citat:

---

Abulafija wrote:


Ja bi reko, sudeci po brzini napustanja djeriza, da je samo pisala, otrala se tariguzom na brzinu itd.....

---

citat:

---

primus inter pares wrote:


Sudec po detaljima,ja bi reko da ste vi to dobroooo upratili

---

citat:

---

Abulafija wrote:


Ma mi bi u nju zeljno blenuli i da je usrana izasla iz tog wc-a, takva je ona bila.

---

citat:

---

Aidatuzla wrote:



potpisujem


jos se sjecam kako sam se smijala kad je abulafija pricao za onu brenu sto se zaglavila u onom kontejneru


inace, ovo je super tema

---

citat:

---

diwna wrote:



Ti to odlicno znas da upakujes i docaras rijecima ....
E vala Abulafija svaka ti cast !
Mozda u tebi cuci neotkriveni talenat za snalazljivost u kulinarstvu... hahahaha
Ti zaista uzivas u hrani
Hahahaha odlicno ...

---

kako volim čitati ove @Abulafijine priče...i dok čitam mogu uvijek zamisliti baš tu i takvu sliku kakvom je on opisuje...rijedak dar i dobro zapažanje onih detalja koji život čine životom,bez uljepšavanja i šminkanja,bez kompleksa....djelići na tren razbijene Bosne,a krhotine i dalje lijepe..

Vala ja sam sad od Rodjenog procito ono o amidzi i pranju mercedesa
I bas sam se ismijo

citat:

---

samson wrote:



Znam ja sto si ti to opet kreno da citas

Trazis ,kako je Rodjeni rijesio problem paljenja pa da ispadnes majstor na zeninom golfu

---

Sjecam se kad smo jaran i ja prije desetak godina guzili dvije svabice.

Ovo je dobro zazvucalo, ali nije istinito.

Ispocetka...

Sjecam se kad smo prije desetak godina, jaran i ja pokusali spojiti tjelesne tecnosti sa dvije svabice iz razmjene studenata ili neceg slicnog, u studentskom domu u kojem sam zivio, tih mojih prvih izbjeglickih godina.

Sjecam se da smo sjedili na podu moje sobe, pripiti i omamljeni kojekakvim biljnim preparatima, koji su bili dostupni studentariji, s obzirom na blizinu Christianie, i jeftinoci pomenutih.

Igrali smo karte cini mi se, a ja sam u jednom trenutku lanuo nesto vezano za nijemce, koncentracione logore i kaznu, nepromisljeno, nesarmantno, i glupavo, na kraju krajeva.

Jaran se blesavo kezio, ja vec zaboravio sta izvalih, ali su se njih dvije ukocile, doduse samo na trenutak, da bi mi sekundu ipo poslije odrzale lekciju iz politicke korektnosti, pristojnosti te njemackog poimanja kazne, pokajanja i life goes on stanovista u kojem vise niko nema prava da nijemcima uzima za zlo bilo sta.

Meni je zenski polni organ bio veoma drag u tom periodu (skoro ko sad), pa sam stoicki podnio paljbu u narednih desetak minuta, propracenu jezikom jedne od njih duboko u mojim ustima. A moj interes za nijemce, zidove i dva svjetska rata ionako nije bio nesto na nivou, imo sam vaznijih problema tad.

Sve se lijepo zavrsilo dok nekoliko sati kasnije, nakon igara bez granica sa jednnom od te dvije svabice, nisam primjetio ogromnog pacova kako izlazi iz njihove sobe, pracen jednom od njih. Kucni ljubimac.....

To je bio pocetak i kraj jednog divnog ali kratkotrajnog druzenja ili kao sto bi jedan moj jaran reko:

"I ti si brate svasta jebavo"

Helem, padose mi na pamet njih dvije nakon ove rezolucije o Srebrenici i reakcija na istu.

Clanka iz Dana napisanog od strane gospodina Millera, Turskog genocida, Njemackih palionica zivog mesa, najcesce zidovskog i jos kojekakve svjetske nepravde.

Do kad majku mu?

I jel nakon "prisilnog" pokajanja doslo do zamjene uloga na nacin da zrtva vise ni pomenuti ne moze sta joj se desilo.

