Kemal Kozarić nas je uredno obavijestio da BiH ulazi u recesiju
Lijepa moja lutka pametna
Da je svoje dupe podigao van Sarajeva bio bi svjestan svoje nesvijesti

ćemu srcad,zasto mi nisi odmah rekao da volis muskarce
damn,znao sam da pare i sex ne idu zajedno

Fakat nisu normalni...


By Jennifer Waters, MarketWatch
CHICAGO (MarketWatch) — Tucked into the U.S. Supreme Court’s busy agenda this fall is a little-known case that could upend your ability to resell everything from your grandmother’s antique furniture to your iPhone 4.

At issue in Kirtsaeng v. John Wiley & Sons is the first-sale doctrine in copyright law, which allows you to buy and then sell things like electronics, books, artwork and furniture as well as CDs and DVDs, without getting permission from the copyright holder of those products.

A Supreme Court case could limit the resale of goods made overseas but sold in America.
Under the doctrine, which the Supreme Court has recognized since 1908, you can resell your stuff without worry because the copyright holder only had control over the first sale.

Put simply, though Apple has the copyright on the iPhone and Mark Owen does on the book “No Easy Day,” you can still sell your copies to whomever you please whenever you want without retribution.

That’s being challenged now for products that are made abroad and if the Supreme Court upholds an appellate court ruling it would mean that the copyright holders of anything you own that has been made in China, Japan or Europe, for example, would have to give you permission to sell it.

“It means that it’s harder for consumers to buy used products and harder for them to sell them,” said Jonathan Bland, an adjunct professor at Georgetown University Law Center, who filed a friend-of-the-court brief on behalf of the American Library Association, the Association of College and Research Libraries and the Association for Research Libraries. “This has huge consumer impact on all consumer groups.”

Another likely result is that it would hit you financially because the copyright holder would now want a piece of that sale.

It could be your personal electronic devices or the family jewels that have been passed down from your great-grandparents who immigrated from Spain. It could be a book that was written by an American writer but printed and bound overseas or an Italian painter’s artwork.

It has implications for a variety of wide-ranging U.S. entities including libraries, musicians, museums and even resale juggernauts eBay and Craigslist. U.S. libraries, for example, carry some 200 million books from foreign publishers.

“It would be absurd to say anything manufactured abroad can’t be bought or sold here,” said Marvin Ammori, a First Amendment lawyer and Schwartz Fellow at the New American Foundation who specializes in technology issues.

The case stems from Supap Kirtsaeng’s college experience. A native of Thailand, Kirtsaeng came to the U.S. in 1997 to study at Cornell University. When he discovered that his textbooks, produced by Wiley, were substantially cheaper to buy in Thailand than they were in Ithaca, N.Y., he rallied his Thai relatives to buy the books and ship them to him in the U.S.

He then sold them on eBay, making upwards of $1.2 million, according to court documents.

Wiley, which admitted that it charged less for books sold abroad than it did in the U.S., sued him for copyright infringement. Kirtsaeng countered with the first-sale doctrine.

In August 2011, the U.S. Court of Appeals for the Second Circuit upheld a lower court’s ruling that anything that was manufactured overseas is not subject to the first-sale principle. Only American-made products or “copies manufactured domestically” were.

“That’s a non free-market capitalistic idea for something that’s pretty fundamental to our modern economy,” Ammori said.

MMF – omča oko vrata BiH


Sada je podignut četvrti kredit kod ove međunarodne finansijske institucije da bi se otplatio treći! I laiku je jasno da je to izuzetno loša opcija te da se, dugoročno gledano, BiH teško može izvući iz tog začaranog kruga. Zbog toga zamjenik ministra finansija BiH Fuad Kasumović s pravom kaže da je novo zaduženje kod MMF-a ustvari samo “omča oko vrata BiH” te da je MMF trebao, ako želi dobro našoj zemlji, odobriti reprogram trećeg kredita, odnosno prolongirati dug koji dospijeva na naplatu 2013. godine, a ne odobravati novi, četvrti kredit

Posljednjih se dana u našoj zemlji najčešće spominje informacija, bar kada je u pitanju ekonomija, da je Međunarodni monetarni fond (MMF) odobrio novi stand-by aranžman Bosni i Hercegovini. Izvršni odbor direktora MMF-a odobrio je, dakle, 27. septembra novi kredit BiH u iznosu od 411 miliona eura, što iznosi oko 803,5 miliona KM. No, odmah potom je zasjedalo i Vijeće ministara BiH te donijelo odluku o prihvaćanju zaduženja prema MMF po tom četvrtom stand-by aranžmanu.

