Ratni zločini u BiH
Godišnjica raspuštanja logora u Omarskoj
e-Novine

Nekažnjeni zločin: Logor u Omarskoj

Na prostoru bivšeg logora „Omarska” kod Prijedora obilježena je 17. godišnjica njegovog raspuštanja. Na današnji dan, 6. avgusta, oko 1500 zatvorenika otišlo je u logor Trnopolje a jedan broj je prebačen na „Manjaču”

Za samo tri mjeseca postojanja kroz logor Omarska prošlo je oko tri hiljade Bošnjaka i Hrvata od kojih je prema procjenama smrtno sradalo oko između 700 i 900. Obilježavanju je prisustvovao i bošnjački član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić. Dan ranije, na lokalitetu Hrastova Glavica, jedne od najmasovnijih grobnica, na području prijedorske opštine obilježena je godišnjica stradanja 124 logoraša iz Omarske. Na inicijativu preživjelih logoraša te nevladinih organizacija formiran je Inicijativni odbor Fondacije za izgradnju Memorijalnog centra Omarska.

Inače, komemoracija je bila dovedena u pitanje jer je uprava rudnika u kojem je u toku rata bio smješten logor za osobe nesrpske nacionalnosti dala dozvolu bivšim logorašima da mogu posjetiti samo objekt zvani “bijela kuća” i prizemlje administrativne zgrade.

Nakon toga postignut je dogovor na sastanku uprave rudnika i udruženja logoraša “Omarska 1992.” pa je učesnicima komemoracije dopušten pristup i ostalim objektima nekadašnjeg logora, uključujući i kancelarije u kojima je bila smještena uprava logora i hangar u kojem su zatvorenici spavali.

BHDANI:

Nada i ništa: Koliko će u nas još biti živ rat, nakon što je nasilno prekinut prije četrnaest godina?



Rat zauvijek?

Poput Banje Luke, Mrkonjić je sve do pred sam kraj bio pošteđen od izravnoga iskustva rata: etnički dominantno srpski, teritorijalno uklopljen u ono što je još od januara 1992. samoproglašena "vjekovna" Srpska Republika u Bosni i Hercegovini, taj stari krajiški grad, nekadašnji Varcar Vakuf, nije doživljavao sudbinu opsjednutih, granatiranih, izgladnjivanih, masakriranih gradova. No, njegovi stanovnici pogrešne, nesrpske vjere i nacije bili su itekako izloženi strahotama tipičnoga naci-režima, tako zorno prakticiranoga u Banjoj Luci



"Ovo je pripremna faza za tužbu opštine Mrkonjić-Grad protiv Republike Hrvatske za počinjenu materijalnu štetu od oktobra 1995. do februara 1996. godine", izjavio je Zoran Tegeltija, načelnik mrkonjićke općine, prije nekoliko dana na predstavljanju publikacije Agresija Republike Hrvatske na Republiku Srpsku - okupacija opštine Mrkonjić-Grad - septembar 1995 - februar 1996. godine. Sudionici u predstavljanju publikacije utvrdili su da je "Hrvatska nedvosmisleno agresor čije su oružane snage u sadejstvu sa snagama Herceg Bosne i Republike BiH okupirale dio teritorije Republike Srpske". U publikaciji se na 254 stranice i s 5.280 priloga obrađuje sudbina svih stradalih kao i materijalna šteta na području općine Mrkonjić-Grad i dijela općine Banja Luka. Uz ljudske žrtve, među kojima je bilo mnogo civila, i koje se broje na nekoliko stotina, općinska komisija za ratnu štetu utvrdila je brojke: uništenih 3.644 kuća i 700 stanova, 6.017 oštećenih stambenih objekata, opljačkan stočni fond od 12.000 goveda, 70.000 ovaca i 15.000 svinja, demontirani i opljačkani industrijski pogoni i imovina građana... Konstatirajući da ni četrnaest godina poslije ovih događaja nitko nije odgovarao za zločine, načelnik Tegeltija je naglasio kako "ne postoje rokovi za rješavanje ove tužbe jer zločini ne zastarijevaju", a veoma je važno "da zločinci budu procesuirani kako bi bilo koja generacija Mrkonjićana bila obeštećena i kako bi se saznala istina".

