Joj Abulafija ....ja bila evo jutros s vama troma u Parizu.

E bas nam je bilo lijepo.........provod za 10+ !!!!!! ;hanka

Ova mozda i nije kad sam tek doso u dijasporu, al je nekako slicno pateticno tugaljiva Metno sam je i na sport, al kontam, ko tam' zalazi
Pa evo i ovdje:

Ko bi reko, da se insan more sjetit, i u sebi probudit osjecaje za koje nije ni zno da postoje.
Ili, za koje je mislio da su nestali nekad davno, ako su uopste ikad i postojali. I samo ponekad negdje pri kraju dnevnika oko se instinktivno trzne, ni ne pogleda u ekran, al valjda konstatuje, sta li....
I nastavi dalje, nesvjestan ove pomenute i potsvjesne konstatacije. i tako godinama, valjda se stari, zaboravlja, il zivot odvuce na drugu stranu.

Al eto...... nesto potsjeti insana.

I ko sad, pred sobom vidi "velike ljuljaske" u zooloskom na Banji, konacno slobodne od starije djece, koja su imala silu, i pravo da iste koriste dok se mladja mogu zadovoljiti i onim pokvarenim, manjim.

Al eto, ponekad se desi, bas ko u to proljetno, nedeljno popodne, da su velike prazne, da je provlacenje kroz zicu uspjelo bez da ga debeli "Prdo", cuvar, vidi i maltretira poslije, i da konkurenata za ljuljanje nema. Potpuno sam, pokusavajuci vrhovima noznih prstiju dosegnuti liske na grani drveta, dok se ljuljaska njise u ravnomjernom ritmu, slusa nedeljno popodne, sa tranzistora iz "Prdine" kancelarije, biletarnice.

Sunce, toplo, majica kratkih rukava, mozda prvi put obucena te godine.

I nedeljno popodne, na pomenutom tranzistoru.

- Jos jedna izvanredna parada Simovica, cuje glas Mladena Delica

- Steta, sto je poslednja, i sto ovaj veliki golman, kao i mnogi prije njega odlazi.

I sjeca se ljuljaske koja se polako zaustavlja, sa koje silazi, i pognute glave odlazi u nevjerici.

U njegovom detinjem svijetu, to je valjda bilo prvo sportsko razocarenje, kojih ce kasnije biti jos mnogo.

Uskoro ce zaboraviti i pomenuti dogadjaj, pa prestati slusati i sama nedeljna popodneva, i onako ce i ona nestati, da se haman ne vrate.

I godinama se nece sjecati, hiljadudevestojedanesta ga nece ni na sta potsjecati, a imena ce prestati znaciti bilo sta.

Al eto, ponekad se ponesto desi, pa oko nastavi zamisljenu putanju, i zaustavi se na ekranu, na kojemu vidi dubrovacku tvrdjavu, obasjanu hiljadama begalki, a u pozadini cuje glas spikera koji ga obavjestava, da je danas, bas danas, tacno 100 godina otkako su cetri studenta donijeli balun, i nazvali se Hajducima.

I vidi hiljade, okicene dobro poznatim bojama, vidi lica idola iz svoje najranije mladosti, i u sjecanju mu se vrati, onaj isti Hajduk, kojeg je obozavao.

I suzna oka, mada, mozda, i nije zasluzio, pozeli mu sretan rodjendan.

I ode u kuhinju zapaliti cigaru.

Aman jarabi, bas forum nije sto je nekad bio. Pa ni zene vise ne reaguju na Amidzine price

Amidza

Evo jedna ratna. Znam da nije o dijaspori al je dio dozivljaja dijaspore, pa citajte:

