BUDITE GLUHI

"Zabe se natjecale koja ce se prva popeti na vrh stuba.
Nakon nekog vremena sve shvate da to nece moci uciniti i sve redom osim jedne su odustale.
I ta jedna je dosla do vrha.
Kad ju je jedna od ovih sto su odustale pitala kako je ona uspjela,
shvatila je da je ova sto se popela gluha i nije cula jadikovke ostalih kako nece uspjeti i nije odustala, vec se trudila."

Pouka ove price je da budemo gluhi prema zlu, prema nedacama; trebamo gledati u danas,
zivjeti samo za danas; ono jucer zaboraviti, jer je to vec proslo, toga vise nema.
A samo Bog zna sto ce nam donijeti sutra.




NOVAC BEZ VRIJEDNOSTI

Jedan stari sufi prodavao je sve i svašta da bi zaradio za život.
Ostavljao je dojam priglupog čoveka, jer su mu ljudi često plaćali lažnim novcem,
ili su mu govorili da su već platili, iako to nije bila istina, ali on je uvijek vjerovao ljudima na riječ.

Kada je došlo vrijeme da umre, pogledao je u nebo i rekao:
"Gospode, toliko sam lažnih novaca primio od ljudi,
ali ih nikad ih nisam osudio zbog toga; želio sam misliti da ne znaju što čine.


I ja sam novčanica bez vrijednosti, zato, molim te, nemoj me osuđvati"
Tada je začuo glas: "Kako je moguće osuditi onoga koji nije osuđivao druge?"

Lako je naći nekoga tko radi s ljubavlju;
teže je pronaći nekoga tko misli s ljubavlju.

Dobro jutro...
Jednom sam negdje procitala da skromnost nije vrlina nego mana,
ova prica mi to nekako potvrduje.


PRICA ZA DANAS


Sad je Vrijeme

Jednu malu djevojčicu često su slali u podrum po krumpir koji je trebalo pripremiti za večeru.
Jednog dana dok je birala krumpir, sišao je i njen otac u podrum
"Što to radiš?" - upitao je.

"Pokušavam naći najsitnije krumpire koje ćemo iskoristiti za večeras.
Krupnije i bolje krumpire iskoristit ćemo kasnije."
Otac se smiješio dok je iz njene ruke uzimao posudu i sitan krumpir izručio natrag na gomilu.
"Ako tako postupaš, uvijek ćemo jesti samo sitan krumpir.

Izaberi najveći, najbolji krumpir za danas, pa ćemo uvijek jesti najbolji krumpir!"
Ono sto najbolje možemo učiniti svojim bližnjima ne trebamo čuvati za neko buduće vrijeme.
Ta buduća prilika možda nikada neće doći.

Ako se trudimo sada živjeti najboljim životom i sada budemo ljudi dobre volje,
onda nije potrebno brinuti o tome hoćemo li biti takvi i u budućnosti.
Izaberite sada samo ono sto je najbolje i uvijek najbolje.

STARAC I DRVENA POSUDA:

Priča koja će vas natjerati da se duboko zamislite!

Bio jedan starac koji je živio sa sinom, snahom i unukom…




Kada je zapao u jako duboku starost više nije bio u stanju da jede normalno,
jer su mu se ruke tresle, zbog čega bi mu ponekad ispadala hrana iz ruku.
Jednoga dana ispade starcu posuda sa hranom iz ruku i razbi se,
na što se snaha jako naljuti i zatraži od muža da nađe neko rješenje.

Sin razmisli, pa odluči da napravi ocu posudu od drveta,
kako ne bi prosipao hranu po stolu.
Počeše tjerati starca i da jede sam, odvojen od porodice.
Starac je bio jako tužan zbog osjećaja kako je odbačen po stare dane
i prisiljen da jede sam dok svi ostali članovi porodice jedu za stolom.

Kako je vrijeme prolazilo povećavale su se zabrane nametnute starcu
od strane njegovog sina i snahee i više nije mogao da ih podnese…

Nakon nekoliko mjeseci starac je umro.
Kada je obred ispraćaja završen supružnici su htjeli da se riješe starih dedinih stvari,
tako što će ih pokloniti siromašnima ili baciti.
Iznenada dotrča unuk i uze dedin drvenu posudu, na šta ga otac upita:
"Šta će ti ta drvena posuda?
Šta ćeš da napraviš od nje?".

Na to mu dječak odgovori:
"Želim da ja sačuvam da mogu hraniti tebe ili majku kada ostarite kao deda".

Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu,
ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj zemlji, jer ona pjeva umirući.
Od trenutka kad napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nađe.
Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane i pjevajući nabode svoje tijelo na najduži i najoštriji trn.
Dok umire njena bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe.
Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša,
a Bog na nebu se osmjehuje....
jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli...
ili bar tako kaže legenda.



Legenda nam kaže da se ono najljepše u životu može ostvariti kroz bol, to je,
legenda iz koje možemo naučiti vrednovati ljubavnu bol i iz nje izrasti u čovjeka koji sam stvara ljubav.

Gušter u zidu

Prilikom renoviranja jedne japanske drvene kuće, jedan građevinski radnik trebao je da popravi oronuli zid.

Kuće u Japanu obično imaju zidove koji su izrađeni od drveta, a između vanjskog i unutrašnjeg zida postoje uglavnom šupljine, prazan prostor.
Prilikom izmjene drvenih dasak na jednom oronulom zidu, radnik je primjetio malog guštera zaglavljenog u tom praznom prostoru.
Gušter je bio živ, međutim jedan manji čavao, odnosno ekser prošao mu je kroz nogu i on je tu tako visio nepomičan.

