"Krhki starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodišnjim unukom. Starčeve su ruke drhtale, vid mu je bio zamućen, a korak mu je posrtao. Obitelj je blagovala zajedno za stolom. No staračke drhtave ruke i gubitak vida bile su razlogom poteškoća za vrijeme jela... Zrna graška su pala sa žlice na pod. Kad je uzeo čašu, mlijeko se prolilo po stolnjaku. Nered je ljutio sina i snahu. "Moramo nešto učiniti s ocem," rekao je sin. Dosta mi je ovog prolijevanja mlijeka, bučnog jedenja, i hrane po podu." Stoga su muž i žena postavili mali stol u kutu. Tu je djed jeo sam dok je ostatak obitelji uživao u večeri.
Nakon što je djed polupao tanjur ili dva, hrana mu je posluživana u drvenoj zdjeli. Kada bi obitelj pogledala u smjeru djeda, ponekad je bila suza u njegovom oku dok je sjedio sam. Još uvijek su jedine riječi koje su imali za njega bile oštre opomene kada bi mu pao tanjur ili je prosuo hranu.
Sve je to četverogodišnjak promatrao u t
išini.
Jednom prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra s komadićima drva na podu. Upitao je dijete slatko, "Što radiš?“ Isto tako slatko dječak je odgovorio: "Oh, izrađujem zdjelice za tebe i mamu iz kojih ćete jesti kada ja odrastem.“ Četverogodišnjak se nasmiješio i otišao natrag na posao.
Ove riječi su tako pogodile roditelje da su ostali bez teksta. Suze su počele potocima teći niz njihove obraze... Iako nisu izgovorili niti jednu riječ, znali su što moraju učiniti. Tu je večer muž uhvatio djedovu ruku i nježno ga doveo natrag za obiteljski stol. Sve ostale dane jeo je svaki obrok s obitelji. A iz nekog razloga, činilo se da ni muž ni žena nisu brinuli kada je pala vilica, kada se mlijeko prolilo, ili se stolnjak zaprljao."



Uploaded with ImageShack.us

Jedan siromašan mladić, prodavao je robu hodajući od vrata do vrata..., da bi platio školovanje. Umoran i jako gladan,odlučio je da zamoli za malo hrane na vratima sledeće kuće. Ipak, kad mu je mlada i veoma lijepa žena otvorila vrata,posramio se, i umjesto da zatraži malo hrane, zatražio je samo čašu vode.

Mladoj se ženi, vidjevši ga, učini da je možda gladan, i umjesto vode, dade mu veliku čašu mlijeka. On prihvati čašu i vrlo brzo je popi, zatim je upita: Koliko sam dužan? Ona odgovori: Majka nas je učila da se ljubaznost nenaplaćuje.
Onda, od srca vam hvala - reče mladić. Mladić Howard Kelly, se odlazeći od te kuće, nije samo osjećao fizički jačim, već je i vjera u Boga i čovjeka u njemu takođe ojačala, a bio je prije toga spreman da odustane i sve napusti.
Godinama kasnije, ta žena se jako razboljela. Lokalni doktori su bili nemoćni. Napokon, uputili su je u veliki grad gde su postojali specijalisti koji su mogli da prouče tu rijetku bolest koju je imala. Dr. Howard Kelly je pozvan takođe na konsultacije. Kada je čuo ime grada, čudno svjetlo je obasjalo njegove oči.
Odmah je ustao i sišao do hola gde je bila njena soba. Ogrnut doktorskim mantilom ušao je da je vidi. Prepoznao ju je odmah. Vratio se u sobu za konsultacije odlučan da pruži sve od sebe da bi joj spasio život. Od tog dana obratio je specijalnu pažnju na njen slučaj.
Nakon dugačke borbe bitka je dobivena. Dr. Kelly je zatražio od finansijske službe da mu dostavi konačni obračun za njeno liječenje, na odobravanje.
Kad je dobio račun, pogledao ga je i dopisao nešto na dnu računa, i poslao joj je račun.Kada je žena dobila račun, plašila se da ga otvori - bila je sigurna da će morati do kraja života da plaća. Ipak, pogledala ga je, i nešto što je bilo napisano,na dnu racuna, privuklo je njenu pažnju.

Pisalo je: "Plaćeno u potpunosti jednom čašom mlijeka", potpis, Dr. Howard Kelly.