Jebo majku, ako ovaj dunjaluk nije u p**** lijepe matere otiso......

Dje mi ona pade na pamet.



Jednom sam, kao dodatni posao razvozio veceru penzionerima po Kopenhagenu.
Nije to bio los poslic, par sati vozanja po gradu, satnica lijepa, malo baksisa, ponekad sretnes nekog interesantnog.
A ljudi stari, zeljni lijepe rijeci, zapravo rijeci bilo kakve.
Jedan dan dobih novu adresu, Vespervej 30, mescini.
Lijepo naselje na sjeveru Kopenhagena, Hellerup, mala kucica, sa bas onako domacinski uredjenim dvoristem.
Otvara mi zena 90-ak godina stara, ja joj kazem da sam novi "raznosac pizza" a ona ne rece udji sinko i raznesi je, nego se lijepo upozna samnom.
Nakon sto joj rekoh svoje ime, ona me iznenadjeno pogleda i upita:
- Jel ko teniser?
- Jeste, bas ko teniser, odvratih nemalo zacudjen, sto Dankinja od 90 godina poznaje tenisera istog imena.
Zvala se Grette i bila je udata za zidova, koji je krajem 30-ih bjezao iz Berlina pred molerovim prijetnjama, na sjever, u spokoj i bezbriznost skandinavije.
Par godina kasnije, kad je soboslikar, sa 4 bicikla osvojio i Dansku, njen je hairlija, camcem na vesla uteko preko moreuza, kao i hiljade drugih Davidovih sincina, u neutralnost susjedne Svedske, gdje je i doceko ubistvo gorepomenutog soboslikara od zlocinacke ruke, sto bi Marko Darinkin, Vesovic reko.
Hairlija se vratio, u Kopenhagenu otvorio krojacku radnju, preko advokata izganjo da mu se vrati zemlja, fabrika i jos kojesta u Berlinu, ozeno nasu dobru Grette, i prozivio ostatak svog vijeka na relaciji Hellerup- Kopenhagen.
Grette je vec odavno bila udovica, sa bastovanom i kucnom pomocnicom, pomalo skrta i cangrizava, kao vecina njenih paraca, ali izuzetno bistra i promocurna.
Obicno sam njoj zadnjoj nosio veceru, ulazio u kucu, malo posjedio s njom, popricao o svemu i svacemu, uglavnom o njenoj proslosti i odlazio kuci.
Nisu imali djece, jedini zivi njihov potomak, je nekakv peder iz Berlina, koji se na nju naljutio kad ga je jednog Bozica pitala sto se ne zeni, a vec su mu 44 godinice rumene.
I jos joj posli sitnu knjigu iz Berlina, u kojoj joj saopstava, da vise nece druziti, i moli je da ga iskljuci iz eventualnog nasljedstva....
Svakakih budala na dunjaluku ima.
Ja sam poslije otiso u Bosnu trazeci vlastiti salamet dusevni, a Grette mi se javila razglednicom, u kojoj me pita hocu li da mi ostavi Daihatsu charade-a iz 1990. godine koji je by the way ,preso samo 15000 km, u slucaju da se u dogledno vrijeme mislim vracati.
I jos mi je rekla da se za smjestaj, pri eventualnom povratku ne sikiram, gornji sprat kuce mi je slobodan na koristenje, ali da mi ona nece prati prljave gace i carape.
Znacilo je to tad puno, siromahu izbjeglickom, koji se, nakon sto je razjebo, uglavnom sve veze sa Danskom, zaputio u neizvjesnost Bosne.
Ja charade-a nisam uzo, kao ni pomenuti sprat, ali sam se vratio.
Grette sam posjetio jos nekoliko puta, al kao sto obicno biva, ja ljude koji me vole zapostavim, ovaj put je vaznija bila kafana, svakodnevice i jos sto tantavica.
Poslo sam joj cestitku za Bozic te godine, al nisam nobio odgovor.
Nekoliko sedmica kasnije, od advokatske firma zaduzene za njenu zaostavstinu, dobio sam pismo u kojem me obavjestavaju da se preslila na Bispebjerg kirkegård, parcela 7 red 11.
I ne, nije mi ostavila nista, ako na to mislite, a znam da mislite.
I napomenite me da joj djahkad odem svijecu zapaliti.