Nekada davno je stari Cherokee svome unuku ispričao jednu životnu istinu.

- U nutrini svakog čovjeka se vodi bitka. Kao borba između dva vuka. U nutrini svakoga od nas.
Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam...
Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosječanje i vjeru.



Mali indijanac se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, te ga zapita;

- Koji vuk na kraju pobijedi?

Stari Cherokee odgovori sa smiješkom na svojem starom licu;

- Pobijeđuje uvijek onaj kojega hraniš...

POUČNA PRIČA, PUNA BOLA

Jedan stari čovjek sjedaše u dvorištu svoje kuće zajedno sa sinom koji upravo završi visoke studije. Iznenada, vrabac sletje na granu. Otac upita sina: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrabac.”
Nakon izvjesnoga vremena, otac upita ponovo: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrabac.”
Prođe nekoliko minuta a otac ponovo upita, treći put: “Šta je ono?” Sin odgovori: “Oče, upravo sam ti rekao da je to vrabac.” Ne prođe dugo a otac opet upita: “Šta je ono?” Ovoga puta na sinovljevu licu mogla se vidjeti mala usplahirenost: “Oče, to je vrabac, vrabac!” Ponovo otac upita: “Šta je ono?” Ovaj put sin odgovori grubim tonom: “Oče, non-stop pitaš jedno te isto iako ti stalno odgovaram da je to vrabac. Zar nisi ustanju razumjeti?”
Otac ustade i ode do sobe. Ubrzo se vrati noseći svoju staru svesku-dnevnik. Otvarajući stranicu, reče sinu da pročita ono što je na toj stranici zapisano. Sin pročita:
“Danas je moj malehni sin sjedio sa mnom u našemu dvorištu kad doletje vrabac. Sinčić me je dvadeset i pet puta upitao: ‘Šta je ono?’, i dvadeset i pet puta mu odgovorih, nimalo iznerviran, da je to vrabac. Ono što osjećah bila je ljubav prema mome nevinome sinčiću.”
Tada je otac objasnio sinu razliku između očeva i sinovljeva stava: “Kada si bio malešan, postavio si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i niti jednom nisam bio iznerviran tvojim pitanjima već ti uporno odgovarah. A kada sam ja tebi danas postavio isto pitanje ali ponavljajući ga samo pet puta, ti si se iznervirao, ljutnuo i bio nestrpljiv sa mnom.”

"Među nesrećama koje ovaj život dostižu nema veće od poremećaja ......, je tolika nesreća da bi bilo malo kada bi se umjesto suza izljevale duše"

http://www.youtube.com/watch?v=ngmG72hgInM&feature=player_embedded#!

Radim svoj posao

U nekom gradu zivio je kadija poznat po svojoj pravednosti i mudrosti.
O njegovoj pravednosti je cuo i kralj koji se obradova sto u njegovom kraljevstvu zivi
kadija koji pravedno sudi ljudima.

- Nije mi dovoljno sto sam cuo da je pravedan - rece kralj - zelim se licno
uvjeriti u njegovu pravednost i saznati na koji nacin sudi ljudima.

Kralj se prerusi u obicnog covjeka kako ga ljudi ne bi prepoznali.
Zajaha svoga konja i napusti dvorac bez tjelohranitelja i vojnika.
U putu srete prosjaka koji je prosio novac od ljudi. Sazali se nad njim i rece mu da se
popne na konja kako bi ga poveo do grada.

Kada stigose u grad, kralj se okrenu i rece
mu:- Stigli smo. Mozes sici, samo pazi da ne
padnes!
- Ovaj konj je moj - zagalami prosjak - kako me mozes trjerati?! Ti sidji!

Prosjak je galamio i zvao u pomoc tako da su se oko njih skupili ljudi.

- Ovo je moj konj!- rece prosjak okupljenima.

- Ne, konj je moj! - uzviknu kralj. Ljudi su gledali i nisu znali koji od njih dvojice
govori istinu.