STRANAC

Nekoliko godina nakon što sam došao na svijet, moj tata je upoznao stranca koji je tek došao u naš gradić. Od samog početka tata je bio opčinjen pridošlicom i brzo ga pozvao da živi s našom porodicom. Stranca smo brzo prihvatili i od tada je živio sa nama.

Dok sam odrastao nijednom se nisam zapitao o njegovoj ulozi u našoj porodici. U mom dječijem umu on je imao posebno mjesto. Roditelji su me odgajali komplementarno: mama me je učila da razlikujem dobro od zla, a tata me učio da budem poslušan. Ali stranac, on je bio pripovjedač. On bi nas držao opčinjene satima svojim avanturama, misterijama i komedijama.

Kad sam želio da saznam nešto o politici, istoriji ili nauci, on je uvijek znao sve odgovore o prošlosti, razumio je sadašnjost i činilo se da je čak u stanju da predvidi budućnost! Moju porodicu je odveo na prvi veliki fudbalski meč. Nasmijavao me i rastuživao. Stranac nikad nije prestajao pričati, ali tati to izgleda nije smetalo.

Ponekad, mama bi tiho ustajala i odlazila u kuhinju gdje je bilo tiho i mirno, dok smo mi jedni druge stišavali da čujemo šta ima da nam kaže. Danas se pitam da li se ikad molila da stranac ode iz našeg doma.

Tata je upravljao našim domom s određenim moralnim normama, ali stranac nikad nije osjećao obavezu da ih prati. Profane priče, naprimjer, nisu bile dozvoljene u našoj kući. Ni od nas, ni od naših prijatelja, ni od posjetilaca.

Naš dugogodišnji posjetilac, s druge strane, glatko bi se provlačio s psovkama koje su parale moje uši i tatu tjerale da pobjesni, a mamu da pocrveni. Tata nije dozvoljavao liberalnu upotrebu alkohola, ali nas je stranac podsticao da ga redovno pijemo. On je učinio cigarete da izgledaju privlačno, cigare džentlmenski, a muštikle prefinjeno.

Slobodno je govorio o seksu, čak i previše. Njegovi komentari su ponekad bili provokativni, ponekad sugestivni, a ponekad jednostavno besramni.

Danas znam da su moja shvatanja o ljubavnim vezama u velikoj mjeri formirale strančeve priče. Iz dana u dan stranac je protivrječio vrijednostima mojih roditelja, ali su ga ipak rijetko ućutkavali. I NIKAD ga nisu zamolili da napusti našu kuću.

Više od 40 godina je prošlo od kad se stranac uselio u život naše porodice. Jako se brzo uklopio pa danas ni izbliza ne izgleda tako očaravajući kao što je bio s početka. Međutim, čak i ako danas uđete u kuću mojih roditelja i dalje ćete ga pronaći kako sjedi u svom ćošku, iščekujući nekoga da ga sasluša, da priča s njim dok mu pokazuje svoje slike.

Kako se zvao stranac?

Mi smo ga prosto zvali – TV.

U međuvremenu je dobio i suprugu. Zovemo je računar.

Njihovo prvo dijete zovemo mobilni telefon.

A njihovo drugo dijete – Facebook.

RAZGOVOR SA MUDRACEM

Usnio sam san, da razgovaram sa mudracem.


- Dakle, ti bi zelio razgovarati sa mnom, rece mudrac.

-Ako imas vremena, rekoh.

Mudrac se nasmijesi.
- Moje vrijeme bas u to najradije koristim. Sto si me kanio pitati?

-Sto te najvise iznenadjuje kod ljudi?

Mudrac odgovori:

-Sto im je djetinjstvo dosadno. Zure da odrastu, a potom bi zeljeli ponovo biti djeca.
-Sto trose zdravlje da bi stekli novac, pa potom trose novac da bi vratili zdravlje.
-Sto razmisljaju tjeskobno o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost.
-Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.
-Sto zive kao da nikada nece umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu zivjeli.

Mudrac me primi za ruku Ostadosmo na trenutak u tisini.

Tada upitah:
-Kao roditelj, koje bi zivotne pouke zelio da tvoja djeca nauce?

Osmjehujuci se, mudrac odgovori

-Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti.

-Da nauce da nije najvrijednije ono sto posjeduju, nego tko su u svom zivotu.

