Lijepo je direktorica rekla:

"Šta će vama razgovor kada ćete ionako napisati šta želite?"

("Dani" su davno potonuli u svojoj novinarskoj neprofesionalosti i urednickom subjektivizmu)

citat:

---

jai1 wrote:
Lijepo je direktorica rekla:

"Šta će vama razgovor kada ćete ionako napisati šta želite?"

("Dani" su davno potonuli u svojoj novinarskoj neprofesionalosti i urednickom subjektivizmu)

---

Nepoželljni gost u sarajevskim vrtićima

Objavljeno: Čet, 27. 11. 2008. 18:07

CRVENI ŠEJTAN

Djed Mraz i ove godine neće doći u sarajevske vrtiće za novogodišnje praznike. Uprava Javne ustanove “Djeca Sarajeva”, kao i prošle godine, neće organizovati druženja djece sa njihovim omiljenim gostom. Sarajevski portali prepuni su podrške roditelja da se Djed Mraz vrati u vrtiće. E-novine se pridružuju podršci uz priču Borisa Dežulovića “Crveni šejtan”.

e-Novine

Direktorica JU Djeca Sarajeva Arzija Mahmutović ne želi govoriti o ovoj temi. Zaposleni u 24 gradska vrtića kažu da će organizovati novogodišnja druženja sa Djedom Mrazom samo ukoliko većina roditelja pokrene takvu inicijativu.

Uprkos činjenici da većina roditelja podržava druženje sa Djedom Mrazom ni ove Nove godine, najvjerovatnije, neće biti upriličeno niti u jednom sarajevskom vrtiću kojim upravlja JU Djeca Sarajeva. Sarajevski portali u posljednja dva dana prepuni su podrške roditelja da se Djed Mraz vrati u sarajevske vrtiće. Tim više, jer su ogorčeni što je u vrtićima uvedena i vjeronauka.

„Ja ne kontam ove moderne muslimane kojima sve smeta. Moja nana je nama djeci i jaja za Uskrs farbala, jer je to zabavno za djecu, i jaja su simpatična i šarena, i Uskrs su slavili ljudi oko nas. Moja nana je djeci pakovala novogodišnje paketiće s likom Djeda Mraza, i moja porodica i dan danas organizuje ´dodjelu paketića´ za svu dječicu u široj i daljoj familiji i njihove prijatelje. Zato što se radi o DJECI i njihovoj radosti, a ne zato što se radi o Svetom Nikoli. Moja nana mi je uvijek govorila da je zapaliti svijeću u crkvi za duše umrlih lijepo, i da se ne stidim i ne ustručavam raditi takve stvari, da je Bog jedan, kakva god da mu je kuća. Moja nana je obavila hadž, i postila svaki ramazan, i slavila svaki bajram, i klanjala pet vakat namaza na dan. I nije ´branila´ djeci da učestvuju i vole svijet oko sebe, druge ljude i njihove običaje, nego ih je tome učila i u tome ohrabrivala i objašnjavala im da je to dobro i lijepo. Moje dijete neće ići u vrtić dotične gospođe koja bi djecu učila religiji, ali im ne bi dopustala da učestvuju i doprinesu i dijele radosti drugih religija” piše jedna Sarajka na portalu sarajevo-x.com.

Vjeronauku u sarajevske vrtiće uvela je upravo Arzija Mahmutović, koja je Djeda Mraza zabranila mališanima. Pozivajući se na „zakonske odredbe” direktorica Mahmutović uvela je prošle godine islamsku vjeronauku u vrtiće koju, trenutno, obavlja pet vjeroučitelja.

Uvođenjem vjeronauke u vrtiće i ukidanjem Djeda Mraza, Sarajevo se sve više udaljava od Evrope. Kako je Bosna i Hercegovina zemlja čuda, ne iznenađuje da predstavnici vlasti i oko Djeda Mraza prave problem. Političari iz sva tri konstitutivna naroda Djeda Mraza doživljavaju kao komunističku tvorevinu. Kažu da su njegovo ime izmislili komunisti, i da ne bi trebao, kao takav, biti u upotrebi. Srbi ga zovu Sveti Nikola, Hrvati Djed Božičnjak, a Bošnjaci ga uopšte ne priznaju, jer kažu, nije utemljen u islamu.

