citat:

---

Remzi wrote:


ja sam mislio na zajednicki predmet koji bi se zvao recimo "religija i filozofija" ili "Historija religija" gdje bi se ucilo o svim religijama i porukama koja svaka za sebe nudi.To je onda jedno bogatsvo naobrazbe i preduslov boljeg medjusobnog razumjevanja

---

Ja sam iznio svoje mišljenje,koje ne mora da se slaže ni sa svih 40 evropskih zemalja i metodama pristupa religiji.Kako god da se uči u školi ili u bogomolji,bolje je nego na ulici.
Ali evo jedan isječak ( iz "Derviša" od našeg Meše Selimovića) koji mi je ostao simpatičan pa ko hoće neka pročita,mislim da su ovakve davne metode prošlo vrijeme ali su vezane i za kršćanstvo i islam(mislim na naše podneblje):
Obratite pažnju na cijeli tekst:


Slab je koji traži, a slabo je i što se od njega traži.

Išao sam jutros u polje, peo se uz iscvjetalo brdo, stajao uz nisko stablo voćke, licem uz grozd cvjetova, listića, čašica, lepeza, hiljade živih čuda spremnih na oplodnju, osjećao sam opojnu slast od tog bujanja, od hučanja sokova kroz bezbroj nevidljivih žilica, i opet sam želio, kao i sinoć, da uklopim obje ruke u granje, da me protoči bezbojna krv bilja i da bez bola cvjetam i venem. I baš to ponavljanje čudne želje uvjeravalo me o težini muke koju nosim.

Iz šume je zvonko odjekivala sjekira, u određenim razmacima, u kojima je bio zamah nečijih snažnih ruku, i kratka tišina poslije udarca, i na toj daljini znao sam da je sjekira oštra, dugog sječiva, i da zagriza drvo ljutitim cikom, bijesno prodirući do srčike. I kukavica se čula, sa svojom dvosložnom tugovankom, pečalno ravnodušnom, kao sudbina, i nečiji zov, ženski, vedar, prodoran, nerazumljiv, žena je mlada, proljetnim suncem opaljena, nasmijana, ne vidim je, okrećem se prema tom mladom glasu kao prema kibli, a znam sve o njoj. Samo ta tri glasa u tišini proljetnog jutra, u prostranstvu tuđeg svijeta. Zatvorio sam oči, sladak miris peluda je u meni, i slušao: tri sasvim jednostavna glasa. I tada sam doživio neobičan trenutak zaborava. Nije to bilo sjećanje, već prisustvo u drugom vremenu, mnogo ranijem, ništa od mene sadašnjeg nije postojalo tada, bio je samo lagan, radostan osjećaj življenja, uzdrhtala saživjelost sa svim oko sebe. Znao sam, sjekira je očeva, to njegove jake ruke zamahuju u šumi iznad kuće. I kukavičin glas prepoznajem, nisam je nikad vidio, ali se javlja uvijek sa istog mjesta. Znam i djevojku, šesnaest joj je godina, vidim je preko tolikog beskrajnog vremena, kao da su vijekovi prošli, a ništa zaboravio nisam, sićušne zlatne malje oko nasmijanih usana, stas za obruč dviju šaka, miris na miloduh, neiščilio kroz duge godine. Koga to djevojka zove kroz vrijeme? Nisam mogao da se odazovem, nisam mogao da se vratim.

Iz te začaranosti dalekog vremena probudio me vedar susret. Putem prema meni naišao je dječak, kidao je cvijeće i bacao iznad glave, grudama tvrdog čačka gađao ptice, izvikivao nerazumljive riječi, svoje, veseo i bezbrižan, kao mače. Ugledavši me, umirio se i pošao u stranu, uozbiljen. Nisam spadao u njegov svijet.

Davno, prije mnogo godina, susreo sam na drugoj stazi, u drugom kraju, istog ovakvog dječaka. Nije bilo nikakva razloga da se toga sjetim i da ih upoređujem. A eto, sjetio sam se. Možda zato što je dan bio određen za sjećanje, ili što sam i onda bio na životnom raskršću, kao i sad, ili što su obojica bucmasti, zaneseni, sami sebi dovoljni u pustom kraju, i što su i jedan i drugi prošli pored mene ozbiljni, kao da sam im utulio radost. Upitao sam dječaka, oči su mu kao kudeljin cvijet, isto što i onog nekadašnjeg, pitanje je staro i zvoni tužno, ali on to ne zna.

Srećom, razgovor između nas je bio sasvim drugačiji nego onaj raniji. Zapisao sam ga radi olakšice, bez druge potrebe, kao što se umorni putnik zaustavi pored svježe vode.

- Čiji si, mali?

