Nije kaka Bogzna dogodovstina, al more proc.
Vesna Pusic




Intervju Dana: Vesna Pusić



HDZ iskorištava bh. Hrvate

Usred kampanje za predsjedničke izbore u Hrvatskoj, čiji će se prvi krug održati 27. prosinca, i dosad neviđene gužve koju su prouzročili multiplicirani kandidati dviju najjačih stranaka, HDZ-a i SDP-a, njihovi službeni predstavnici i odmetnuti individualci, izdvaja se po rejtingu kandidatkinja Hrvatske narodne stranke Vesna Pusić, koju bismo u nekim vedrijim projekcijama, gdje se ne računa pretežno stranački kontekst, mogli prepoznati kao pritajenu favoritkinju. Poznata nam oduvijek kao izravna i konkretna političarka sa zavidno artikuliranom vizijom što uz raritetnu lakoću prelazi preko vlastitog plota, no da pritom u susjedstvu ne radi štetu, Vesna Pusić je za Dane uoči izbora progovorila o aktualnoj situaciji u Hrvatskoj, njezinom odnosu prema regiji, posebno prema Bosni i Hercegovini, kao i o realnom zalogu nade u bolje sutra, a koju smo ovdje svi već nekako ispustili iz vida



Vesna Pusić: "Pitanje Bosne i Hercegovine mora biti regionalno postavljen projekt"
DANI: Predizborna anketna istraživanja uoči predsjedničkih izbora pokazuju trend koji Vam u posljednje vrijeme gotovo stalno ide u prilog, a dosad se pokazalo da se tome može vjerovati...

PUSIĆ: Istina, u takvim je stvarima najvažnije obratiti pažnju na trend: imam različite rezultate u različitim istraživanjima, no unutar svake od tih agencija podrška mi raste. To je jako dobro ako se rast zadrži u idućih mjesec dana, što je u ovakvoj vrsti političke kampanje izuzetno dug period. Mislim da je jedan od razloga trendu činjenica da sam i sama zaista duboko uvjerena da bih funkciju predsjednice države dobro izvršavala i da bi zemlja od toga mogla imati koristi. Nije svaki čovjek za svako vrijeme i za svaki posao, pa to vrijedi i za mene. Ali, s obzirom na prekretnicu na kojoj se Hrvatska nalazi, i s obzirom na tip te prekretnice, sigurna sam da bih znala obaviti taj posao - sad je nužno osigurati za Hrvatsku jednu specifičnu ulogu u regiji i također u Europskoj uniji, a nijedna od njih nam se ne daje automatski, baš kao što nam je potrebno promijeniti i dominantnu kulturu korupcije...

DANI: Možete li malo razjasniti te tri zadaće, redom? Što po Vama znači "specifična uloga Hrvatske u regiji"? Nadalje, kakvim vidite njezino mjesto u EU?

PUSIĆ: Moramo promijeniti paradigmu znanu kao "predvodništvo" i "utjecaj" u regiji. To više ne može značiti dominaciju nad ostalima, jednako u slučaju Hrvatske ili bilo koga drugog, nego se utjecaj može temeljiti jedino na tome da drugi sami povjeruju kako u suradnji s tobom mogu imati koristi, kako je s tobom poželjno surađivati. A europeizacija regije nama je svima šansa tipa "sad ili nikad", jer smo već par puta sličnu šansu propustili. A nećemo ju imati beskonačno mnogo puta... To je ujedno projekt koji svima ide u korist, dok je Hrvatska u tome, igrom slučaja, i usprkos svim poteškoćama, najdalje došla. U tome imam puno iskustva, pa se i usuđujem s puno samopouzdanja kazati da je to posao u kojem bi se snašla bolje od ostalih kandidata. Ja razumijem što to znači, znam kako se to radi i bazično sam ponosna što dolazim upravo iz ove regije - nije mi žao što se nisam rodila u npr. Skandinaviji, dakle.

DANI: Bivši hrvatski premijer Ivo Sanader igrao je također na tu kartu, ali nije uspio...

PUSIĆ: Sanader je ipak uspio u nečemu prije toga, u jednom unutarnjem poslu: u tome što je vjerovao da treba preokrenuti HDZ i stvoriti od njega europsku stranku. To je valjda bila jedina točka u kojoj je bio siguran; po mome mišljenju, jedino je u tome i uspio. Jer, ne možeš imati stranku koja na izborima dobiva 25 ili 30 posto, a koja bi bila antieuropska. To je bezizlazna situacija, ništa ti tada ne znači pobjeda na izborima, ništa ne znači snažno predvodništvo ako je trend nazadnjački. Njemu treba priznati da je tu doslovce preveslao vlastitu stranku, prema njezinom ranijem dominantnom trendu.

DANI: To je svakako bila jako značajna činjenica, no što je poduzeo zatim, kako je to iskoristio kroz narednih pet i pol godina?

PUSIĆ: Nikako, nažalost. On nije ništa znao o regiji, niti je imao neki odnos prema njoj. Nije znao uopće što bi mu bio sljedeći korak. Sve se potom svelo na pokušaj nagovaranja i lobiranja ljudi iz raznih europskih pučkih stranaka, za koje je on procijenio, jer su prema njemu bili ljubazni, da su njegovi prijatelji i da će mu pomoći u nastojanju da uvede Hrvatsku u EU. Sve se to pokazalo pogrešnom procjenom, kao što znamo.

DANI: Dobro, ali premijerska i predsjednička domena su umnogome različite... Aktualni predsjednik RH Stipe Mesić, međutim, također je na izborima za svoj prvi mandat 2000. godine pobijedio iz drugog plana. Pretpostavljam da Vas bodri pomisao kako je on bio kandidat upravo Vaše stranke, pa je neke vrste presedan već postavljen, i Vama je danas utoliko lakše?