****

U nastavku slijedi priča Crveni šejtan iz knjige Borisa Dežulovića Poglavnikova bakterija.

CRVENI ŠEJTAN

Postoje djeca što se boje škole, ništa nova pod kapom nebeskom, ali nitko se škole nije bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca.

Učeni ljudi što se razumiju u dječje strahove mogli bi o Mensurovim noćnim morama ispisati čitave knjige, a stvar je zapravo bila u tome da je škola za mališana bila zgrada u kojoj crna čudovišta jedu ljude i malu djecu. Čuo je on od starijih, slušao u dugim ljetnim večerima kako muškarci iz sela pripovijedaju mračne priče o staroj školi, i uvijek je na putu do kuće usta suhih od straha široko zaobilazio tu sablasnu ruševinu. U ratu su Hrvati pri povlačenju zapalili pola sela, ali danas, desetak godina kasnije, samo je zgrada škole ostala onakva kakvu je Mensurov amidža Irfan zatekao kad je na čelu Druge Nesunačke ušao u napušteno rodno selo.

Mensurov otac, hodža Omar efendi Ćeman, donacijama imućnijih Crvogojana sagradio je stotinu koraka dalje novu, bijelu džamiju, i kraj nje lijepu kuću, u kojoj se mališan budio gledajući školu praznih prozora, kuću duhova obraslu u korov i šikaru. Za malog Mensura škola je bila najstrašnija od svih riječi, a dan kad mu je otac rekao da je sad veliki dječak i da će u ponedjeljak krenuti u školu, najstrašniji od svih dana.

Hodža je, istina, svome sinu stotinu puta objasnio da tu ne žive čudovišta koja jedu ljude i malu djecu, da je zgrada izgorjela u ratu i da, na kraju krajeva, neće ići u tu školu, ruševnu i napuštenu, već u novu, lijepu školu, u šest kilometara udaljeni Nesunac.

Uzalud, jer to jutro, prvog dana škole, kad ga je amidža Irfan svojim velikim džipom odveo u grad, mali Mensur je mislio da će umrijeti od straha. Čuo je on i od drugih dječaka razne priče, bilo je još djece što su se bojala škole, ali nije zabilježeno da se itko škole bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca.

Bio je posljednji petak u godini kad je amidža Irfan odvezao Mensura na rođendan kod njegova najboljeg školskog druga Damira. Tri dana molio je dječak oca dok mu najzad nije dopustio da tamo i prespava. Hodži nije bilo drago što će mu sin spavati kod Damira, ali nije mu rekao zašto. Za Mensura, bio je to trenutak odrastanja: prvi put u životu neće spavati u svojoj kući, i neće ga otac buditi za sabah namaz. Bio je uzbuđen kao da ide na put oko svijeta, a ne u Nesunac.

Pa ipak, nije zbog toga zapamtio taj dan. Zapamtio ga je zbog velikog, neobičnog stabla, srebrne jelke okićene najneobičnijim ukrasima, šarenim lopticama i svjetlucavim žaruljicama, što je niknula usred stana Damirovih roditelja. Mensur je opčinjen gledao u taj čudesni prizor. Toga je dana prvi put čuo za malog Isusa, čiji rođendan pada dan poslije Damirovog rođendana, i za najčudniji od svih običaja, da na taj dan djeca pod okićenom jelkom nalaze poklone. Damirov otac vikao je pak da će njegovoj djeci i darove i dalje nositi Titov Djeda Mraz, i to na Novu Godinu, kako je oduvijek bilo u njihovoj kući.

Mensur nije baš najbolje shvatio što Damiru dođe mali Isus, a što Tito, i po kome im je taj Mraz zapravo djed. Tek, te je večeri prvi put vidio Isusovog, Titovog i Damirovog djeda Mraza. Bilo je već kasno, odavno se pojela velika pizza i torta u obliku nogometne lopte, i zajedno s drugovima gledao je televiziju kad se na ekranu iznenada pojavila ista onakva šarena jelka: neki je dječak stajao kraj nje i otvorio prozor kroz koji se ukazala nestvarna slika – snježnim se krajolikom primicao veliki crveni kamion ukrašen žutim žaruljicama, za njim još jedan, pa još jedan, i uskoro je prema dječakovoj kući pristizala cijela dugačka kolona tajnovitih, velikih crvenih kamiona.