Kao mnogi drugi povodi, i ovaj iz Mrkonjića na svoj način povlači pitanje: koliko će u nas još biti živ rat, nakon što je nasilno prekinut prije četrnaest godina, bez pobjednika i poraženih, s ogromnom prtljagom neiskupljenih žrtava i nekažnjenih zločina na svim tzv. stranama? Odgovor na to pitanje ne zna nitko, a kad vidimo kako su još uvijek živahne - i politički upotrebljive! - aveti onoga rata za koji se mislilo da se svršio 1945, ima sasvim dovoljno razloga za ne previše vesele prognoze.

Mračnu i tragičnu mrkonjićku priču pratim opsesivno od samoga početka. Početak, naravno, ne ide od "oktobra 1995.", po načelniku Tegeltiji, nego godinama ranije, od proljeća 1992, i obuhvaća mnoge druge strahote i stradanja o kojima u Tegeltijinim knjigama ne piše ništa, jer nisu nacionalno poželjna. Treba pošteno reći, to ovim knjigama na činjeničnosti ne oduzima nimalo, ali im itekako oduzima na vjerodostojnosti - historijskoj i etičkoj.

Poput Banje Luke, Mrkonjić je sve do pred sam kraj bio pošteđen od izravnoga iskustva rata: etnički dominantno srpski, teritorijalno uklopljen u ono što je još od januara 1992. samoproglašena "vjekovna" Srpska Republika u Bosni i Hercegovini, taj stari krajiški grad, nekadašnji Varcar Vakuf, nije doživljavao sudbinu opsjednutih, granatiranih, izgladnjivanih, masakriranih gradova. No, njegovi stanovnici pogrešne, nesrpske vjere i nacije bili su itekako izloženi strahotama tipičnoga naci-režima, tako zorno prakticiranoga u Banjoj Luci. Kopam po svojim ratnim bilješkama, koje sam tu i tamo vodio u vlastitom sarajevskom egzilu (kada smo iz grbavičkoga naci-režima sretno prebjegli preko Miljacke, "u grad"), očajnički osluškujući rijetke, fragmentarne glasove iz Mrkonjića. Evo jedne: "Petak - nedjelja, 26. do 28. lipnja, istrgane vijesti iz Varcara: D. umrla, nije bilo ni deset ljudi na sahrani. M. umro. Muškarci - šesnaest Hrvata i mnogo veća grupa Muslimana, odvedeni nekamo. Baja prebijen, ne zna se ni je li živ. Liskovica i Vlasinje - spaljeni, rastjerani. Sinoć (subota) u Split stigao Mitterand. Danas će u Sarajevo?" Kasnije ću saznati tisuću i jedan detalj o tim stradanjima u mirnome Mrkonjiću, svaki za se i svi u cjelini potpuno karakteristični za naci-metode: zastrašivanja, provaljivanja u stanove, fizička maltretiranja, istjerivanje s posla, etnička izolacija, paljenje i miniranje crkava (katoličkih) i džamija, prisilno potpisivanje papira o "dobrovoljnom" odlasku i prepuštanju pokretne i nepokretne imovine općinskim vlastima... Bajina sudbina, o kojoj nisam sve znao dok sam pisao bilješku iz lipnja '92, ako nažalost nije jedina, jest krajnje simbolična: Jozo Svetinović, zvani Baja, profesionalni vozač, nebeski pjevač, vječno nasmijan, bio je čovjek beskrajne dobrote i nagodnosti, "sva čaršija" ga je znala i voljela. Takvoga, mučili su ga i prebijali da nije mogao stajati, na kraju su ga zaklali, a sve to - u gradskoj klaonici.

