj diskurs neće spasiti, jer su drugi mnogo jači i uvjerljiviji od njega u pjevanju tih pjesama...

Haris Silajdžić i njegov politički kapacitet? Primjetno je kako se Silajdžić već mjesecima gotovo povukao iz javnosti i iz svoga nekadašnjeg svakodnevnog obračunavanja s Dodikom, što je otprilike koincidiralo sa žestokim kritikama iz Washingtona na račun obojice jednako. Nitko od Harisa Silajdžića među bošnjačkim političarima nije (bio) glasniji zagovornik cjelovite Bosne i Hercegovine, što samo po sebi, kao politički program i akcija, podrazumijeva najveće i najkorjenitije promjene današnjega dejtonskog uređenja. Međutim, Silajdžićeva pozicija na bošnjačkoj političkoj sceni danas je paradoksalnija od Tihićeve, pogotovo u perspektivi nailazeće izborne godine. Njegov odnos s reisom Cerićem i Dnevnim avazom to najplastičnije ilustrira. S prvim je taj odnos hladan (valja se samo sjetiti Silajdžićeva javno izraženog neslaganja s izgradnjom nove zgrade Rijaseta, što je u drugim slučajevima sasvim dovoljan razlog da se zaradi ništa manje nego etiketa islamofoba), a drugi ga ne prestaje iz broja u broj cipelariti kao najljućega din-dušmanina. Kada se zna da je oko Cerića i Avaza neformalno ali efikasno ustrojen cijeli "klaster" bošnjačkih interesnih, političkih i intelektualnih krugova, pitanje je odakle Silajdžić u tako promijenjenim odnosima uopće može vući podršku? Tim više što on praktično i nema stranku nego je sam svoja stranka, te što su njegovi potencijalni glasači jedno veoma fluidno i politički nedefinirano "tijelo" - vrlo lako ih je odvući i prema SDP-u i prema drugim, manjim strankama. Kada se još ima na umu Silajdžićeva tvrdokornost i potpuna nespremnost na kompromis, te krajnja odbojnost iz srpskih i hrvatskih političkih krugova spram ideje "cjelovite Bosne i Hercegovine" kako ju on zastupa, neosjetljiv na etničku pluralnost ove zemlje, jasno je da je i od Silajdžića iluzorno očekivati ozbiljniji doprinos promjenama.

O hrvatskom etnopolitičkom faktoru u ovom kontekstu gotovo da je suvišno i govoriti. Jest da bi teoretski - baš kao najslabiji a neizbježan - on mogao biti važan, čak i odlučujući u određenoj fazi eventualnih dogovora o promjenama. No, takvu ulogu on bi mogao imati samo kad bi posjedovao unutarnju političku solidnost, kvalitetu i domišljene ideje, te kad bi po crti te logike izbacio na scenu odgovarajućeg lidera, ovlaštenog pregovarača. Ništa od svega toga - samo otužna provincijalnost, ogavna korumpiranost, cinična bezidejnost.

Napokon - opozicija? U političkom životu Bosne i Hercegovine (barem u Federaciji i na državnom nivou) opozicija gotovo da je postala sinonim za SDP i Zlatka Lagumdžiju, i to je tragično. Tragično zato, što Lagumdžijin SDP svoj opozicijski položaj koristi kao dobro situirano i doživotno osigurano "radno mjesto". Pošto bi s bilo kakvom ozbiljnijom promjenom političkoga sistema taj položaj više nego sigurno bio uzdrman i ugrožen, SDP i njegov vječni predsjednik, baš kao i svi drugi "mrski etnonacionalisti" iz aktualne parlamentarne strukture, pro forma govore o promjenama a boga mole da do njih ne dođe, i sve rade da tako bude.

Kao u nekom naopakom, pogrebnom karnevalu: zloslutna povorka zamaskiranih igrača, koji su već i sami zaboravili kako izgleda vlastito im lice. Tako otprilike izgleda skica stanja političkih duhova u Bosni i Hercegovini, godinu dana uoči općih izbora (što u našim prilikama znači da već sutra počinje nenormalni politički život u uvjetima predizborne kampanje), te samo koji mjesec do kraja kalendarske godine - roka o kojemu bi, po sugestijama i navaljivanjima međunarodne zajednice, trebalo donijeti kakve-takve ustavne promjene. Zaključi sam, dragi čitaoče, što će od svega toga biti.

ISPRIKA

U Danima od 7. kolovoza 2009. u tekstu Rat zauvijek? zamijenio sam imena ratnih reportera HRT-a: umjesto Ante Ivankovića spomenut je Smiljko Šagolj. Premda je do zamjene, evidentno, došlo po sličnosti, to me ne oslobađa obaveze na ispriku, koju, evo, činim.