Mensur je zaglavljenih vjeđa i bez daha gledao u televizor. Konvoj se zaustavio točno pred dječakovom kućom, a iz prvog kamiona izašao je dragi, debeljuškasti starac bijele brade i bijele kose, u crvenom kaputu, pod crvenom kapom, pruživši dječaku veliki, šareni paket i bočicu coca-cole.

***

– Babo, imam li ja još kojega djeda osim Fuada? – bilo je prvo što je mali Mensur sutradan pitao oca.

– Imo si djeda Šerifa – odgovorio je otac – onoga što je poginuo u ratu.

– Znam za njega, nego imam li još kojega djeda sad?

– Ne, zašto pitaš? Odakle ti sad to?

– A imam li ja, babo, djeda Mraza?


--------------------------------------------------------------------------------

Te je Nove godine mali Mensur Ćeman saznao da Djeda Mraz doista postoji, ali da to nije dobri starac iz reklama za coca-colu koji nosi šarene pakete sa darovima za djecu, već kaurski palikuća zbog kojeg on, eto, sada živi kod amidže Irfana i ide u školu u šest kilometara udaljeni Nesunac.


--------------------------------------------------------------------------------



Efendi Omar shvatio je tada zašto mu sina iznenada zanima bliža rodbina. Mensur je ispričao gdje je vidio Djeda Mraza, nakon čega je otac započeo dugačku priču o tome kako Djeda Mraz ne postoji, kako je to izmišljotina velikih svjetskih trgovaca i prevaranata, nevjernika i zlih ljudi, poput onih što su zapalili njihovo selo.

– Hoćeš da kažeš da je Djeda Mraz – gledao ga je Mensur zaprepašteno – da je Djeda Mraz zapalio selo? I školu?

– Nije Djeda Mraz – strpljivo je objašnjavao hodža svome sinu. – Djeda Mraz ne postoji. Djeda Mraz je izmišljen da djecu udalji od Boga i vjere, a roditelji da troše svoj novac na glupe dječje igračke.

– Ali ja sam kod Damira vidio...

– Vidio si reklamu! – uzrujao se hodža. – Vidio si reklamu za onaj američki otrov, eto šta si vidio. Djeda Mraza su izmislili nevjernici, isti oni što su u staroj školi ubili tvoga djeda!

– Ali ti si mi reko da čudovišta iz stare škole ne postoje! – pobunio se mališan. – Isto ko što mi sad govoriš da ne postoji Djeda Mraz!

Dugo je te večeri otac malom Mensuru čitao Kur’an i pričao o ratu. Dječak je saznao pravu istinu o kući duhova i crnih čudovišta zbog koje se bojao škole – staroj zgradi u kojoj su za vrijeme rata Hrvati organizirali logor za Muslimane, mučili muškarce, žene i djecu, i ubili djeda Šerifa. Na kraju, mališan je u svoju početnicu velikim, kvrgavim slovima zapisao kako mu je Ibrahim, alejhi-s-selam, preko oca poručio: „Ja idem za Gospodarom svojim, On će me na pravi put uputiti.”

Pa ipak, od te je noći u njegove zimske snove, umjesto crnih aveti iz škole, uselio onaj tajanstveni, čarobni crveni konvoj pun darova za djecu, među kojima debeli sjedobradi starac nosi i poklon za njega, malog hodžinog sina iz Crvogojna kraj Nesunca.

***

Prošlo je otada točno godinu dana. Poslije onog rođendana otac mu je zabranio da se druži s Damirom, nikad mu ne objasnivši zašto, i dječak je danas jedva čekao da dođe u školu, pa da mu najbolji drug ispriča kako je u subotu bilo na rođendanskoj proslavi. Padao je sitan snijeg, a Mensur je u tijesnim žutim čizmicama žurio utabanim putem do stare nesunačke ceste, zamišljajući kao i svakog zimskog jutra kako će, kad izađe na drum, vidjeti onu kolonu kamiona na putu prema njegovoj kući.