-Da nauce kako se nije dobro usporedjivati s drugima.

-Da nauce kako nije bogat onaj covjek koji najvise ima, nego onaj kojem najmanje treba.

-Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno bice, a potom su potrebne godine da se izlijeci.

-Da nauce oprastati tako da sami oprastaju.

-Da spoznaju kako postoje osobe koje ih njezno vole, ali to ne znaju izreci niti pokazati.

-Da nauce da se novcem moze kupiti sve, osim srece i zadovoljstva.

-Da nauce da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjet je razlicito.

-Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima..., a ipak ih voli.

-Da nauce kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste, moraju i sami sebi oprastati.

-Ljudi ce zaboraviti sto si rekao.

-Ljudi ce zaboraviti sto si ucinio.

-Ali nikada nece zaboraviti kakve si osjecaje u njima pobudio!

BOG POSTOJI


Jedan covjek je otišao kod frizera da se ošiša i obrije. Kako je frizer poceo da radi, poceli su razgovarati. Razgovarali su o mnogo stvari i o razlicitim temama, da bi se na kraju dotakli i teme Boga.

Frizer rece Ja ne vjerujem da Bog postoji.

- Zašto to kažete, upita ga mušterija.

- Znate, dovoljno je da izadete na ulicu i shvatite da Bog ne postoji. Recite mi, ako Bog postoji, da li bi bilo toliko bolesnih ljudi? Da li bi bilo toliko napuštene djece? Ako Bog postoji, ne bi bilo ni patnji ni bola. Ne mogu zamisliti Boga koji bi dozvolio sve ove stvari.

Mušterija promisli na momenat, ali ne odgovori ništa, ne želeci zapocinjati raspravu.

Frizer završi sa svojim poslom i mušterija napusti radnju. Samo što je izašao iz radnje, vidje na ulici covjeka sa dugom, nepocešljanom, prljavom kosom i neobrijanom bradom, izgledao je prljavo i zapušteno.

Mušterija se vrati nazad u radnju i rece frizeru: Znate šta Frizeri ne postoje.

- Kako možete to reci, upita iznenadjeni frizer.
Ja sam tu, i ja sam frizer, i upravo sam vas šišao i brijao!

- Ne! viknu mušterija, frizeri ne postoje, jer ako postoje, ne bi bilo ljudi sa prljavom dugom kosom i neobrijanom bradom, poput ovog covjeka na ulici.

- Ah, ali frizeri ipak postoje! Te stvari se dešavaju jer ljudi ne dolaze k meni.

- Tacno, potvrdi mušterija.
Upravo tako! Bog, takode, postoji!
Loše stvari se dešavaju kad ljudi ne idu k NJEMU i kad od NJEGA ne traže pomoc ...

Zbog toga postoji toliko patnji i boli u svijetu.

Jednoga dana jedan bogataš dade korpu punu smeća jednom siromahu.
Siromah mu se nasmija i ode s korpom.
Isprazni je, očisti i zatim napuni predivnim cvijećem.
Vrati se bogatašu, dade mu košaru, bogataš se začudi i reče: 'Zašto mi daješ tu košaru napunjenu predivnim cvijećem, kad sam ja tebi dao smeće??
A siromah mu odgovori: 'Svako daje ono što ima u srcu.'

citat:

---

Ema wrote:
Jednoga dana jedan bogataš dade korpu punu smeća jednom siromahu.
Siromah mu se nasmija i ode s korpom.
Isprazni je, očisti i zatim napuni predivnim cvijećem.
Vrati se bogatašu, dade mu košaru, bogataš se začudi i reče: 'Zašto mi daješ tu košaru napunjenu predivnim cvijećem, kad sam ja tebi dao smeće??
A siromah mu odgovori: 'Svako daje ono što ima u srcu.'

---

Jedan car naumio da uda svoju kćerku, pa pošto nije imao odgovarajuću osobu za njegovu lijepo odgojenu kćerku, razglasi telalom da će svoju kćerku udati za onog mladića koji mu nakon godinu dana donese najljepše cvijeće iz svoje bašte, s tim što svi trebaju doći prvo da uzmu sjeme koje će posijati. Nakon godinu dana pred carevim dvorima pojavila se kolona mladića, kandidata za „budućeg carevog zeta“ sa najljepšim cvijećem oko kojeg su se brinuli čitavu godinu dana. Bila je to najljepša izložba cvijeća ikad viđena do tada. Svi kandidati su umislili da će oni pobijediti, samo jedan od njih je došao sa praznom saksijom, tužan i okahren.