Mene je nesretna ljubav u rat otjerala, devetnaestogodisnjaku je to najbolji razlog da ide.
Cista patetika.
Tako i kad zaiskase 20 dobrovoljaca za Posavinu, meni ruka sama skoci, na veliku radost mojih suboraca, manje hrabrih i puno pametnijih.
Tako nas dvadeset i jedan osvanusmo u selu Vitanovici, i bismo rasporedjeni da drzimo liniju u Ulicama, u dvoristu Gospe Lurske (jel se stvarno tako crkva zvala, ne znam, meni su rekli da se tako zove, pa i ostade u mom sjecanju pod tim imenom). Kroz mrak, u 3-4 ujutro, svako malo zastajkujuci, i zalijezuci po makadamu, zbog konstantnog granatiranja, stigosmo na nekakvo sabirno mjesto na ulazu u Ulice. Tu nam i rekose da cemo bas mi oko te crkve biti rasporedjeni.
Nekakav oficir trazi od Pase, da na u rov u spicu posalje trojicu hrabrijih, a ovaj posla mene i jos dvojicu. Jest i naso hrabrog, j***m ga u procjenu.
Nekako, pognuti i pod paljbom "prage" sa brezuljka preko puta, dovukosmo se do pomenutog rova, a iz njega izletjese trojica soldata, i bez pozdrava nagulise kroz mrak u pravcu iz kojeg smo mi upravo dosli.
Nakon sto im se sjetismo zenskih clanova porodica, i to u seksualnom kontekstu, uletjesmo u pomenuti rov, i nadjosmo se u vodi do clanaka.
U toj hladnoj februarskoj noci 93', granate nam ni ne trebaju, izginut cemo od zime.
-Ja ljepote i srece, pomislih.
Sat nakon toga, promrzli i mokri, nekakvom plasticnom kantom izbacismo vodu iz rova, sad je vec bilo malo lakse, iako se kijametski dan napolju nastavljao nesmanjenom zestinom. Ona praga ko da ima beskonacne redenike municije, a svako sat vremena i tenk izadje, i zaprasi nas granatama. Ljepota jedna neopisiva.
Malo provirimo kroz puskarnicu, tek da se osiguramo da nam niko ne dolazi livadom ispred, pa se opet pribijemo jedan uz drugog ko macici, promrzli i mokri.
Gledam crkvu i vidim samo zvonik koliko toliko citav, valjda su ga ostavili da im sluzi kao orijentir, sve ostalo je potpuno smrvljeno granatama.Oko podne nam dodje F...., komandir cete, nosi trnokop, lopatu i flasu rakije. Kaze da je crkveni podrum ocuvan i prilicno siguran, vec je nekoliko boraca tamo, i vatru su nalozili, griju se. Kaze da se mijenjamo u rovu, po dvojica da ostanemo, dok se jedan grije, po pola sata ili koliko vec mozemo izdrzati na ovoj zimi, i koliko nam praga, tenk, a evo i snajper, dozvoljavaju da pretrcimo tih dvadesetak metara. Dade nam da potegnemo iz flase da se zagrijemo.
-Supci kopajte transe prma crkvi kad se smrkne, tako cete se zagrijati.
-Hocu, boli me k****, cujem jednog od ove dvojice kako govori
Ode F.... dalje za svojim poslom, pretrcavajuci brisani prostor, saginjuci se i krijuci.
M..... kaze da mu se pripisalo, i meni je, al sta se moze, osim u onu istu kantu iz koje smo vodu izbacili iz rova. Hladnoca je nesnosljiva, tresemo nogama, trljamo listove rukama, razmisljamo da zapalimo kartonske kutije od lunch paketa koje dobismo pri polasku. To i radimo, ali ne izgorise ni do pola, a ona praga nas zasu, zajedno sa snajperom, bezbeli neki jebac matere svoje sjedi preko puta i gleda dvogledom dim. Dabogda ga materi na sahrani gledo.
Ovaj treci ustaje, koliko moze, jer je rov ponizak i otkopcava pantole, M..... mu drzi kantu, a ovaj u nju pisa, sve se odvija na jedno metar kvadratni prostora.
Necuuuuuuuu!!
Necu u kantu, majku vam j***m, i vama i kanti i ratu, i jebo ja mater svoju, u po p****, kod digoh onu ruku....