Hodao je gotovo sat vremena kad je tamo iza šume začuo zvuk motora, poput džipa amidže Irfana. Zvuk se pojačavao, i sad je izgledalo kao da ih je više. Mensur je zastao bez snage da se pomakne, bez daha, a onda potrčao stazom kao vjetrom ponesen. Trčao je, padao, i trčao, i padao, dok nije izašao na čistinu i ugledao najljepši prizor kojega je ikada vidio: iza ugla, podno Vuče Gore, cestom se kroz snježne namete i kanjone prljavih prtina probijao veliki crveni kamion, ukrašen žutim i crvenim svjetlima. Iza njega pomaljao se drugi, pa treći, pa četvrti. Kolona crvenih kamiona onda zamakla je iza velikog bijelog brijega, da bi se koji trenutak kasnije pojavila na putu točno ispred njega.

Stajao je uz cestu i oduzet gledao u konvoj. Od sreće i uzbuđenja nije mogao disati. Prvi se kamion polako približavao, a onda se zaustavio tik kraj njega. Mislio je da će se onesvijestiti kad su se vrata kamiona otvorila i iz njega izašao debeljuškasti starac sijede brade, sav u crvenom, pod neobičnom crvenom kapom.

– Mali – prišao mu je Djeda Mraz. – Đe se skreće za Crvogojno?

Mensur ga je gledao paraliziran. Otvorio je usta, ali iz njih nije izlazilo ništa osim malih oblačića bijele pare.

– Mali, halo? – sagnuo se starac i pogledao ga ravno u oči. – Jesil ti odavde neđe?

Dječak ga je i dalje gledao bez glasa.

– Je l´ znaš ti hodžu Omara, iz Crvogojna? – pitao je Djeda Mraz.

Mensuru je cijela utroba gorjela od silne sreće, što je potekla kroz oči u dvije tople, male suze.

– Kud se ide tamo? – pitao je opet crveni starac okrenuvši se prema cesti, što se malo dalje, iza šume, račvala na dvije strane. – Đe se skreće za hodžinu kuću?

Mensur je, međutim, i dalje stajao bez glasa. Brada mu je drhtala, a suze se valjale niz obraze.

– Jebiga, mali – potapšao je Djeda Mraz dječaka kožnom rukavicom i spretno se uspeo natrag u kabinu kamiona.

Motori su opet teško zabrundali i kolona crvenih kamiona zamakla je iza bijelog brijega. Mališan je još nekoliko trenutaka stajao kao smrznut, gledajući u prazno raskršće. U jednom času poželio je da se odmah za konvojem vrati u selo, ali znao je da bi otac pobjesnio kad bi saznao da nije bio u školi. Naposljetku, okrenuo se i trčeći odjurio niz tragove teških kamiona u grad, moleći dobroga Boga da ovo jutro preskoči kako bi se što prije vratio u selo, da vidi što je dobio od Djeda Mraza.

I da vidi očev izraz lica kad ga bude pitao misli li i dalje da Djeda Mraz ne postoji.

***

Mensur nije mogao sačekati posljednje školsko zvono. Nestrpljenje ga je boljelo u grčevima, kao kad bi se najeo buredžika tetke Alme. Izjurio je iz škole i jedva dotičući zemlju otrčao prema izlazu iz grada. Umjesto teške torbe na leđima je imao krila, jurio je smeđim, ledenim blatom stare nesunačke ceste, skupljao stvari iz torbe razasute snijegom, pa opet trčao, preskakao jarke koje nikad do tada nije uspijevao preskočiti i zamakao utabanom stazom kroz šumu.

Na prilazu selu bilo mu je jasno da se dogodilo nešto veliko. Svijet se skupio tamo oko džamije, a on je trčao prema njima dozivajući oca i dršćući od nezamislive sreće. Kad se približio, vidio je amidžu Irfana u maskirnoj uniformi, i pored njega oca. Okrenuo se i Mensur je shvatio da nešto nije u redu. Ocu su oči bile crvene od suza.