Zahvaljujući takvim metodama i takvome režimu, u Mrkonjiću je ostalo taman toliko Muslimana i Hrvata, da su svi mogli stati u podrum jedne osnovne škole, kamo su se sakrili u dramatičnim danima "u oktobru 1995", kada je Karadžić jedan za drugim prepuštao krajiške gradove združenim snagama Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i kada je skoro sve srpsko stanovništvo iz Mrkonjića pobjeglo u Banju Luku a srpska se vojska povukla bez ozbiljnijega otpora.

Već prve slike "oslobađanja" sablasno praznoga Mrkonjića od stra- ne hrvatske vojske (prethodno sistematski bombardiranoga sa si- gurne udaljenosti) što su se mogle vidjeti na stranicama zagreba- čkog Večernjeg lista i u vijestima HTV-a, umjesto da nose neka- kvu radost, priznajem, djelovale su zlokobno. Taj bjesomučni trijumfalizam, to junačko naricanje nad pogibijom "legendarnoga zapovjednika" Andrije Matijaša Pauka (koji je po vjerodostojnoj a nikad službeno priznatoj verziji poginuo od zalutaloga metka vlastitog vojnika) i ekspresno nadijevanje njegova imena drevnoj čaršiji (Matijaševo) - sve mi je to već tada ulijevalo strepnju i odbojnost. Tomu se pridružio osjećaj gađenja i potpune moralne klonulosti kada se prpošni Smiljko Šagolj ukazao na HTV-u, izvještavajući o masovnoj grobnici na pravoslavnom groblju u Mrkonjiću, otvorenoj na traženje rodbine i međunarodnih faktora: stotinuosamdesetjedno ljudsko truplo leži jedno do drugoga, poredano na blatnoj zemlji pod kišnim jesenjim nebom ispod natmurene Lisine i Orugle, a kuražni naš ratni reporter veselim glasom informira i poučava cijenjeno gledateljstvo kako tu leže protivnički vojnici izginuli u žestokoj borbi za Mrkonjić-Grad, i kako je ovo još jedan dokaz humanosti hrvatske vojske, koja postupa prema pravilima međunarodnoga ratnog prava, itd, itd, klapa-klap, melje reporter poskočno i razdragano... Nikada nisam uspio sa sigurnošću ustanoviti koliko je istine u tvrdnjama srpske strane da su hrvatski vojnici na mrtva trupla svojih žrtava navlačili dijelove srpskih uniformi, kako bi članovima međunarodne komisije pokazali da se radilo o aktivnim vojnicima poginulima u borbi. No, i bez toga je više nego očigledno da većinu među tim nemilosrdno pobijenim nesretnicima čine žene i muškarci, civili, koji iz tko zna kakvih razloga nisu htjeli ili nisu uspjeli pobjeći u Banju Luku u okolnostima perfidne Karadžićeve kapitulacije i nailaska hrvatske vojske. Mnogo kasnije, propitujući se kojekako i kojekuda, te dobavivši izvještaj beogradskoga Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava o Zločinima hrvatske vojske, HVO i policijskih snaga nad stanovništvom Mrkonjić-Grada i okolnih mesta počinjenih u jesen 1995. godine, nailazim na poznata imena. Među njima, na primjer, sedamdesetjednogodišnji starac Niko Marić, advokat i ugledni građanin, poznat po profesionalnoj i ljudskoj čestitosti. Službeno ovjereno svjedočenje njegovoga sina ("svedok 360/96-32"), svedeno na škrte i ubitačne činjenice, sadrži strašni tragički potencijal: "Pošto je Hrvatska vojska zauzela 10.10.1995. godine Mrkonjić-Grad, uhvatili su mog oca u gradu jer on nije imao mogućnost da se izvuče iz grada. (...) Po oslobođenju Mrkonjić-Grada, ja sam pronašao i dnevnik koji je moj otac vodio do 10.10.1995. godine. Pod tim datumom, on je zadnju belešku svojeručno zapisao u dnevnik u 06.30 časova: 'Granatiranje od juče se nastavlja. Cijelu noć su ispaljivali po neku granatu. Ujutru oko 06.30 časova čitava kanonada granata sručila se na Mrkonjić i okolinu.' Sa tim rečima se završava dnevnik moga oca. Ja sam saznao da je moj otac uhvaćen u gradu, od nekih muslimana, koji su bili u Mrkonjić-Gradu. Saznao sam da je moj otac ubijen i sahranjen u zajedničkoj grobnici u Mrkonjić-Gradu, što se potvrdilo kao tačno kada je ta grobnica otvorena početkom aprila 1996. godine. Kod njega je pronađen njegov sat marke Seiko, koji je stao 20. oktobra 1995. godine. Taj sat je radio posle njegove smrti najviše 24 časa, jer su to njegove tehničke mogućnosti..."

