citat:

---

diwna wrote:
@Azur i @ Shiva ...hvala i vama kad citate moje postove... ..

---

KRALJEV SAVJETNIK

Bio jednom jedan kralj, dobar i pravedan. Često je preodjeven obilazio svoje kraljevstvo da vidi kako živi njegov narod. Dođe jedne večeri do neke siromašne kolibe, pogleda kroz prozor i ugleda unutra nekog židova kako izriče blagoslov. Na stolu je bila skromna večera. Pokuca i zamoli za prijem. „Dobro došao“, reče židov, „ sjedni kraj mene, gdje ima za jednoga, bit će i za dvojicu“. Dok su jeli, upita gost: „Od čega ti živiš?“ „Ja sam postolar, svako jutro sa svojim alatom krenem gradom i ljudi mi donose svoju poderanu obuću“. „A što, ako sutra ne bude posla?“, upita kralj. „Sutra?“, začuđeno će postolar. „Sutra je sutra, novi dan. Neka je blagoslovljen Bog svaki dan!“

Kad je sutradan postolar stigao u grad, ugleda velike natpise: „Kraljeva naredba: Ovaj je tjedan zabranjeno popravljanje obuće!“„Svašta!“, pomisli postolar, „što sve kraljevima ne padne na pamet! No, dobro, ljudima ću u kuće nositi vodu.“ I zaradio je dovoljno za večeru.

I opet dođe preodjeveni kralj i reče postolaru: „Zabrinuo sam se za te kad sam vidio one natpise i pitao se kako ćeš danas zaslužiti svoj kruh“. Postolar mu ispriča što je toga dana radio. „A što, ako sutra ne bude posla?“ „Sutra?“, reče postolar. „Ah, sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“.

Sljedećeg jutra vojnici su stajali unaokolo vičući: „Kraljeva zapovijed: Ovaj se tjedan ne smije nositi voda niti popravljati obuća!“ Postolar odluči poći u šumu, sjeći drva i prodavati ih. Zaradi tako večeru za dvije osobe. Eto opet na večer nepoznatog gosta. Dok su jeli, upita: „A što, ako sutra ne bude posla?“ „Sutra?“, pogleda ga postolar. „Sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“.

Kad je postolar sutradan krenuo u šumu, zaustaviše ga vojnici: „Svi koji idu u sječu drva, moraju ovaj tjedan čuvati stražu u kraljevoj palači“. Oduzeše mu sjekiru i dadoše mu mač. Stražario je besplatno cijeli dan. Idući kući razmišljao je kako će pogostiti svoga gosta. Zamoli seoskog trgovaca za pomoć. Za uzvrat, u polog je morao ostaviti mač. Za svaki slučaj, istesao je sebi mač od drveta i djenuo ga u korice. Navečer dođe nepoznati gost i začudi se spremljenoj večeri: „Otkud to? Vidio sam da si cijeli dan stražario i nisi ništa zaradio“. Postolar mu sve ispriča i smiješeći se pokaza mu drveni mač. Gost upita: „Ali što, ako ti sutra narede da pokažeš mač?“ „Sutra?“, reče postolar. „Sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“.

Tek što je sljedećeg jutra postolar stigao pred kraljevsku palaču, pristupi mu narednik: „Ej, ti, dođi ovamo! Pred zatvorskim zidom je ubojica kojeg danas treba pogubiti. Kralj je zapovjedio da mu ti odsiječeš glavu!“ Užas obuze postolara: „Ne mogu i ne smijem ubiti čovjeka.“ Narednik nije popuštao. Mnoštvo se znatiželjnika okupilo. Postolar priđe osuđenome, pogleda mu u oči i uvjeri se da on nije ubojica. Tiho se pomoli da Bog obojicu spasi iz nevolje. A onda, prije nego je izvukao svoj mač iz korica, povika iz svega glasa: „Bože, Gospodaru neba i zemlje, života i smrti! Ako je ovaj čovjek ubojica, neka mu moj mač odrubi glavu. A ako je nedužan, učini da moj mač, čelični, postane drven!“

Nastade velika tišina. Kad je postolar u vis isukao mač, svi su mogli vidjeti: mač je drven. Mnoštvo je klicalo u oduševljenju. A kralj iziđe iz palače, priđe postolaru i otkrije mu se. Zagrli ga i reče mu: „Od danas, ti si moj glavni savjetnik!“

KAKO SIJEŠ, TAKO ĆEŠ I ŽETI

Nana je bila u pravu:
‘Svako dobro djelo koje učiniš jednog dana će ti se zasigurno vratiti.’





Kad sam bio u srednjoj školi, neki me je dosadnjaković udario u želudac.
To me nije samo boljelo i razljutilo već sam se osjećao postiđeno i poniženo.
Očajnički sam želio izjednačiti rezultat!


