Nego, kad smo kod lopova i kriminalaca, evo jos jedne o istima.


Jedna od stvari koje su me fascinirale u Danskoj, a pogotovo u ovom centru, je bio i svijet kriminala. Ne ovi kokosari sto su shvatili da mogu uzimati i otimati po prodavnicama, zato sto su izbjeglice, pa ih ne moze niko istjerati zbog rata, nego ljudi ”Praznika u Sarajevu” Benjamina Filipovica, taj sivi svijet sa margine, koji je iz bivse Jugoslavie odlazio za parama u Evropu, da bi se na kratko vracao u domovinu, da potrosi to sto ima, ili investira, nebitno.

Pa kad para nestane, opet preko granice, ostavljajuci porodice kao pravi ”gastarbajteri”. Kazu da su mnogi otisli iz obijesti, zelje za avanturom ili neceg treceg, nadajuci se brzoj zaradi i povratku ”s parama”, medjutim neki su proveli citav zivot obilazeci Talijanske prodavnice po Milanu, sedamdesetih, Holandiju i Njemacku osamdesetih, i sve ostale evropske zemlje devedesetih godina, zaradjujuci i troseci, trunuci u po evropskim zatvorima i nadajuci se velikom tipu, zadnjem i najvecem poslu koji bi ih zauvijek vratio kuci.


Sreo sam ih odmah po dolasku, ovdje su su boravili ili vrlo cesto navracali obzirom da je u centru zivjelo oko 1000 bosanaca, a kontrole policije bile rijetke ili nikakve. Postojala je grupa od 4-5 ljudi koji su bili stalna postava i 10-ak njih koji su navracali putujuci iz Holandije za Finsku, Njemacke za Norvesku ili ko zna gdje vec ne, koristeci centar kao usputnu stanicu, prijeko potrebni odmor, prikupljanje informacije o buducim poslovima ili jednostavno, da posjete prijatelje. Dolazak nekog od njih je redovno bio propracen sjedenjem do jutra u kafani u sklopu centra, prepricavanjem dozivljaja, ozivljavanjem predratnih sjecanja ili cega sve ne.


Sjecam se A, J brcaka, M, T i mnogih drugih, znanih i neznanih junaka podzemlja.

Cudno je kako ih gledas i slusas, pun si nekakvog neobjasnjivog postovanja, iako znas da su to kriminalci "sa dna kace", ljudi koji bi te prodali za rucak, kad bi im zapelo u zivotu. Ali lijepo su valjda pricali, pa je provoditi vrijeme s njima bilo zabavno.

A... mi je ostao u posebnom sjecanju.

Kazu da je bio pri kraju tridestih, mada je meni i po izgledu, i po ponasanju licio na nekoga, najmanje 10 godina starijeg. Uvijek je bio dobrog raspolozenja, ujutru, na jutarnjoj kafi u kaficu izbjeglickog centra dotjeran, sa aktovkom i naocalima, licio je prije na poslovnog covjeka na putu na posao, nego na okorjelog kriminalca i dzeparosa. Navece bi obicno sjedio na nekom od hodnika, odjeven u trenerku i papuce za plazu, citao novine, ili ugodno caskao sa prolaznicima, kojih je uvijek bilo puno.

Zene su ga voljele, mada nije bio macho tip. Nije bio ni posebno lijep niti gentleman, ali je imao onu nekakvu zicu u sebi koja je privlacila zene kao magnet. Vrlo rijetko si u njegovom drustvu mogao vidjeti zenu bez vragolastog smijeska, i koketnih pokreta. Znam za nekoliko brakova koji su se raspali nakon njegovih "obilazaka".

Muskarci su ga se bojali, malo zbog straha da ce im zavesti zene, a malo zbog tetovaza po stomaku i ledjima i prica o opakoj naravi, kad popije.

Nas ranjenike je volio, mene posebno, mozda zato sto sam govorio engleski, pa mu ponekad prevodio u centru, u gradu kod policije ili ko zna gdje sve ne. I sam je bio ranjen u Sarajevu, nekad na pocetku rata, granata mu je ranila sina, na drugom masakru na Markalama. Znao je zapitkivati o ranama, o lijecenju, pricati vlastita iskustva sa ranjavanjima...