Ovdašnji su političari nakon te “sudbonosne” odluke požurili da šire pohvale i hvalospjeve o novom stand-by aranžmanu, baš kao da se radi o nekoj lijepoj vijesti koja ukazuje na ekonomski napredak zemlje. Međutim, sama suština zaduženja kod MMF-a je dijametralno suprotna. Kod MMF-a se zadužuju uglavnom propale ekonomije, zemlje čije vlade nisu u stanju da same vrše kontrolu nad svojim finansijama. A koliko je zaduženje kod MMF-a “lijepa vijest” svjedoči i sljedeće: većina zemalja koje su se do sada zaduživale kod MMF-a danas su u velikim makroekonomskim problemima.

Pogledajmo, dakle, šta znači zaduživanje kod MMF-a? U našem je slučaju riječ o tome da vlade BiH na svim nivoima sada više ne ne mogu otplaćivati prethodni kredit MMF-u iz trećeg stand-by aranžmana te je sada podignut četvrti kredit kod ove međunarodne finansijske institucije da bi se otplatio treći! Nema šta, zaista “lijepa i optimistična vijest”! No, naravno, i laiku je jasno da je to izuzetno loša opcija te da se, dugoročno gledano, BiH teško može izvući iz tog začaranog kruga. Zbog toga zamjenik ministra finansija BiH Fuad Kasumović s pravom kaže da je novo zaduženje kod MMF-a ustvari samo “omča oko vrata BiH” te da je MMF trebao, ako želi dobro našoj zemlji, odobriti reprogram trećeg kredita, odnosno prolongirati dug koji dospijeva na naplatu 2013. godine, a ne odobravati novi, četvrti kredit.

Kasumović stoga panično upozorava cjelokupnu ovdašnju javnost da je novi “aranžman s MMF-om, koji se predstavlja kao neki grant ili pomoć, veoma opasan i težak kredit, koji dospijeva u roku od tri godine”. Nažalost, ovdašnji političari koji se hvale dogovorom sa MMF-om rado ističu da je u slučaju četvrtog stand-by aranžmana riječ o veoma povoljnom kreditu, sa kamatom od 1,08 posto, na period od pet godina i sa grace periodom od tri godine. Na prvi pogled reklo bi se da to i jeste povoljno... tri godine se ne otplaćuje ništa, a kamata 1,08 posto. Međutim, nažalost, sada se niko – osim rijetkih – i ne obazire na to što taj novi kredit treba otplatiti za pet godina, pri čemu BiH već sada ne može servisirati svoje obaveze po prethodnom kreditu!

A koliko su svi ti krediti opasni svjedoči i sljedeće. BiH je na kraju 2008. godine imala ukupan vanjski dug u iznosu od 2,6 milijardi KM, u šta je uračunat i predratni dug kojeg je naša zemlja naslijedila iz sukcesije bivše Jugoslavije. Danas se taj dug približio iznosu od osam milijardi KM!?! Ili drugačije rečeno: ove godine BiH je morala otplatiti 370 miliona KM vanjskog duga i to nije bila u stanju uraditi, a sa novim zaduženjem već sljedeće godine na naplatu pristiže 750 miliona KM. Zbog toga predsjedavajući Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda kaže da će 2013. i 2014. biti veoma teške godine, ali, nažalost, nije rekao da 2015. i naredne godine neće biti teške nego paklene. Bevandu, kao i većinu ovdašnjih političara, interesira samo kako da prežive mirno i udobno za vrijeme svog mandata. A četvrti stand-by aranžman je upravo tako tempiran – otplata zapravo počinje nakon trogodišnjeg grace perioda, dakle kada današnji političari na vlasti budu “u penziji”!

