Dok se jos Zemlja okrece,
dok je jos jarko svetlo
Gospode,
daj ti svakome ono cega nema.
Mudracu daj glavu,
plasljivcu konja,
daj sretnom novac
i ne zaboravi na mene.

Dok se jos Zemlja okrece,
Gospode — tvoja je vlast.
Daj castohlepnom da se nauziva vlasti,
daj predah darezljivom do kraja dana,
Kainu daj pokajanje
i ne zaboravi na mene.

Ja znam — ti sve mozes
i vjerujem u tvoju mudrost.
Kao sto vjeruje mrtav vojnik
da ce zivjeti u Raju
Kao sto vjeruje svako uho
tvojim tihim rijecima
Kao sto vjerujemo i mi sami
bez obzira sto cinili.

Gospode, moj Boze,
zelenooki moj,
Dok se jos Zemlja okrece
a cudno je to i njoj,
dok je jos vremena
i vatre,
daj svakom po malo
i ne zaboravi na mene.

prepjev: Arsen Dedic

izvode Milena Dravic i Arsen Dedic

Arsen Dedic - Nitko vise ne sanja


Nitko vise ne sanja
proslo je doba sretno
tko da se jebe s time
svi hoce — konkretno.

Nitko vise ne sanja
snovi su za slabe
svi su uzasno budni
u igri su barabe.

Nitko vise ne sanja
isti su noci i dani
oko nas vjecito lebde
neispavani... neispavani.

Nitko vise ne sanja
malo tko vise spava
moje posljednje snove
takodjer prekriva java.

Tin Ujevic - Odlazak


U slutnji, u ceznji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Braca, Imotskoga.

I bljesak slavna sestopera,
i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da cujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da vise ne znam sebe sâma
ni dima bôla u maglama.


Pjeva: Arsen Dedic

SARAJEVO NIJE SALA
-------------------
Sve o cem sam ikad pjevao
lezi ponad tih obala
pod nogama, Sarajevo
vijenac basci i mahala
lani, danas, do godine
praznina je ista
slutim
zeljno srce dovodi me
da posjedim, da usutim
kad bih spokoj da dokucim
krocim tu na vrelo volje
dignem ruke i proucim
i bude mi lakse, bolje
ovo mjesto puno pruza
a malo ceg je tu
sem sjena, dva kamena, jedna ruza
i Trebevic uspomena
kao jeka iz daleka
kao plac za moreplovcem
ta tisina, blaga neka
razlijeze se Alifakovcem
i molim se visoj sili
da su za te bedem vjere
nisani nanisanili
ljepotu sto nema mjere
sve sto blista dole, evo
tvoj je odraz
tvoja hvala
pod nogama ti Sarajevo
Sarajevo nije sala!!!!!!


Benjamin Isovic

Moja kolegica, nasa sugradjanka, nastavnica Selma Kopić je trecenagradjena na manifestaciji Slovo Gorčina.Evo jedne od pjesama iz njene nagradjene zbirke.
Izlet u Travnik. Vožnja autobusom kroz mjesta čije su se kuće poredale pored puta, da budu tu, blizu događaja, doživjele su svašta u svom kućnom životu. Doživjele...neke preživjele, a neke... nažalost, kako je to primijetio mali dječak i sa uzdahom rekao nastavnici Selmi: ,, Nastavnice, JESU OVE KUĆE UVEHLE“. Priča mi Selma o tom dječaku, i o tome kako je sjedio na sjedištu do nje, i kako je šutio satima, i kako je u jednom trenutku izgovorio tu rečenicu na koju nastavnica nije imala odgovor. Rečenica se stalno vraćala u njene misli, i nije to bila rečenica da se tek tako zaboravi, tražila je ta rečenica nekoga ko će da je ,,napiše“. Napisala je nastavnica pjesmu u onom trenutku kada je to moralo da se dogodi. Evo je i vama, jer pjesme su da se čitaju...i da prepravim jednu izreku reći ću...ako nešto nije pročitano, kao da nije ni zapisano.


