KUDA ĆEŠ

Kuda si krenuo stranče,
kada znaš da nemaš nikog,
umrli su tvoji,
kuda onda ideš?

U kavanu idem,
imam tamo nekog,
idem njemu,
hoću da mu pričam,
mi smo sudbina!

Nema kuda da ideš stranče,
umrla je kavana,
umro je i neko,
juče rekoše mi,
nemaš više nikog!

Ostani tu,
pričaj mi o smrti ,
onih što su umrli juče,
čekajmo sutra,
skoro ćemo....

Đ.Đ Lepir

 

Mnogostruki zivot

"Bit ce da zivimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih zivota,kad smo tako cudno iznemogli
od ceznje za jedninom,
a sve nam zivote veze tanka nit,
I kad umiremo,umire nas mnogo.
I ja koja tvrdom zvijezdom vecernjom slutim,
da samo karika sam golemog mog zica,
samo jedno svoje culo,dimenzija jedna,
samo miljuntina svoje snage
sto svemirom trosi se
i luta
ja osjecam,
da ni u ovom casu nisam presjekla nit
koja me veze s tvrdom zvijezdom vecernjom,
i da nisam svoja ni u casu kad sam to naslutila,
jer i sad me skrope necije daleke misli
neosjetno,ko ponocna rosa." 

dobriša cesarić
POVRATAK


Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijim putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćes se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime.
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zglušiti razum
Sve što slutnja sapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledati ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

OD ONOGA SUNCA
Hasanu Tanoviću

Mi smo ti, Hasane,
od onoga sunca.
Isto nam je lice.
Pogleda smo istog.
Zar da se sunce
po stranama svijeta ravna?

Što zna sunce, bolan,
što je zapad, što je istok.

Enes Kišević

VELIK KAO DIJETE


Znas li sto cu ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu svijete ?

Ja kada odrastem
jako veliki,
ja cu postati dijete.

Najljepse je kad odrastes,
a ostanes djecji stvor,
pa svi misle da si velik
zato sto si profesor.

Sto si doktor od imena,
strucnjak za rakete-
a ne znaju da si velik
zato sto si dijete.

Mozes biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos´o
lagan kao igra.

Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja cu ostat´ dijete.


Enes Kisevic

stojan simic krpica
(vvv.mikadeak)

Novogodisnja
molitva

Molim
Te,
Gospode,
Svemoguci
Boze,
koji sve
znas,
sve
mozes,
daj
svakom
ljudskom
bicu
sta
mu
treba,
kad
i
gdje
mu
treba.

Nepređeni putevi
Mame
Skitnicu

Hod odjekne

Užurbani koraci
Nemirom
protkani
umor donesu

svi koraci
svi putevi
isti

nepređeni putevi
mame
sni nestaju

u rascjepljenom nebu
tajni
nema

N:M

Tugujem...
Tegobno breme
U srcu od jeda i leda.
Dosadno glasa se vreme
Sto mi ni predaha ne da.
Legnem, a cemerne misli
Drze me, mozak mi stisli
Zvuci, u glavi se vrti.
O, sta cu? Dusu ce strti
Zivot, da jadna mi klone.
Niotkud utehe zrak.
Dah mi se gasi i tone
U tu divljinu, u mrak.
Sudbino, zaSto nas snadje?
Zivot je gorak i siv.
Gde glava spokoj da nade?
Tesko je biti ziv.
Jesenjin

Proljece je otpocelo s vjetrom,
kao da je znalo da nas dijeli
i dok drugi zajedno su bili,
mi se nismo pogledati smjeli.

Proljece je otpocelo s kisom,
s vlakovima koji kasno stizu
i dok dani umorno se nizu,
mi se opet pozdravljamo krisom.

I pamticu dugo ono vrijeme
kad jos nismo znali sto nas ceka,
kad su sume ostajale nijeme,
kad je modra nosila nas rijeka.

I pamticu dugo one sate
sto ne mogu vise da se vrate.

Proljece je otpocelo s vjetrom,
kao da je znalo da nas dijeli
i dok drugi zajedno su bili,
mi se nismo pogledati smjeli.

Proljece je otpocelo s nadom
da ce jednom drugacije biti,
da od ljudi necemo se kriti
i bez rijeci lutacemo gradom.

I pamticu dugo ono vrijeme
kad jos nismo znali sto nas ceka,
kad su sume ostajale nijeme,
kad je modra nosila nas rijeka.

I pamticu dugo one sate
sto ne mogu vise da se vrate,
sve mi kaze uzalud te volim,
ali i sam jos uvijek se borim.

Arsen Dedic

Voleti
Šta može čovek među ljudima,
osim da voli?
voli i zaboravi,
voli i omrzne,
voli,omrzne,voli?
da,uvek,čak i staklastih očiju,voli?

Šta može,pitam,biće koje voli,
usamljeno,dok se svet okreće,osim
da se i samo okreće,i voli?
voli ono čto more ostavlja na plaži,
ono što sahranjuje,i na morskom povetarcu
so,ili potrebu za ljubavlju,ili samo
želju?

Uzvišeno voleti pustinjske palme,
prepuštanje i obožavanje puno
iščekivanja,
i voleti sav nemir i grubost,
vazu bez cveća,gvozdeno tlo,
i nepomične grudi,i ulicu iz sna,i pticu
grabljivicu.

To je naša sudbinaograničena ljubav
prema nevernim i ništavnim stvarima,
večno predavanje potpunoj nezahvalnosti,
i u praznoj školjci ljubavi strašljivo
strpljivo
traganje,za sve većom ljubavlju.

Voleti i samo odsustvo ljubavi u nama,u
našoj jalovosti
voleti prećutne vode,tihi poljubac i
beskonačnu žeđ.