DJECA KOJA SE VOLE

Djeca kad se vole ljube stojeći
Po kapijama noći
Dok prolaznici ukazuju prstom na njih
Ali djecu kad se vole
Baš je briga da l´ ih ko vidi
Jer tu su samo njihove sjenke
Treperave u noći
I koje izazivaju kod prolaznika
Bes prezir, sijmeh i zavist
Djeca kad se vole nisu ovdje ni za koga
Tada su dalje odavde nego što je noć
I mnogo dalje nego što je dan
Ona su
U zasljepljujućoj svjetlosti prve ljubavi.

Žak Prever
_________________

Igracka vjetrova


Pati bez suze, zivi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublazit nece gorki san.
Podaj se pjanom vjetru zivota,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lisce sto vir ga vije
za let si, duso, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet sto nema korijena.

Tin Ujević

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.


Tin Ujević

Gospođo AV, AV nisu loše ni one vaše pjesmice  

Ne smijem izgubiti strpljenje sada


Ne smijem izgubiti strpljenje.
Kad bi mogla ući na ova vrata.
Držim oči sklopljene
kao da ću tako zaustaviti
blijeđenje slika.
Osjećam se poput riječi koje upravo ispisujem.
Kada bih mogao biti pismo za tebe.
Najbolje ikada napisano.
Samo za tebe.
Možeš li me zamisliti u svojoj sobi?
Go u potpunosti.
Golo tijelo i gola poezija.
Samo za tebe kako oduvijek želim.
Zamisli da si još uvijek tu kada otvorim oči.
Još uvijek tu da me dotakneš.
Da te mogu osjetiti.
Zamisli da smo još uvijek tu kada jutro stigne.

Mehmed Begić

RODJAK SMRTI
ADI ENDRE
(1877 – 1919.)

Ja sam rodjak smrti:
volim ljubavi koje ginu
i da poljubim svakog ko odlazi
u daljinu.

Volim bolesne ruze,
zene kad od ceznje venu,
volim sumornu, tmurnu
maglu jesenju.

Volim kucanje tuznih satova,
njihov samrtni, preteci krik:
velike smrti, svete smrti
nestalni lik.

Volim one koji putuju,
koji placu, koji se bude,
u hladnoj zori pod injem
polja rodne grude.

Volim umorno odricanje,
plac bez suza, mir i odmorista,
mudraca, pesnika i bolesnika
utocista.

Volim onog ko se obmanuo,
ko je posrnuo, pao i kleo,
koji ne veruju, koji su tuzni:
svet ovaj ceo.


Ja sam rodjak smrti:
volim ljubavi koje ginu
i da poljubim svakog ko odlazi
u daljinu.

Negde se pipnu naši mali svemiri
Kada već pomislim da spavaš...
Zašumi saten... Tama se uznemiri...
I kao talas naiđes...

U školjki tvoga pupka leto zimuje...
Tu čuvaš mrve sunca za nas...
Sa tvojim dodirom se čežnja rimuje...
Dok kao talas nadireš...

I ništa više nije važno...
Lice sveta zlobno i lažno se raspline za čas...
I niko više nije bitan...
Svi su pesak prezren i sitan, pesak ispod nas...

Srebra decembra kuju prsten za tvoj prst...
Niz tvoje sapi zvezda pala...
Zalud te privijam uz sebe, ko uz krst...
Kao talas izmičeš...

Ostavljaš slane kapi bistre...
I jato dobrih mirisa Istre po sobi razvijaš...
Ostavljaš varljiv zalog pene...
U srcu ove napukle stene koju razbijaš...

Izmedj tvojih dlanova
Evica Kraljic

Iskidane niti sunčevih cjelova još uvijek
podrhtavaju na mome licu

Iznova jutros listam zaboravljene
stranice pohabanih sjećanja

Možda mi srce zadrhti okupano
mirisima tvojih pogleda

I možda iz dna duše progovore
zatomljena svitanja i oslikaju
tragove dragih stopa što
zlate se u mutnim lokvama isplakane kiše

Ostat ću skrivena između
tvojih dlanova ne saznavši tajnu
zaljubljenih čempresa

Na prostirki klimavih riječi
ljuljat će se iznemogle zore
roneći u dubine osmišljenih sanjarenja

I kad me preklinju vjetrovi
da ne zaboravim svitanje duše
Sakrit ću se ispod naslaga razorenih
zidina tvojih i mojih sanjarenja

Nedorečenim stihom pokriti
sva grešna buđenja
Uploviti u dubine tek izniklog jutra
Sačuvati sve prostore zajedničkih koraka
Skloniti srce od nemilosti vjetrova
Uroniti uzburkanim mislima
u svakodnevni ples znatiželjnih
pogleda

Poslije ove ljubavne noći
gledam Tvoje umorno tijelo .
Ljubav što smo dobili
tiho dozrijeva u našim pogledima .


Tu gdje Ti snivaš,
pod mjesečinom, u kolovozu,
krišom, između hrastova,
tu dakle, pokraj Tebe spuštam glavu .


I dok osjećam Tvoje prste u mojoj kosi,
s jutrom u grlu,
u strahu vlastitog glasa,
ćutim jedini oblik svog postojanja, Tebe .


Kako da Ti kažem, izabranice moja,
Vrijeme među nas, nikada neće stići
i Tvoj nemir odnijet će vjetar,
kao što plač, upornošću, nestaje .


Ne boj se draga, ovdje sam ja,
budan i drhtim nad Tvojim polusnom .
Od početka Te vodim ljepotom,
da zaboraviš mjesto, gdje ljubav prestaje .


Bez odmora ćemo, mirisom trava šetati,
a kod izvora, napojiti naša tijela .
O, tada ću Te, opet voljeti ljubavi
i na vrhovima oblaka pjevati .


Mnogi će nam zavidjeti mila,
htjeti nasilnički oteti pravo,
a mi, nadmašiti ćemo njihove strasti,
i gdje prođemo, osmjehom ocrtati noć .

STARA STAZA

Vec godina dana evo
Kako bolan sjedim sada
Sa prozora moje sobe
Vidim svjetla svoga grada

Naokolo svud zidovi
I hodnici bijele boje
Mnogo snova u samoci
Mojih ovdje ostalo je

U mislima kad prolazim
Setajuci po staroj stazi
Skupa s dragom sto mi bolnom
Ovdje nikad ne dolazi

Moje tijelo oboljelo
Nalazi se ovdje sada
Al sam sretan kad u vece
Vidim svjetla svoga grada

Zaim Imamovic