PUSIĆ: Da, to je obećavajuća činjenica i pozicija... Govoreći, pak, o ovlastima predsjednika Hrvatske, koje će po Ustavu ostati i za sljedeći mandat, on će još uvijek imati dominantni utjecaj na međunarodnu sliku zemlje. Kad ljudi vani pomisle na Hrvatsku, to će biti prva politička slika o njoj koja im može pasti na pamet. Slika, ujedno, koju oni imaju i koju mi njima možemo ponuditi, to je međusobno povezano. Jer se i na vas reflektira to kako vas drugi vide i što prema vama projiciraju. To se odnosi na mogućnost regionalnog utjecaja, na pitanje prepoznajete li regiju kao zajednički funkcionirajući prostor i prepoznajete li odgovornost vezanu uz to, veću negoli prepoznajete u odnosu na sebe samog. Mi tako možemo imati minorni utjecaj, kao i neke druge malene zemlje koje su se pridružile EU, ili možemo ponijeti utjecaj nalik onome jedne Finske, koja je također malena i bila je siromašna, ali je znala ponijeti mogućnosti vlastitoga regionalnog konteksta. Predsjednik države je u svakom slučaju ona osoba i funkcija koja na to može imati veliki utjecaj. Sjetimo se imidža Češke po Václavu Havelu, on je bio Obama svog vremena i prostora, glavni faktor popularnosti svoje zemlje u tom trenutku - Češka je tad bila hit, daleko iznad svih ostalih s kojima je ušla u EU. Ubrzo su ga satrli, no uloga Havela je neporeciva, mada se nitko ne sjeća npr. njegovih stavova o tržištu ili ne znam čemu drugom, ali pamtimo kako su se zbog njega Česi osjećali dobro sa samima sobom... To oslobađa veliku poduzetničku energiju; ne mislim uopće samo na ekonomsko poduzetništvo, nego i kulturno, medijsko, društveno i svako drugo. Mislim na razvoj pluralnosti sadržaja u svakoj djelatnosti.

DANI: Hrvatska je izgubila neku osjetniju mjeru samopouzdanja kojeg je ipak bila stekla početkom ovog desetljeća?

PUSIĆ: To je golema šteta. Dno krize je uvijek osjećaj bespomoćnosti, osjećaj da nismo u stanju ništa učiniti, pa zatim da nas drugi ne vole, pa su svi protiv nas... To nikad nema toliko veze s realnošću, koliko s tim što nemaš više vlastite snage da okupiš svoje kvalitete i trgneš se naprijed. Da povjeruješ kako možeš sam sebi pomoći, pa će ti pomoći i drugi. Ako povratiš samopouzdanje, izgledat će kako se sve kreće u tom smjeru, kako ti drugi idu ususret i daju ti ruku. Prednost toga je da se na tome ustvari može početi raditi odmah, a rezultati se mogu vidjeti već kroz pola godine takvog rada.

DANI: Zadržimo se još na regionalnom kontekstu: kako procjenjujete današnje odnose Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom?

PUSIĆ: Hrvatska već godinama nema nikakvu vanjsku politiku prema Bosni i Hercegovini. Stanje nije nerazumljivo s obzirom na katastrofalnu politiku devedesetih; što god netko tvrdio, to je kolektivna trauma. Opekli smo se na toj lošoj politici, a oni koji su je vodili nikad nisu preuzeli odgovornost, nego su ju razmazali po čitavoj Hrvatskoj. Da bi se rasteretili od njezinih posljedica, prebacili su odgovornost na cjelokupno hrvatsko građanstvo. Nismo se uspjeli obraniti od toga, bez obzira što je barem pola ove zemlje, ili čak i više, ustvari bilo vehementno protiv takve politike. No, svi smo ostali time označeni, i to je najgori efekt loše politike: ona ima sličan utjecaj kao ekološki zagađivači. Možeš zatvoriti tvornicu ili smijeniti upravu, ali zagađenost može trajati još godinama.

DANI: Niti koalicija na vlasti od 2000. do 2003. godine, u kojoj je sudjelovao i vaš HNS, nije se znala suočiti s tim. Vi ste se osobno u jednom trenu usprotivili koalicijskoj politici bježanja od te odgovornosti, no ostali ste u drastičnoj manjini. Godinama se činilo da se Bosnom i Hercegovinom u Hrvatskoj aktivno bavi još samo jedan Zdravko Tomac...

PUSIĆ: To je prilično karikirana teza, ali je, nažalost, suštinski točna. Nismo se znali kao koalicija nositi s tim, prihvatili smo praksu onog razmazivanja odgovornosti. To nam je ostalo zatim kao podloga nepromišljanja politike prema BiH, uz ono što bi rekli Dalmatinci - pusti me stat... Nemoj me ništa pitati, dakle. Bez obzira što čitavo vrijeme imamo strašno intenzivnu komunikaciju i interakciju s BiH, kroz glasanje bosanskohercegovačkih Hrvata na izborima u Hrvatskoj, kroz poroznost granice, kroz bijeg svakog kriminalca u oba smjera; sad nam već, evo, bježe i najobičniji računovođe, uhvaćeni s prstima u pekmezu, a da ne govorimo o ratnim zločincima. Ili "nepravomoćno osuđenim ratnim zločincima"... Kao društvo, znači, imamo izuzetno razvijene odnose s BiH, ali nemamo politiku. Pa, ja sam jedna od svega nekoliko osoba koje se ozbiljno bave vanjskom politikom, a uopće vam ne znam reći niti par rečenica o hrvatskoj politici prema BiH.

DANI: A možete li reći što bi trebalo poduzeti u tom smislu?

PUSIĆ: Mislim da pitanje Bosne i Hercegovine mora biti regionalno postavljen projekt. Svaka čast Europi i Americi koje su se u tome više ili manje uspješno angažirale, ali one to niti s najpametnijim idejama ne bi mogle riješiti bez suradnje Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, dok o tome ne počnemo misliti kao o regionalnoj zadaći, dok ne prepoznamo zajednički interes u tome. Moramo prihvatiti da BiH mora postojati tu gdje postoji, u vanjskim granicama koje postoje, bez obzira na naše osobne vrijednosti i uvjerenja, pa i stavove prije 10 ili 15 godina. Ništa se neće pomaknuti dok ne pokažemo spremnost da mijenjamo stanje koje je nastalo zahvaljujući pogrešnim politikama sviju nas, etničkom čišćenju, nepravdi, pretvaranjem Daytona iz načina okončanja rata u neprimjeren način izgradnje države... Danas je BiH jedna višestruko asimetrična tvorevina u kojoj je populacija desetkovana, u kojoj postoji jedna Republika Srpska - takva kakva jest, uspostavljena iz najnepravednijih mogućih razloga, ali koja je ipak u međuvremenu počela funkcionirati kao administrativna činjenica - dok s druge strane postoji Federacija BiH koja uopće ne funkcionira, koja je ekonomski uništena i čiji je ekonomski oporavak na jedan čudan način postao čak i imperativom RS-a, zbog posljedica koje potonja trpi u interakciji s Federacijom. Bosanskohercegovački Hrvati u toj Federaciji, koji su prvo bili iskorištavani od hrvatske politike na najgori način, prema nekim procjenama su se smanjili na oko dvije trećine do pola, od prijašnjeg broja. Objektivno, u ovakvom modelu uređenja države, oni su ugrožena populacija. Na koncu, Bošnjaci u Federaciji su se stavili u poziciju majoriziranja Hrvata, ali su zapravo Bošnjaci, osim što su najveće ratne žrtve, ona populacija koju se gura u neku vrstu neprijateljskog imidža, "nukleus islamizma u Europi", sumnjivo područje u tom smislu, na koje se treba gledati s velikim podozrenjem itd. Na neki način, dakle, u postojećem aranžmanu nikome nije dobro i nitko nema dobru perspektivu. Jedan dio ljudi odbija racionalno sagledati tu situaciju, i ja ih u emocionalnom smislu razumijem, ali od toga nema koristi, samo daljnja šteta. Zato vjerujem u zajednički projekt koji podrazumijeva zajednički interes, tako da BiH može stati na svoje noge i profunkcionirati kao država.