Tada je car izašao i krenuo od jednog do drugog mladića, posmatrajući više mladiće nego cvijeće. Stao je kod mladića čija je saksija bila prazna i upitao ga: “Gdje je tvoje cvijeće, zašto ti je saksija prazna?” “Pravdeni care, ja sam svoje cvijeće, posijao, zalijevao, brinuo se o njemu, ali ono nije poniklo. Nije do mene bilo.” Vladar ga je zagrlio i pred svima izjavio: ”Ovaj mladić će biti moj zet.”

Zašto je car uzeo ovoga mladića za zeta? Odgovor: Sjeme koje je car dao da se posije bilo je skuhano u kazanu i nije moglo niknuti. Poštenje ovoga mladića je osvojilo srce vladara.
 

Neki čovjek bijaše blizak jednom vladaru, pa mu je znao prini­jeti obuću kad bi mu zatrebala. Govorio je: ‘Prema dobročini­telju pohiti da učiniš dobro, a onaj koji čini loše sam će sebe uništiti.' Pozavidješe mu na njegovom položaju. Pokušaše mu nauditi, pa se jedan od njih požali vladaru kako onaj koga vladar prima govori naokolo da vladaru zaudara iz usta. Vladar upita zavidnika kako se može uvjeriti u istinitost njegovih riječi, a on mu reče da pozove čovjeka, pa ukoliko pokrije usta i nos da ne osjeti smrad iz vladarevih usta, onda je tvrdnja istinita. Vladar po­zva čovjeka, ali ga prije toga zavidnik pozva sebi kući na ručak i najede ga dobro bije­lim lukom. Kada se odazvao vladaru i donio mu obuću, po­kri čovjek svoja usta da vla­dar ne osjeti miris bijelog luka i reče: 'Prema dobročinitelju pohiti da učiniš dobro, a onaj koji čini loše sam će sebe uni­štiti.' Vladar pomisli kako je zavidnik rekao istinu. Naredi da mu se donese pero i papir, pa napisa jednom od svojih namjesnika sljedeće: ‘Kad ti dođe osoba koja nosi ovo pi­smo, ubij ga i kožu mu oderi. Kad to učiniš, prepariraj ga i pošalji meni.' Nakon što je do­bio pismo, čovjek se obradova i hiteći izađe iz dvora. Zavidnik ga srete i upita ga šta nosi, a ovaj mu odgovori da nosi pi­smo pisano rukom vladara. Zavidnik ga stade moliti da mu pokloni pismo, što ovaj na kraju i učini. Pohiti zavidnik namjesniku kojem je pismo bilo poslano, a on, kad otvori pismo, naredi da ga smaknu. Zavidnik se stade pravdati i objašnjavati kako pismo nije njegovo, te da nije njega vladar naredio ubiti i kožu mu odera­ti, moleći i zaklinjući ih Alla­hom da pošalju vladaru pismo i zatraže objašnjenje s kim trebaju učiniti navedeno u pismu. Namjesnik reče: ‘Vladareva se naredba neupitno izvršava.' Zavidnika ubiše, oderaše mu kožu, a mrtvo preparirano ti­jelo poslaše vladaru. Onaj koji je donosio obuću vladaru taj dan isto učini i reče ono što je uobičajio govoriti. Vladar se začudi i upita ga šta je učinio s pismom. On odgovori da ga je sreo taj i taj, koji ga je molio da mu pokloni pismo, pa je on to i učinio. Vladar reče: 'Taj koga spomenu tvrdio je da ti pričaš kako meni iz usta zaudara.' Čovjek odgovori da tako ne­što nikada nije rekao. Vladar upita: ‘Zašto si pokrio svoja usta onaj dan kad sam ti dao pismo?' Ovaj odgovori: ‘Ručao sam kod zavidnika bijelog luka i nisam želio da te uznemirim neprijatnim mirisom.'

Vladar tada naredi da se čo­vjek vrati na mjesto koje mu pripada i spomenu mu njegove riječi: ‘Onaj koji loše učini sam sebe uništi.' 

citat:

---

pagny wrote:

‘Onaj koji loše učini sam sebe uništi.'

---