- Idite do kadije! - uzviknu jedan od okupljenih - on ce vam pravedno presuditi.

Odvedose ih do kadije koji je sjedio i sudio ljudima. Kralj stade pred kadiju i
isprica mu sta se desilo. Kada zavrsi
prosjak uzviknu:
- Ovaj covjek je lazov! Konj je moj. Ja sam ga poveo da mu pokazem put.

- Konja ostavite kod mene! - rece kadija - Sada idite i vratite se ujutro!

Njih dvojica odose, a kadija odvede konja u stalu.
Kada se ujutro vratise, kadija ustade sa svoje stolice i rece im:
- Slijedite me! Njih dvojica podjose za njim.On ih uvede u stalu u kojoj se nalazio konj.
Tu se zadrzase neko vrijeme, a potom se vratise u kadijinu kucu.

On presudi da se konj da kralju,a strazarima
naredi da prosjaka svezu i bace u tamnicu.

Uvecer kralj ode do kadije i upita ga: - Kako si znao istinu?
- Jednostavno je. Kada smo jutros usli u stalu primijetio sam da ti se konj priblizio,mirisao te i dirao.
Nisam zapazio ni jedan pokret prema drugom covjeku. Shvatio sam da je to tvoj konj.

- A da li znas ko sam ja? - smijesuci se rece kralj.
- Ne - odgovori kadija.

- Ja sam kralj. Dosao sam prerusen da se uvjerim u tvoju pravednost. Zatrazi od mene
ono sto zelis.

- Izvini kralju, ali ja nista ne zelim.Ja samo radim svoj posao!

Ruža


U davna vremena živjela je jedna prelijepa djevojka. Bila je kćerka jednog
vladara i bila je tako lijepa da se o njenoj ljepoti pričalo. Kad je došlo
vrijeme za njenu udaju, dolazili su prosci sa svih strana. Bili su to sinovi
kraljeva, veziri i bogati trgovci, ali djevojci se niko od njih nije sviđao.
Nakon toga je došao jedan lijep i zgodan mladić, ali pošto je bio siromašan i
njega je odbila. Mladić tako razočaran, ode u drugu zemlju i poče vrijedno da
radi. Nakon mnogo godina postane veoma bogat i odluči da se vrati u svoju zemlju
i ponovo vidi tu djevojku. Nakon što se raspitao o njoj, rekli su mu da se
udala, pa odluči da je posjeti i vidi kakvog je čovjeka izabrala.
Kad je došao blizu kuće, ugleda kako iz nje izađe jedan ružan i star čovjek.
Mladić nije mogao vjerovati da se tako lijepa djevoka udala za tako ružnog
čovjeka. Bio je zbunjen i odluči da je upita zašto je baš njega izabrala.
Pokucao je na vrata i nakon nekoliko trenutaka, vrata se otvoriše i na njima se
pojavi žena. Iako je prošlo mnogo godina, još je bila lijepa. Prepoznala je
mladića i lijepo ga pozdavi. Mladić i nju pozdravi pa je upita:

”…Zašto si se udala za tako ružnog čovjeka kad si mogla da biraš koga si
hjela?…”

Djevojka ga uze za ruku, pa uvede u prelijep vrt iza kuće. Bio je pun ruža, sve
ljepša od ljepše, pa mu reče:

”…Donesi mi najljepšu ružu u ovm vrtu ali pod jednim uvjetom, da dok budeš išao,
ne smiješ se vraćati nazad…”

Mladić krene i baš kad pomisli da je vidio najljepšu ružu, ugledao bi malo dalje
drugu koja je bila još ljepša. Kad bi došao do te i pružio ruku da je ubere,
ugledao bi drugu koja mu se činila još ljepšom. Hodajući tako, dođe do kraja
vrta, a natrag nije smio. Ispred njega je stajala jedna uvela i ružna ruža.
Shvati da nema izbora pa je ubra i donese je djevojci. Kad je djevojka ugledala
tu ružu u mladićevim rukama, reče:

”…Sad si shvatio zašto sam izabrala onog čovjeka!!!…”

Nemojte prezirati priče.