DANI: Što bi to konkretno značilo, na koji se način to može?

PUSIĆ: Vjerujem da bi trebalo posložiti državu uzimajući u obzir sadašnje stanje, kao i ono što bi moglo biti efikasno u budućnosti. Konkretno bi to moglo značiti podjelu zemlje na, primjerice, pet administrativnih jedinica: dominantno srpsku, koja već postoji, dominantno hrvatsku, koja još ne postoji, dominantno bošnjačku i dvije miješane. Tako bi se ispoštovalo zatečeno stanje i sačuvao bi se hrvatski korpus koji je sada ponajviše ugrožen u BiH. Zbog činjenice da oni imaju mogućnost otići u Hrvatsku, moglo bi se u protivnom dogoditi potpuno odlijevanje Hrvata iz BiH. Formiranjem njihove administrativne jedinice, međutim, omogućio bi se i njima neki politički pluralizam kojim nikad nisu realno raspolagali; uvijek je tu faktički bio samo HDZ, ili HDZ na kvadrat... Među političkom elitom Bošnjaka postoji dio onih koji to uviđaju, ali ih ostali zato proglašavaju izdajnicima nacionalnog interesa, što je prilično paralizirajuća situacija. Konačno, one dvije miješane jedinice bile bi zalog neke budućnosti, nudile bi ne samo element onoga što jesmo, nego i onoga što možemo biti. Bosna i Hercegovina mora moći ići makar prema pozitivnoj utopiji, prema tome da njezina reprezentacija bude politička, a ne isključivo etnička. Bez toga nema moderne države.

DANI: U odnosu HDZ-a iz Hrvatske prema bosanskohercegovačkim Hrvatima nedavno je zabilježen značajan pomak: iskazivanje nepovjerenja u kontekstu ustavnih promjena glasačkog modela za referendum o ulasku Hrvatske u EU. Što mislite o tome?

PUSIĆ: HDZ je oduvijek eksploatirao bosanskohercegovačke Hrvate, i sve je funkcioniralo dok nije došlo do prepoznavanja opasnosti po nešto što oni vide kao svoj cilj, otkako su u novom ruhu, proeuropskom. Dosad su im oni bili rezervno biračko tijelo, za dva-tri zastupnika koji mogu biti značajna razlika u Hrvatskoj. I umjesto da naprave nešto poput pravednog čišćenja biračkih popisa ili mijenjanja Izbornog zakona, oni su se sjetili prijedloga da se za referendum oko ulaska Hrvatske u EU broje samo glasovi onih koji će glasati u Hrvatskoj. Kad sam prvi put to vidjela, pomislila sam da ne razumijem dobro o čemu se radi. Ali, naravno, to je zapravo posve dosljedno njihovoj politici prema Hrvatima u BiH: uzmi kad ti koristi, odbaci kad ti smeta! Nemate nijednu povijesnu situaciju kad se oni nisu tako ponašali, no s ovim je to postalo najjasnije dosad. Takvu politiku ne smijemo podržavati, naročito u duhu politike utjecaja kroz suradnju koju sam spomenula. Uostalom, najveći borci za pravo glasa ljudi koji ne žive u Hrvatskoj nisu se sjetili kandidirati nijedan projekt prekogranične suradnje između Hrvatske i BiH, za fondove EU! Imamo 149 milijuna eura iz tih izvora, koji su potencijalno naši, ako prijavimo kvalitetne projekte, pogotovo sa zemljama koje još nisu kandidati, ali su naši susjedi. Hrvati iz Hercegovine i Posavine, kao pogranična populacija, mogli bi biti idealna ciljana skupina za usmjeravanje tih projekata, ali o tome nitko ne vodi računa... Infrastruktura, turistička ponuda, energetika, zaštita okoliša, razvoj sela - sve same udarne teme Europske unije, a nitko da posegne za tim novcem! Zašto se ne treniraju tamošnji mladi ljudi da sami pišu i apliciraju za te projekte? E, to bi bio interes Hrvata u BiH i same BiH, jer se ne može pomoći ni njima ako se ne pomogne samoj BiH.

DANI: Hrvatska premijeraka Jadranka Kosor prije nekoliko dana je bila u Sarajevu, što je načelno svakako pohvalan potez za sam početak mandata. Kako uopće procjenjujete taj njezin početak?

PUSIĆ: Ima jedna, meni draga knjiga Timothy Garton Asha, zove se Upotreba nepovoljnih okolnosti. Jadranka Kosor je napravila upravo to; došla je u nemogućem trenutku, kad se dogodilo nešto posve nevjerojatno, kad je premijer Hrvatske doslovno pobjegao, bez objašnjenja, samo je rekao da odlazi, i nestao.

DANI: Digresija: zašto je otišao? Jer, i dalje se koješta nagađa...

PUSIĆ: Vjerujte mi da nemam pojma, uopće ne mogu pretpostaviti što bi mogao biti pravi razlog, od svega toga što se spominje. Uglavnom, očekivanja prema njoj su bila ili nikakva ili krajnje negativna. Javni diskurs je bio na granici vrenja, a njezina prva reakcija je bila spuštanje lopte. Bez velike teatralnosti i oholosti podnijela je svakakve komentare i podsmijeh, osluškivala je što ljudi govore, promijenila je retoriku i uhvatila se nekoliko stvari za koje je procijenila da se s njima može nositi u ovom trenu. Ja ne mislim da je ona pokrenula borbu protiv korupcije, ali je prestala sprječavati istu. A tu je bio tako visoki pritisak da je uskipjelo iz lonca čim se ona tako postavila. Zbog toga joj odajem priznanje, kao i na otpornosti prema batinama koju posebno cijenim, ali se približavamo kraju svega onoga što je i njoj došlo samo po sebi, te dolazi ono što treba aktivno kreirati u vođenju zemlje, prvenstveno proračun za iduću godinu.