Ni meni nije bilo mrsko slusati njega, hodati s njim, uvijek neke neobicne price, uvijek neka neobicna mjesta na koja vjerovatno nikad ne bih dosao bez njega, ili barem mala razonoda u danima izbjeglickog sivila.

- Jarane, dobra ti je ona mala, cuvaj je bolan.

- Valja mi, pogotovo od takih ko ti

-Hahahahahahahaa, ne bi ja jarane Oca'm, ono je bas fina curica

-Haj' recimo da je tako.

- Jest, jest bas ste lijep par.

- Ej, hajmo do Roskilda, moram nesto do murije, haj, nece ti bit dzaba

-Bjezi ba A..., cuj nece ti bit dzaba.

I tako bi krenuli, usput stali na benzinskoj da kupimo cigara, on bi uvijek izlazio sa novinama pod jaknom, novim brisacima za auto, cim bilo, sto bi mu moglo zatrebati...

Nekad bi isli na razgovor u policiju, nekad u opstinu, nekad bi me jednostavno ostavio u gradu, uz dogovor da se nadjemo za pola sata na istom mjestu.

On je zavrsavao svoje poslove, a ja lutao po prodavnicama, cudio se visokim cijenama ili jednostavno sjedio u kakvom kaficu, i kroz prozor promatrao prolaznike.

Jednom sam njega i njegovu ekipu vidio na "djelu".

Bilo ih je cetvorica- petorica.

Na ulazu u autobus poceli su se guzvati na vratima, neka zena, dankinja je bila izmedju njih. Stisli je svojim tijelima, ko' fol guzva na ulazu u bus, a A... joj je sa strane iz torbe, izvukao novcanik i dodao ga M, koji nije ni ulazio u bus.

Oni bi usli, odvozali se jednu stanicu i izasli.



Kad je J. dosao iz Splita, na putu za ....... ko zna gdje, zapili su se opako u kaficu.

Usao je u nasu sobu negdje oko dva sata poslije ponoci, zakrvavljenih ociju, teturajuci i poceo provocirati dvojicu mojih cimera. Mi smo pomalo svercovali alkohol, nasitno, pa je dosao da kupi flasu viskija.

Nikad ga nisam vidio u takvom stanju, prava zvijer, kojoj je najmanja sitnica dovoljna da eksplodira. Dali smo mu viski, nije htio platiti, cutali smo. Na izlazu iz sobe je bacio na pod saku para, puno vise nego je viski kostao.

Iz kafica se cula galama i lomljava, niko nije ni izasao da vidi sta se desava. Ljudi se bojali.

Ujutro smo culi da je bila strasna tuca, da su sve polomili, istukli konobara na mrtvo ime, i da su Sejlu pokupili iz kreveta i odveli negdje sa sobom. Vratila se tek sutra.

Njega nikad vise nisam vidio, zatvorila ga policija, a kad je izasao, ja sam vec preselio u Kopenhagen.

Cuo sam da se vratio u Sarajevo, da radi kao taksista i da povremeno izadje u Evropu, kad mu zafali para.

citat:

---

Aidatuzla wrote:






ja se jos uvijek sjecam one tvoje price o maloj breni koja se zaglavila u kontejneru za odjecu

---

A mogo si nam vala malo i o interpletaciji-korelaciji-sagitaciji i tako tim dozivljajima sa skandinavkama,...

citat:

---

primus inter pares wrote:
A mogo si nam vala malo i o interpletaciji-korelaciji-sagitaciji i tako tim dozivljajima sa skandinavkama,...

---

Majku mu, ovo ko monolog, samo ja osto baljezgati na ovom forumu o dogodovstinama iz dijaspore

Evo kad me nacerase u Pariz:


Sve bude prodje, dozivi se i zaboravi, a onda te nekad nesto ponovo na to i potsjeti.
Taj Pariz je bio cirkus jedan veliki.
U refugerskom zivotu mi se potrefilo da je Ljubo doso iz Australije, nakon godina nevidjenja, a duga plava kosa navalila da se u Pariz zaputimo.
Meni je Pariz drag , al mi je Ljubo naravno drazi,pa sam sve snage upro u nagovaranje pomenutog ahbaba, te ljetne veceri u kafani studentskog doba.

