Cekali smo mi priliku da odemo godinama. Bile su tu seme za Svedsku, Njemacku, Belgiju..... al nije se dalo i napokon, sami kraj 2000, sredimo na crno put u Svicarsku.
Krenuli smo nas 4, bratova cura, brat, sestra i ja autom do Slovenije i tamo treba da se nadjemo s likovima koji ce nas "prevest".

Jos mi nevjerujemo da se TO desava.Noc, magla nekakva, sve pusto. Zgrade Irca iza nas a nesto potpuno novo i nepoznato ispred. Prespavali smo u nekom ljecilistu u Sloveniji. Cim smo ostali same u sobi smotale smo si djoint da malo smirimo uzbudjenje al nema sanse. Prolaze kroz glavu ljudi koje smo ostavili, mjesta, adeti i misao da je upravo ta noc 12.12.00 noc koju cemo pamtit citav zivot. Tada je sve pocelo.

Ujutro smo krenuli na dogovoreno mjesto, nekakav hotel, nedo te Bog, isto iz nekih horora. Dolazi tip po nas i pred talijanskom granicom ostavljamo svoje auto i krecemo s nekim likom da se pridruzimo ostatku grupe. Dalje cemo pjeske! Kaze nam lik "Sta ce vam stvari, nista vam tamo ne treba, "Oni" ce vam dat sve sto trebate. Da sam bogdom ponjela sve one rolke, strample, carape i jaknu ne bi se ko p***** mrzla mjesec dana u onom centru. Al hajd, nama (sestri i meni posto su brat i snaha bili u nekom drugom filmu, strah od nepoznatog il sta li) sve to kroz smjeh prodje. Nas grupa od 10 ljudi trcimo prugom izmedju nekakvih stijena, samo mjesta za jednu traku pruge izmedju a ne vidis nista,mrak mrkli. Bili neki kladnjaci s troje male djece i svi pod taj strah a nama zao djece pa ih uzeli u narucje. Sjetimo se filma Zivot je lijep pa da profuramo i mi objasnimo djeci da se mi to igramo. Izlazimo iz tog mracnog "tunela" kad neko vice "Eto voza, Sakrijte se svi!!" Skacemo u nekakvo zbunje. Bode na sve strane a mi se smijemo ono da niko ne cuje. "Jebote, jah zajebane igre"

Dodjosmo do auto-puta koji treba pretrcat da dodjemo u nekakvu sumicu. Tamo nas cekaju da nas voze dalje.

Skupili se mi svi, sapcemo o onom vozu sto je naiso i kako smo dobro prosli. Neko zapali cigaru a tip sto nas je tu doceko poce galamit (galamit!!) "Gasi tu cigaru hoces da nas ufate!" Istom mu zvoni telefon, neka djigeraska glasna melodija i vadi on telefon stvarno nije da pretjerujem al nikad nisam vidila, ni prije ni poslije, osvjetljeniji telefon. I ispravi se on ko da je kod kuce i nastavlja (seljacki glasno)
"Jest, jest tu smo gdje si ti?!!"
"Hajd eto nas, ima ih 10!!"
Nas dvije umiremo od smjeha. Kakav krkan.
Na 10 metara odatle(??!!) pali se kombi i mi se potrpasmo. Jedva. Ja sam veci dio puta provela izmedju dva zadnja sjedista, jednim kukom na jednom, drugim na drugom i curica u krilu. Negdje u francuskoj predjem na suvozacevo mjesto i tek tu vidjo onako u mraku bjele vrhove planina i ostatak puta. U Zenevu smo stigli oko 3h ujutro. Gadovi nas ostavili na parkingu jos 1h da cekamo u kombiju kao opasno je sad. Smrad na istom parkingu u drugom autu otiso da odspava!! Kakav kreten.

Dovezu nas u Vallorbe na zeljeznicku, otjera nas da se sakrijemo pod nekakve stepenice dok on ne ode i kaze da se samo spustimo niz ulicu i tu smo. Tako i bi. Izvukosmo se poslije 5min i odosmo u taj Centar za registraciu da se prijavimo....  

citat:

---

saltalt wrote:
Cekali smo mi priliku da odemo godinama. Bile su tu seme za Svedsku, Njemacku, Belgiju..... al nije se dalo i napokon, sami kraj 2000, sredimo na crno put u Svicarsku.
Krenuli smo nas 4, bratova cura, brat, sestra i ja autom do Slovenije i tamo treba da se nadjemo s likovima koji ce nas "prevest".

Jos mi nevjerujemo da se TO desava.Noc, magla nekakva, sve pusto. Zgrade Irca iza nas a nesto potpuno novo i nepoznato ispred. Prespavali smo u nekom ljecilistu u Sloveniji. Cim smo ostali same u sobi smotale smo si djoint da malo smirimo uzbudjenje al nema sanse. Prolaze kroz glavu
---------------------------------------
Uh, cura draga, ovo bilo pravo zajebano, ja sve citala i zamisljala tu prugu, to pretrcavanje ceste, to guranje po kamionu..uhu...ma meni bi od svega bilo mescini najteze to sto je to ilegalno, pa samo cekas kad cete copiti ja to najteze podnosim, za to nemam zicaca ama nikako, mene bi sigurno ufatili ...cekam nastavak...