DANI: Među Vašim konkurentima na izborima za predsjednika izdvaja se dvojac iz SDP-a, glavnog HNS-ovog partnera otkako postoje te stranke. Njihov kandidat Ivo Josipović zasad je najjači u anketama, dok je Milan Bandić, drugi najjači, zbog svoje odluke o kandidaturi izbačen iz SDP-a. To je označilo i trenutak najveće krize te stranke, neki kažu čak i - kolapsa?

PUSIĆ: U SDP-u se pokazalo i opredmetilo ono što je već dugo jasno, da je Milan Bandić neka vrsta anomalije u toj stranci. Njegov pristup je pristup individualnog gazde, s nekim populističkim sposobnostima koje su mu puno donijele u politici i koje ne treba podcijeniti. I HDZ je u sličnoj situaciji katarze, sa svojih nekoliko kandidata, ovisno kako brojite. Nijedan od njih nije uspio dobiti potpunu podršku svoje stranke, a to je inače prva pobjeda koju bi predsjednički kandidat morao izvojevati. S druge strane, SDP ima najveći rejting u ovom trenu u Hrvatskoj, jer ljudi traže neku alternativu, a HDZ-u bi čak bilo korisno da se malo odmori i rekonstituira u opoziciji, jer nije dobro za vladajuću stranku da bude tako razjedinjena. Zato je ovo ogromna šansa za čitavu zemlju, gdje se moraju smjenjivati ekipe na vlasti, sve drugo je politički suicidalno. Predsjednički izbori su to potencirali, no to se može iskoristiti, dakle, kao dobra prilika. To vrijedi i za SDP, kojega smo godinama kritizirali zbog Milana Bandića.

DANI: Da, ali on je time ujedno istaknuo i samog Zorana Milanovića kao neku vrstu unutarstranačke anomalije: predsjednik SDP-a ima sve manju podršku vlastitog stranačkog vrha...

PUSIĆ: Ne znam je li to tako, tek će se vidjeti pravo stanje. Odnosi SDP-a i HNS-a, s druge strane, nikad nisu bili ovako dobri. Problem je rekonstituiranje samog SDP-a, slažem se, ali samog Bandića malo tko percipira kao SDP-ovca, već i prije odlaska iz stranke, gdje je funkcionirao kao potencijalna tempirana bomba. Koliko god on svojim odlaskom unio nemira u samu stranku, oni na tome još uvijek mogu profitirati. Ali, ja ne mogu procijeniti koliko će oni to doista biti u stanju.

DANI: A što mislite o Ivi Josipoviću?

PUSIĆ: Podrška njemu u velikoj mjeri je ipak tek refleks podrške SDP-u. U jednom dijelu ljudi vjeruju da je on realni kandidat, kao najmanje zlo - to je uvijek bio bitan vid stava birača prema SDP-u. No, ostaje pitanje je li to za Hrvatsku danas dovoljno, ili je potreban snažniji iskorak. Josipović je tako možda jedan od načina da se spasimo od velike štete, ali ja držim da nam on taj nužni iskorak baš i ne bi predstavljao.

Istraga i protiv Lagumdžije, Ivaniševića i Behmena, osumnjičeni Hasibović u bjekstvu

Odjel Tužilaštva Bosne i Hercegovine za organizirani kriminal nastavlja s opsežnom istragom koju je započela Federalna policija nakon prijave sarajevskog privrednika Nihada Imamovića da su mu čelnici Socijademokratske partije Bosne i Hercegovine tražili prvo 3,5, a onda 2,2 miliona maraka za usvajanje Regulacionog plana kvadranta Alipašin most VII, neophodnog za realizaciju investicije od 350 miliona maraka. Nakon što je Federalna policija skupila dovoljno dokaza ustupila ih je, zajedno s krivičnom prijavom protiv Damira Hadžića, načelnika sarajevske Općine Novi Grad (koji je i šef Izbornog štaba SDP-a BiH i jedan od najbližih prijatelja lidera stranke Zlatka Lagumdžije), te vlasnika Građevinskog preduzeća Butmir Huseina Hasibovića, koji je bio posrednik u iznuđivanju novca (a koji je, zajedno s Lagumdžijom, jedan od skrbnika milionske zaostavštine Adila Zulfikarpašića). Prema pouzdanim izvorima Dana, već nakon uvida tek jednog dijela dokaza - tajno snimljenih razgovora načelnika Novog Grada - podizanje optužnice protiv Damira Hadžića nije ni najmanje sporno. No, analiza do sada pregledanih dokaza natjerala je Tužilaštvo BiH da otvori istragu i protiv predsjednika SDP-a BiH Lagumdžije, predsjednika Gradskog vijeća Sarajeva Marina Ivaniševića, te gradonačelnika Sarajeva Alije Behmena. U međuvremenu, Tužilaštvo se susrelo s neočekivanim problemom: osumnjičeni Hasibović je u bjekstvu, prema nepotvrđenim informacijama nalazi se u Francuskoj i narednih dana može se očekivati raspisivanje potjernice za njim. (S. Pećanin)

Sad ce i Lagumdzija naprasno otputovat

Nada i ništa: Štetni efekti od marginaliziranja i diskreditiranja SDA



Drž'te izdajnika!

Ivan Lovrenovic

Vrh Islamske zajednice ne bira riječi osude i javne denuncijacije Tihića i SDA, kao stranke koja je, biva, izdala svoj nacionalni profil, nacionalne interese Bošnjaka i borbu za vjerske slobode muslimana. SDA odgovara argumentima demokratskoga moderniteta: Islamska zajednica ne treba da se bavi političkim arbitriranjem niti da se politički i stranački svrstava, jer za to nema ni legalitet ni legitimitet



