citat:

---

MelMel wrote:
Zaista lijepo pises.
PS. Nisam ironicna.

---

citat:

---

Abulafija wrote:
Majku mu, ovo ko monolog, samo ja osto baljezgati na ovom forumu o dogodovstinama iz dijaspore

Evo kad me nacerase u Pariz:


Sve bude prodje, dozivi se i zaboravi, a onda te nekad nesto ponovo na to i potsjeti.
Taj Pariz je bio cirkus jedan veliki.
U refugerskom zivotu mi se potrefilo da je Ljubo doso iz Australije, nakon godina nevidjenja, a duga plava kosa navalila da se u Pariz zaputimo.
Meni je Pariz drag , al mi je Ljubo naravno drazi,pa sam sve snage upro u nagovaranje pomenutog ahbaba, te ljetne veceri u kafani studentskog doba.

-hajde bolan i ti s nama, koji ces k**** sam ovdje 9 dana?
-Dje bolan?
-Pa u Pariz.
I Onda nazovemo agenciju, samo tri sata pred polazak, koji je inace ujutro u 3.
Kazu da dodje da kupi kartu, nesto skuplje, doduse nego mi. I mi na taksi, i kupimo tu kartu.
U povratku on pocne kukati, kako je suvise para potrosio i kako je ishitreno krenuo s nama i kako mu to nije pametno, al nikako.
Ja vidim koliko je sati:
-Ma nista, nemoj ni ici, evo ti kljuc od moje sobe, kad mi sad odemo, ti otidji u agenciju i vrati kartu, a mi odosmo u Pariz
I mi na jedan taksi, pa do mjesta polaska, a on na drugi do agencije da mu vrate pare.
Pred busom naroda ko u prici, ljeto, lijepo, noc, kakve samo u skandinaviji znaju biti, svijetle i tople, a insan u nekakvom stanju, u kojem zivot jednostavno ne moze biti los. Jos kad je pored njega zaljubljena duga plava kosa.....
Ma rahatluk nepatvoreni
I krenu autobus, da bi vec u sledecem trenutku naglo zakocio, sreca sjedili smo svi, inace bi letili kroz sofersajbu ko firizi.
I otvorise se vrata a u bus ulazi moj Ljubo, u ljetnim lanenim pantolama, papucama i bijeloj majici.
-j*** te ne daju mi pare nazad, dere se, a vas autobus ga gleda, nista ne konta i suti, pogotovo kad ga vide onolikog.
-Dragi Ljubo.....
Ova dankinja pita na englesklom, sta se desava, meni drago, sto ipak ide, a on jadnik, ne zna ni jel doso il je poso, blijed ko krpa.
I sjede pored nas na sjediste, odmahujuci glavom i govoreci:
-Covjece budala, hej bolan, kaze mi:
-mi pare ne vracamo, a ti ako pozuris mozes taksijem stici autobus, inace su ti pare propale.
-Hajde zabij mu, idemo u Pariz Ljubo moj, grad gradova heeeej!
-j*** te grad gradova.
Sjecam se da smo mu, na brodu izmedju Rødby-ja i Puttgarten-a kupili cetkicu za zube i 2 para gaca, za 7 dana dovoljno, a ja cu mu dati svojih majica, drugo mu svakako ni ne treba, a ima i para ako mu zatreba.
U Pariz smo stigli nekako pred mrak sledeceg dana, smjestili stvari u hotelcic na Monmartru i izasli odmah u grad, gladni kao kurjaci.
S kebabom cemo ipak otvoriti Parisku avanturu, a puzeve i slicne zajebancije cemo ostaviti za sledeci izlazak.
U prvoj kebabistani narucimo dva doticna, a plave duge kose, rekose da ce samo vodu, od umora i dugog puta, ni do jela joj nije, a od uzbudjenja zbog Pariza, imam utisak da bi mi dala i takva umorna na stolu uz kebab, gluhobilo.
Sjecam se i Smaje iz Kalesije, i radosti sto zemljaka upoznasmo.
Prvi insan s kojim progovorismo u Parizu, mali je svijet, uceraj mu.
-Neka ste vala dosli, ovo je bolan ludnica od grada, ja samo radim i pijem, nekad zaboram i zaspat, kolko je ovo grad gradova...
-Velis Smajo?
-Ja vam kazem. Odoh, uzdravlje vam bilo i lijepo se provedite.