Ovi gore na ekonomiji pisu da treba podici pare iz banaka i drzati ih u kuci, pa me podsjetise na, tamo negdje 95´-96´ u Danskoj.
Narod uglavnom dobio "papire" pa ubrzo nakon toga i stanove u koje su selili, i nadu u konacni pocetak "normalnog" zivota, daleko od mizerije izbjeglickih centara.
Familije sa dvoje-troje djece su nekako najbrze dobijali te stanove i odlazili, ostavljajuci nas samce u dosadi cenatara jos mjesecima poslije toga. Helem, vecina tih familija su uglavnom bili vrlo ekonomicni i stedljivi ljudi (nisu bas izlazili, hrana se ppripremala pojeftino, 50kg brasna i 50 krompira, kupljenih od lokalnih seljaka, je dovoljno za dulum pite), tako da su ustedili pozamasne (za tadasnje vrijeme) sume novca, koji nisu mogli drzati u bankama. Malo zbog toga sto su se bojali banaka, mnogi opeceni iskustvima sa ex yu bankama, a vise sto ne mogu imati 20-30 hiljada maraka na racunima i istovremeno primati socijalnu pomoc, tako da su pare zavrsavale u jastucima, malim buntovima, uronjenim u brasno, secer kafu itd....
E to su znali i ovi lopovi i kriminalci.
Posto je Danska nabila obavezu ucenja jezika svima koji su dobili "papire" tako su se i ljudi iz centara sretali po skolama, i prepricavali sta se kome desavalo.
U pocetku, ovi familijarni odu u skolu, djecu odvedu u obdanista, a kad se vrate stanovi detaljno pretreseni a pare, naravno nestale.....
Ja belaja tad, majko mila Nisi mogo dobiti adresu covjeka koji je do tebe zivio u sobi po godine ili godinu, i sa kojim si svaki dan pio kafu po dva-tri puta najmanje, ni za zivu glavu Niko vise nije vjerovao nikom

[Edited by Abulafija on 09-10-2008 at 09:52 GMT]

Prica za sebe je odlazak moje supruge u Francusku.Oktobar 92 godine moj surak koji je svojevremeno zivio u Francuskoj po ko zna koji put zove da izadzemo iz Bosne da se prebacimo nekako do Zagreba a ostalo je njegova briga.Dobro se sjecam te noci kada smo odlucili da "idemo" ,ja se vratio sa ratista nikakav smjena na liniji prosla uzasno,cetnici granatiraju Tuzlu ,kod kuce rahmetli otac i majka cekaju kad cu doci i slusaju radio pod slabom svjetloscu sijalice prikljucene na akumulator,zenu sa bebom i mojom sestrom su sklonili kod kone u podrum "jer tamo je sigurnije nego kod nas".Izljubim se sa njima i odem da vidim kako su ostali kad tamo u memljivom mracnom podrumu njih cetiri zenske glave (moja zena ,sestra ,kona sa njenom kcerkom)i tri bebe ( moja kcerkica i dva sincica od konine kcerke koja je izbjegla iz Miljevine kod Foce gdje su joj ubili muza) poredane ko sardine na jedan stari kauc koji smo specijalno stavili u podrum za njih.Kad sam usao u podrum onako u uniformi sav prljav,neobrijan sav fuj,one se u prvi momenat uplasise a onda kada su me poznale pritrcase grleci me placuci i ljubeci me u isto vrijeme. Djeca se probudise pocese da placu ,granata pade negdje blizu ,zene vrisnuse djecji plac se jos vise pojaca ,ja sav izgubljen stojim onako u tom podrumcicu gledajuci oko sebe sve te uplasene i uplakane oci koje trze pomoc od mene a ja nemogu nista ama bas nista da promjenim osjecao sam se tako bespomocan i odjednom kao da se nesto slomilo u meni zagrlio sam zenu i tiho joj sapnuo na uho "idete odavde neznam kao ali idete,dosta vise ,nemoze ovo ovako".Odmah sutra dan poceo sam da radim na tome uostalom nije imalo mnogo sta da se ganja Bundavica mi je komsija sredim s njim da moje doveze do Zagreba a tamo ce ih cekati zenin brat i to bi to.U roku od par dana moje su u autobusu Bundavica na putu za Hrvatsku,samo sto sam umjesto mene poslao moju mladzu sestru.Uff kad se sjetim tog trenutka neponovilo se sve izmjesano suze ,smjeh,olaksanje,briga,tuga,sreca ali najjace od svega zabrinutost.Do Zagreba uz sve kontrole ,zaobilazne puteve punktove i ostale peripetije stigose nakon nekih tri dana.Tamo ih je vec dva dana cekao moj sura da ih prebaci dalje ali negdje u putu moja supruga izgubila pasos i sad mora da vadi drugi.Redovi pred bosanskom ambasadom kilometarski sura mora da se vrati ,a zena sa bebom koja se razbolila,sestra prvi put odvojena od roditelja place hoce da se vrati u Bosnu haos opsti.Na svu srecu u Zagrebu je zivio neki zenin rodzak koji je uzeo nju sa bebom kod sebe u svoj stan ,a sura sa mojom setrom otisao za Francusku pa ce se vratiti po njih kad izvade pasos.Proslo je skoro dvije sedmice a od pasosa nista ,na kraju sura dolazi ppo njih sa pasosem svoje zene(francuskinje) u kome je upisan njihov sin (a kod nas je kcerka) i krece za Francusku.Za divno cudo niko od carinika nije ni otvorio pasose da pogleda bar slike jer da su otvorili odmah bi vidjeli da zene nisu ni slicne a uz to djeca razlicitog pola.Bilo kako bilo stigose one u francusku.Nastavlja se