Odavno već nije nikakva novost da Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, tačnije njegov prvak reisu-l-ulema Cerić, prijekim okom gleda na SDA koju predvodi i kakvu pokušava modelirati Sulejman Tihić. Porijeklo tog nezadovoljstva seže vjerojatno još u onaj čas kada je Alija Izetbegović ličnom "investiturom" odabrao Tihića za svoga nasljednika, ali postalo je potpuno bjelodano 2006. godine kada je Cerić, u dramatičnim mjesecima rušenja "aprilskoga paketa" ustavnih promjena i nadolaska oktobarskih izbora, na otvorenoj sceni podržao Harisa Silajdžića nasuprot Tihiću. Familijarno-kolektivistički reisov ton i zov ("Harise, ti nam napiši ustav!") i ukupno njegovo javno navijanje za Silajdžića ovome je, uz žestoki sukob s Dodikom obostrano praćen jakim nacionalističkim konotacijama, presudno pomoglo da na izborima za bošnjačkoga člana Predsjedništva BiH porazi Sulejmana Tihića. Opisujući tada na ovome mjestu proces naoko paradoksalne zamjene uloga među strankama (u cijelome bosanskohercegovačkom političkom spektru), naveo sam i ovo: Silajdžić i Stranka za Bosnu i Hercegovinu u tome su jedan od indikativnih primjera i "simptoma": na naše oči se događa gotovo spektakularan "transfer" nacionalističke potencije - sa Stranke demokratske akcije i njezinoga prvog čovjeka, na Stranku za Bosnu i Hercegovinu i njezinoga prvaka. Težeći da se pomakne s desna ka centru, da se demokratizira, te da se otvori za pripadnike drugih nacija, što je poduhvat vrijedan poštovanja, SDA, odnosno njezin predsjednik Tihić, gubi političku moć koju je imala kao ekskluzivna nacionalna stranka-pokret; deklarirajući se, pak, kao zagovornik "demokratske", "građanske države" i "jedinstvene Bosne i Hercegovine", Silajdžić sa svojom strankom, uz štedru podršku dviju moćnih nacionalnih adresa - Dnevnoga avaza i reisa Cerića, nezadrživo popunjava prostor bošnjačke etnopolitike, samo pokriven velom građanske i demokratske fraze.

Što se u međuvremenu od tri godine promijenilo? Silajdžić svoju politiku promijenio nije, ali su i Avaz, odnosno Fahrudin Radončić, i reis Cerić našli jakih razloga da ga se ne samo odreknu (Cerić), nego i metodički iz dana u dan sotoniziraju (Avaz). To može značiti samo da svojevremena podrška i nije počivala na zalaganju za zajedničke političke ciljeve, koliko na pokušaju osiguravanja nekih nejavnih interesa, u čemu je Silajdžić, rukovođen svojim motivima, odbio sudjelovati imajući posve drukčiji koncept. Tu razliku na svoj način učinio je Silajdžić vidljivom i preko javnoga odbijanja podrške izgradnji nove zgrade Rijaseta, za što je bila potrebna dobra doza građanske hrabrosti i političkog hazardiranja, jer su Cerić i Radončić pitanje podrške toj gradnji učinili predmetom bošnjačkog i muslimanskog plebiscita. Žestina kojom Avaz danas Silajdžića uništava svjedoči o golemim razmjerima interesa koji su bili (i ostali?) u igri, o čemu se dovoljno pisalo kroz proteklu godinu dana. A promijenilo se i to što se pojavio Fahrudin Radončić kao osnivač i lider nove bošnjačke stranke, koju reis Cerić svesrdno i otvoreno podržava.

U vezi sa Silajdžićem svakako valja primijetiti kako se, nakon povlačenja iz ringa s Dodikom pod snažnim pritiskom kritike iz međunarodnih krugova, posvetio pokušajima uspostavljanja privrednih veza i aranžmana Bosne i Hercegovine sa zemljama kojima on, zbog svoga formativnog backgrounda i minuloga rada, ima lakši pristup od drugih (Libija, Turska, Malezija...). To jest za pohvalu, premda nije naodmet malo opreza, jer smo se u proteklom razdoblju opekli na mnogim najavljenim a nikad ostvarenim planovima i aranžmanima... Ali, kako razumjeti blamažu koju je priuštio sebi i svojoj zemlji, svima nama, vodeći nedavno na zasjedanje Globalnoga poslovnog foruma posvećenog Bosni i Hercegovini u Maleziji, između ostalih u probranoj ekipi, naućnika Semira Osmanagića da prosvjetljuje Malezijce bajanjem o "potpuno novom re-definiranju evropske i svjetske historije iz Bosne i Hercegovine"! Ne znam kako se pri tome pseudonaučnom eskamotiranju osjećao rektor Sarajevskoga univerziteta Čaklovica, koji bi barem po funkciji trebao da zastupa i štiti znanstveni integritet svoje ustanove i svoje zemlje. A i Silajdžić bi, ako već ne kao dio kolektivnoga šefa države, a ono barem kao nosilac akademskoga zvanja (i to baš iz historijskih nauka), morao biti svjestan štete i sramote koju nam nanose takvi megalomanski a provincijalni samozvanci. Tko išta sustavno zna o historiji i kulturi ove zemlje, te o historiji uopće, morao bi znati da s ovakvim "propagatorima" Bosne i Hercegovine u civiliziranom i ozbiljnom svijetu možemo stići samo u - komično-satirične rubrike.

Što se tiče SDA i Tihića, Islamska zajednica u liku reisa Cerića samo je nastavila i intenzivirala negativni odnos. U danima nakon Butmira i Avazove kampanje u vezi s OHR-ovim "shemama" to je preraslo u otvoreni i bespoštedni sukob, u kojemu vrh Islamske zajednice ne bira riječi osude i javne denuncijacije Tihića i SDA, kao stranke koja je, biva, izdala svoj nacionalni profil, nacionalne interese Bošnjaka i borbu za vjerske slobode muslimana. SDA odgovara argumentima demokratskoga moderniteta: Islamska zajednica ne treba da se bavi političkim arbitriranjem niti da se politički i stranački svrstava, jer za to nema ni legalitet ni legitimitet.

Ovaj sukob u sebi nosi mnogo veći politički i općedruštveni naboj nego što ga javnost prepoznaje, prezasićena i prenadražena općom krizom, Dodikovim planskim dovođenjem u pitanje Bosne i Hercegovine, te besprimjernom (programiranom!) jalovošću i bezočnošću političara. Ako se demonizacija i diskreditacija Stranke demokratske akcije i njezinoga lidera od strane Islamske zajednice nastavi ovom žestinom i ovakvim sredstvima, osobito u izbornoj godini, uz sada već sasvim izglednu pretpostavku otvorenoga podržavanja nove Radončićeve stranke, lako je moguće dvoje: da SDA definitivno izgubi primat među Bošnjacima, te da SDA bude zaustavljena na putu daljega profiliranja u centrističku stranku evropskoga narodnjačkog tipa, etnički otvorenu, oslobođenu od prejakoga utjecaja vjerskih struktura na politiku stranke.

