zimski san


Na raskrscu izmedu nicega,

a negdje izmedu

mojih godina,

udahnuh sivila prah,

pozorisnog

i mocvarnoga tla

ustajali zrak,

te zaronih u meso

sa okusom karmina,

otrova zimskog

za mene tla

veoma skliskog.



Glavom

kroz kuhinjski stol,

upijah mrzovoljno

svu onu uspavanu

lakiranu bol,

salom oko vrata

izazivah i mrzjeh

zimsku

na jezicima slabima

datu moc,

i u padu

izlijecenu kost...



cekajuci kad ce

proljece,

da me budi,

da budem opet

onaj ludi,



izvora poj.

z.dakovic

PA STA


nevidljiva tocka sto

zna da misli,

da trci i

preskace crtu smrti,

bio sam ja...

sad ljubim nesudene,

vjecno prevarene,

i prevaren bit cu,

osramocen i pregazen

paticu

i poljubicu

asfalt ja,

nevidljiva tocka

bit ce..

neznana vocka.

Pa sta.



debeli rijecnik sto

raspolaze prisvojnim

mojim i samo mojim

zamjenicama,

umuknuce izbrisan

i poderan,

i posluzice za

namjere neznane...

usrane,

bit cu

tek slovo ja,

dio tamo nekoga

historiskoga dogadaja dno.

Pa sto ?







Jer iako

Pikasova slika sam,

covjek bez smisla,

umrljanog

dvostrukog lika,

spusticu svoje kosti

da pokupim ostatke,

i vratim film

na one dane...

kad su i dunje

mirisale na nas same



Z.Dakovic

Ja nisam ja

Ja nisam ja.
Ja sam taj,
sto hoda pored mene, a ne vidim ga;
kojega, katkad vidim
i kojega katkad zaboravim.

Taj sto suti spokojan, kad govorim
taj sto oprasta, blag, kada mrzim
taj sto sece tamo gdje mene nema,
taj sto ce ostati uspravan kad ja umrem.


Juan Ramón Jiménez

Čini mi se da iznad nedostaje ime pjesnika Dobriše Cesarića uz Baladu iz predgrađa. To je velika pjesma koja je poslužila i kao tekst za šansonu Hrvoja Hegeduušića koju je osim Hrvoja pjevao i Ibrica Jusić.

Ne...
Nismo mi bili ljubavnici...
Nikad...
Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali...
I to je sve...
Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne davno polomljene tajne,
ali nismo pokušavali da je sastavimo,
ko zna zašto,
i ta tajna lebdjela je nad desetogodišnjim okeanom
prošlog vremena kao ukleta lađa...
Negdje ovdje daleko...
Negdje tamo blizu...
Ni na nebu, ni na zemlji...
Nismo mi bili ljubavnici...
Nikad...
Samo smo se ponekad, u noćima punog mjeseca,
malo tražili po dugim talasnim dužinama Čeznje...
I to je sve...

Tvoj dio zraka

Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo?
U zajednickom krvotoku isti jauk,
isti stup sramote, isti lanci
na dnu broda koji nekamo plovi.

Najprije povjerenje, pa sumnja,
tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno,
želja da živis i želja da umreš,
i zatim sve ostaje kao što je bilo.

Postelja, naga žena, i što poslije?
Prozirno korijenje čije kucanje
govori da si manji, a voda raste
i netko se okrenuo umjesto tebe.

Što će se izmijeniti? Ništa.
Ako vidiš ono što zaista vidiš.
Drugi će htjeti sve sto si odbacio,
udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.

Zvonimir Golob

Anna Letitia Barbauld



Živote, ja ne znam ko si mi ti



Živote, ja ne znam ko si mi ti,
Al´se mi moramo rastati;
A kada, kako i gde sam te srela –
To je skriveno ispod tajnog vela.


Dugo smo zajedno bili, živote,
U vremena teška i puna lepote;
Prijatelj´ma starim teško se rastati,
Uzdha il´ suze to će možda stati.


