POSTOJI SIGURNO NETKO
Anne Hébert

Postoji sigurno netko
Tko me jednom ubio
A zatim otišao
Na vrhovima prstiju
Ne narušivši svoj savršeni ples

Zaboravio me položiti na krevet
I ostavio me da stojim
Svezana čvrsto
Na putu
Sa srcem zarobljenim kao i prije
S očima nalik
Na njihov odraz u vodi još čist

Zaboravio izbrisati ljepotu svijeta
Oko mene
Zaboravio sklopit moje oči gladne
I dopustio im tu pustu strast

UTJEHA KOSE


Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva. Antun Gustav Matus

Baš kad pomisliš da me znaš
i da ćeš predvidjeti moj slijedeći korak,
ja napravim neočekivano..
I znam da te zbunim totalno...

Zar stvarno misliš
da me tako lako upoznati
Ja sam kao voda koju uzmeš u dlan
i kad već misliš da je tvoja
ona ti polako iscuri
između prstiju
i tek ostavi mokri trag.

Zar misliš da je tako
otvoriti srce
i misli ti pružiti na krilima stihova
koje sam ispisala
u nekim izgubljenim trenucima
probdivenim noćima,
neispavanim jutrima
punim čežnje i straha,
opreznim upitima, tražeći,
nadajući se da ću te
naći u nekim
nasmijanim sutonima
zalascima sunca
kad se nebo
krvlju brati s brdima
i nestaje u noći.

Budi strpljiv sa mnom
jer previše je ožiljaka,
previše padova sa bijelih
peperjastih oblačića
jastuka natopljenih suzama
i ispisanih stranica
razlivenih emocija....

Dušo moja ...


Dušo moja, ja ne znam više,
koliko dugo ovdje stojim,
dok gledam kako liju kiše,
pod mračnim prozorima tvojim!

Dušo moja, i kada krenem,
htjeo bih opet da se vratim,
ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati!

Ostalo s tobom da te ljubi,
kada si sama i kad je zima,
jer ja sam onaj, koji gubi,
i prije nego išta ima!

Dušo moja, k´o kaplja vode,
i ti se topiš na mom dlanu,
jer stobom dođe, a bez tebe ode,
stotinu dana u jednom danu!

Dušo moja, ti umorna si,
i bez tebe ti ležaj spremam,
na nekoj zvijezdi, što se gasi,
ja tražim svjetlost, koje nema!

Pod hladnim nebom, ispod granja,
Stavit´ ćes glavu na moje grudi,
jer ja sam onaj, koji sanja,
i zato necu da te budim!

citat:

---

Aykira wrote:
Dušo moja ...


Dušo moja, ja ne znam više,
koliko dugo ovdje stojim,
dok gledam kako liju kiše,
pod mračnim prozorima tvojim!

Dušo moja, i kada krenem,
htjeo bih opet da se vratim,
ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati!

Ostalo s tobom da te ljubi,
kada si sama i kad je zima,
jer ja sam onaj, koji gubi,
i prije nego išta ima!

Dušo moja, k´o kaplja vode,
i ti se topiš na mom dlanu,
jer stobom dođe, a bez tebe ode,
stotinu dana u jednom danu!

Dušo moja, ti umorna si,
i bez tebe ti ležaj spremam,
na nekoj zvijezdi, što se gasi,
ja tražim svjetlost, koje nema!

Pod hladnim nebom, ispod granja,
Stavit´ ćes glavu na moje grudi,
jer ja sam onaj, koji sanja,
i zato necu da te budim!

---

citat:

---

.*CAR*. wrote:





Neznam ko je napisao ...ali to "Kemo" fantasticno otpjeva .....

---

Tiho,
Dok vani mjesec šuti
I pjev ptica noćnih razgaljuju mi dušu...
Tiho u meni noć uživa.

Ti.. u nekim drugim satima,
Daleko od misli mojih bježiš..
I opet tiho se šuljaš u dubinu mene..u noći.

Igru neku vodi mjesec s nama,
Koju samo on poznaje, al nama paše
I nježno nas miluje.

Ljubav.. tek donešena vjetrom i mirisom s mora
I samo jednim pogledom.
Za nas dvoje, dovoljno.

Dođi!

Dođi... soba je puna tebe,
pun tebe je pogled što te zalud traži,zovu te svijetlost i mrak,
teško je ostati jak...sam.

Treba te nemir da skineš mi svemir
sa prašnjave police šutnje.

Dođi...sve što ti nikad ne kazah možda ti opet ne bih znao reći!
Pruži mi ruke,obavij ih oko vrata,
na oči stavi mi dlan!

Šapući mi o proljeću,o mirisu višnjina cvijeta,
o ljepoti...zaboravili smo diviti se njoj,
o dobroti...kako čudna,uzbudljiva riječ,
o radosti...kako je daleko sunce,a tako blizu mrak,
o mladosti...kako je težak i kako pun tebe
ovaj,bez tebe žalosni zrak!


Enver Čolaković

Jednom u avataru bjehu oci jedne ...


Enes Kišević - U NAMA SU SAMO OCI ZIVE

Nismo mi to
sto nasa tijela hoce,
i sto se sada
u jednom grcu lome,
mi ljubavi smo
samo dvije samoce
u zivotu ovom prividnome.

Ko oka dva
sto zajedno gledaju,
a jedno drugo
nikada ne vide.
Ko oka dva
sto sjaj prelijevaju,
i placu,
i snivaju
stvari posve vidne.

[Edited by momak on 10-06-2009 at 09:15 GMT]

Postoje neke stvari
neprevodive u rijeci
i neke neprevodive dubine,
nepremostive daljine..

postoje noci sto dahom svjezeg maestrala
njezno dodiruju tvoje usne
dok,poput izgubljene srne,
lutas prostranstvima obasjanim
mjesecevim plavicastim sjajem..

postoje neke rijeci neprevodivih divljina;
neprevodive ljepote usnule tvoje kose..
neprevodivih tuga, poput suza starog
borovog lisca, mokrog od svjeze jutarnje rose....