-hajde bolan i ti s nama, koji ces k**** sam ovdje 9 dana?
-Dje bolan?
-Pa u Pariz.
I Onda nazovemo agenciju, samo tri sata pred polazak, koji je inace ujutro u 3.
Kazu da dodje da kupi kartu, nesto skuplje, doduse nego mi. I mi na taksi, i kupimo tu kartu.
U povratku on pocne kukati, kako je suvise para potrosio i kako je ishitreno krenuo s nama i kako mu to nije pametno, al nikako.
Ja vidim koliko je sati:
-Ma nista, nemoj ni ici, evo ti kljuc od moje sobe, kad mi sad odemo, ti otidji u agenciju i vrati kartu, a mi odosmo u Pariz
I mi na jedan taksi, pa do mjesta polaska, a on na drugi do agencije da mu vrate pare.
Pred busom naroda ko u prici, ljeto, lijepo, noc, kakve samo u skandinaviji znaju biti, svijetle i tople, a insan u nekakvom stanju, u kojem zivot jednostavno ne moze biti los. Jos kad je pored njega zaljubljena duga plava kosa.....
Ma rahatluk nepatvoreni
I krenu autobus, da bi vec u sledecem trenutku naglo zakocio, sreca sjedili smo svi, inace bi letili kroz sofersajbu ko firizi.
I otvorise se vrata a u bus ulazi moj Ljubo, u ljetnim lanenim pantolama, papucama i bijeloj majici.
-j*** te ne daju mi pare nazad, dere se, a vas autobus ga gleda, nista ne konta i suti, pogotovo kad ga vide onolikog.
-Dragi Ljubo.....
Ova dankinja pita na englesklom, sta se desava, meni drago, sto ipak ide, a on jadnik, ne zna ni jel doso il je poso, blijed ko krpa.
I sjede pored nas na sjediste, odmahujuci glavom i govoreci:
-Covjece budala, hej bolan, kaze mi:
-mi pare ne vracamo, a ti ako pozuris mozes taksijem stici autobus, inace su ti pare propale.
-Hajde zabij mu, idemo u Pariz Ljubo moj, grad gradova heeeej!
-j*** te grad gradova.
Sjecam se da smo mu, na brodu izmedju Rødby-ja i Puttgarten-a kupili cetkicu za zube i 2 para gaca, za 7 dana dovoljno, a ja cu mu dati svojih majica, drugo mu svakako ni ne treba, a ima i para ako mu zatreba.
U Pariz smo stigli nekako pred mrak sledeceg dana, smjestili stvari u hotelcic na Monmartru i izasli odmah u grad, gladni kao kurjaci.
S kebabom cemo ipak otvoriti Parisku avanturu, a puzeve i slicne zajebancije cemo ostaviti za sledeci izlazak.
U prvoj kebabistani narucimo dva doticna, a plave duge kose, rekose da ce samo vodu, od umora i dugog puta, ni do jela joj nije, a od uzbudjenja zbog Pariza, imam utisak da bi mi dala i takva umorna na stolu uz kebab, gluhobilo.
Sjecam se i Smaje iz Kalesije, i radosti sto zemljaka upoznasmo.
Prvi insan s kojim progovorismo u Parizu, mali je svijet, uceraj mu.
-Neka ste vala dosli, ovo je bolan ludnica od grada, ja samo radim i pijem, nekad zaboram i zaspat, kolko je ovo grad gradova...
-Velis Smajo?
-Ja vam kazem. Odoh, uzdravlje vam bilo i lijepo se provedite.