Držeći Mrkonjić u svojim rukama od listopada 1995. do veljače 1996. samo iz vojno-strategijskih razloga kontroliranja prilaznih putova Banjoj Luci, hrvatska vojska je "usput" termitski opljačkala taj grad, ne imajući nikakvih iluzija o njegovoj daljoj sudbini. O razmjerama te pljačke slušao sam priče očevidaca, između ostaloga pokojnoga fra J. P., koji se, užasnut, nije mogao otresti od slika beskrajnih kamionskih konvoja koji noćima i noćima odvlače robu, industrijske mašine, predmete iz građanskih stanova, stoku - "na jug, u Grude, kamo li već?".

No, kronika stradanja Mrkonjićana ni time nije zatvorena. Nešto prije ovih događaja, početkom rujna '95. srpske su vlasti (civilne?, vojne?, ili je to bilo jedno te isto?) od ono malo preostalih Muslimana i Hrvata digli njih 28 i odagnali kao roblje za kopanje rovova na ratnim položajima u selu Oborci kod Donjega Vakufa. A kada je došla naredba da se Donji Vakuf (Srbobran, po tadašnjoj novosrpskoj nomenklaturi) napusti, bijesni oficiri su Mrkonjićane izveli u dvorište osnovne škole u Oborcima i - postrijeljali. Među njima također nalazim poznata imena, a pred oči, kao živa, izlaze lica: dvojica dragih Kotromanovića, Matija i Grgo, Hamo Šehović, Stipo Baković, Fejzo Kaharević...

U pravu je Zoran Tegeltija, načelnik opštine Mrkonjić-Grad: doista zločini ne zastarijevaju, i doista je važno da "zločinci budu procesuirani kako bi bilo koja generacija Mrkonjićana bila obeštećena i kako bi se saznala istina". No, što je, gdje je, u koga je istina? Nije li ona ružnija od svake laži, kad je djelomična, (etnički) selektivna! Ne samo u Tegeltijinim knjigama, nego u svim našim knjigama te vrste. Do pune ljudske i historijske istine, i do konačnoga svršetka rata, nema drugoga puta do - u priznavanju i sučuvstvovanju u žrtvi drugoga jednako kao i u žrtvi svojega. Sve ostalo bi se, potom, počelo rješavati samo od sebe. U protivnom, rat neće prestati nikada. Samo, je li ovdje ikomu ozbiljno stalo do istine, i do stvarnoga svršetka rata? Čitalac će, siguran sam, dobro razumjeti da govorim o stranama, a ne o tzv. običnim ljudima.

Negdje skoro traktorista reče:

Milorad Dodik

"''Cerić će nastaviti da igra tu negativnu ulogu, za razliku od Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, koja je apsolutno posvećena aktivnostima u oblasti vjere''



Vladika Grigorije uz pomoć svog premijera RS-a Milorada Dodika postaje vlasnik Trebinja

09.08.2009. 00:59



Vladika zahumsko-hercegovački Grigorije, uz pomoć svog političkog partnera, premijera RS-a Milorada Dodika, ekspresno postaje - vlasnik Trebinja. U vlasništvu vladike, koji se krije pod plaštom Crkve, nalaze se hoteli, mediji, poljoprivredna dobra i ko zna što još, a sve zahvaljući državnim, odnosno novcima entitetske Investicijske banke, javlja FTV.