– Mensure – zazvao ga je tiho. – Dođi, idemo kod amidže i tetke Alme.

– Šta je bilo, babo? – pitao je dječak zbunjeno i gledao prema džamiji. – Je l´ bio Djeda Mraz?



San iz Mensurovih zimskih snova




– Kakav bolan Djeda Mraz? – zabrundao je amidža.

– Hajmo, Mensure – skinuo je hodža sinu torbu s leđa i povukao ga na drugu stranu.

Dok ga je otac za ruku vukao prema amidžinoj kući, Mensur je gledao iza sebe. Sad je mogao vidjeti njihovu kuću tamo iza džamije, i strašnu sliku od koje su mu se oduzele noge: prazni su prozori bili natkriveni crnim trokutima čađe, a na mjestu gdje je stajao krov iz nagorjelih su greda u sivo nebo vijale rastrgane krpice dima.

– Sve je izgorjelo, Mensure – govorio je amidža spuštajući svoju golemu šaku na njegovo rame.

– Tko... kako...? – promucao je mališan.

– Ona nova peć – rekao je otac. – Eksplodirala, izgleda. Nikog nije bilo u kući. Sve izgorjelo.

Mensur se osvrtao, zapinjao i na kraju oteo iz očeve ruke. Gledao je ono što je ostalo od njihove nove kuće i shvatio.

– Nije peć, babo – javio se cmizdravim glasom. – Bio si u pravu, to je Djeda Mraz bio. Djeda Mraz je zapalio kuću. Ko što je i školu zapalio, majku mu j***m.

Nije ni dovršio svoju plačnu psovku, a već je očeva desna ruka poletjela zvučno ga klepivši po potiljku.

– Kakav bolan Djeda Mraz, šta je malome? – zabrundao je opet amidža.

***

Te je Nove godine mali Mensur Ćeman saznao da Djeda Mraz doista postoji, ali da to nije dobri starac iz reklama za coca-colu koji nosi šarene pakete sa darovima za djecu, već kaurski palikuća zbog kojeg on, eto, sada živi kod amidže Irfana i ide u školu u šest kilometara udaljeni Nesunac. Od te Nove godine mali je Mensur svake noći sanjao iskeženo crveno čudovište bijele brade kako u crvenom kamionu dolazi u njihovo selo.

Učeni ljudi što se razumiju u dječje strahove mogli bi o Mensurovim noćnim morama ispisati čitave knjige, a stvar je zapravo bila u tome da je Djeda Mraz za mališana bio katolički šejtan koji u svojoj vreći nosi veliku nesreću i pali muslimanska sela. Čuo je on od oca, slušao u dugim zimskim večerima kako pripovijeda mračne priče o Djedu Mrazu koji vara djecu i udaljava ih od Boga i vjere, i uvijek je na putu do kuće usta suhih od straha široko zaobilazio veliku reklamu za coca-colu sa koje mu se đavolski smješkao isti zli starac kojega je onoga dana vidio u crvenom kamionu, na putu do škole, ne sluteći kakvu mu nesreću u svojoj vreći nosi.

Hodža Omar svome je sinu, istina, stotinu puta objasnio da ne postoje crvena čudovišta koja pale kuće i škole, već da je to eksplodirala nova, neispravna peć, zapalila ćilime, zavjese i daščani pod, i cijelu njihovu novu kuću. I da je stari Veljo, najstariji vatrogasac u Bosni, sa svojim dobrovoljcima iz Nesunca došao prekasno, jer im nitko nije znao reći kuda se ide za Crvogojno i gdje živi hodža Omar, pa su na raskršću iza Vuče Gore skrenuli za Goliju, stigavši kad je cijelu hodžinu kuću već progutao oganj.

Uzalud mu je otac potanko objašnjavao svih stotinu puta, jer onoga jutra kad je učiteljica Mirna cijeli razred odvela u posjet Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Nesunac, mali Mensur je mislio da će umrijeti od straha. Čuo je on i od drugih dječaka razne priče, bilo je još djece koja su se bojala garavih vatrogasaca u crvenim šljemovima, ali nije zabilježeno da se itko vatrogasaca bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca.

citat:

---

jai1 wrote:
Lijepo je direktorica rekla:

"Šta će vama razgovor kada ćete ionako napisati šta želite?"