Naravno, svjesni su toga i u MMF-u kao i u ovdašnjim agencijama bliskim ovoj finansijskoj instituciji. Zbog toga je u ovdašnje medije smišljeno i planski nakon odobravanja novog stand-by aranžmana puštena informacija kako je BiH najmanje zadužena država u regiji – što bi trebalo značiti da se može još dodatno zaduživati čime bi se kod ovdašnje javnosti trebao stvoriti dojam da je kredit sa MMF-om dobra stvar koja će nam pomoći kako bi se, kako to kažu naši političari, sačuvala konsolidacija budžeta dok se investicijama i drugim sredstvima ušteda ne obezbijedi stabilnost budžeta.

Na našu žalost, moderna ekonomska historija nema nijednog primjera u zadnjih pedesetak godina gdje se kreditima MMF-a sačuvala konsolidacija budžeta. Sve zemlje koje su svojevremeno uzimale kredite MMF-a za konsolidaciju budžeta, poput recimo Grčke ili Argentine, nikada se nakon toga više nisu ekonomski oporavile.

No, takav scenarij je i logičan. Svima je jasno da porodica koja, recimo, ima problema s vraćanjem već postojećeg kredita ne može očekivati bolju budućnost ako podigne novi kredit da bi otplatila stari. Nažalost, kod nas nikoga nije briga što je cijela ta situacija zapravo planski osmišljena. Američki ekonomista i nobelovac Edward C. Prescott tvrdi da je danas jedina zadaća Svjetske banke i MMF-a odobravanje sve većeg zaduživanja zemalja u krizi, što on uspoređuje sa davanjem droge osobi koja je ovisna o kokainu. Potpuno isto tvrdi i još jedan američki nobelovac, Joseph E. Stiglitz, bivši ekonomski savjetnik Billa Clintona i potpredsjednik Svjetske banke. Stiglitz u svom sada već legendarnom tekstu Četiri koraka do prokletstva taksativno nabraja četiri koraka MMF-a na putu uvlačenja zemlje u dužničko ropstvo.

“Kada se MMF okomi na neku zemlju, prvi je korak podmićivanje političara koji inostranim kompanijama prepuštaju telekomunikacije, energetske pogone, upravljanje vodom i ostalu vitalnu infrastrukturu”, kaže Stiglitz. A BiH je MMF već odobrio četvrti kredit, pri čemu su i ovdašnji mediji odavno obavijestili javnost da su predstavnici ove međunarodne finansijske institucije “tražili” od političara na vlasti da se krene sa privatizacijom telekoma i elektroprivreda ...

Evo Nestle sa wikipedia:



Die Nestlé S.A. (deutsch [ˈnɛstlə]; international [nɛsˈtle]) ist der grösste Lebensmittelkonzern der Welt und das grösste Industrieunternehmen der Schweiz. Die Nestlé-Hauptverwaltung befindet sich in Vevey, Kanton Waadt, der Unternehmenssitz in Vevey und Cham, Kanton Zug.

.....
Der Nestlé-Konzern erwirtschaftete 2010 einen Umsatz von 109,7 Milliarden Schweizer Franken und erzielte einen Reingewinn von 34,2 Milliarden Schweizer Franken. Laut dem Wirtschaftsmagazin Forbes erzielt Nestlé den grössten Gewinn aller weltweit börsennotierter Unternehmen.[2] Nestlé betreibt 443 Produktionsstätten in 81 Ländern und beschäftigt insgesamt rund 328.000 Mitarbeiter.

Rechtsform Aktiengesellschaft
ISIN CH0038863350
Gründung 1866
Sitz Vevey, Schweiz
Leitung Paul Bulcke
(CEO)
Peter Brabeck-Letmathe
(VR-Präsident)
Mitarbeiter ca. 328'000[1]
Umsatz 83,6 Mrd. CHF (2011)
Branche Nahrungsmittel
Produkte Lebensmittel, Getränke

Spas bh. ekonomije i lični finansijski interesi







06.11.2012. | PIŠE: Eldar DIZDAREVIĆ
Nema govora o bilo kakvom upumpavanju novca u ovdašnju privredu, a posebno nema govora o tome da će sada entitetske vlade biti u poziciji da ne posuđuju novac.
Otkako je svijeta i vijeka samo su tri pronalaska obilježila civilizaciju - vatra, točak i centralno bankarstvo. Ovu čuvenu rečenicu izrekao je američki komičar Will Rogers, aludirajući s njom na način na koji danas centralno bankarstvo stvara novac iz ničega.
I zaista, centralno bankarstvo i s njim povezana monetarna politika veoma jednostavno stvaraju novac, i to na način koji se, vjerovali ili ne, može prilično jednostavno i razumljivo objasniti čak i djeci u osnovnim školama.