Učitelj je poučavao služeči se usporedbama i pričama koje su njegovi učenici slušali sa zadovoljstvom – a poneki put su bili nezadovoljni,jer su čeznuli za nečim dubljim.
Učitelj time nije bio dirnut.Na sve njihove prigovore,odgovarao bi:
Morate još shvatiti,dragi moji,da je priča najmanja udaljenost između ljudskog bića i istine.
Drugi puta bi rekao:
zlatnik čovjek nađe
Sa svijećom koju je kupio za
Nekoliko novčića.
Najdublju istinu čovjek pronađe
Pomoću jednostavne priče.

Ljubav jedne majke
http://www.youtube.com/watch?v=zuOQKhRyimw&feature=fvw

P.S.
Sine, ja sam ipak tvoja mati

Nakon dugog izbjegavanja i odugovlačenja, sine, tvoja jadna mati ti šalje ovo pismo. Napisala ga je u više navrata jer su je suze prekidale. Ali, zaustavila je suze, a srce joj je zadrhtalo pa je napisala: Sine moj, nakon ovog dugog života vidim da si odrastao čovjek savršenog razuma, određenih emocija. Moje pravo kod tebe je da pročitaš ovaj papirić, a ako hoćeš, možeš ga nakon toga pocijepati isto onako kao što si pocijepao moje srce u djeliće.

Prije dvadeset i pet godina, sine moj, najsretniji dan u mom životu bio je kada mi je doktorica rekla da sam trudna. Sine moj, majke dobro znaju značenje ovih riječi. One su pomiješane sa radošću, veseljem i početkom tegoba, slabosti i psihičkih i fizičkih promjena. Nakon ove radosne vijesti ja sam te nosila devet mjeseci u svom stomaku. Ustajala sam teško, spavala isprekidano, teško sam mogla jesti, a još teže disati. Međutim, sve to nije umanjilo moju ljubav i radost prema tebi. Naprotiv, ljubav prema tebi povećavala se svakim novim danom i sve više i više očekivala sam i željela tvoj dolazak.

Nosila sam te, sine, i prelazila iz slabog u slabije stanje. Bolovi su se povećavali, ali ja bih se radovala tvojim pokretima. Radovala sam se što si postajao sve teži i veći, iako mi je to bio težak teret.

Bila je to dugotrajna patnja nakon koje je došlo jutro iza jedne isto tako mukotrpne noći u kojoj nisam oka sklopila. Te noći mi se tijelo nije smirilo ni na trenutak. Osjećala sam teške i nesnošljive bolove. Obuhvatao me strah i trepet. Stari o kojima jezik ne može govoriti. Bolovi su me savladali do te mjere da više nisam mogla ni plakati. Ispred sebe sam gledala smrt u više navrata. Sve je tako bilo dok ti nisi došao na ovaj svijet pa su se moje suze pomiješale sa veseljem tvoga plača. Svi moji bolovi su nestali, a rane zacijelile jer sam pored tebe zaboravila na sve muke i bolove. Sagnula sam da te poljubim prije nego te je posula prva kapljica vode.

Sine moj, prolazile su godine tvoga života a ja sam te nosila u svom srcu. Kupala sam te i prala svojim rukama. Moje krilo bilo je za tebe postelja. Moja prsa bila su izvor tvoje hrane. Noćima sam bila budna kako bi ti spavao. Danju sam se patila da bi ti bio sretan. Moja najveća želja bila je da vidim tvoj osmijeh. A najviše bi me obradovalo kada bi zatražio od mene da učinim nešto što će tebe razveseliti. To je bio vrhunac moje sreće.

Prolazile su noći i dani a ja sam bila poput poslušne sluškinje koja je stalno radila. Poput dojilje koja nije prestajala dojiti. Radila sam bez odmora. Molila sam za tvoje dobro i uspjeh i nisam to zaboravljala. Pratila sam tvoj napredak svakog dana sve dok nisi odrastao u mladića. Na tebi su se pojavili znakovi odraslog muškarca. Ja sam opet pohitala na sve strane da ti pronađem ženu koju si ti želio.