Zastao je, pogledao me nimalo prijateljski.

- Ne tiče te se.

- Ideš li u mekteb?

- Ne idem više. Juče me hodža istukao.

- Za tvoje dobro te istukao.

- Onda bih to dobro mogao da dijelim i šakom i kapom. A hodža ga dijeli po našim stražnjicama. Za svako slovo pomodri kao patlidžan.

- Ne govori ružne riječi.

- Zar je patlidžan ružna riječ?

- Veliki si đavo.

- Ne govori ružne riječi, efendija.

- Jesi li juče tako slobodno govorio?

- Do juče sam bio hodžin bubanj. Danas sam ko ova tica. Hajde, neka me sad neko udari!

- Šta ti kaže otac?

- Kaže: alim svakako nećeš postati. A orati možeš i s elifom i bez elifa, zemlja te čeka, nećemo je drugome davati. A ako je dijeliti batine, to mogu i ja, veli.

- Hoćeš li da govorim s ocem, da te povedem u kasabu? Učićeš školu, postaćeš alim.

Rekao sam to i onom nekadašnjem dječaku, sad je u tekiji, derviš. Ali ovaj je drukčiji. Veselog izraza nestalo je s njegova lica, a javila se mržnja. Gledao me trenutak mrko, u bijesnoj nedoumici, pa se naglo sagnuo i uzeo kamen s puta.

- Eno oca - rekao je prijeteći. - Ore. Hajde, pođi da mu to kažeš, ako smiješ.

Možda bi zaista udario. Ili bi plačući pobjegao u brdo. Bio je pametniji od onog drugog dječaka.

- Neću - rekao sam pomirljivo. - Niko te ne može natjerati. A možda je i bolje da ostaneš ovdje.

Stajao je zbunjen, ali nije ispuštao kamen iz ruke.

Pošao sam i osvrnuo se nekoliko puta. Nije se micao s onog mjesta, prepreka izmedu oca i moje ponude, uplašen l nepovjerljiv. Tek kad sam se udaljio, kad nije imao razloga da se boji, bacio je kamen daleko u žito i potrčao prema ocu.

Vratio sam se tmuran.
______________________________________



[Edited by djecko on 28-02-2010 at 23:01 GMT]

citat:

---

yugi wrote:
Jako interesantno Pojedinci se bune protiv vjeronauke u školama i onda mrtvi hladni upišu djecu u katolički školski centar gdje ne da samo postoji vjeronauka nego je svaki segment "naobrazbe" prožet katoličkim svjetonadzorima

---

citat:

---

yugi wrote:


Takav predmet već postoji ali je druga stvar što se ogromna većina roditelja opredjeljuje za vjeronauku
Još jednom se na ovoj temi pokazuje nevjerovatna agresivnost ateista i njihov pokušaj nametanja mišljenja većini po svaku cijenu!!!Dakle niti jedan jedini roditelj nije prisiljen upisati svoje dijete na vjeronauku ako to ne želi!!!Priča o tome kako su tobože djeca koja ne upišu vjeronauku nego se opredijele za religijsku kulturu, na neki način maltretirana ili diskriminisana je čista neutemeljena verbalna prdljavina!!!!
Dakle sve dok postoji sloboda izbora elhamdulila

---

citat:

---

nemamidejezanick wrote:


Ja sam isao u GMS, ali ne bi imao nista protiv da moja djeca idu u KSC...

Vidis, tata ce im duuuugo prije srednje objasniti da je religija samo tu da se uzmu pare i da se prosjecni, dobri ljudi natjeraju na mrznju, zlo i nasilje - dodatna indoktrinacija ce samo potvrditi ono sto cu im ja govoriti...

---

citat:

---

yugi wrote:
Jako interesantno Pojedinci se bune protiv vjeronauke u školama i onda mrtvi hladni upišu djecu u katolički školski centar gdje ne da samo postoji vjeronauka nego je svaki segment "naobrazbe" prožet katoličkim svjetonadzorima

---

citat:

---

borbeni wrote:
interesantno, baš ono što sam prije nekog vremena napisao ma jednoj drugoj temi. ne uči vjeronauka djecu mržnji naprotiv, roditelji su ti koji djecu indoktriniraju. a ti paša moj, izgleda ni minute vjeronauke imao

---

citat:

---

nemamidejezanick wrote:


Ja nisam rekao da vjeronauka uci djecu mrznji, vec religija sama po sebi.

---

citat:

---

Remzi wrote:


nisam li pogodio u sridu sa sorayom?

Eh kako bi to Drug tito sredio da ustane iz groba,onako po kratkom postupku ...

---

citat:

---

yugi wrote:

Možeš li malo to pojasniti

---