Odgurujem njih dvojicu i izlazim napolje, otkopcavam pantole i pisam dok oko mene sve grmi. Ona dvojica galame, psuju sve po spisku, kazu, da me hoce makar u celo pogoditi, da me ne moraju ranjenog nositi.
Ja, ko u transu, lijepo se zakopcam i polako se vratim u rov, neogreban.
A onda kanonada minobacaca.... Popadali sva trojica sa onih dasaka na kojima smo sjedili, valjda od detonacija, nista se ne vidi od dima. Ova dvojica mi jebu sve i zivo i mrtvo, kazu ovo je zbog tebe sve, mater ti j***m blesavu. Ja sutim i lezim zgrcen uz njih dvojicu.
Prestade.
Opet sjedimo i pusimo TOKAT, imas utisak ko da pusis prasinu zamotanu u papir.
Kazu mi da idem do podruma, i da se vratim za po sata. Probat cemo tako, vec se polako smrkava, tako cemo cijelu noc.
Trcim prema rusevinama, i dok trcim padne mi na pamet da nemam pojma dje se ulazi u taj podrum, mozda i nije s ove strane.
Sreca nabasah nekako, unutra sjedi desetak vojnika iz razlicitih jedinica, svi sute i griju se. Vatra gori, loze ove izlomljene grede, iscupane iz rusevina, toplo je. Taman se malo raskravim, a po sata proslo.
Pusku u ruke i opet trci preko dvorista do rova. Ova dvojica ustaju i odose.
-Heeeej, po jedan je reko!!
-Jebo ti on mater
Gledam kroz onu puskarnicu, mrak je, nista se ne vidi.
Polako se strah uvlaci u kosti, i na hladnocu zaboravljam, sreca prestali su pucati.
Uzmem onaj trnokop, izadjem iz rova i ludacki udaram po smrznutoj zemlji, a sve gledajuci prema brezuljku preko puta, ko da mogu sta vidjeti u mraku.
-Ne lupaj, j*** te otac.
-Mars, mater vam j***m.
-Ima li sta?
-Nema nista, sta ce biti.
-Idi grij se
-Necu
-De, ne lupaj tim trnokopom, cuje se to, stani, da izbacim to lopatom.
-Hajde.
Zagrije se covjek kopajuci. Ponekad opale poneki metak prema nama, napamet. Bezbeli upucali puske za vidna, pa sad samo provire iz svog rova, povuku okidac par puta pa opet udju u rov. Kud se ja ne sjetih da uradim isto, sad bi i mi njih mogli zajebavati na isti nacin. Kod njih sigurno nije rov, kod njih su garant zemunice, propisno uradjene, i sa bubnjarom.
Mijenjamo se kopajuci, skoro je ponoc.
Odlazim u podrum opet.
Napolju granatiranje opet pocelo. U podrum ulazi nekakv oficir, pita ima li ko sa nekakvih raketa. Javljaju se dvojica.
-Morel ono dobaciti do Hrvatske?
-More jasta, 27km je domet.
-Idite ispucajte.
-Dje cu na Hrvatsku, sta ti je?
-Idi kad ti kazem, j*** te Hrvatska, otkud oni znaju ko puca, samo ti deri.
Par minuta kasnije nesto protutnja iznad nasih glava, zvuk je otpriike ko kad avion proleti iznad same zemlje. Od straha smo svi popadali, neki u vatri zavrsise.
Desetak minuta kasnije smo stojali ispred podruma svi i gledali kako zemlja gori oko Srba.
Zasuli ih ovi iz Hrvatske VBR-ovima.
Nama drago, smijemo se ko ludi.
Pola cetiri, sad bi mogla i smjena doci.
Razilazimo se svako prema svom rovu, a malo zatim dolaze trojica Lukavcana do nas, smjena. Fala k****, mislio sam da nikad nece ova 24 sata proci.

na neki naćin tebi je taj rov bio ko nova domovina.
lafe,ala znas okitit rećenicu,svaka ti dala

DoMbra

Samo mi nije jasno ko su F.... i M.....

citat:

---

Crvena starka wrote:
DoMbra

Samo mi nije jasno ko su F.... i M.....

---

citat:

---

primus inter pares wrote:
na neki naćin tebi je taj rov bio ko nova domovina.
lafe,ala znas okitit rećenicu,svaka ti dala

---

citat:

---

Crvena starka wrote:
DoMbra

Samo mi nije jasno ko su F.... i M.....

---

citat:

---

Abulafija wrote:

Ma dje cu imena pisati, vidis da hapse ovi redom, jos da me ljudi iz zatvora proklinju

---