Bilo mu je žao guštera, ali istovremeno je bio i radoznao.
Budući da je čavao (ekser) zahrđao očito je bilo da tu stoji već duže vrijeme.
Kuća je bila sagrašena prije više godina i nije bilo logike da gušter može preživjeti toliki period bez hrane i vode.
“Kako se ovo moglo dogoditi?” – pitao se radnik.
“Kako je jedan mali gušter zarobljen u zidu već nekoliko godina mogao živjeti u ovakvim uvjetima?"

U maraku, bez pomjeranja, bez hrane, to je nešto potpuno nevjerojatno i nema nikakvog smisla.

Vođen znatiželjom odmah je prestao sa radom i počeo pažljivo posmatrati tog nesretnog guštera.
Htio se uvjeriti u to šta on radi i kako preživljava.

I onda, iznenada se pojavi neki drugi gušter koji je na njegovo čudo nosio hranu u ustima.

Čovjek je ostao potpuno zatečen onim što je vidio.
Ispostavilo se da je taj drugi gušter sve vrijeme brinuo o ovom svom zaglavljenom gušteru i to cijelo vrijeme.
To je za radnika bio savršen primjer ljubavi u prirodi.

“Ovo je čudo.” – pomislio je.

Poučen ovim primjerom životne ljubavi možemo zaključiti :
"Nikada ne napuštajte ljude koje volite i do kojih vam je stalo bez obzira u kakvom stanju bili i koji životni teret na leđima nosili."

Vrana i zec


Sjedi vrana na drvetu i po cio dan ne radi ama baš ništa.
Kada je mali zeko ugledao vranu, upita je:
„Mogu li i ja da sjedim kao ti i da po cio dan ne radim ništa?“
Vrana odgovori:
„Naravno, zašto da ne.“
I tako zeko sjedne na zemlju ispod vrane da se odmara i ne radi ništa.
Nakon nekog vremena, iznenada se pojavi lisica, skoči na zeca i pojede ga!


Poruka: Da bi sjedio i ne radio ništa, moraš da sjediš jako, jako visoko!

Vrlooo poucnooo ...ha ha ha

Neki mladić došao je kod Sokrata,
velikog filozofa, postavljajući pitanje na koje nije mogao naći zadovoljavajući odgovor:
“Reci mi, molim te - da li se trebam oženiti ili da svoj vijek provedem kao usamljenik?”
I zaista, mladić je to pitanje postavio pravom čovjeku!
- jer je poznato da se Sokrat silno napatio u braku.
Imao je ženu, Ksantipa joj je bilo ime,
i Ksantipa je bila poznata kao najopasnija
žena u čitavoj historiji ljudskog roda.
I činjenica je da je Sokrat u tom braku bio pravi velikomučenik:
ona je radila sve moguće i nemoguće stvari, vladala je na ovaj ili onaj način
- pa čak ga je gađala stvarima koje bi joj se u trenutku bijesa našle pri ruci.
Jednom mu je prilikom sasula vreli čaj u lice, i Sokrat je ostao ispečen do kraja života.
Dakle, mladić nije mogao naći stručnijeg čovjeka po pitanju braka i međuljudskih odnosa.

On je zaista znao sve u vezi toga.
Sokrat mu je odgovorio:
“Znaš što, sine moj.
Čovjek bi se u svakom slučaju, morao oženiti.
Drugim riječima, ti bi morao sklopiti brak zaista.
Ako ti žena bude dobra, biti ćeš sretan, a ako bude loša postati ćeš filozof.
Uglavnom, imati ćeš koristi i u jednom i u drugom slučaju”.

Osho

Kineski seljak i njegov sin od sve imovine imali su samo jednu kobilu.

Nekom prilikom kobila im je pobjegla i njihov komšija je došao i rekao im:
Kakva užasna stvar, da vam kobila pobjegne.
Seljak je na to odgovorio:
Ne znam da li je loša ili dobra, takav je život.

Sljedećeg dana kobila se vratila i sa sobom dovela čitav čopor divljih konja.
Komšije su se okupili i rekli:
Kakva velika sreća.
Tvoja kobila ti je dovela toliko drugih konja.
Sada si bogat čovjek.

A seljak je na to odgovorio:
Teško je reći da li je to dobro ili zlo.
To je život.
Seljakov sin je htio da ukroti konje i zajahao je jednog.
Ali konj ga je zbacio , on je slomio nogu i ostao hrom.
Komšije su rekli seljaku:
Uzašno je to sto ti se desilo.
Tvoj sin da ostane bogalj.
Seljak je odgovorio:
Ja ne znam da li je to zlo ili dobro.
To je život.....
Uskoro su vojnici došli u selo i mobilisali za rat sve sposobne mlade ljude
i uzeli su komšijinog sina,
ali seljakovog nisu, jer je bio hrom.
Tada je komšija rekao:
Možda više nikada neću vidjeti svog sina.
Ali ti si srećan, tvoj sin je pošteđen.
Seljak je opet odgovorio.....
Ja ne znam da li je to dobro ili zlo......
TO JE ŽIVOT....

*****

Jedan mališan koji je posjetio svog djeda našao je kornjaču i počeo ju promatrati i diviti joj se.
Istog časa kornjača se uvuče u svoj oklop i dječak je uzaludno pokušavao da je štapićem izmami van.
Djed je sve to promatrao i spriječio da da dalje muči životinju.
TO je pogrešno - kaže djed.

Dođi pokazat ću ti kako se to radi.
i ponese kornjaču u kuću te je stavi na peć da se ugrije.
Za nekoliko minuta kornjača se ugrijala, ispruži glavu i noge van te počne hodati prema dječaku.
Kaže djed:
Ne pokušavaj nikada nekoga prisiljavati na nešto.
Samo nastoj ugrijati drugog svojom DOBROTOM i on će ti puno lakše postati - dobar prijatelj.