Došao je dan tvog vjenčanja, približio se trenutak tvoje svadbe. Moje srce se cijepalo, a suze su mi potekle. Radovala sam se tvom ponovnom životu. Ali mi je bilo žao što ćeš se rastaviti od mene. Prolazili su teški trenuci i spore minute. Nakon toga nisi više bio moj sin nego neko drugi, jer te ja nisam takvog poznavala. Nestao je tvoj osmijeh, tvoj glas je utihnuo, lice ti se smrklo. Odbacio si me i zaboravio si na moje pravo. Prolazili su dani a ja sam pratila kada ćeš se pojaviti ili kada ću čuti tvoj glas. Međutim, dani su jedan za drugim prolazili a ti se nisi javljao. Često sam gledala prema vratima, ali ti se nisi pojavljivao. Kada bih čula zvono telefona, ja bih zadrhtala. Nakon toga počela sam umišljati da telefon zvoni. Evo noći čija se tama spustila, dani su postali dugi, ali ja te nisam vidjela niti glasa tvoga čula. A ti si zaboravio na onu koja ti je najbolje u životu služila.

Sine moj, ja ne tražim osim ono najmanje. Podari mi u svom životu barem mjesto koje imaju tvoji najnebitniji prijatelji. Sine moj, učini me svojom mjesečnom stanicom gdje ću te vidjeti bar na nekoliko minuta.

Sine moj, leđa su mi se savila, udovi su mi se iskrivili, bolesti su me shrvale, a bolovi me sve češće posjećuju. Ne mogu da ustanem osim sa poteškoćama, niti da sjedim osim sa tegobama, ali moje srce još uvijek kuca sa osjećajem ljubavi prema tebi.

Kada bih te neki čovjek počastio jednim danom, ti bi ga pohvalio za njegovo dobro djelo i lijep odnos. Tvoja majka ti je učila dobro koje ti ne vidiš dobrim, niti smatraš da možeš da se zahvališ za njega. Ona te je služila godinama i godinama te pazila. Gdje nagrada i obaveza prema njoj? Zar te je do te mjere dovela tvrdokornost?

Sine moj, kad god bih saznala da si sretan u životu, to bi povećalo moju radost i sreću. Čudila sam se jer ti si bio odgajan mojom rukom. Ali koji sam ja to grijeh počinila da sam ti postala toliki neprijatelj kojeg ne možeš ni da vidiš ili da podneseš da me posjetiš? Da li sam ijednog dana pogriješila u svom odnosu prema tebi?

Podari mi barem mjesto među svojim slugama kojima daješ platu svakog mjeseca. Pokloni mi samo dio svoje milosti. A podari mi malo i nagrade. Učini dobro prema meni jer Allah voli dobročinitelje. Sine moj, ja se samo nadam da te vidim i ništa više od toga. Dopusti mi da vidim tvoje smrknuto lice i način na koji se ljutiš.

Sine moj, srce mi se raspalo, suze mi teku, a ti si živ i opskrbljen si. Ljudi još uvijek pričaju o tvom lijepom odgoju, milosti i plemenitosti.

Sine moj, zar te nije navelo srce da se smiluješ jadnoj ženi koju je bolest uništila, a tuga srušila, ženi čije suze neprekidno teku, srce se guši u tuzi, ženi kojoj se kosa u smotuljke umotala, a tijelo našaralo od rana, ženi bez ikoga svog?