Ne znam zasto al sam uglavnom pozaboravljo sve dje sam bio, a bio sam ko i svi turisti, svugdje, gdje se moralo biti tih sedam dana lutanja po Parizu. Valjda sam nisanio onim durbinom u koji se franci ubacuju sa Sacré Coeur, bezbeli sam bio u Luvru, jesam imam nedje i sliku, dje sam onu Mona Lisu skljocno ko i svi ostali. Al hebo Mona Lisu, meni bilo drago sto vidjoh da sloboda predvodi narod, da je sloboda sisata i da je se sjecam jos sa korica marksizma, iz nekog razreda, jal srednje, jal osnovne, i to mi je vec odavno izlapilo iz glave. I bezbeli sam bio na Tijumfalnoj kapiji, i procunjo onom velikom alejom, vjerovatno sam gledo i onu novu trijumfalnu kapiju, dje necu, danac je konstruiso, duga plava kosa nas je sigurno vodila i tamo.
I Napoleonov mezar, u Les Invalides, i galerija Lafayette, i oni silni starinski brijaci redizajnirani i skupi. I Foucalt-ovo klatno u onom muzeju, ono sto pokazuje da se dunjaluk okrece, i moj nadimak, proizveden po imenu kompjutera u istoimenoj knjizi onog talijana.
Ljubo mi je prico o Australiji, o firmi za galvanizaciju u kojoj radi, o bratu, prijateljima i putu koji je prosao, da bi doso do moje skandinavije. Ja ga sluso, bilo mi zao sto je obiso po zemaljske kugle, i sto ne vidi da je daleko otiso. Mozda i nije, mozda sam ja osto preblizu.
Sjecam se da je Pariz ipak bio romantican, sjecam se, duge plave kose su me drzale za ruku, pripijale se uz mene i voljele me kako samo mladost moze voljeti.
Sjecam se vecerica u restorancicima, daleko od turistickih ruta, sa kariranim stoljnjacima i limenim pepeljarama, ko u citaonicama predratnim. Sjecam se ulicnih harmonikasa, i prica o harmonikasima iz mog bivseg zivota na brdovitom balkanu, Dalapama i Hohnericama iz moje mladosti. I sjedenja s njom, i ljubavi, ali ljubavi prema jednim smedjim ocima, onima sto sa njima ne hodam ulicama ovog grada.
I stadoh u tom Parizu u najvece g***o koje sam u zivotu vidio. A skocko se momcina, mladu da izvede....
I staces, haj nazad u hotel, peri cipele kako znas i umijes, susprezuci povracanje, i smijuci se istovremeno ko mahnit. Trebo sam zamoliti one Srbe na Monmartru, sto se igraju slikara, da me ovjekovjece onako usranog.
Sjecam se uzivanja u plavoj dugoj kosi u potkrovlju malog hotela na Monmartru, onih b ageta, vina i sira, metroa do Bulonjske sume, prostrte dekice na travu, i sevdisanja, ko u sevdalinkama.

Sjecam se i tornja, skroz gore do vrha, slike samnom i imena dva grada, na koje pokazujem a spisak svih gradova je tu, barem onih glavnih,i naginjanja preko ograde i gledanja dvanest miliona dusa kako nekud zure, ko da ce im to za cim zure pobjeci.
I sjecam se lunjanja pored Saine, nas troje, opijeni mladoscu. I Notre Dame, i Quasimoda sto iz nje preza....
Vidis, ipak sam se sjetio kojecega.






[Edited by Abulafija on 10-01-2011 at 12:39 GMT]

citat:

---

Abulafija wrote:
Majku mu, ovo ko monolog, samo ja osto baljezgati na ovom forumu o dogodovstinama iz dijaspore

Evo kad me nacerase u Pariz:


Sve bude prodje, dozivi se i zaboravi, a onda te nekad nesto ponovo na to i potsjeti.
Taj Pariz je bio cirkus jedan veliki.
U refugerskom zivotu mi se potrefilo da je Ljubo doso iz Australije, nakon godina nevidjenja, a duga plava kosa navalila da se u Pariz zaputimo.
Meni je Pariz drag , al mi je Ljubo naravno drazi,pa sam sve snage upro u nagovaranje pomenutog ahbaba, te ljetne veceri u kafani studentskog doba.