("Dani" su davno potonuli u svojoj novinarskoj neprofesionalosti i urednickom subjektivizmu)

---

Ona je definitivno uvedene i šta sad?
A da li se je neko zapitao KO i KAKO uče djecu u školama?
Ne osporavam njihovo teološko (ne znam kako drukčije da ga nazovem) znanje ali osuđujem njihov pristup djeci, nepripremljenost za "male" uzraste.
Zapitaju li se roditelji zašto se mala(i) odjednom straše mraka, razmišljaju o "prikazama, nakazama koje dolaze po noći i čupaju dušu nevaljalim"..Jeste li razgovarali kad o tome sa svojom djecom? Da ne bude zabune, govorim, uglavnom, za gradske škole gdje podučavaju mlade mualime i softe (oprostićete mi ako sam pogriješila u nazivu). Jeste li spremni reagovati na to ako primjetite ili ako vam dijete kaže, nakon dužeg pipkanja otkud odjednom strah? Hoćete li osjećati "da se izdvajate iz mase" i da će vam dijete ružno gledati u školi zbog, kažu, bezazlenih, djeci prijemčivih priča o dobru i zlu?
Kako to da takve stvari lakše prihvataju i usvajaju djeca kojima je vjeroučitelj neko ko zna pričati iz života, bogobojazno, a vezano za teme?
Govorim o iskustvima ljudi, meni bliskih...onda gledam ta mala bića i ne znam šta da kažem.
A vi?

Mediji koji napadaju direktoricu obiluju islamofobijom,ranije iskazanom kroz brojne napade na sve sto ima veze sa Islamom u BiH.

Ovakve medijske podvale serviraju Slobodna Bosna,Dani,Start,"60 minuta",Oslobodjenje,San,a svi zajedno dijele jednistven motiv - NAPAD NA MUSLIMANE BOSNE I HERCEGOVINE!

Djeda mraza nije ukinut i to je sama direktorica JAVNO priznala na javnom emiteru,medjutim istina je da ce "Djeda Mraz" biti pristutan spram zelje roditelja.Ova praksa je normalna u Francuskoj i Njemackoj,pa ne vidim kakav smo mi to izuzetak.

DIREKTORICA IMPLEMENTIRA ZAKONE OVE DRZAVE,UKOLIKO RADI SUPROTNO ONDA MOZE ODGOVARATI SVOJIM NADREDJENIM ZBOG KRSENJA ZAKONA BIH.

(Hvala Bogu na demokratskim zakonima koji svima daju pravo da bira hoce li Djeda Mraza ili ne)

citat:

---

jai1 wrote:
Mediji koji napadaju direktoricu obiluju islamofobijom,ranije iskazanom kroz brojne napade na sve sto ima veze sa Islamom u BiH.

Ovakve medijske podvale serviraju Slobodna Bosna,Dani,Start,"60 minuta",Oslobodjenje,San,a svi zajedno dijele jednistven motiv - NAPAD NA MUSLIMANE BOSNE I HERCEGOVINE!

Djeda mraza nije ukinut i to je sama direktorica JAVNO priznala na javnom emiteru,medjutim istina je da ce "Djeda Mraz" biti pristutan spram zelje roditelja.Ova praksa je normalna u Francuskoj i Njemackoj,pa ne vidim kakav smo mi to izuzetak.

DIREKTORICA IMPLEMENTIRA ZAKONE OVE DRZAVE,UKOLIKO RADI SUPROTNO ONDA MOZE ODGOVARATI SVOJIM NADREDJENIM ZBOG KRSENJA ZAKONA BIH.

(Hvala Bogu na demokratskim zakonima koji svima daju pravo da bira hoce li Djeda Mraza ili ne)

---

citat:

---

indijana wrote:


Reci ti nama, kada si bio mali jesi li bio ZA ili PROTIV Djeda Mraza, ili si se i ti 1992.godine "probudio".

---

Nema nikome djeda mraza ove godine...

 

Ovo otvorena sezona lova na bradonje opet....