Štetni efekti od marginaliziranja i diskreditiranja SDA pokazivat će se i sagledavati dugoročno, a odnosit će se sasvim jednako na politički život bošnjačkoga naroda kao i na Bosnu i Hercegovinu u cjelini, taman onako i onoliko kolika je specifična važnost i nezamjenljivost Bošnjaka u konstituciji ove zemlje, i obratno, onako kako je ona za njih sudbinski nezamjenljiva. A ova stranka - uza sve što se mora znati i pamtiti o lošoj i mučnoj historijskoj prtljazi koju nosi, kao i o njezinim aktualnim slabostima i kojekakvim "aferimima" - nastala je na najširoj narodnoj bazi, najfamilijarnije je ukorijenjena u politički sentiment bošnjačkoga svijeta, i zapravo jedina od svih drugih ima potencijalnu priliku da se transformira u političku partiju koja bi odgovarala sutrašnjim potrebama i Bošnjaka i cijele Bosne i Hercegovine, te koja bi mogla bitno utjecati na omekšavanje i relaksiranje rigidnoga etnonacionalističkog političkog okvira u zemlji. Sve ostale su u tom pogledu nepopravljivo hendikepirane. Stranka za BiH i nije prava stranka, ona "pada" ili "prolazi" u izravnoj ovisnosti o ličnom angažmanu i nastupu svoga lidera, i nikada, kao ni on sam, nije imala (nije htjela imati?) prepoznatljiv politički profil niti izgrađen politički program. Nova Radončićeva partija, po onome što se dosad moglo čuti od osnivača, bit će nekakav desno-populistički mutant, politički neartikuliran, zasnovan na silnim nerealnim obećanjima, te na svoj način također izravno ovisna o ličnosti osnivača i podređena njegovim interesima, poslovima i probitcima. Jedino još o SDP-u bi trebalo govoriti u ovome nabrajanju, jer on na svoj način također jest i bošnjačka stranka - ne samo po pretežnosti članstva, što nije najvažnije za politički profil stranke, nego više po ponašanju njezinoga vodstva kada mu je oportuno da figurira u etnički definiranim okolnostima i situacijama. No, izostavit ćemo ga ovom prilikom, jer je o SDP-ovom prokockavanju mogućnosti da djeluje kao istinska transetnička i građanska alternativa i opozicija već manje-više sve rečeno.

Tek kad se sve ovo ima u vidu, moguće je sagledati svu političku destruktivnost kampanje koju protiv Stranke demokratske akcije i njezinoga lidera Tihića predvode reis Cerić i Islamska zajednica; ta kampanja, naime, neće među Bošnjacima stimulirati zdravu političku pluralizaciju, nego, naprotiv, dalju fragmentaciju i produbljivanje ionako teške psihopolitičke konfuzije.





[Edited by Abulafija on 20-11-2009 at 20:25 GMT]

BHDANI
Pecanin


O odnosu prema BiH je riječ



Portugalski specijalac Charles English

Iz odnosa portugalskih domaćina i američkog ambasadora prema Bosni i Hercegovini i njenoj reprezentaciji, odnosno prema njenim građanima, otkrio sam u čemu je draž fudbala. Radi se o pojavi jedinstvenoj u današnjem svijetu, po kojoj arogancija moćnih, oholih i bogatih ne mora uvijek biti garancija za trijumf nad prezrenim, diskriminiranim i siromašnim. Po ovome se s fudbalom može porediti valjda još jedino seks, s tom razlikom da u nogometu veličina nije bitna




Bio sam na utakmici u Portugalu i otkrio puno činjenica o Bosni i Hercegovini u svijetu. Ispred odličnog hotela VIP Grande, u koji nas je smjestio Centrotrans, razgovaram s taksistom, jednim od rijetkih Lisabonaca s kojim je uspio pokušaj komunikacije na engleskom. Priča mi da su u istom hotelu nedavno spavali navijači engleskog Evertona, koji je igrao protiv Benfice. Demolirali su kompletan hotel, uništili u njemu sve osim zidova koji su valjda bili pretvrd zalogaj za te ostrvske Evropljane. Pitam ga da li je policija reagirala. Nije. "Znaš, to su Englezi" - objašnjava mi.

***

Prošlog ponedjeljka e-mailom dobijam informaciju iz Američke ambasade u Sarajevu da će ambasador Charles English na Fakultetu političkih nauka narednog dana održati predavanje na temu "Američka politika i budućnost Bosne i Hercegovine". Iznenađen sam da sam ponovo na spisku novinara kojima Ambasada šalje slične informacije. Otkako u nekoliko tekstova nisam izrazio ushićenost koju pokazuje Oslobođenje Englishovim stavovima o krizi u Bosni i Hercegovini, uredno ne dobijam pozive za njegove press-konferencije. Od tada se zabavljam posmatrajući neukus kojim odiše interakcija ovog diplomatskog napuhanog pauna sa servilnom bosanskom peradi. Ja i ambasador smo prvi susjedi, stan do rezidencije, i po nekoliko puta dnevno gledam kako domaća policija zaustavlja kompletan saobraćaj u ulici Skenderija kako bi se automobil Njegove Ekselencije uključio u promet, i to bez obzira da li je Ekselencija u njemu. Odlično mi je bilo prije nekoliko sedmica pred ulazom u zgradu Njemačke ambasade u Sarajevu, u koloni stranih diplomata koja je čekala na red da njemačkom ambasadoru čestita njegov nacionalni praznik. Vrijeme je bilo lijepo, ambasadori raspoloženi, u koloni čavrljanje. Odjednom, pored kolone se zaustavlja velika limuzina u pratnji golemog terenca. Nabildani momci izlijeću iz auta, za njima šerif. Svi iz kolone ga gledaju, a on, mrtav-hladan, hop - i preko reda, mimo zabezeknutih kolega, ulazi u zgradu. Da nisam negdje pročitao da je ovaj posljednji ostatak Bushove administracije u Bosni rođen u New Yorku, kladio bih se da je rođen u Texasu.

***

Iako pravila FIFA-e nalažu da cijene ulaznica za navijače gostujućih repre zentacija ne smiju biti veće od cijena za domaće navijače, ulaznice koje su Portugalci plaćali po 10 eura nama su naplaćene po 25. Na stadion smo došli autobusima, organizirano, dva i po sata prije početka utakmice. Nas nekoliko hiljada sabili su u jedan ćošak s labirintom metalnih pregrada. Ostavili su samo tri prolaza, na kraju kojih slijedi temeljno pojedinačno pretresanje, do kože, svih Bosanaca i Hercegovaca. Već sat vremena jedva dišemo, ali je veći užas spoznaja da nema šanse da pri ovakvom tempu prolaska kontrole svi stignemo na početak utakmice. Računica je bila ispravna: blizu hiljadu navijača nije moglo gledati prvo poluvrijeme.

***

S tradicionalnom bosanskom servilnošću, kao da se radi o visokom predstavniku i Boga i Alla ha, dekan Fakulteta političkih nauka Mirko Pejanović i njegov mlađi kolega Asim Mujkić prepunom amfiteatru najavljuju Njegovu Ekselenciju. English je tu da auditoriju objasni da je spisak Laktašenkovih ultimatuma, koje su on, njegov kolega Bond i Carl Bildt pretočili u Butmirski paket, pitanje života i smrti Bosne i Hercegovine.