Ne znam zasto al sam uglavnom pozaboravljo sve dje sam bio, a bio sam ko i svi turisti, svugdje, gdje se moralo biti tih sedam dana lutanja po Parizu. Valjda sam nisanio onim durbinom u koji se franci ubacuju sa Sacré Coeur, bezbeli sam bio u Luvru, jesam imam nedje i sliku, dje sam onu Mona Lisu skljocno ko i svi ostali. Al hebo Mona Lisu, meni bilo drago sto vidjoh da sloboda predvodi narod, da je sloboda sisata i da je se sjecam jos sa korica marksizma, iz nekog razreda, jal srednje, jal osnovne, i to mi je vec odavno izlapilo iz glave. I bezbeli sam bio na Tijumfalnoj kapiji, i procunjo onom velikom alejom, vjerovatno sam gledo i onu novu trijumfalnu kapiju, dje necu, danac je konstruiso, duga plava kosa nas je sigurno vodila i tamo.
I Napoleonov mezar, u Les Invalides, i galerija Lafayette, i oni silni starinski brijaci redizajnirani i skupi. I Foucalt-ovo klatno u onom muzeju, ono sto pokazuje da se dunjaluk okrece, i moj nadimak, proizveden po imenu kompjutera u istoimenoj knjizi onog talijana.
Ljubo mi je prico o Australiji, o firmi za galvanizaciju u kojoj radi, o bratu, prijateljima i putu koji je prosao, da bi doso do moje skandinavije. Ja ga sluso, bilo mi zao sto je obiso po zemaljske kugle, i sto ne vidi da je daleko otiso. Mozda i nije, mozda sam ja osto preblizu.
Sjecam se da je Pariz ipak bio romantican, sjecam se, duge plave kose su me drzale za ruku, pripijale se uz mene i voljele me kako samo mladost moze voljeti.
Sjecam se vecerica u restorancicima, daleko od turistickih ruta, sa kariranim stoljnjacima i limenim pepeljarama, ko u citaonicama predratnim. Sjecam se ulicnih harmonikasa, i prica o harmonikasima iz mog bivseg zivota na brdovitom balkanu, Dalapama i Hohnericama iz moje mladosti. I sjedenja s njom, i ljubavi, ali ljubavi prema jednim smedjim ocima, onima sto sa njima ne hodam ulicama ovog grada.
I stadoh u tom Parizu u najvece g***o koje sam u zivotu vidio. A skocko se momcina, mladu da izvede....
I staces, haj nazad u hotel, peri cipele kako znas i umijes, susprezuci povracanje, i smijuci se istovremeno ko mahnit. Trebo sam zamoliti one Srbe na Monmartru, sto se igraju slikara, da me ovjekovjece onako usranog.
Sjecam se uzivanja u plavoj dugoj kosi u potkrovlju malog hotela na Monmartru, onih b ageta, vina i sira, metroa do Bulonjske sume, prostrte dekice na travu, i sevdisanja, ko u sevdalinkama.

Sjecam se i tornja, skroz gore do vrha, slike samnom i imena dva grada, na koje pokazujem a spisak svih gradova je tu, barem onih glavnih,i naginjanja preko ograde i gledanja dvanest miliona dusa kako nekud zure, ko da ce im to za cim zure pobjeci.
I sjecam se lunjanja pored Saine, nas troje, opijeni mladoscu. I Notre Dame, i Quasimoda sto iz nje preza....
Vidis, ipak sam se sjetio kojecega.






[Edited by Abulafija on 10-01-2011 at 12:39 GMT]

---

citat:

---

Abulafija wrote:
I krenu autobus, da bi vec u sledecem trenutku naglo zakocio, sreca sjedili smo svi, inace bi letili kroz sofersajbu ko firizi.

---

citat:

---

Abulafija wrote:
Sjecam se i Smaje iz Kalesije, i radosti sto zemljaka upoznasmo.
Prvi insan s kojim progovorismo u Parizu,
[Edited by Abulafija on 10-01-2011 at 12:39 GMT]

---

citat:

---

racionalna manjina wrote:

E ovdje je neko morao podviknuti "Majstore, ne voziš kompir!"

---

citat:

---

djecko wrote:

Sve nešto kontam da Smajo nije malo slago

---

citat:

---

WipeOut wrote:


Iznenadila sam se kako je ovo fino napisano
prelijepo stvarno

---

citat:

---

Abulafija wrote:
Majku mu, ovo ko monolog, samo ja osto baljezgati na ovom forumu o dogodovstinama iz dijaspore

---

citat:

---

Bambi wrote:


Amidza, steta je da ove dogodovstine ne saberes u jednu knjigu...na stranu sto mozda nemas vremena ili volje...onako ja to...

---

citat:

---

Abulafija wrote:


Haj sutra cu, zvat ce se Kakav nos takav i ponos
Inspirisan istoimenom pjesmom zoke bosanca
Salim se, naravno
Daleko je ovo od dobrog

---