Zato se iskradi i tiho isteci,
Iz´beri svoje čase;
´Laku noć´ ne kaži, no kad zora sja se
´Dobro jutro´ reci.

Procitajte ovu pjesmu i nece vam biti svejedno.

OPORUKA


Kćeri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kući
koju vam ostavljam,
ona će i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu
da će jos neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom
kao što ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,
padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:
spomenite se Majčine utrobe
koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehničkog uma,
jer nema tog izuma
koji će vas naučti živjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.

Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju
kao potoci izvoru svome.

Dotičite svoje riječi rukama.

Ne otuđujte se od prirode.
Činite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz ništa došli,
da se u ništa vraćate,
i da ništa nije dragocjenije
od života
koji u trajno naslijeđe
ostavljate svijetu.

I ne žalite za mnom.
Žalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.


Enes Kisevic

"Ko zna šta je zanesena harfa ljubavi
Čija je trzalica pokrenula devet neba
Postoji tajna iza vela, da si je znao
Shvatio bi iza koje alegorije realnosti je treba naći
Ljubav je ta,što u svakom trenutku daje boju svemu drugom;
Na jednom mjestu slavu; na drugom pokornost i potrebu.
Ko god postane ljubavnik gorjet će zanosom,
Ko god je pripravljen da bude voljen,on strpljivo čeka."

(Fahru`d-Din Iraqi) 

Mozes mi reci da u bezglasju cesto zalutas,kad sricem slogove tvoga imena,
I da se uzalud borim protiv vremena,
koje na nasim tjelima gravira nebeske istine u strahu od smrti.....
Mozes mi reci, da je moja tisina laka,poput niti paukove mreze a teza od sedam smrtnih grjehova.I ja cu od nje satkati pjesmu i pokriti te.Kad neman noci teskom sapom poklopi nebo i u krzno svoje sakupi zvjezde kao cicke....
Mozes mi reci,da sam slobodna a dusa je slijepa koja cuje samo zlo kad se govori o svjetlost,dusa koja nocima ne spava...
Mozes mi reci,da bih trebala da te saslusam
kada se budem pravila da te ne cujem
Sakrivsi usi rukama,kao sto d.eca sakrivaju po dzepovima male sedefne skoljke sto izbaci mora utroba....
Mozes mi reci kako sam gr.esila i ja cu na svoja ramena tezinu neba, ako treba,prihvatiti
I ti ces opet biti u pravu a ja cu se osmjehnuti.Osmjehnucu se kada tvoje ime bude prelazilo preko mojih usana i one budu krvarile kao nekada moje srce.
Osmjehnucu se jer moja ce dusa pjevati
U tisini sto tvoje ime u vazduhu iza sebe ostavi.I doci cu tebi kao sto kap kise dolazi zemlji,u krugu vjecnom isparavanja i padanja.....I tada, na dlan ces me topao docekati,kao suzu izdajnicu sto bjezi preko obraza i u secanjima potraziti moje ime kao sto bi trazio uvojak kose,ili neki davno naucen stih....
Mozes mi reci da su tvoji dani podjeljeni
na dane sjecanja i dane zivljenja.A neces znati da su svi moji dani - dani prezivljavanja,sjecanja davnih ozivljavanja sto kopne na izmaku noci...
Mozes mi ponovo reci da bi mi srce u kutiji dao da ga pored kreveta cuvam
dok na barsunu kao na odru,mirno pocivaju snovi....
.....A ja...ja bih mogla, mogla bi da ti kazem da te jos uvjek sanjam, da te jos uvjek volim,ali reci nista necu... cutacu...
...Jer ja i kada cutim - cutim o tebi.

U NAMA SU SAMO OČI ŽIVE

Nismo mi to
što naša tijela hoće,
i što se sada
u jednom grču lome,
mi ljubavi smo
samo dvije samoće
u životu ovom providnome.

Ko oka dva
što zajedno gledaju,
a jedno drugo
nikada ne vide.
Ko oka dva
što sjaj prelijevaju,
i plaču
i snivaju
stvari posve vidne.

Enes Kisevic