Iz nekoga sam razloga svoj plan povjerio baki Nani, bila je to velika pogreška.
Održala mi je jedno od onih dugih predavanja.

Bilo mi je dosta slušati njena naklapanja,
ali sam pored svega toga načuo da mi je kazala da se više ne trebam brinuti zbog njega.

Kazala je: ‘Dobro rađa dobro, a loše zlo.
Svako dobro djelo jednog će ti se dana vratiti, ali i svako zlodjelo koje počiniš’ – kazala je.

Trebalo mi je trideset godina kako bih shvatio njezine riječi.
Nana je živjela u domu umirovljenika u Laguna Hillsu u Kaliforniji.

Svakog utorka vodio sam je na ručak.
Jasno se sjećam našega posljednjeg ručka prije njenog odlaska u bolnicu.
Pošli smo u obližnji obiteljski restoran.

Nani sam naručio pečeno meso, a sebi hamburger.
Nakon što je hrana postavljena na stol, primijetio sam da ne jede.
Samo je gledala u hranu ispred sebe.

Pomaknuo sam svoj tanjur, primakao njen i izrezao joj meso.
Zatim sam joj i vratio tanjur.

Dok je vrlo polagano i teško stavljala hranu u usta, prisjetio sam se nečega i zaplakao.
Četrdeset godina prije na isti je način ona sjekla meso jednom malenom dječaku.


Nana je bila u pravu:
‘Svako dobro djelo koje učiniš jednog dana će ti se zasigurno vratiti.’

Iz knjige “Melem za dušu”

U drevnoj Indiji, jedan čovek osuđen je na smrt.
Kada je kazna izrečena, pao je pred noge svog kralja i zatražio milost.

»Gospodaru, ako mi poštedite život«, rekao je,
»u roku od godinu dana naučiću vašeg konja da leti.«

»Privremeno si slobodan«, rekao je kralj.
»Ali ako u roku od godinu dana konj ne poleti, presuda će biti izvršena.«

Kada su ga kasnije članovi porodice zabrinuto pitali kako misli da ostvari svoje obećanje,
čovek je spokojno odgovorio:
»Za godinu dana može da umre kralj, ili da umre konj, ili da umrem ja, a na kraju krajeva, možda taj konj stvarno i poleti!«

Koliko li je sati?

Otvaram oči. Znam gdje sam. Nikad prije nisam bio ovdje ali znam to blijedo neonsko svjetlo. Ležim u Intenzivnoj, imao sam infarkt. Bilo je to oko 15 sati, nije mi bilo dobro, primili su me u bolnicu, brzo se raščulo. Sjećam se, smiješio sam se djeci koja su me gledala kroz prozor sa balkona Intenzivne. Par sati poslije moj EKG je podivljao, okupili su se oko mene, pitali su me kako sam, govorili da se ne brinem. Primjetio sam da svi imaju ruke u džepovima dok jedan bolničar iza njih lagano primiče kolica sa onim uređajem za elektro šokove. Grudi su mi gorile kao da je žar na njima, shvatio sam, to je to, drže ruke u džepovima jer ovo sad je izvan njihove moći, sudbina će odlučiti.

Mrak je, a bio je sumrak kad su mi grudi gorile. Ništa me ne boli, ništa ne osjećam, vidim kablove koji vode do EKG-a i otkucaje moga srca na monitoru. Nazirem krevete uz zid naspram mene, tiho je a u toj tišini, kao da je dio nje, čuju se bipovi sa uređaja uz krevet u desnom uglu.

Izgleda da sam živ, a da li sam? Zašto nisam euforično sretan? Misli počinju da nadiru, sustižu jedna drugu, kao da mi se mozak tek budi ali u totalnoj zbrci. Ipak, jedna misao nadjačava sve druge. Koliko li je sati? Ne znam zašto mi je to važno ali moram da znam koliko je sati. Pitaću ako neko uđe. Okrećem glavu prema prozorima, tamo vani, u onom mraku je neki drugi svijet u kojem sam i ja bio do prije nekoliko sati. Koliko sam budan, pet minuta, pola sata, sat? Zašto mi je vrijeme tako važno?

Čuje se zvuk motora, vozilo je u žurbi, spušta se odozgo od glavne kapije. Svjetla od rotacija nakratko obasjavaju sobu, hitna pomoć dovozi nekog. Za njom stiže još jedno vozilo i onda opet tišina i bip bip iz ugla. Što bi mi sad prijala jedna cigara. Bar sam u jedno siguran, svi će govoriti da nije čudo što mi se ovo desilo, da nisam vadio cigaru iz usta. Nek govore, da mi je jedna pa makar mi bila posljednja.