Međutim, nasuprot tome, danas se svuda u svijetu sve stvari vezane za centralno bankarstvo i monetarnu politiku smišljeno održavaju jako kompliciranim i nerazumljivim kako bi se ljudi demoralisali da uopće razmišljaju, naprimjer, o tome kako nastaje novac. Jer, kada bi ljudi širom svijeta shvatili kako se zapravo stvara novac, onda bi, psihološki gledano, povjerenje u novac bilo toliko poljuljano da bi svjetske elite bukvalno preko noći ostale i bez uticaja i bez moći. Naprimjer, kada bi naši političari bili u stanju da shvate koliko je zapravo jednostavno stvoriti novac iz ničega, onda bi ih stavovi Evropske komisije, MMF-a i Svjetske banke o BiH interesirali upravo toliko koliko ih danas zanimaju problemi razmnožavanja gljiva iz sporagnija u širokim prostranstvima tundre i stepe u ruskom Sibiru.

Nažalost, ta kompliciranost svega vezanog za centralno bankarstvo i monetarnu politiku služi danas širom svijeta i za zbunjivanje javnosti te za pogrešne interpretacije svega i svačega. Takvih je primjera bezbroj i kod nas, a ovog puta ćemo se osvrnuti na samo dva koja su okupirala ovdašnju javnost protekle sedmice.

Prošle je sedmice, naprimjer, objavljena informacija iz Centralne banke BiH da je u bankama u BiH tokom ove godine zabilježen rekordan rast depozita stanovništva za 6,1 posto. Paralelno s tim je objavljena i informacija da je prošle godine u našoj zemlji registriran povećani priliv novca iz dijaspore, čemu je dodata i vijest Svjetske banke da najveći priliv novca iz dijaspore na Balkanu imaju BiH i Srbija. Lokalni su mediji prenijeli ovu vijest sa naslovima tipa "dijaspora spašava ekonomiju BiH".

Pomenute dvije informacije jasno sugerišu da građani u BiH štede više, te da dijaspora spašava ekonomiju BiH. Međutim, svima koji žive u BiH je prilično jasno da to nije tačno. Većina ovdašnjih građana nema novca da podmiri osnovne životne potrebe, a o spašavanju bh. ekonomije od dijaspore je bespredmetno razgovarati jer, naprimjer, doznake iz dijaspore već godinama konstantno rastu a, paralelno tome, stanje u bh. ekonomiji je svake godine sve gore i gore. O čemu se zapravo radi u ovom slučaju lucidno je primijetio makroekonomista Igor Gavran iz Vanjskotrgovinske komore BiH, koji je kazao da značajan dio štednje u našoj zemlji potiče od dijaspore i to, isključivo, zbog toga što su kamatne stope na štednju u BiH uglavnom znatno više nego u većini razvijenih zemalja u kojima naša dijaspora ostvaruje prihode od posla, penzija, socijalne pomoći i slično. Dakle, veoma jednostavno, ljudi iz dijaspore drže novac u bankama u BiH zbog toga što su im ovdje pasivne kamate veće nego drugdje, a ti se rezultati tumače kako kome odgovaraju.

Slijedeći slučaj vezan za centralno bankarstvo i monetarnu politiku proizlazi iz nedavno potpisanog sporazuma SNSD - SDP, odnosno sporazuma Dodik - Lagumdžija. U tačci 2.5. pomenutog sporazuma se precizira izmjena člana 36. Zakona o Centralnoj banci BiH kojim se omogućava korištenje obveznica BiH, entiteta, kantona ili općina do 10 posto ukupnih obveznih rezervi banaka. Sam Lagumdžija je pojasnio da se tim želi omogućiti bankama da kupuju obveznice države, entiteta, kantona i općina u BiH, čime bi se, prema njemu, dobilo 150 miliona KM koji se mogu upumpati u našu privredu. Dodao je još i da danas entitetske vlade za krpljenje budžetskih rupa uzimaju kredite od komercijalnih banaka po kamatnoj stopi od 6 do 9 posto, a da bi sa pomenutim izmjenama komercijalne banke mogle kupovati ovdašnje obveznice čime entitetske vlade ne bi više bile u poziciji da uzimaju od banaka svoj kapital sa kamatom!