Sine moj, evo vrata Dženneta pored tebe su otvorena pa kreni prema njima. Otvori ih sa osmijehom prema mom licu, lijepim pozdravom i radosnim susretom. Nadam se da ću te susresti sa milošću Gospodara moga. ''Roditelj je srednja vrata Dženneta. Ako hoćeš, postavit ću ta vrata ili ću ih čuvati.'' (Bilježi ga imam Ahmed)

Sine moj, ja tebe poznajem iz djetinjstva, poznajem te kad si stasao u mladića. Ti si uvijek tragao za nagradom i sevapima. Ali si danas zaboravio na hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje kaže: ''Najdraže djelo Allahu je namaz u njegovo vrijeme, zatim poslušnost roditeljima, zatim džihad na Allahovom putu.'' (Mutefekun alejhi) Evo ti nagrade za koju ne trebaš nekome odsijecati glavu ili udarati ljude po vratovima. Gdje si ti kada su u pitanju najvrednija djela kod Allaha?

Sine moj, ja te upozoravam da ne budeš od onih koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo u ovom hadisu: ''Teško onome, teško onome, teško onome.'' Pa su rekli: ''Kome, Allahov Poslaniče? On reče: ''Onome čiji roditelji kod njega dožive starost, jedan od njih ili oboje, pa ne uđe u Džennet.'' (Bilježi ga Muslim)

Sine moj, ja se neću nikome žaliti, niti ću govoriti o svojoj tuzi, jer ako se podigne iznad nebesa, i ako otvori vrata nebeska, tebe će pogoditi nedaća nepokornosti roditelju. A na onom svijetu znaš da će te pogoditi velika nedaća. Ne, ja to neću učiniti. Sine moj, ti si još uvijek dio moga tijela, miris moga srca i radost moga dunjaluka.

Probudi se, sine! Sijede dlake pojavile su se na tvojoj glavi. Godine će proći a ti ćeš postati otac i ostarit ćeš. Ali, nagrada je shodno djelu. Ti ćeš pisati svom sinu pismo sa suzama isto ovako kao što sam ja tebi ovo napisala. A kod Allaha će se spojiti parničari.

Sine moj, boj se Allaha kada je riječ o tvojoj majci. Budi sa njom jer je Džennet kod njenih nogu. Obriši joj suze, ukloni joj tugu, ali ako hoćeš, onda nakon toga pocijepaj ovo pismo.
Sine moj, ko učini dobro djelo – čini ga sebi, a ko učini loše – učinit će ga protiv sebe.

"Ko smatra da vise ne treba uciti,nek oplace sam nad sobom".

TRAGOVI U PJESKU

Sanjah jedne noci kako secem obalom mora s svojim Gospodarom.Ispred mojih ociju ,kao tracak svjetla pojavi se moj zivot.

Nakon sto je i posljednja slika prohujala pored nas,pogledah unazad i vidjeh,u najtezim vremenima mog zivota samo jedan trag u pijesku.

To me zbunilo pa se obratih Gospodaru:"Kada sam onda u Tebe uzvjerovao,da bih Te slijedio,Ti si rekao da ces uvijek biti s mnom.Zasto si me napustio kada sam te ocajnicki trebao?"

Gospodar odgovori:
-"Moje drago dijete,nikad te nisam ostavio samog,narocito ne u vremenima straha i nevolje. Tamo gdje vidis samo jedan trag,budi siguran: Tada sam te nosio."






[Edited by WipeOut on 27-12-2010 at 13:32 GMT]

Komadic koji nedostaje....

http://www.inter-caffe.com/majra/komadic-koji-nedostaje/

Otac pokraj nas


Mali je Drago nekoliko puta prisustvovao susretu Mladih izviđača u svojoj školi. Upravo kad je odlučio postati njihovim članom, dali su mu zadaću da od komada drveta, papira i gume, uz pomoć roditelja napravi maketu trkaćeg automobila i pojavi se na utrci takvih modela za dva tjedna. Drago se vratio kući i pokazao sve ocu. Zamolio ga je da to zajedno rade. Ali njegov tata nije volio gubiti vrijeme sa svojim klincem. Samo je čitao novine i podrugljivo se smijao na dječakov prijedlog. Drvo, papir i guma, ostali su danima neobrađeni.