Opet čujem neki zvuk sa ceste ispod prozora. Poznat mi je ali ne mogu da se sjetim šta je to. Znam. Prije par godina sam u gluho doba čekajući da sudbina odluči o nekom drugom šetao ispred Interne i tada je naišao bolničar koji je jednom rukom vukao kolica za sobom. Otišao je prema Patologiji, na škripavim kolicima je bilo tijelo umotano u bijeli čaršaf. To je taj zvuk. Voze nekog do Patologije.

Nisam iznenađen infarktom. Puno je mojih prijatelja od rata na ovamo prošlo kroz ovo, puno ih nije imalo sreću da se probude. Začuđen sam što mi se to desilo u tako lijepom oktobarskom danu, kada sam se osjećao dobro, lijepo, sretno. Začuđen sam što me riječi bolničara u prijemnoj ambulanti nisu ni uplašile ni šokirale kada je rekao: "Imate infarkt. Od ovog trenutka ne smijete se uopšte pomjerati". Posve sam bio svjestan značenja tih riječi, koliko sam blizu kraja ali umjesto panike počele su mi padati na um stvari, gluposti koje nemaju veze sa ozbiljnošću situacije u kojoj sam. Baš kao što se zna desiti da na sprovodu neke drage osobe, za kojom iskreno žalimo, počinjemo misliti na bizarnosti koje s tugom nemaju veze. Voze me u Intenzivnu, ne dozvoljavaju ni glavu da pomjerim a ja sretan što su mi ispunili želju da mi ne skidaju gaće.

Ne spava mi se. Neumorno gledam u mrak, slušam tišinu i opet se pitam. Koliko li je sati? Odjednom primjećujem da tišina nije ista, nešto počinje da se dešava, zvuk iz ugla je nekako drugačiji. Čujem korake iz hodnika, u sobi su, prilaze krevetu koji je odmah do vrata. Čuje se samo šuštanje i šaputanje i onda nadvlada onaj ravni piskutavi zvuk iz filmova. Čekam da se desi i filmski rasplet, da to srce ponovo počne da kuca, da se opet čuje bip bip. Ništa. Isključuju uređaj. Muški glas šapatom govori: "Gotovo je. Zapiši da je preselila u 2:15".

Eto, sad znam koliko je sati.

**ŽIVOT JE ONO ŠTO NAPRAVIŠ OD NJEGA**


Ovaj život je ono što napraviš od njega.
Bez obzira na sve, univerzalna je istina da ćeš jednom zabrljati.

Dobra stvar je u tome što ti odlučuješ kako ćeš zabrljati.
Djevojke će ti biti prijateljice – i one će isto tako zabrljati

. No ne zaboravi, neke će doći, a neke će proći.
One koje ostanu uz tebe kroz sve živo su tvoje prave, najbolje prijateljice.
Ne puštaj ih od sebe.

Zapamti isto tako da su sestre najbolje prijateljice na svijetu.

Isto tako će i ljubavnici doći i proći.
I znaš šta dušo, mrzim što ti to moram reći,
ali većina njih – zapravo skoro svi oni – će ti slomiti srce,
ali ne možeš prosto odustati jer ako udustaneš,
nikad nećeš naći svoju sličnu dušu.


Nikad nećeš naći onu polovinu koja te čini potpunom i koja će biti s tobom zauvijek.
To što jednom pogriješiš ne znači da ćeš pogriješiti svaki put.


Nastavi pokušavati, izdrži i uvijek, uvijek, uvijek vjeruj u sebe, jer ako ti ne vjeruješ, ko će drugi dušo?

Zato drži glavu visoko podignutu i što je najvažnije, nastavi se smijati
jer život je divna stvar i
toliko je mnogo stvari vrijednih osmijeha...

Merilin Monro

**ČETIRI ŽENE**
poučna priča




Živeo jednom jedan uspešan i bogat čovek i imao je četiri žene.


Četvrtu, najmlađu, je najviše voleo i raskošno je odevao i obezbedio joj život u izobilju.
Njoj je davao samo najbolje i veoma je o njoj brinuo.

Treću je veoma voleo.
Na nju je bio veoma ponosan i voleo je da je pokazuje svojim prijateljima i da se hvali.
Ali, bio je u strahu da će ga napustiti i otići sa drugim.

Druga žena je bila veoma brižna, strpljiva i kada god bi čovek imao problema, obratio bi joj se i ona bi mu pomogla.
Uvek je bila tu u teškim vremenima.

Prva je bila njegov veran partner u životu, pomagala mu je da zadrži bogatstvo i poslove, održavala je kuću.
Nju nije mnogo voleo niti se brinuo o njoj, nekada je jedva primetivši,
dok mu je ona bila veoma privržena i nesebično mu je pružala ljubav.

Čovek se razboli i znao je da će uskoro umreti.
Mislio je o sebi kao bogatom čoveku koji ima čak četiri žene koje će mu sigurno pomoći i biti uz njega.