***

Utakmica je završena. Navijali smo koli ko su nam grla i kondicija dopustili, bez ama i najmanjeg incidenta. Čak je i domaćim navijačima, koji su napuštali tribine mašući nam, odgovoreno skandiranjem Portugalu. Pokisli na suhom zbog naše dvije prečke i stative, i mi bi, kao i domaći navijači, da napustimo stadion. No, stotine oklopljenih portugalskih specijalaca naređuju nam da se ne mičemo s tribina. Nakon sat vremena, koridor policajaca usmjerava naše kretanje. Mladić koji nije razumio komandu na portugalskom, sjedi izgubljenog pogleda na betonu iza leđa specijalaca. Prvo su ga tukli dugačkim pendrecima dok nije pao, a onda ga je jedan napucao nogom u glavu. Svi zastajemo, pokušavamo da mu priđemo, ali bivamo grubo odgurnuti: cijena činjenice da smo navijači Bosne i Hercegovine, a ne Evertona.

***

Slušam i gledam Englisha i po ko zna koji put sam fasciniran njegovom drskošću da se prema navijačima Bosne i Hercegovine odnosi kao portugalski specijalci. Uvjerava nas da je jedina nada za Bosnu i Hercegovinu - to se zove Butmirski paket - da se udovolji svim zahtjevima laktaškog fašiste, da se među entitetima raskrčmi i ono malo što je ostalo od države a zove se državna svojina, da se zatvori OHR i... Bosna i Hercegovina će, kao, biti katapultirana u orbitu Evropske unije, valjda nešto poput Turske. No, vrhunac Ekselencijinog bezobrazluka bilo je citiranje nedavne izjave Carla Bildta, prema kojoj "regija neće dozvoliti da bude talac Bosne i Hercegovine". Pročitao ju je i ne trepnuvši, a i ne navodeći da se radi o citatu "brižnog švedskog brata" Biljane Plavšić. E, ovo nisam mogao prešutjeti. Nakon Ekselencijinog govora, u dijelu predviđenom za pitanja prisutnih, javio sam se za riječ:

Gospodine ambasadore, kao građanin Bosne i Hercegovine osjećam se uvrijeđenim činjenicom da ste citirali Bildtovu izjavu po kojoj regija neće dozvoliti da bude talac Bosne i Hercegovine. Trebalo bi da Vam je poznata naša bliska prošlost i činjenica da je Bosna i Hercegovina bila i žrtva i talac regije, odnosno svojih susjeda, a ne obrnuto. Uostalom, danas je 17. novembar 2009. godine i za četiri dana građani Srbije i građani Crne Gore će bez viza putovati u države Evropske unije. Treba li bolji dokaz da regija nije žrtva Bosne i Hercegovine? Poznato Vam je da Bosna i Hercegovina nije na takozvanoj "bijeloj šengenskoj listi". Znate i zbog čega, ali ste to prešutjeli, pa ću ja reći. Zato što su poslanici Parlamenta BiH iz Republike Srpke duže od 16 mjeseci blokirali usvajanje četiri zakona neophodna za ukidanje viza, iako su ti zakonski prijedlozi upućeni u parlamentarnu proceduru jednoglasnom odlukom svih članova Vijeća ministara BiH. Srpski poslanici su usvajanje ovih zakona, baš kao i više od 250 puta tokom posljednje četiri godine, spriječili zloupotrebljavajući mehanizam takozvanog "entitetskog glasanja". A u Vašem prijedlogu Butmirskog paketa ni ne dotičete se entitetskog glasanja. Zašto? Podsjećam Vas da su i Senat SAD-a i Kongres SAD-a, baš kao i Evropski parlament i Vijeće Evrope usvojili rezolucije u kojima se govori o entitetskom glasanju; da je Venecijanska komisija objavila ekspertizu Ustava BiH, te da je prije mjesec dana objavljen i Godišnji izvještaj Evropske unije o napretku BiH: u svim spomenutim rezolucijama, ekspertizi i izvještaju se postojanje entitetskog glasanja eksplicitno navodi kao ključna prepreka funkcioniranju države Bosne i Hercegovine i ključna opstrukcija euroatlantskim integracijama zemlje. Zašto manipulirate Butmirskim paketom i zašto se niste ni dotakli entitetskog glasanja? Srećom, Vaš butmirski proces i Butmirski paket će propasti, ali to nije propast Bosne i Hercegovine, već diplomatski debakl Vas, Vašeg kolege Bonda i Carla Bildta.

Nakon što sam završio svoje izlaganje, English je morao sačekati da se završi gromoglasni aplauz "objektivne sarajevske publike", koja je prethodno aplauzima tek nešto slabijeg intenziteta nagrađivala njegove potpuno suprotne stavove. A onda je "portugalski specijalac", s oholim smiješkom, uzeo riječ. Prvo se cinično zahvalio "gospodinu Pećaninu" na "prosvjetljujućem komentaru", jasno stavljajući do znanja da mu, kao ni njegovim portugalskim kolegama, ne pada na pamet da udovolji ambiciji pripadnika niže vrste za dijalogom, posebno ne onim koji isključuje dugačke pendreke, odnosno neuvijene prijetnje. Umjesto odgovora na postavljeno pitanje, odgovorio je pitanjem da li neko od prisutnih misli da je bolji status quo od malih promjena koje se predlažu Butmirom. Od moderatora razgovora tražim dozvolu za repliku na Ekselencijin "odgovor", no, valjda u skladu s liberalnim načelima koja javno propagira profesor Mujkić, bivam odlučno odbijen. A ja sam samo želio prisutnima postaviti pitanje: Ako Laktašenko uz postojanje OHR-a i prisustvo evropskih i američkih posrednika na ovaj način čini sve da rasturi Bosnu i Hercegovinu, da li neko od prisutnih stvarno misli da će se njegov odnos promijeniti gašenjem OHR-a i zadržavanjem entitetskog glasanja?

***

Tek sutradan, na lisabonskom aero dromu, saznajem da su kroz sličan tretman poput navijača prošli i naši reprezentativci. Sat vremena je po dolasku trajala carinska kontrola, a pasoš Edina Džeke je "analiziran" 10 minuta; za trening uoči utakmice našoj reprezentaciji su osigurane ispuhane lopte; teren na kojem su trenirali bio je pregrađen; po dolasku na utakmicu naši igrači su pljuvani i vrijeđani od prisutnih redara; na odlasku su naši igrači sat vremena proveli u autobusu na aerodromskoj pisti, da bi po ulasku u avion još dva sata čekali dozvolu za polijetanje; sportski komentator Marijan Mijailović gađan je flašom... Na aerodromu saznajem i da je pri ulasku na stadion jednoj Bosanki pozlilo, a njen suprug je napravio kardinalnu grešku: za pomoć se obratio redaru koji im je prišao, a za njim i specijalac koji je prvo pendrekom udario ženu po glavi, a onda pitao o čemu se radi.