Na prvi pogled, zaista zvuči sjajno! Nažalost, situacija je potpuno suprotna, ali lijepo je zamaskirana kompliciranošću karakterističnim za centralno bankarstvo i monetarnu politiku. Evo o čemu se radi. Prema važećim zakonskim propisima, Centralna banka BiH primjenjuje takozvani valutni odbor (engleski Currency Board) kojim je njena uloga potpuno minimizirana i svedena na funkciju jedne malo veće mjenjačnice. Od svih poluga monetarne politike koje danas postoje, našoj je Centralnoj banci ostavljena samo jedna - korekcija stope obvezne rezerve. Komercijalne banke dužne su držati na računima Centralne banke BiH određeni iznos novca koji se naziva obveznom rezervom. Centralna banka određuje taj iznos procentualnim brojem i on predstavlja postotak u rasponu od depozitnog novca do dugoročnih depozita svake pojedinačne banke. Promjena stope obvezne rezerve se primjenjuje kada se želi smanjiti ili povećati likvidnost (i kreditna aktivnost) banaka. No, u našem slučaju ova mjera nema nekog prevelikog značaja jer banke ionako drže znatno više novca od propisanog na računima Centralne banke BiH.

To su, naravno, primijetili lideri SNSD-a i SDP-a i dogovorili su se da "oslobode" i taj novac kako bi banke mogle nastaviti kupovati entitetske obveznice. Ovdašnje su banke, naime, glavni kupci ovdašnjih obveznica (čak 95 posto tih vrijednosnih papira do sada su kupile banke), ali je zbog drugih propisa koji reguliraju stabilnost bankarskog sektora za entitetske vlade "presahnula i ta česma". Zbog toga Dodik i Lagumdžija žele promijeniti taj propis, čak uprkos činjenici da se BiH obavezala prilikom sklapanja posljednjeg sporazuma sa MMF-om da će se uzdržati od svih promjena u Zakonu o CBBiH sve dok je na snazi stand by aranžman?!?

U pomenutom slučaju, dakle, nema govora o bilo kakvom upumpavanju novca u ovdašnju privredu, a posebno nema govora o tome da će sada entitetske vlade biti u poziciji da ne posuđuju novac. Jedina razlika između ove dvije opcije, to jeste između opcije da entitetska vlada uzme kredit ili da proda obveznice banci, u tome je da će u prvom slučaju vlada odmah, već prvog mjeseca, morati početi plaćati rate kredita, dok će u drugom slučaju, pri prodaji obveznica, dug isplatiti na kraju roka emisije obveznica. Naprimjer, ako federalna Vlada sada uzme kredit, već će narednog mjeseca pristići joj prva rata na naplatu. A ako proda obveznice sa rokom dospijeća od pet godina, onda će taj dug koji će napraviti i potrošiti sadašnja izvršna vlast vraćati tek neka naredna vlada. I da ne zaboravimo - i u jednom i u drugom slučaju, bez obzira na to da li podigle kredit ili prodale obveznice, entitetske vlade morat će platiti kamatu i to u rasponu od 6 do 9 posto!

Eto, tako se dakle koristi sistemski iskonstruisana kompliciranost i nerazumljivost centralnog bankarstva i monetarne politike u dnevnopolitičke svrhe i u našoj zemlji. Deklarativno, svima su usta puna priča o spašavanju bh. ekonomije, a svi ustvari samo gledaju svoj finansijski interes.