Prošlog mjeseca je premijer RS-a i vlasnik državnih para Milorad Dodik svom privatnom popu Grigoriju sa računa svoje entitetske Investicijske banke prebacio milion i 200.000 KM za hotel Platani u Trebinju. To je hotel u koji više nije potrebno investirati čak ni u saksiju cvijeća, a kamoli u zidove i ugostiteljski inventar. Dakle, ovaj milion je tek jedan od ukupno 3 i po, koje je vladika dobio od iste banke, u posljednjih godinu dana na ime svojih firmi.

Vladikin hotel Platani je nekadašnja kuća stare trebinjske porodice Resulbegović. Po okončanju rata, tadašnji načelnik Općine Trebinje Božidar Vučurević poklonio ju je Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Danas su ovaj hotel, kao i manastiri Tvrdoš, Petrovo Polje te vladikini dvori tek mašina za pranje para u megalomanskim projektima Grigorija i njegovog političkog saveznika Milorada Dodika, koji, bez obzira na blizinu Dubrovnika, od Trebinja žele napraviti vlastiti Dubrovnik sa luksuznim resort naseljem, aerodromom i pistom. Zbog toga su u Strategiji Općine kao prioriteti istaknuti turizam i poljoprivreda.

Mladi Trebinjci nemaju nikakvu perspektivu za posao, a i oni koji rade, polako bivaju zamijenjeni kadrovima iz Laktaša, poput mlađahnog direktora hotela Platani Damira Kovačevića, koji je u ovaj grad po nalogu stranačkog šefa stigao prije dva mjeseca kako bi štitio mutne vladikine poslove. Ono što direktno nije u rukama vladike, jeste u rukama njegovih tajkuna, poput traženog kriminalca Milana Pešuta, koji je navodni vlasnik hotela Ognjište. Osim nekretnina,vladika vlada i medijima i ponekad ih kamenuje, poput novinara 60 minuta Slobodana Vaskovića, pa je u njegove dvore nemoguće ući. Trebinjci, pak, nemoćni su pred ovom spregom političko-vjerske oligarhije.

U Trebinju nekadašnje fabrike ne rade, ogromno Popovo polje je neiskorišteno jer je rezervirano za vladikine vinograde. A on sam slika je i prilika mraka koji se spustio na ovaj grad.


(Svevijesti.ba/FTV)
 

Ne moze se jedna planetarna licnost javno ponositi i promovisati drzavu Bosnu,a da to majmuni u RS ne protumace da im neko zeli banane uzeti.

Jadno,bolesno i ocekivano ...


Skandalozno: Iz RS traže da se oduzme bh. pasoš Bonu Voksu

Informacije iz RS da bi frontmen čuvenog irskog benda U2 Bono Voks (Vox) mogao ostati bez bh. pasoša, koji mu je 1997. godine uručio rahmetli presjednik Alija Izetbegović, zamjenik ministra civilnih poslova BiH Senad Šepić jučer je za naš list prokomentirao kao pokušaj da se "oskrnave sve vrijednosti koje bilo ko iz svijeta pruža prema našoj zemlji".

Negativne poruke

- Ovdje se radi o potpuno nepotrebnoj i promašenoj priči. Dizati prašinu u ovom trenutku oko pasoša Bone Voksa nije ništa drugo osim nečija frustracija. Čovjek je nedavno izjavio da mu je to jedna od najvrednijih nagrada koje ima i sada bi to trebalo politizirati?! Bono Voks je planetarno poznata ličnost i njemu ne treba bh. pasoš da bi putovao i okoristio se njim - rekao nam je Šepić.

On je dodao da ovakvim pričama šaljemo negativnu poruku Evropskoj uniji, ali i cijelom svijetu. Šepić tvrdi i da je ovo očigledan primjer da "u BiH postoje političke snage koje se samo deklarativno zalažu za liberalizaciju viznog režima, ali nas na sve moguće načine usporavaju na tom putu".

Važeći zakon

- Oli Ren (Olli Rehn) je nedavno uzeo pasoš Srbije. Mislite li da će on koristiti taj pasoš kada bude putovao? To je emotivni odnos ljudi koji neku zemlju po bilo kojoj osnovi zaduže. Isti je slučaj i sa Bonom Voksom. Nemam ništa protiv toga da se, ako je to nekome u cilju, istraži način na koji je dobio pasoš. Ipak, sve to smatram samo nečijom frustracijom - zaključio je Šepić.