UVEHLE KUĆE

I BILI SU LJUDI
NEKADA KRČILI
TARABE KUCKALI
JORGOVAN JE UZ NJIH CVAO

IZ TEMELJA KAMENIH
ŽIVOT JE NICAO
KROVOVI CRVENI
DIMOM SE UJESEN GLASALI
SVJETLA SU PROZORSKA
ŽIVOTOM PUCALA

A SADA SU
SJETNO REČE DJEČAK MALI
TE KUĆE UVEHLE

NE VEHNU ZIDOVI
NITI KROVOVI UMUKNU SAMI
NE VEHNE CVIJEĆE
NITI SE TARABA SAMA OD SEBE SVALI

NE TREBAŠ TO DA ZNAŠ
JOŠ SI DJEČAK MALI
KAKO MISAO TI ZALUTA
NA UVEHLE KUĆE KRAJ PUTA

UOČIO NISI OBLAKE PLAVE
NITI JATA VESELIH PTICA
MAKOVE KRAJ PUTA
SLAPOVE SA LITICA


KUĆA TI UVEHLA U OČI PADE
GDJE SU LJUDI, ŠTA RADE

SVEHLO SE OSJETIH I JA
SJETA ME OBUZE
NE VEHNU KUĆE
TO MI VEHNEMO

I GDJE GOD DA KRENEMO
KUD GOD BISMO SE HTJELI SKRITI
KUĆA ĆE BITI- NAS NEĆE BITI


NIŠTA ŠTO TREBA
VIŠE NAS NE ČUDI
NI UVEHLE KUĆE
NI UVEHLI LJUDI

UVEHLI HOTELI
CESTE, TRGOVI
UVEHLI SPOMENICI
ALEJE, MOSTOVI

ČUDIMO SE SMIJEHU
KOJI JOŠ SVEH´O NIJE
ČUDE NAS PUNE
ŠERPE I TEPSIJE

ČUDI NAS VATROMET ŠTO GODINU
ISPRAĆA ILI NAJAVLJUJE
ČUDI NAS PJESMA KAD
ČUJE SE IZ NEKE AVLIJE

A UVEHLE KUĆE
I SVE ŠTO S NJIMA UVEHLO JE?
A UVEHLI LJUDI
I SVE ŠTO U NJIMA UVEHLO JE?

SVEHNUT ĆE I NAJLJEPŠI CVIJET
AKO NE VIDI NEBA
SVEHNUT ĆE SVE ŠTO NEMA
VODE I HLJEBA

NIKAKO NAS VIŠE NE ČUDI
ONO ŠTO NAS
ČUDITI TREBA

OGUGLALI SMO, OTVRDLI
ODRVENILI
SKRENULI SMO, PROLUPALI
POVILENILI

NA SVE UVEHLO
DAVNO SU NAM ČULA SVIKLA
NE PITAMO SE
JE´L KOROV ODUVIJEK TU
IL´ JE TEK NIKLA

NA TREN SAMO
ZAMISLIT SE DAMO
ETO, TO SMO MI
TU PRIPADAMO

AL´ MISAO PLITKA
ZAČAS ISHLAPI
NESTANE, ISPARI
K´O NA SUNCU KAP

NE ZAMARAMO SE VIŠE
UVEHLINAMA
JER UVEHLO JE NEŠTO
VELIKO U NAMA
SELMA KOPIĆ, decembar 2006.


[Edited by zara on 02-10-2008 at 22:01 GMT]

citat:

---

zara wrote:
Moja kolegica, nasa sugradjanka, nastavnica Selma Kopić je trecenagradjena na manifestaciji Slovo Gorčina.Evo jedne od pjesama iz njene nagradjene zbirke.
Izlet u Travnik. Vožnja autobusom kroz mjesta čije su se kuće poredale pored puta, da budu tu, blizu događaja, doživjele su svašta u svom kućnom životu. Doživjele...neke preživjele, a neke... nažalost, kako je to primijetio mali dječak i sa uzdahom rekao nastavnici Selmi: ,, Nastavnice, JESU OVE KUĆE UVEHLE“. Priča mi Selma o tom dječaku, i o tome kako je sjedio na sjedištu do nje, i kako je šutio satima, i kako je u jednom trenutku izgovorio tu rečenicu na koju nastavnica nije imala odgovor. Rečenica se stalno vraćala u njene misli, i nije to bila rečenica da se tek tako zaboravi, tražila je ta rečenica nekoga ko će da je ,,napiše“. Napisala je nastavnica pjesmu u onom trenutku kada je to moralo da se dogodi. Evo je i vama, jer pjesme su da se čitaju...i da prepravim jednu izreku reći ću...ako nešto nije pročitano, kao da nije ni zapisano.


UVEHLE KUĆE

I BILI SU LJUDI
NEKADA KRČILI
TARABE KUCKALI
JORGOVAN JE UZ NJIH CVAO
---------------------------------------
Hvala Zara, uh...ovo je za apaurina

VOLIO SAM VAS

Volio sam Vas; i ljubav jos, mozda,
Nije ugasla sva u srcu mom;
No nek Vas ona sad ne brine vise,
Ja necu da Vas rastuzujem njom.

Volio sam Vas nijemo i bez nade,
S ljubomorom i strepnjom srca svog;
Volio sam Vas iskreno i njezno,
Volio Vas tako drugi, dao Bog

A.S. Puskin

KIŠA

Potmulo oluci zvone,
Noć, oštar zrak,
Sve u tišinu tone,
U daljini se začu vlak.

Noć, glasom kiše,
Kao da prijeti,
Samo se soko usudi,
Da u crno nebo poleti.

A kuće, veoma tople,
Gromko se smiju i pričaju,
Vjetar sve pred sobom ljulja,
Stabla ljuta razmišljaju.

Onda se vjetar smiri,
I sve polako stiša,
Utonu sve u tišinu,
Prestade padati kiša.

[Edited by ledo on 29-10-2008 at 22:41 GMT]

DUVAJ VJETRE

Duvaj vjetre,
Kosu mi raspleti,
Na najljepše uspomene,
Ti mene podsjeti.

Donesi mi sreću,
S druge strane svijeta,
Da mi srce bude,
Poput mekog cvijeta.

Duvaj vjetre,
Da čujem tvoj glas,
Neka on ulije,
Toplinu u sve nas.

DECEMBAR

Hladno je, posvuda magla,
Ni prst se ne vidi pred okom,
I snijeg će uskoro zrak da proreže,
Tišina će zavladati kaljavim sokakom.

Vjetar se ljut šeće šumama,
Na drveću nema lišća više,
Na bijelom tužnom nebu,
Oblak jedan ZIMA piše,

Pokoji pas tužno procvili,
Da razbije muklu tišinu kletu,
Vjetar sa glavice skide,
I poslednju laticu usnulome cvijetu.

[Edited by ledo on 30-10-2008 at 20:04 GMT]