Neki izvršni rukovodioci sad često pominju
"open door policy", a kad se neko nađe u prilici da mu se vrata otškrinu, nalete ne zid od armiranog betona.

Volio bih vjerovati da su moja vrata vazda otvorena. Cijeli život trudim se nešto izaći iz svoje sopstvene sputanosti i zatvorenosti. Mješavina stidljivosti i gordosti kako bi to napisala Jane Austen je zaista isrpljujuća, posebno kad bi čovjek htio naravan biti.

Bujruma u Bosni vazda ima, u Tuzli posebno, pa se ovaj mali virtuelni kutak pravo obraduje pohodi li ga Sunce. Vrijeme je kad se treba družiti, kad ne treba gledati kako se ko zove, kad treba živjeti normalno svemu zainat.

Neka nama Sunca, a Snijeg, Kiša, Oblak i odraz čistog plavog Neba nek nam vazda pokazuju da različitost jeste usud i blagoslov.

....
(jah, što se s oproštenjem........)

Putopisna

Vratiti se s puta.
Doći kući.
Nekako mi se čini da sam nedovoljno odsutan.
Dva i po dana u Rimu i dva u autobusu.
Putovanje u prošlost.
Podsjećanje da smo samo ljudi.
Mikelanđelo u zanosu umjetnosti.
Kleopatrin izbor da umre kao kraljica egipatska.
Šetnja u noći.
Naranče rodile.
Plavo nebo iznad rimskog Foruma ove 2008. godine.
Zatvoren shoping centar u Firenci.
Očekivanje granice koje nema poslije Trsta...
Prolazi život, a ja još u njemu
nedovoljno prisutan.

Svijet se mijenja. I mi u njemu. Ipak postoje neki podsjetnici na dane
kad smo možda bili sretni. U gradovima su to obično neke građevine ili neka mjesta. Mjesta koja nam nešto znače.
Prepoznajemo sebe raspoznajući osjećaje zbog kojih smo zavoljeli baš taj balkon u zgradi gdje su bile i "muška" i "ženska" moda. Generacije različita mjesta prisvajaju. Normalno je to.
Ovo malo predponoćne sjete ovaj put posvećujem jednom Vrtiću ispod Banje, ljuljama i čamcima, svim duhovima životinja koje smo zadivljeno gledali, a nije da ih nije bilo od majmuna do medvjeda, i ostacima aviona (ili njegove makete) za koji smo svi vjerovali da mu se pilot spasio iskakanjem padobranom, do ćevapa u bašti ugostiteljskog objekta istog vrtićkog imena na koje bi me tata odveo. Drugo mjesto je više značilo mojim rodteljima, to je prostor u kome se nalazila Gimnazija od 1899. Njena fiskulturna sala je nedavno srušena. U toj zgradi je predavao moj djed, a pohađali su je i moja oba roditelja. Odavno je nema. Ostalo je nešto dokumenata, a njeni učenici polako postaju vremešni. Čak je i ja sa svoje 42 i po godine nisam zapamtio. Kažu biće lijep park. Hvala Talijanima. Dobri su to ljudi. Meni je ipak nekako žao što se sve mijenja i sve teče. Nikad mi taj Heraklit nije legao... Biće dobro.

Nije depresija

Ne znam je li ti poznato
ono stanje
kad smo previše umorni
da se sjećamo onog lošeg
i onog dobrog
što zamaknu negdje u krivini životnoj.

Umorni da se nadamo.
umorni od svega što smo
možda htjeli,
umorni od onog što sigurno
nismo smjeli.
a opet znamo da je tu.
U nama.

Nije depresija.
Samo me umor žvače natenane.
Još kad bih imao opravdanje
za umor pred samim sobom!

Nije kasno da opet počnem.
Ima još snage negdje.
Zatvaram oči i prepuštam se.
Snovi nas odvesti znaju u ljepše sutra.
Vjerujem da se svako toliko
bolje sutra i desi.
Jednostavno je to matematički dokaziva činjenica.
Zato, dok dišem - nije kasno!

Tuzlansko proljeće

Volim kad sunce otškrine svoje prozore
i pripusti zrake u moj grad.
Kad prođem pored olistalih kestenova,
a lahor se blago poigra mladim lišćem
pored meni još "novog Doma zdravlja",
a Slatinom se opet zaigraju djeca
nakon pet kišnih dana, čini se
da je Svijet opet lijep. U mojim očima, Tuzla uvijek jeste.

;hanka

Spisak za 9.4.2008.

- pisati kako se borim protiv svojih paranoja
- probati živjeti bez izmišljenih problema
- sjetiti se da jesam
- nasmijati se
- biti čovjek
- voljeti

Kiša pere tuzlanske trotoare,
a meni uskraćuje malu noćnu šetnju.
Kad se čovjek ulijeni,
svaki izgovor je dobar.
Bilo bi dobro biti na tren Gene Kelly
i plesati i pjevati na kiši.
Možda ipak jednom hoću.
Biti dovoljno Lud.

Kad godine prolaze brže od dana, sjetim se da za svaku od njih treba imati barem jedan sretan trenutak da bismo mogli reći - živjesmo.
Nešto razmišljam, nije bilo posve malo takvih trenutaka u mojim godinama. Biće Dobro!

Sanjajmo...
kao što smo nekad znali.
Dok je snova u otvorenim očima,
dobro je.