Konačno, mama je odlučila uzeti stvar u svoje ruke i isproba može li što pomoći. Budući da nije imala nikakvoga umijeća s alatom, predložila je Dragi da ona čita upute, a on da radi. I mališan je radio dok je ona glasno čitala mjere i način izrade modela. Za nekoliko dana drvo se pretvorilo u trkaći auto, grubo istesan, pomalo nakrivljenoga izgleda. Obojali su ga u plavo. Budući da nije vidio modele ostalih izviđača, Drago je bio ponosan na svoju "Plavu munju", ma kako on igledao. Mama je dijelila radost s njime.

Tada je došla večer utrke. S plavim drvenim autom u ruci i ponosom u srcu, Drago se pojavio u dvorani. Ali se njegov ponos uskoro pretvorio u poniženje. Njegov je auto očito bio jedini model koji je napravilo dijete. Svi su ostali bili izrađeni u partnerstvu otac-sin, s prekrasnim sportskim šarama i svakovrsnim bojama. Izgledali su kao da će svojom brzinom progutati Dragin auto. Nekoliko se dječaka nasmijalo kada je vidjelo njegov neprivlačan, grub i nakrivljen model. Dodatna je neugodnost bila ta što je jedino on imao mamu pokraj sebe. Svi su ostali došli s očevima ili djedovima.

Utrka je tekla po načelu eliminacije slabijega. Iz kruga u krug Dragin se auto kvalificirao za daljnje utrke. Konačno, ostala su samo dvojica - Drago i još jedan dječak. Tek što se trebao čuti znak za početak posljednje utrke, Drago je podigao ruku i zamolio za kraću stanku. Objasnio je da se trebao pomoliti. Sve je stalo i zavladala je tišina.
Dječak je kleknuo s igračkom u svojim rukama. Zatvorenih je očiju gotovo nečujno razgovarao s Bogom više od jedne minute.

Zatim je ustao s osmjehom na licu i rekao da je spreman.

Publika okupljena u izviđačkome domu se okupila oko male staze. Dječak pored koga je bio otac položio je svoj auto na start. Učino je to i Drago. Na znak za početak utrke, dvije su igračke pojurile nizbrdo. Na iznenađenje svih, Dragin je grubo tesani auto za djelić sekunde prošao kroz cilj prije nego suparnikov.
Drago je skočio u zrak i povikao: "Hvala!"

Kada se pljesak okupljenih stišao, vođa izviđača je s mikrofonom u ruci prišao pobjedniku.

"Ti si, dakle, Drago, molio Boga da ti da pobjedu?"

"A, ne, gospodine. Ne bi bilo pošteno tražiti od Boga da vam pomogne poraziti drugoga. Ja sam ga samo zamolio za snagu da ne plačem kada izgubim."


Djeca izgledaju kao da imaju više mudrosti nego mi odrasli. I to je ono što je Isus postavio kao uzor nama:
"Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom." Mali Drago nije tražio od Boga da pobijedi, niti je molio za namiještanje rezultata. Dječak je molio za duševnu snagu da podnese rezultat, ma kakav on bio. Kada je te večeri prvi put ugledao ostale modele, u svom njihovome sjaju, nije rekao "To nije pošteno, ovi su dječaci imali pomoć svojih očeva". Ne, on je otišao svome nebeskome Ocu obratiti se za pomoć. Mi odrasli možda previše vremena provodimo boreći se da na tuđim leđima izgradimo svoje svakodnevne pobjede, da postanemo prvi, molimo Boga da namjesti utrku u našu korist. Zato učimo od djece. Učimo da molimo za svoje životne bitke, ali ne tako da povrijedimo druge, već da sve podnosimo dostojanstveno. I još nešto - nemojmo nikada zaboraviti da nismo sami. Iako izgleda kao da smo usamljeni u svojoj borbi i da svi ostali imaju nekoga, naš je nebeski Otac uvijek uz nas, bilo da nam da pobjedu ili snagu da podnesemo poraz, te mudrost da iz toga nešto naučimo. Bilo kako, s njime na kraju uvijek dobivamo.


Željko Bošnjak