On navodi da današnji Zakon o državljanstvu BiH ne može biti mjerilo za izdavanje pasoša irskom pjevaču, jer u to vrijeme ovaj akt nije postojao. Međutim, kaže kako je siguran da je sve urađeno po tada zakonom predviđenim propisima.

Nema kredita ni za koga

Ministar civilnih poslova BiH Sredoje Nović, kako prenosi Srna, rekao je da će slučaj Bona Voksa biti provjeren i da će mu vlasti BiH oduzeti pasoš ukoliko se utvrdi da mu je dodijeljen mimo zakona.

- Ako utvrdimo da je pasoš dobiven mimo zakonske procedure, nećemo imati drugog izbora nego da ga oduzmemo. Nema tog kredita ni za koga, pa ni za Bona Voksa - istakao je Nović.

(AVAZ)

Treba oduzeti pasose svim Hrvatima pravoslavcima iz Hrvatske koji su
dobili pasose,drzavno zemljiste u BiH,
donacije u manjem entitetu da bi glasali
za politiku velikesrbije.

Taman pomislis sve mi vidjeli od Srba kad ono...


Sjećanje na Stojanovu grupu i dane kada su odvođeni mještani

Ahmed Kulić je selo Surovi, općina Rogatica, s nekoliko komšija napustio 29. juna 1992. godine, dan nakon što je čuo da je "Stojanova grupa prošla kroz selo i protjerala neke ljude".
Nedugo nakon toga selo je napustilo još stanovnika, ali je njih osmero ostalo, a među njima Kulićeva majka, supruga i šestogodišnja unuka.

"Majku sam našao i sahranio, a ovo ostalo, nikad nikoga, ništa. Majka je ekshumirana 1997. godine. Glava joj je bila odvojena od skeleta... Tražio sam suprugu i unuku, imao sam krive tragove, ne zna se ništa. Stotine priča, pitaj ovoga, pitaj onoga... mene su priče dovele da umrem", kazao je svjedok, te zamolio optuženog u sudnici da mu kaže "gdje može kosti naći".

Tužilaštvo BiH tereti Stojana Perkovića, kao bivšeg komandira čete Vojske Republike Srpske (VRS) u mjestu Lađevine, općina Rogatica, za zločine protiv čovječnosti počinjene tokom 1992.

U jednoj od tačaka optužnice stoji da je Perković u junu 1992., s desetak pripadnika svoje jedinice došao u selo Surovi i “nezakonito lišio slobode određeni broj civila, a zatim je neke od njih fizički zlostavljao”.

Potom je, navodi se, poveo neke od mještana “u pravcu sela Lađevine, od kada im se gubi svaki trag”.

Kulić je ispričao da je početkom juna 1992. godine predao svoju lovačku pušku i pištolj "komšiji Stojanu Perkoviću".

"Oružje smo predali u Lađevinama. Dobio sam potvrdu i Stojan je bio korektan. Stojan je izdavao potvrde, oko njega su bili vojnici. On je bio glavni među njima", kazao je Kulić.

Rasim Makaš, drugi svjedok na ovom ročištu, također je kazao kako su mještani sela Surovi predavali oružje "komšiji Stojanu". Makaš se prisjetio i 28. juna 1992. godine, dana koji, kako je rekao, nikad neće zaboraviti.

"Bio sam s djetetom kod kuće. Čula se galama i vidio sam desetak vojnika kako vode Rušida Makaša, mog brata Sulejmana i Jusufa Halitija. Doveli su ih do moje kuće, bio je i Stojan tu. Dvojica vojnika su doveli još Ismaila i Amira Makaša, moje bratiće. Stojan je rekao Jusufu da može ići, i počeo je udarati Rušida kundakom od puške, a onda i Amira", opisao je svjedok prizor rekavši da je to posmatrao "s ograde svoje kuće".