-hajde bolan i ti s nama, koji ces k**** sam ovdje 9 dana?
-Dje bolan?
-Pa u Pariz.
I Onda nazovemo agenciju, samo tri sata pred polazak, koji je inace ujutro u 3.
Kazu da dodje da kupi kartu, nesto skuplje, doduse nego mi. I mi na taksi, i kupimo tu kartu.
U povratku on pocne kukati, kako je suvise para potrosio i kako je ishitreno krenuo s nama i kako mu to nije pametno, al nikako.
Ja vidim koliko je sati:
-Ma nista, nemoj ni ici, evo ti kljuc od moje sobe, kad mi sad odemo, ti otidji u agenciju i vrati kartu, a mi odosmo u Pariz
I mi na jedan taksi, pa do mjesta polaska, a on na drugi do agencije da mu vrate pare.
Pred busom naroda ko u prici, ljeto, lijepo, noc, kakve samo u skandinaviji znaju biti, svijetle i tople, a insan u nekakvom stanju, u kojem zivot jednostavno ne moze biti los. Jos kad je pored njega zaljubljena duga plava kosa.....
Ma rahatluk nepatvoreni
I krenu autobus, da bi vec u sledecem trenutku naglo zakocio, sreca sjedili smo svi, inace bi letili kroz sofersajbu ko firizi.
I otvorise se vrata a u bus ulazi moj Ljubo, u ljetnim lanenim pantolama, papucama i bijeloj majici.
-j*** te ne daju mi pare nazad, dere se, a vas autobus ga gleda, nista ne konta i suti, pogotovo kad ga vide onolikog.
-Dragi Ljubo.....
Ova dankinja pita na englesklom, sta se desava, meni drago, sto ipak ide, a on jadnik, ne zna ni jel doso il je poso, blijed ko krpa.
I sjede pored nas na sjediste, odmahujuci glavom i govoreci:
-Covjece budala, hej bolan, kaze mi:
-mi pare ne vracamo, a ti ako pozuris mozes taksijem stici autobus, inace su ti pare propale.
-Hajde zabij mu, idemo u Pariz Ljubo moj, grad gradova heeeej!
-j*** te grad gradova.
Sjecam se da smo mu, na brodu izmedju Rødby-ja i Puttgarten-a kupili cetkicu za zube i 2 para gaca, za 7 dana dovoljno, a ja cu mu dati svojih majica, drugo mu svakako ni ne treba, a ima i para ako mu zatreba.
U Pariz smo stigli nekako pred mrak sledeceg dana, smjestili stvari u hotelcic na Monmartru i izasli odmah u grad, gladni kao kurjaci.
S kebabom cemo ipak otvoriti Parisku avanturu, a puzeve i slicne zajebancije cemo ostaviti za sledeci izlazak.
U prvoj kebabistani narucimo dva doticna, a plave duge kose, rekose da ce samo vodu, od umora i dugog puta, ni do jela joj nije, a od uzbudjenja zbog Pariza, imam utisak da bi mi dala i takva umorna na stolu uz kebab, gluhobilo.
Sjecam se i Smaje iz Kalesije, i radosti sto zemljaka upoznasmo.
Prvi insan s kojim progovorismo u Parizu, mali je svijet, uceraj mu.
-Neka ste vala dosli, ovo je bolan ludnica od grada, ja samo radim i pijem, nekad zaboram i zaspat, kolko je ovo grad gradova...
-Velis Smajo?
-Ja vam kazem. Odoh, uzdravlje vam bilo i lijepo se provedite.