[Edited by halosvabija on 24-10-2008 at 19:34 GMT] 

....Vallorbe, centar za registraciju. Prije je to bila vojna baza pa su je malo (malo!) modifikovali za prihvat izbjeglica. Znaci, sami beton okruzen zicom. Sjecam se i onog mirisa i ambienta, i osjecaja kad smo napokon zavrsili papirologiju (dobili "bjeli papir", tako smo ga svi zvali) i pretres i prosli hodnik. "Evo nas legalni"
Imali smo pravo na izlazak 2 puta na dan, ujutro i u 14h. Vikend smo mogli izac al gdje? Nikog zivog nismo znali.
Nova godina 2001, mi skoro sami u cijelom centru, svi otisli kod svojih a mi jadni pred onim centrom izasli pusimo a srce puca od zime. Sto poslusa debile i ne poneso onu jaknu i strample (a pogotovo strample ) Gasenje svjetla u 23h. Inace je u 22h al et posto je Nova godina pustili su nas duze

Sto nam je bilo najcudnije (a vjerovatno se to desava svakom ko se naso u slicnoj situaciji, daleko od ijednog poznatog lica) svi su nam licili na nekog koga smo znali. Valjda smo trazili poznate i voljene face u drugima i dosta puta smo bile bas zabezeknute. Najsmjesniji duplikat je bio neki crnac sto nam je licio na nekog tipa iz TZ al licio ko da mu je brat blizanac samo puno puno tamniji.

Ostadosmo mi u tom centru najduze od sviju radi praznika (27 dana). Svi koji su dosli s nama i prije nas su otisli a svi redom su sanjali Lausanne (Lozana) i zamislite srece kad na listi za transfer vidjosmo nasa imena i pored "Lausanne" Sreci nikad kraja. Nismo mogli bit sigurni ni da cemo ostat posto smo nas cetvero davali izmisljenu pricu i bili smo razdvojeni kad smo je davali i to je trajalo 6-8 sati svaki put. Pricu smo smislili tamo posto nismo imali pojma kako to sve ide azil i to pa mozete mislit koje olaksanje.

Tamo smo upoznali nekog bosanca koji je zivio u tom selu i on se ponudio da nas odvuce autom u Lausanne. 11.01.01 smo se pozdravili s Vallorbe i nastavili dalje nasu avanturu ....

Nisam neko piskaralo al et da nekako zabiljezim moju pricu iskoristit cu forum a hvala Nori za podrsku Vjeruj mi da je nama sve bilo ko neki film i to neka dobra komedija







 

Trenutno se nalazim u USA(Chicago) gdje zivim i radim od 12 decembra 2003. Naravno ovdje sam dosao diretkno iz Tuzle

[Edited by DadoTzUSA on 31-01-2009 at 20:46 GMT] 

Definitivno...
najinteresantnija tema na forumu..

Danima čitam vaše životne priče
tako lijepo ispričane, da se u svakoj situaciji poistovjetih sa vama.
Nije vam bilo lako,ali eto fala bogu,
ostale su samo uspomene.

citat:

---

mimaaa wrote:
Definitivno...
najinteresantnija tema na forumu..

Danima čitam vaše životne priče
tako lijepo ispričane, da se u svakoj situaciji poistovjetih sa vama.
Nije vam bilo lako,ali eto fala bogu,
ostale su samo uspomene.

---

citat:

---

andjela wrote:


I ja se slazem , s tim da bi izdvojila pagnyjevu pricu kao najbolju

---

citat:

---

pagny wrote:

ma kakva prica drug moj sve "zaprave" ( bio sam zaboravio na ovu temu a imam ti ja toga tri tone za napisat )

---