***

Iz odnosa portugalskih domaćina i američkog ambasadora prema Bosni i Hercegovini i njenoj reprezentaciji, odnosno prema njenim građanima, otkrio sam u čemu je draž fudbala. Radi se o pojavi jedinstvenoj u današnjem svijetu, po kojoj arogancija moćnih, oholih i bogatih ne mora uvijek biti garancija za trijumf nad prezrenima, diskriminiranima i siromašnima. Po ovome se s fudbalom može porediti valjda još jedino seks, s tom razlikom da u nogometu veličina nije bitna. Portugalski državni službenici su činili sve što su mogli da bi utjecali na epilog u kojem bi BiH bila rasturena, a isto čine i Njegova Ekselencija English i njegov kolega Bildt. Ipak, reprezentaciji BiH je bilo lakše: Džeko, Ibišević, Misimović i ostali su u Lisabonu imali podršku nekoliko hiljada bh. patriota iz Melbourna, Salt Lake Cityja i Vancouvera, preko Stockholma, Münchena i Istanbula, do Gračanice, Mostara i Prijedora; English, Bond i Bildt u Sarajevu imaju podršku Milorada Dodika i Sulejmana Tihića, a ako ustreba, tu je i Zlatko Lagumdžija...

Veceras na šeset minuta,ekskluzivno,zasto pojedini igraci nisu mogli igrat utakmicu u zenici

Republika Srpska - Nakon osamostaljenja

Rat u Bosni je završen planom podjele, koji je naknadno oslabljen stalnim naporima međunarodne zajednice u stvaranju jedinstvene države. Sada kada je vlast Zapada u ovoj zemlji oslabila, ponovno se pojavila prirodna logika Dejton-skog mirovnog sporazuma, dok je vjerovatno da ce se zemlja raspasti. Ovaj članak ukazuje da je u ovom trenutnku najbolji odgovor međunarodne zajednice na predstojeći raspad Bosne da ga možda nerado prihvatii.

By Matthew Parish


U Jugoistočnoj Evropi će uskoro nastati nova država - "Republika Srpska" – kao osma po redu država koja poniče iz krvavih jugoslovenskih ratova 1990-ih. Međutim, rađanje ovog novog problematičnog djeteta neće biti ni lako, niti jednostavno. Može doći do ljudskih žrtava, a moguće je da će uslijediti diplomatska izolacija. Opcije za koje će se međunarodna zajednica odlučiti nakon tih događaja biće od presudnog značaja za dobrobit svih naroda u regiji. Za zapadne kreatore političkih odluka to će biti pitanje odabira manjeg zla. Zbog trenutnog nedostatka pažnje za regiju, postoji i realna opasnost da međunarodna zajednica nije pripremljena za događaje koji bi mogli uslijediti. Svrha ovog teksta je da se taj rizik preduprijedi, stimulisanjem ozbiljne rasprave o tome šta učiniti kada se neizbježno već dogodi.
---------------------------------------------
WTF??
Da ne kopiram cijeli tekst...
http://www.transconflict.com/News/2009/ ... e_Serb.php
Jest ono stranica kaurma,al strejndzeri vec uveliko naglas šapuću...

Komšić: BBI diskriminiše posjetioce koji konzumiraju svinjetinu i alkohol!
Pokrenuo inicijativu za preispitivanje ustavnosti ugovora i podugovora vlasnika
Autor: Fena
03.12.2009. 12:57
Komšić: BBI nije vjerski nego javni objekt
Foto: Arhiv

Delegat Ivo Komšić na današnjoj sjednici Doma naroda Federalnog parlamenta, koja je u toku u Sarajevu, pokrenuo je inicijativu za preispitivanje ustavnosti ugovora i podugovora koje vlasnik BBI trgovačkog centra u Sarajevu postiže dajući u zakup poslovne prostore u tom centru, a uvjetujući pritom zakupce da tu ne prodaju svinjsko meso niti toče alkohol.

"BBI nije vjerski nego javni objekt, na javnom je dobru i na najboljoj lokaciji u BiH", rekao je Komšić koji smatra da se u ovom slučaju vrši diskriminacija prema posjetiocima koji konzumiraju svinjsko meso ili pivo naprimjer.

Inicijativu za pokretanje pitanja ustavnosti ugovora i podugovora koje vlasnik BBI centra postiže sa zakupcima poslovnih prostora, Komšić upućuje Federalnom ministarstvu pravde.

Rekao je da su ga na to zapravo ponukali građani iz Sarajeva, ali i izvan njega koji su bili neugodno iznenađeni u BBI trgovačkom centru.

citat:

---

forever wrote:
Komšić: BBI diskriminiše posjetioce koji konzumiraju svinjetinu i alkohol!
Pokrenuo inicijativu za preispitivanje ustavnosti ugovora i podugovora vlasnika
Autor: Fena
03.12.2009. 12:57
Komšić: BBI nije vjerski nego javni objekt
Foto: Arhiv

Delegat Ivo Komšić na današnjoj sjednici Doma naroda Federalnog parlamenta, koja je u toku u Sarajevu, pokrenuo je inicijativu za preispitivanje ustavnosti ugovora i podugovora koje vlasnik BBI trgovačkog centra u Sarajevu postiže dajući u zakup poslovne prostore u tom centru, a uvjetujući pritom zakupce da tu ne prodaju svinjsko meso niti toče alkohol.

"BBI nije vjerski nego javni objekt, na javnom je dobru i na najboljoj lokaciji u BiH", rekao je Komšić koji smatra da se u ovom slučaju vrši diskriminacija prema posjetiocima koji konzumiraju svinjsko meso ili pivo naprimjer.

Inicijativu za pokretanje pitanja ustavnosti ugovora i podugovora koje vlasnik BBI centra postiže sa zakupcima poslovnih prostora, Komšić upućuje Federalnom ministarstvu pravde.

Rekao je da su ga na to zapravo ponukali građani iz Sarajeva, ali i izvan njega koji su bili neugodno iznenađeni u BBI trgovačkom centru.

---

Vidiš ti ovih hrvata , u drugi krug idu sa Bandićem i Josipovićem ccc a Hebrang... vidiš ti to , prosto će se naši hercegovački hrvati ujedat za Samo , zanimljivo je da je i Andrija potomak ljutog komunjare , lidera Narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj