21.07.2009

Korićanske stijene: Počela ekshumacija posmrtnih ostataka



Sud BiH je, na zahtjev Tužilaštva BiH, izdao naredbu na osnovu koje je danas na planini Vlašić, na lokalitetu Korićanske stijene, počela ekshumacija posmrtnih ostataka civila za koje se pretpostavlja da su ubijeni 21. avgusta 1992. godine, saopćilo je Tužilaštvo BiH.

Pripadnici Interventnog voda Centra javne bezbjednosti (CJB) Prijedor su pomenutog datuma sudjelovali u strijeljanju više od 200 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti na lokalitetu Korićanske stijene, na planini Vlašić.

Oni su ove osobe prethodno izdvojili iz konvoja kojim su prevoženi bošnjački i hrvatski civili iz prijedorskih logora i šire regije Prijedora prema teritoriji pod kontrolom Armije RBiH u Travniku.

Nakon strijeljanja, pripadnici Interventnog voda bacali su bombe u provaliju i na taj način ubijali civile koji su preživjeli strijeljanje.

Do danas, pronađena su samo četiri kompletna tijela i neki dijelovi tijela ubijenih.

Ekshumaciji posmrtnih ostataka ovih žrtava prisustvuje tužilac Tima 2 Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, tužilac Kantonalnog tužilaštva iz Travnika, policijski službenici Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srednjobosanskog kantona (SBK) i pripadnici Policijske stanice Kneževo, kao i uposlenici Instituta za nestale osobe (INO) BiH.

Potraga za ostacima tijela strijeljanih civila na Korićanskim stijenama i njihova ekshumacija trajaće više dana.

O nalazima ekshumacije biće blagovremeno obaviještene porodice ubijenih žrtava, predstavnici udruženja žrtava, kao i mediji u BiH.

(ONASA)

22.07.2009

Zvornik - Kamenica

Okončana ekshumacija u zasoku Ravne

Eksperti tuzlanskog odjela Instituta za traženje nestalih BiH, pod vodstvom Tužiteljstva Tuzlanskog kantona okončali su danas ekshumacije iz sekundarne masovne grobnice, koja se nalazi na Putu za Čančare 1, Kamenica bb zaseok Ravne u općini Zvornik. "Ekshumacije su trajale od 8. jula i za to vrijeme iz grobnice je podignuto ukupno 42 kompletna i 65 nekompletnih skeletnih ostataka žrtava srebreničkog genocida. U grobnici su pronađeni dokumenti, povezi, čahure, prsten, odjeća i drugi predmeti te pet generalnih vreća sitnih kostiju“, priopćila je glasnogovornica Tužiteljstva Tuzlansog kantona Jasna Subotić, dodajući da je nakon završetka ekshumacije počelo zatrpavanje grobnice.

(FENA)

Svedočenje Zehre Turjačanin o zločinima Milana Lukića u Višegradu

Kad te živog zapale

Zehra Turjačanin, jedina preživjela iz kuće u višegradskom naselju Bikavac u kojoj je 27. juna 1992. godine živo zapaljeno oko 70 Bošnjaka, na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću opisala "kako je to kada te živog zapale”. Svoje potresno svjedočenje o živoj lomači na Bikavcu u kojoj je izgorjelo više članova njene porodice a ona sama zadobila teške opekotine završila je riječima: “Još sam živa, život je lijep i ja još uvijek želim živjeti punim životom”

“Ja moram da živim”, rekla je Zehra Turjačanin kada joj je rečeno da su “lijekovi potrebniji drugima” jer ona svakog trenutka može umrijeti od posljedica teških opekotina zadobijenih u kući koju su u višegradskom naselju Bikavac 27. juna 1992. godine zapalili Milan Lukić i njegovi “Beli orlovi”. Šesnaest godina kasnije, došla je u Hag kako bi na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću svjedočila o tome “kako je to kada te živog zapale”.

“Kad tijelo poliješ benzinom i zapališ ono gori”, rekla je svjedokinja opisujući ubistvo dvojice Bošnjaka u Višegradu u junu 1992. godine. Noćima je sa balkona svoje kuće posmatrala ubistva bošnjačkih muškaraca na višegradskom mostu i bacanja njihovih tijela u Drinu. “Atmosfera je bila čudna, ljudi su pričali da se nešto događa, vladao je strah”, navela je.



U predvečerje 27. juna 1992. godine pred njenu kuću na Bikavcu u automobilu iz kojeg je treštala “nacionalistička” muzika dovezao se Milan Lukić sa grupom vojnika. U kući su se nalazile još i njena majka, dvije sestre i snaha sa svojom djecom, te komšinica i njena maloljetna kćerka. Lukić i njegovi ljudi su ih najprije izveli van, a potom, uz objašnjenje da su “organizovali konvoj za Bajinu baštu”, sproveli u kuću Mehe Aljića.

Iako u sudnici nije prepoznala Milana Lukića, svjedokinja je sigurna da je upravo on sa svojim “Belim orlovima” upao u njenu kuću na Bikavcu. Tvrdi da ga je dobro poznavala pošto su išli u istu srednju školu i često se viđali na odmorima. Njen brat je, kako je navela, s Milanom Lukićem sjedio u istoj klupi. Prisjetila se da joj je Milan Lukić, kada su ih uvodili u Aljićevu kuću, prišao i strgnuo s vrata zlatni lančić.

“Na žalost, u toj kući je bilo mnogo djece”, rekla je svjedokinja i dodala da najmlađe od njih nije imalo ni godinu dana. Većinom su bile mlade žene sa djecom, a pored njih je bilo i starijih muškaraca i žena. Srpski vojnici su izvana najprije kamenjem porazbijali prozore, a onda ubacili ručne bombe. Neko vrijeme su pucali po ljudima koji su se nalazili u kući, a potom su je zapalili. “Ljudi su živi gorjeli, svi su jaukali, naprosto ne mogu opisati ono što sam tada čula”, rekla je svjedokinja.

Kada je plamen zahvatio i njenu odjeću svjedokinja se sa jednom od sestara uspjela probiti do ulaznih vrata, ali su ona spolja bila blokirana teškim, željeznim garažnim vratima. Ona sama se nekako uspjela provući kroz mali otvor na vratima, dok je sestra ostala u kući. Bježeći prema kućama na Mejdanu, vidjela je srpske vojnike kako leže na travi i piju.

Uprkos teškim opekotinama na licu i rukama, svjedokinja se nakon nekog vremena vratila na Bikavac i išla od kuće do kuće upozoravajući ljude na ono što im se može dogoditi, a u posljednjoj od njih je i ostala. Sutradan ujutro je otišla u zapovjedništvo srpske vojske i, očajna, tražila da je strijeljaju. Niko joj nije pružio nikakvu pomoć, a nakon jedanaest dana jedan od srpskih vojnika ju je upozorio da bježi pošto Milan Lukić zna gdje se nalazi i namjerava doći da je dokrajči.

Svjedokinja se, nakon tog upozorenja, sa preostalim Muslimanima iz Višegrada pješice uputila prema Međeđi. Izdržala je uprkos dijagnozama ljekara da je “na pragu smrti” i da se na nju ne isplati trošiti lijekove. Zbog opekotina i rana koje su se u međuvremenu inficirale u Međeđi je nije prepoznao ni muž njene najbolje prijateljice koji ju je dobro poznavao. On je, inače, u ovom predmetu svjedočio pod pseudonimom VG-32.

“Još uvijek sam živa. Život je lijep i ja još uvijek želim živjeti punim životom”, rekla je Zehra Turjačanin koja je svoj iskaz na suđenju Milanu i Sredoju i Lukiću dala na francuskom jeziku. U Francuskoj, gdje se već godinama liječi, je pronašla “svoju novu domovinu” u kojoj nastoji da zaboravi sve što joj se dogodilo na Bikavcu 1992. godine.

* Zehra Turjačanin je 25. septembra 2008. svedočila u Haškom tribunalu

http://www.e-novine.com/region/region-bosna/28190-Kad-ivog-zapale.html

23.07.2009

Na dnu ove provalije su fizički dokazi užasnog naslijeđa rata u BiH

Delegacija ambasadora Evropske unije s ambasadorom Švedske u BiH Bosseom Hedbergom na čelu posjetila je danas lokaciju Korićanskih stijena na Vlašiću, gdje se vrši ekshumacija tijela žrtava.

Posjetu evropske delegacije organizirali su Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) i Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INOBiH).

Prema nekim informacijama, u grobnici se nalaze neka od preko 200 tijela muškaraca s područja Prijedora koji su na toj lokaciji pogubljeni 21. avgusta 1992. godine, saopćeno je iz ICMP-a.

INO BiH je u julu 2009. počeo istraživanje lokacije. Prema prvim izvještajima, pronađeni su ljudski ostaci. Lokacija grobnice predstavlja ogroman logistički problem, jer je gotovo nepristupačna i do nje se dolazi konopcima i ljestvama.

- Ispod nas, na dnu ove provalije, nalaze se fizički dokazi užasnog naslijeđa rata u Bosni i Hercegovini - izjavio je Bosse Hedberg, ambasador Švedske, države koja trenutno vodi rotirajuće predsjedništvo EU i jedan je od većih donatora ICMP-a.

- Problem nestalih osoba je jedno od ključnih pitanja ljudskih prava s kojima se ova zemlja danas suočava. Uime diplomatskih predstavnika EU-a koji su se okupili ovdje želim izraziti našu zadivljenost i punu podršku naporima Instituta za nestale osobe i Međunarodne komisije za nestale osobe na rješavanju ovog problema - dodao je Hedberg.

(FENA)

Ahmic Hamdo clan ekspertnog tima obiljezava mjesto gdje su pronađene kosti

Ratni Zlocinac Arkan o Celicu, Bijeljini, Tuzli i Zvorniku

neki od biserova:
"Hrvatska jedinica sastavljena od Albanaca ubacena u Janju"

"Muslimani vec bili poceli da kolju srbe"

"Kacavenda i Biljana Plavsic me molili da ne idem na Tuzlu" (@Cupo eto vidis kako je humani kacavenda spasio Tuzlu od Arkana)

""ja ne mogu da prebolim sto nisam uzeo Tuzlu, a mogao sam je uzeti veoma lako"

1.dio


2.dio

24.07.2009

Prijedor

Obilježena 17. godišnjica stradanja u logoru Keraterm

U Prijedoru je danas obilježena 17. godišnjica stradanja Hrvata i muslimana u logoru Keraterm u Prijedoru.
Predsjednik Udrženja logoraša "Prijedor '92" Mirsad Duratović rekao je da su razlozi okupljanja sjećanje na stradale, podsjećanje samih logoraša na sve što su prošli i podsjećanje svih koji su odgovorni za logore da ni oni nisu zabravljeni.

"Vjerujemo da će ih stići ruka pravde", rekao je Duratović.

Aktivista Udruženja Prijedorčanki "Izvor" Edin Ramulić rekao je da je na današnji dan 1992. godine u prostoriji broj 3 Keraterma stradalo između 150 i 200 logoraša.

"Većina ih još nije pronađena i tragamo za njima među još 1.273 nestalih Prijedorčana", rekao je Ramulić.

Pred bivšim logorom Keraterm 2003. godine postavljena je spomen-ploča sa natpisom: "Na ovom mjestu je u maju 1992. uspostavljen logor smrti Keraterm gdje je 3.000 ljudi bilo zatočeno mučeno ili ubijeno. Do avgusta 1992. ubijeno je ili iz njega u nepoznatom pravcu odvedeno više od 300 nevinih ljudi".

Obilježavanju su, osim bivših logoraša i porodica stradalih i preživjelih, prisustvovali predstavnici opštinske i republičke vlasti, političkih stranaka, Islamske zajednice BiH i nevladinih organizacija.

Skup su organizovali Udruženje Prijedorčanki "Izvor", Udruženje logoraša "Prijedor '92" i Udruženje logoraša Kozarac, a prijedorska policija obezbjeđivala je skup i regulisala saobraćaj.

(SRNA)

26.07.2009

Žepa

citat:

---

Drina je najveća masovna grobnica bošnjačkog naroda

Na ušću Žepe u Drinu jučer je otkriveno spomen-obilježje višegradskim Bošnjacima čija je izmasakrirana tijela 1992. godine nosila Drina. Svjedoci užasnih prizora bili su hrabri Žepljaci koji su 126 žrtava čamcima sa Slapa prebacivali do Ušća i pod svakodnevnim granatiranjem ukopavali ih na obali.

Dova za ubijene: Da istina ne ode u zaborav


Mehmed Tabaković danas ima 77 godina i bio je organizator ukopa žrtava 1992. godine, ekshumiranih prije osam godina.

- Ko je god bio malo slobodniji izlazio je, zavezao mrtvaca za svoj čamac i dovezao ga ovdje - kaže Tabaković.

Ramiz Gaković se sjeća da su tijela bila u fazi raspadanja, ljudi su ubijani macolom, zakivani na daske, a jedna ženska osoba bila je žicom svezana i paljena brenerom. Kraj spomen-obilježja, izgrađenog na inicijativu Halila Parganlije i Samira Cocalića, a uz pomoć porodica i komšija, dovu je jučer proučio Nezim ef. Halilović.

- Naša domovina pamti veliki broj zločina. Neki od tih zločina najmonstruozniji su u historiji čovječanstva. Ove žrtve su Višegrađani, ali ono što BiH ne zna, a što generacije trebaju s dužnom pažnjom pamtiti, kao i zločine i zločince, jeste hrabrost ljudi iz Žepe i onih koje je agresija zatekla u Žepi. Oni su, plivajući ili čamcima, izvlačili tijela iz Drine kako ne bi prolazila dalje. BiH mora zapamtiti i tu humanu epizodu iz naše prošlosti - kazao je predsjedavajući Kolegija direktora Instituta za traženje nestalih BiH Amor Mašović, dodajući da Drina ostaje najveća, vijekovima neistražena, masovna grobnica bošnjačkog naroda.

Predsjednica udruženja "Žena - žrtva rata" Bakira Hasečić pozvala je da se svakog 25. jula na Ušću obilježi dan stradanja, te da se na ovom mjestu izgradi memorijalni centar.

Nikada zaboraviti

Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu prof. dr. Smail Čekić podsjetio je da su korijeni, uzroci, namjera, ciljevi i dimenzije genocida u BiH poznati svima u svijetu.

- Ja vas molim da se i na ovom mjestu zavjetujemo da svoje žrtve, nevino ubijene, nećemo nikada zaboraviti, da ćemo sve zločine istražiti i da ćemo sve izvršioce tražiti, proganjati. Oni moraju odgovarati za sve što su učinili - poručio je Čekić.

(AVAZ)

---

26.07.2009

Briševo kod Prijedora

Misom zadušnicom u obnovljenoj crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Briševu kod Prijedora jučer je u prisustvu velikog broja vjernika obilježena 17. godišnjica stradanja mještana Briševa i župe Stara Rijeka, njih 73, koji su pred svojim kućama svirepo ubijeni 25. jula 1992. godine.

Briševo: Komšić prisustvovao misi zadušnici


Dokumentirani zločini

U Briševu i Staroj Rijeci tada su stradale kompletne porodice Matanović, Atlija, Dimač, Barišić, a o svjedočanstvima ovog još nekažnjenog zločina ostat će spomen-ploča postavljena u crkvi s imenima ubijenih, od kojih je najmlađa žrtva Ervin Matanović u trenutku ubistva imao 14, a najstarija Stipo Dimač 81 godinu.

- Kada je počela golgota, odveden sam s još nekoliko župljana u logor u Sanski Most. Tamo sam i saznao za nevine žrtve, civile, koji su ubijeni ovdje u Briševu, njih 67, u noći između 24. i 25. jula 1992. Iz Briševa je tada u nepoznato protjerano 360 vjernika, čije su kuće spaljene do temelja - kazao je jučer Ilja Arlović, župnik Stare Rijeke, nakon mise zadušnice za nevino ubijene.

Počast žrtvama jučer je odao i Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva BiH, rekavši da je činjenica da su stravični zločini, poput ovog u Briševu, dokumentirani zahvaljujući Uredu za vezu s Haškim tribunalom koji radi pri njegovom kabinetu.

Posjeta majci

- Ti zločini danas predstavljaju sastavni dio optužnice protiv Radovana Karadžića. Nažalost, BiH je prepuna ovakvih mjesta u kojim su stradali nevini ljudi plativši životom ludilo zločina koji je u to vrijeme vladalo ovom zemljom. Previše još ima žrtava koje nisu pronađene - izjavio je Komšić, inače prvi visokorangirani bh. političar koji je posjetio ovo mjesto stradanja nevinih ljudi.

Osim toga, Komšić je jučer u Gornjim Agićima kod Bosanskog Novog posjetio i majku Halimu Ibrahimagić, heroinu proteklog rata, kojoj je u jednom danu ubijeno pet sinova, a potom i suprug.

Komšić o Dudakoviću

Komšić je jučer u Briševu kazao kako nije promijenio ranije izrečeno mišljenje o generalu Armije RBiH Atifu Dudakoviću.

- Nisam promijenio mišljenje kada je riječ o njegovom herojstvu i odbrani Krajine i BiH. To da znate. A moj komentar na snimke koji su se ovih dana pojavili u javnosti i uopće na tu priču o ratnim zločinima i Dudakoviću ili bilo kome drugom je jasan. Da je moj otac Marko počinio ratni zločin, neka ga vode u zatvor. Ja bih ga prvi odveo. Prema bilo kome ko je počinio ratne zločine ne treba imati milosti. Nastranu ratne zasluge, nastranu herojstvo, ratni zločin zaslužuje kaznu - rekao je Komšić odgovarajući na novinarska pitanja.