Ne znam zasto al sam uglavnom pozaboravljo sve dje sam bio, a bio sam ko i svi turisti, svugdje, gdje se moralo biti tih sedam dana lutanja po Parizu. Valjda sam nisanio onim durbinom u koji se franci ubacuju sa Sacré Coeur, bezbeli sam bio u Luvru, jesam imam nedje i sliku, dje sam onu Mona Lisu skljocno ko i svi ostali. Al hebo Mona Lisu, meni bilo drago sto vidjoh da sloboda predvodi narod, da je sloboda sisata i da je se sjecam jos sa korica marksizma, iz nekog razreda, jal srednje, jal osnovne, i to mi je vec odavno izlapilo iz glave. I bezbeli sam bio na Tijumfalnoj kapiji, i procunjo onom velikom alejom, vjerovatno sam gledo i onu novu trijumfalnu kapiju, dje necu, danac je konstruiso, duga plava kosa nas je sigurno vodila i tamo.
I Napoleonov mezar, u Les Invalides, i galerija Lafayette, i oni silni starinski brijaci redizajnirani i skupi. I Foucalt-ovo klatno u onom muzeju, ono sto pokazuje da se dunjaluk okrece, i moj nadimak, proizveden po imenu kompjutera u istoimenoj knjizi onog talijana.
Ljubo mi je prico o Australiji, o firmi za galvanizaciju u kojoj radi, o bratu, prijateljima i putu koji je prosao, da bi doso do moje skandinavije. Ja ga sluso, bilo mi zao sto je obiso po zemaljske kugle, i sto ne vidi da je daleko otiso. Mozda i nije, mozda sam ja osto preblizu.
Sjecam se da je Pariz ipak bio romantican, sjecam se, duge plave kose su me drzale za ruku, pripijale se uz mene i voljele me kako samo mladost moze voljeti.
Sjecam se vecerica u restorancicima, daleko od turistickih ruta, sa kariranim stoljnjacima i limenim pepeljarama, ko u citaonicama predratnim. Sjecam se ulicnih harmonikasa, i prica o harmonikasima iz mog bivseg zivota na brdovitom balkanu, Dalapama i Hohnericama iz moje mladosti. I sjedenja s njom, i ljubavi, ali ljubavi prema jednim smedjim ocima, onima sto sa njima ne hodam ulicama ovog grada.
I stadoh u tom Parizu u najvece g***o koje sam u zivotu vidio. A skocko se momcina, mladu da izvede....
I staces, haj nazad u hotel, peri cipele kako znas i umijes, susprezuci povracanje, i smijuci se istovremeno ko mahnit. Trebo sam zamoliti one Srbe na Monmartru, sto se igraju slikara, da me ovjekovjece onako usranog.
Sjecam se uzivanja u plavoj dugoj kosi u potkrovlju malog hotela na Monmartru, onih b ageta, vina i sira, metroa do Bulonjske sume, prostrte dekice na travu, i sevdisanja, ko u sevdalinkama.

Sjecam se i tornja, skroz gore do vrha, slike samnom i imena dva, na koje pokazujem a spisak svih gradova je tu, barem onih glavnih,i naginjanja preko ograde i gledanja dvanest miliona dusa kako nekud zure, ko da ce im to za cim zure pobjeci.
I sjecam se lunjanja pored Saine, nas troje, opijeni mladoscu. I Notre Dame, i Quasimoda sto iz nje preza....
Vidis, ipak sam se sjetio kojecega.






[Edited by Abulafija on 10-01-2011 at 09:55 GMT]

---

citat:

---

Abulafija wrote:
Majku mu, ovo ko monolog, samo ja osto baljezgati na ovom forumu o dogodovstinama iz dijaspore

Evo kad me nacerase u Pariz:

---

Abulafija,jesil se i ti razocaro kad si Notre Dame vidio

ja sam sve konto to je ono katedrala da se covjek zaprepasti a ona neka nedorecena gradjevina,nit tornjeva tornjevima nit kupole kupolom vec naka tupa gradjevina nije nesta al hajd makar ima onu podzemnu halu pored sto je izvlaci nakon duzeg tabanjanja

citat:

---

Rodjeni wrote:
Abulafija,jesil se i ti razocaro kad si Notre Dame vidio

ja sam sve konto to je ono katedrala da se covjek zaprepasti a ona neka nedorecena gradjevina,nit tornjeva tornjevima nit kupole kupolom vec naka tupa gradjevina nije nesta al hajd makar ima onu podzemnu halu pored sto je izvlaci nakon duzeg tabanjanja

---

Zaista lijepo pises.
PS. Nisam ironicna.