Hm, imena ulica...toliko nemastovitosti kao kod nas u ex Yu nema nadaleko. Meni bi se dopadala imena za ulice kao npr. Jesenska, Ulica lipa i slico.

ako iko upita da li volim zimu ja cu reci NE. ali... toliko ljepote i njeznosi budi ovaj snijeg u meni. jutros se radujem kao malo dijete kada vidjeh bijele krovove kuca. i sad gledam ove rijetke pahulje sto proljecu i bude u meni neke davne uspomene. mozda sam suvise romaticna.... mozda zelim pobjeci od uspomena.... mozda....

Ne bih ja da budem negativan, nek se gradi, dobro je dok se gradi!

Neka blata ako to donosi posla i više mjesta za pješake poput mene od kojih dva metra, da prohodaju, a da ne moraju na kant između automobila.

...
Volio bih da snijeg zapada
da sve bude bijelo
i da mi ovaj naš slani Grad
opet zablista ljepotom čistom
kao što je uvijek čist u mom srcu.
...
eto malo patetike, očaj

hahahaha

Da nastavimo sa patetikom

Jos u sjećanju traju
noći kad nema potpunog mraka
bjelina snijega ubija tamu
šetamo, snijeg škripi pod nogama
smijući se hvatamo pahuljice
u usta zijevajući
kao ribe na suhom

odlična ti je ova patetika Zaro, nije uopće patetična!

...
Jednom dok sam još živio
u Ulici Slavka Mičića
odnekud dođoh s tetkom
i skupa smo grudama snijega
gađali prozore na prvom spratu
dozivajući moju mamu.
Bili smo veseli,
bila je zima, a moja tetka Sajda
sakrila je svoje zubarske serioznosti
iza veselja djevojčice
i ja sam je volio još više
dok me je spuštala s betonske ograde
OŠ "Albin Herljević", a mati se
s prozora javljala s prijekorom da smo neozbiljni.
Zima u Tuzli te 1970. bila je bijela.
Makar je takva u mom sjećanju i niko mi to oduzeti ne može.

Lijepo je ponekad se opustiti i biti malo i luckast, ne bih to nazvala neozbiljan.Ja to doduse imam priliku stalno raditi, i bas se lijepo osjecam.


[Edited by zara on 16-11-2007 at 00:12 GMT]

Snijeg je

Večeras kao nekad
snijeg je.
Vodi me tamo
gdje nisam davno bio.
U ona tiha prostranstva
duše što ih nekad
imenovati nisam umio.

Čežnja za nedostignutim.
a željenim.
Bajka neispričana.
Putovanje oblakom.
Ljubav moja
što je daleko
onoliko koliko ima
od ovih očiju zamagljenih
do slatkog bola
u tančinama daška mojeg
što ga ne vidim u toplini sobe.

Kad izađem van
vidjeću ga i dok reski zrak polako
tjera paru, znaću da je
smirenje tu negdje.
Čeka me.

Jerry Lewis i Dean Martin
osvajaju telefonistkinju Shirley McLaine
u kasnom filmu na TV-u.

Mislim nešto
kako treba da se potrudim
da nadam se.

Martinov glas u pozadini,
radijator je topao.
Sam sam.

Već je sutra.

Prolazim pored Šarene džamije.Uvijek mi je imala najljepšu munaru. Ispod malen gledam njen vrh.

Sjećam se naslovne strane nekog davnog izdanja Forsterovog "Puta do Indije".
Ne znam više jesam li ga sam gledao
ili mi se urezala majčina priča da mi je rahmetli djed Abdurahman-efendija volio tu knjigu. Negdje 1982. u "Mladosti" gledasmo Leanovu verziju Forsterove priče
o susretima u Indiji. Bio je to veliki film. Ne sjećam se koliko je oskara dobio, ali svakako dosta.

Puna je ova naša čaršija podsjetnika
na ljudsku civilizaciju. Volio bih kad bismo ih znali sačuvati.

Subotnje jutro u Tuzli,
radostan što sam živ
i mogu krenuti u susret
životu.
Jer, živ je ovaj grad!
Ne bih ga mijenjao
ni da mi plate.