"Onda su doveli Rifeta Ajanovića i Nuhana Makaša. Stojan je rekao da Nuhana puste. Izvadio je nož i rekao Rifetu da će ga oguliti na komadiće i da će pjevati ko slavuj", prisjetio se svjedok.

Nakon nekog vremena, tvrdi svjedok, pušten je uz upozorenje da "pazi šta radi". Nedugo nakon toga, napustio je rodno selo. Nikada nije saznao šta se desilo s trojicom mještana koji su zarobljeni ispred njegove kuće - "ni jesu li živi, ni mrtvi", dok su brat Sulejman i bratić Ismail pušteni.

Nastavak suđenja zakazan je za 18. august, prenosi BIRN BiH - Justice Report.

(FENA)

Ramazanske dobrodošlice širom genocidne tvorevine

Brčko

Četiri "S" i "Nož, žica, Srebrenica" na Atik - Savskoj džamiji

Izvršni odbor Medžlisa Islamske vjerske zajednice Brčko pozvao je muslimane u distriktu da nakon ispisanih uvredljivih grafita na Atik - Savskoj džamiji ostanu mirni i dostojanstveni, te da i dalje nesebično daju svoj doprinos izgradnji međusobnog povjerenja i tolerancije na ovim prostorima.

U saopštenju Izvršnog odbora Medžlisa podsjeća se da su se ovih dana navršile dvije godine od svečanog otvaranja ove obnovljene džamije, koja je porušena u ljeto 1992. godine.

Upućen je i poziv "svim relevantnim faktorima u ovom društvu, a prvenstveno onima koji kreiraju javno mišljenje i odgajaju mlade ljude" da preispitaju svoj rad i eventualno ustanove propuste u njemu.

Na Atik - Savskoj džamiji u Brčkom u noći između 17. i 18. avgusta je osvanuo grafit, gdje je uz četiri "S", bilo ispisano "Nož - žica - Srebrenica".

Portparol brčanske policije Halid Emkić rekao je juče novinarima da je grafit uočio dežurni policajac, a da je odmah po izlasku ekipe za uviđaje natpis prekrečen.

20.08.2009.

Maloljetnici nacrtali krst sa četiri s na kući Bošnjaka u Trebinju

Policijska stanica Trebinje dostavila je Okružnom tužilaštvu Trebinje izvještaj protiv jednog maloljetnika (1994), zbog postojanja osnova sumnje kako je počinio krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti.

Postoje osnovi sumnje kako je osumnjičeni s još tri identificirane maloljetne osobe, mlađe od 14 godina, na fasadi kuće, vlasništvo osobe bošnjačke nacionalnosti, nacrtao krst s četiri slova "s", priopćeno je iz Centra javne bezbjednosti Trebinje.

citat:

---

Abulafija wrote:
BHDANI:

Nada i ništa: Koliko će u nas još biti živ rat, nakon što je nasilno prekinut prije četrnaest godina?



Rat zauvijek?

...........

Kao mnogi drugi povodi, i ovaj iz Mrkonjića na svoj način povlači pitanje: koliko će u nas još biti živ rat, nakon što je nasilno prekinut prije četrnaest godina, bez pobjednika i poraženih, s ogromnom prtljagom neiskupljenih žrtava i nekažnjenih zločina na svim tzv. stranama? Odgovor na to pitanje ne zna nitko, a kad vidimo kako su još uvijek živahne - i politički upotrebljive! - aveti onoga rata za koji se mislilo da se svršio 1945, ima sasvim dovoljno razloga za ne previše vesele prognoze.



.............

Zahvaljujući takvim metodama i takvome režimu, u Mrkonjiću je ostalo taman toliko Muslimana i Hrvata, da su svi mogli stati u podrum jedne osnovne škole, kamo su se sakrili u dramatičnim danima "u oktobru 1995", kada je Karadžić jedan za drugim prepuštao krajiške gradove združenim snagama Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i kada je skoro sve srpsko stanovništvo iz Mrkonjića pobjeglo u Banju Luku a srpska se vojska povukla bez ozbiljnijega otpora.

---