MMF: Ekonomija BiH ove godine raste 0,5%, u 2014. godini 2,0%


Bosanskohercegovačka ekonomija će u ovoj godini zabilježiti blagi rast i oporaviti se tek u 2014. godini, procjenjuje
Međunarodni monetarni fond (MMF) u danas objavljenim najnovijim redovnim prognozama.
Ove godine bh. ekonomija će se povećati za 0,5 posto, procjenjuju u MMF-u, nakon što je, takođe prema njihovim procjenama, zabilježila pad u 2012. godini od 0,7%.
Oporavak očekuju u 2014., uz prognozirani rast aktivnosti za 2,0 posto, a u 2018. godini dostizanje rasta od 4 posto.
Godišnja stopa inflacije u ovoj godini trebala bi iznositi 1,8 koliko i u 2014.
Bilanca tekućeg računa plaćanja za BiH bi u ovoj godini, po najnovijim izračunima MMF-a, trebala imati manjak od –8,7 posto BDP-a u odnosu na 9,7 posto u 2012. godini. Projekcije za 2014. godinu su –7.9 posto.
MMF objavljuje redovne prognoze ekonomskog rasta dva puta godišnje, u proljeće i u jesen.
MMF je snizio i prognozu rasta cijelog svjetske ekonomije u ovoj godini, na 3,3 posto, s ranije procijenjenih 3,5 posto. Prognoza rasta u 2014. potvrđena je na četiri posto.
U 2012. svjetska ekonomija je porasla 3,2 posto, procjenjuju sada u MMF-u.

EEH- HIDROGRADNJA CE GRADITI MHE NA RIJECI SPRECI


Skupština opštine Petrovo juče je dala saglasnost za izdavanje prethodne vodne saglasnosti preduzeću "EEH- Hidroenergija" iz Gračanice u Federaciji BiH /FBiH/ radi izgradnje protočne mini hidroelektrane na rijeci Spreči, koja je međuentiteska linija između Republike Srpske i FBiH, odnosno opština Petrovo i Gračanica.
Centrala, u koju će biti investirano više od četiri miliona maraka, treba da bude izgrađena u naredne tri godine ukoliko investitor obezbijedi sve potrebne preduslove, posebno ekološke i garantuje da neće biti plavljeno obradivo zemljište u Sprečanskom Polju, na području opštine Petrovo.

Neiskorišteno skoro 1,9 milijardi km odobrenih kredita

Neiskorišteno skoro 1,9 milijardi km odobrenih kreditaKrediti koje su institucije iz BiH uzele od međunarodnih finansijskih organizacija, a koji nisu iskorišteni, 30. septembra dostigli su iznos od čak 1.875.297.904 KM, podaci su Ministarstva finansija i trezora BiH. Zbog toga je samo za devet mjeseci ove godine plaćeno ukupno 1.293.224 KM komitmenta - naknada koja se plaća za neiskorišteni dio kredita.

"Komitment je definisan generalnim uslovima poslovanja nekih kreditora kao što su Međunarodni monetarni fond, Evropska banka za obnovu i razvoj /EBRD/, Njemačka razvojna banka. Obično je određen kao fiksni procent koji se obračunava na neiskorišteni iznos" - pojašnjavaju u Ministarstvu.

Takođe, zajmoprimac plaća ovu naknadu kao kompenzaciju za držanje sredstava na otvorenoj kreditnoj liniji, a uz to ovo je i naknada za garanciju da će kreditor obezbijediti sredstva na ugovoreno vrijeme u budućnosti po ugovorenim kamatnim stopama, bez obzira na uslove na finansijskom i kreditnom tržištu, piše "Dnevni avaz".

Najviše neiskorištenih kredita u iznosu od 753 miliona KM institucije iz BiH imaju u Evropskoj investicijskoj banci, a među projektima koji nisu realizovani su Koridor "Pet ce" - druga faza /256 miliona/, bolnice u Republici Srpskoj /170 miliona/, voda i kanalizacija u Federaciji BiH /115 miliona/ i drugi.

Njemačka razvojna banka je, takođe, odobrila niz kredita za projekte u BiH koji nikada nisu ugledali svjetlo dana, a među ukupno odobrenim kreditima /273 miliona KM/ su i sredstva za Vjetroelektranu "Mesihovina", sanaciju Hidroelektrane "Rama", sanaciju vodovoda u Unsko-sanskoj regiji, Hidroelektranu "Cijevna 3", vodosnabdijevanje Banjaluke i drugi.

Nisu utrošena, između ostalog, ni sredstva japanske Vlade, koja je odobrila 181 milion KM kredita za Termoelektranu "Ugljevik", kao ni 166 miliona KM koje je odobrila EBRD za regionalne puteve, željeznice, vazdušni saobraćaj, Koridor "Pet ce", petlju Mahovljani, gasifikaciju Srednjobosanskog kantona i druge projekte.