Ima ljudi, mada su rijetki, kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. Čak ih učine boljim.
Meša Selimović

"Zar treba potrošiti život pa tek onda shvatiti kako malo treba za sreću?Komad hljeba i čaša vode,zemlja i trava,nebo i zvijezde..... i u duši spokoj.“

Svako od nas u svom zivotu ima nekoga koga je ostao zeljan... necijeg osmeha, necijeg dodira, necije tople reci i necijeg mirisa... mozda za neke nedostaje samo jos jedna kockica da bi se carobni mozaik sklopio... ili zauvek izgubio...

Bas takoo....

"Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sam stvori.
Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi.
Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju.
Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago!"

(Tvrđava)

Iskustvo nam savetuje da se treba bojati, da treba biti oprezan, da ne treba verovati.
Iskustvo nas uči da ne grešimo, da ne ponavljamo ono gde su drugi već stradali.
Svetu, međutim ne mogu pomoći oni koji su načisto sa životom. Svetu ne trebaju oni koji su ostali bez zabluda i snova. Oni kojima je sve jasno...



Žena je kao knjiga, koja se, bila dobra ili loša, mora najprije svidjeti naslovnim listom. Ako ta stranica nije zanimljiva, neće pobuditi želje za čitanjem, a ta je želja upravo tolika koliko je zanimanje što ga naslov potiče.
Naslovni list kod žene ide odozgo do dole, baš kao kod knjige;
Casanova




Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može.
Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda.
Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi.

Ivo Andric


PRVI POLJUBAC
To je prvi gutljaj iz pehara koji bogovi napuniše iz svetog vrela ljubavi.
To je granica između sumnje što srce obrvava i rastužuje i pouzdanja koje ga ispunjava i usrećuje.
To je početak poeme duhovnog

Halil Đzubran

[Edited by usamljena on 04-08-2013 at 20:48 GMT]

Koliko sam izgubio od zivota, pitam se, samo zato sto nisam znao gledati?
Ili zato sto sam gledao, a da nisam vidio?

Irvin D. Yalom - Kad je Nietzsche plakao

"Ne treba se plasiti samoce. Ona je plemenita, ona je dio naseg zivota, baš kao i okupljanje. Ali nju ne moze svako da izdrzi! Ona nije za slabe, koji neprestano moraju da budu okruzeni drugima da bi zaboravili koliko su slabi. I ne moze svako iz svoje samoce, poput skoljke, oblikovati biser i pokloniti ga drugima. Jer, poznato je: ne pravi svaka skoljka biser. Najveci broj njih sluzi samo za jelo."
M. Kapor

"Zaslužila je bolju sreću, ali šta bih ja bez nje? Otrgao sam je iz njenog svijeta, moji je ne vole, njeni je ne priznaju, i sve sam joj što ima, sve što je sanjala da će imati, ljubav, nježnost, sigurnost, štit. To mi je pomoć, ti njeni djevojački snovi, još me sniva, željenog.
Čuvala me i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima."

(Tvrđava)

“Moja je majka bila vitka, visoka, lijepa. Imala je tih i blag glas. Ruke su joj bile nježne i meke kao pamuk. Dovoljan je bio tek dodir da izbriše slutnju, strah, nemir. Pogled bistar, pitom kao u srne. Radila je mnogo, lake i teške poslove, i jedne i druge s nevjerojatnom lakoćom, onako kao usput, Kao da pravi posao tek slijedi. Kao djevojčica često sam se zatjecala kako pažljivo, naprežući oči do bola, promatram njena ramena i nadlanice, kako silno želim da joj vidim ogoljene ruke. Vjerovala sam da se ispod širokih bijelih rukava njezinih bluza kriju krila anđela.Mnogo kasnije sjetila sam se nečega što godinama nisam primjećivala, a što je bilo izloženo svačijem pogledu, kao otvoren dlan. Voljela je bjelinu. Sijala je, sadila, presađivala i njegovala cvijeće u avliji, u kući. Čak i po basamcima su bili stari lonci i kante čije su se okrnjene i izranjavane površine gubile pred ljepotom cvijeća u njima. Ono što sam započela govoriti, ono čega dugo nisam bila svjesna je kako su sve te mnogobrojne biljke imale bijeli cvijet - ruže, biserdžik, jorgovan, jasmin, ljiljan, tulipani, ivančice. S proljeća bi joj pogled zastajao i dugo ostajao kao prikovan za behar. Lice bi joj tada ozario sasvim blag, jedva uočljiv smiješak. Voljela je i čist, neugažen snijeg -Sve što sam dosad kazala o majci, urezano je u oči i pamćenje, usječeno u dušu bijelu od čistoće djevojčice koja je tada još neizrecivo voljela svoju majku. Ostalo je to trajno zapisano u davno izgubljenoj bjelini.” NBH (“Nevjestinski ponor”)