Plašio se da će umreti i tako biti sam i zato je pozvao svaku od njih.
Prvu je pozvao najmlađu, četvrtu ženu koju je najviše voleo, rekao joj da umire i pitao je da pođe sa njim.

„Nema šanse!
Moram ostati ovde.
Mogu da te pohvalim na sahrani i ništa više od toga“, ona odgovori i napusti ga.

Na isto njegovo pitanje treća žena, koju je oženio u srednjim godinama i koju su mnogi želeli, mu kaže:

„Ni govora!
Takve se stvari ne rade.
Mogu da ti osiguram impozantnu sahranu, ali nakon tvoje smrti odlazim sa tvojim sinovima“,
bila je izričita i napusti ga.


Pozvao je i drugu koju je poznavao celog života, sa kojom je odrastao,
koja nije bila toliko privlačna, ali je bila njegov najveći prijatelj.
Pitao ju je da pođe sa njim da ne bi bio usamljen.


„Žao mi je.
Ne mogu sa tobom.
Otpratiću te do groba i to je to.
Dalje ne mogu“, bila je sigurna, okrenula se i napustila sobu.


Pošto mu je ostala još jedna, prva,
pozvao je i nju i zamolio da pođe sa njim zato što se plaši i ne želi da bude usamljen.
Rekla je bez dvoumljenja:

„Naravno da ću ići sa tobom.
Uvek ću te pratiti gde god išao!“, pristala je, a on ju je pogledao i pomislio kako je mršava,
koliko je prema njoj bio nemaran i kajao se jer joj nije pružio što je zaslužila.

Svako u svom životu ima četiri žene (ili četiri muža).
Šta ove žene predstavljaju?



Četvrta je telo.
Volimo svoje telo, svakodnevno brinemo o njemu,
umivamo se i oblačimo, dajemo mu hranu.

Ali, telo ima svoj vek, telo se troši, stari i propada.
Njemu dajemo najviše pažnje i veoma smo mu posvećeni.


Treća žena je novac, bogatstvo,
ono materijalno što posedujemo.
Kada umremo, ono ostaje drugima.


Druga žena predstavlja porodicu i prijatelje.

I, prva žena je naša duša koju većina zanemaruje
i tek na samom kraju života spozna da je njoj trebalo posvetiti najviše pažnje.
Njome se ne bavimo jer smo opterećeni materijalnim, bogatstvom i čulnim uživanjima.



Bas poucna!

***** Djevojčica sa dvije jabuke*****

Jedna prelijepa devojčica je držala dvije jabuke u svojim rukama.

Njena mama je ušla u sobu i upitala kćerku sa osmjehom:
'‘Dušo, hoćeš li svojoj mami dati jednu od te dvije jabuke?’'

Djevojčica je gledala svoju mamu nekoliko sekundi,
a onda je odjednom brzo zagrizla jednu jabuku, a zatim brzo i drugu.

Mama je osjetila da se osmijeh na njenom licu zamrznuo.
Pokušala je da ne otkrije svoje razočarenje.

Bila je razočarana ponašanjem svog djeteta.

Onda je djevojčica pružila jednu
od svojih zagriženih jabuka
svojoj mami
i rekla:
'‘Evo ti mama ova, ona je slađa!’'


Bez obzira ko ste, koliko ste iskusni i kako upućeni mislite da se,
uvijek odgodite osuđivanje.
Dajte drugima privilegiju da oni sami objasne šta su namjeravali.

Ono što vi vidite ne mora biti stvarnost.
Nikada ne zaključujte za druge.

BRAVOOO!

BAKINO ĆUTANJE


Deda i baka su se posvađali.
Baka je bila toliko ljuta da nije hela razgovarati sa dedom.
Idućeg je dana deda zaboravio svađu.
Ali se baka uopšte nije obazirala na dedu i nije htela govoriti.
Štogod bi on učinio da ona progovori, ostalo bi bez uspeha.
Deda je napokon stao prevrtati po policama i fijokama.
Trajalo je to nekoliko minuta,
i baka se više nije mogla suzdržati:

- Ma, što to tražiš?
- Hvala Bogu! Našao sam.

Tražio sam tvoj glas!
- odgovori deda sa nestašnim smeškom.

Anthony de Mello




Najljepsa porukaaa.... prava ljubav traje..

Jednom prilikom učenik je otišao kod učitelja i pitao ga :
"Kako se mogu riješiti onoga što mi ne da mira i što me drži iz prošlosti?"

Tada je učitelj ustao,otišao do jednog drveta,
zagrlio ga te počeo da jauče i galami uzvikavši
:"Šta ja mogu uraditi da bi mene ovo drvo pustilo?




Kratko i jasnoo! ...