I kad hoću i kad neću,,,
misli same lete,,,
a i ja ko dijete,
kao da se može zaboraviti...
ljeto, smijeh i suze,,,
kao da se može nametnuti
ljeto, smijeh i suze!!!!




Mela 25.06.2008

Ljeti sam uvijek nekako lakši.
Čak i kad, kao danas, znoj lipti
niz kabasto tijelo ja se ćutim dobro.
Ljetno sam dijete vazda bio.
Haustorče, što reče jedna moja drugarica.
Kad bi se vratio s mora vrijeme bih provodio napolju...Prvo u dvorištu škole Albin Herljević, čije ime ponosno nosi ulica gdje stanujem, ne znam samo što joj dodadoše Franju, u kojem kad sam ja bio tamo nije bilo školske sale, nego smo trčali po dvorištu sve dok mati s prozora na prvom spratu u 8 navečer ne bi viknula da dolazim, Ulica se onda zvala Slavka Mičića u Srpskoj varoši, a moja zgrada, tik do škole, bijela i lijepa u svoj svojoj veličini od 5 spratova i dva ulaza. Možda se to sad zove blok. Sa šest godina mijenjam sredinu i odlazim na Slatinu gdje se mi već uselili u IV ulaz, a oni prave uporedo još 6 u najdužoj zgradi s 8 spratova, a mi na vrhu, mada ima i potkrovlje, ali se ono ne broji...Nije bilo igrica, osim onih pravih, nije bilo mobitela, igralo se lopte, ganje, žmire, lopova i žandara, kadije, neka puca neka puca, između dvije vatre, školice i ko zna čega sve ne. U neka je doba kao novitet stigao lastiš za curice... Sad to sve izgleda romantično matorim generacijama poput moje, a djeci sadašnjoj je mislim dosadno. Zato volim pobjeći na more iz ljetne Tuzle, pogotovo oko neumoljivih rođendana koji me podsjećaju da je ovaj ovdje dječak što piskara odavno več izašao iz puberteta i ide silaznom kostobolnom putanjom. Ipak, sad uz dva slana jezera, možda se vratim ranije i zaronim u Pingu.
Dobro je za ove koščuge, a bude i lijepo.

Jutros me probudio miris bijele kafe
kroz otvorena balkonska vrata stana na drugom spratu na Slatini. Poznat i drag miris u jutarnjim satima koji sam toliko puta osjetio. Kao da čujem očev i majčin glas kako razgovarju prije nego krenu na posao. Osjećaj miline i sigurnosti. Osjećaj svakodnevice. Zaštićenosti jer su tata i mama tu, uz nas. Nekad nam malo treba da se raznježimo. Nije loše ponekad spavati s otvorenim balkonskim vratima i prozorom...

Odoh ja u Dubrovnik na deset dana. To je grad koji mi je uz Tuzlu najmiliji.

Nadam se da će pokoji komentar ostati ovdje u međuvremenu

Tereza
http://www.youtube.com/watch?v=SwJNvXzwQu4

Dubrovacki trubaduri
http://www.youtube.com/watch?v=AjBLXBBuGcg

Ibrica Jusic
http://www.youtube.com/watch?v=vQ_YcVEowNc

citat:

---

Sufler wrote:
Odoh ja u Dubrovnik na deset dana. To je grad koji mi je uz Tuzlu najmiliji.

Nadam se da će pokoji komentar ostati ovdje u međuvremenu

Tereza
http://www.youtube.com/watch?v=SwJNvXzwQu4

Dubrovacki trubaduri
http://www.youtube.com/watch?v=AjBLXBBuGcg

Ibrica Jusic
http://www.youtube.com/watch?v=vQ_YcVEowNc

---

citat:

---

skorpija wrote:


I meni je Sufleru, Dubrovnik najdrazi poslije Tuzle. Upravo se vratila iz Dubrovnika, bila 17 dana i malo mi...

---

eh, 17 dana Dubrivnika bi mi bilo godilo......

Vidim po dolasku kući da su zagradili pola igrališta na Slatini, ispred zgrade u kojoj moji roditelji žive i gdje dolazim svaki dan. Kaže, mati: "hoće da prave fontanu!" Nadam se da je to zaista tako i nadam se da fontana neće oduzeti prostora današnjoj djeci da se mogu poigrati neke društvene ili sportsje igre s vršnjacima... Kad sam doselio u tu zgradu 1971. bilo mi je 6 godina i cijelu godinu sam ostajao sam čitajuči Politikine zabavnike i čekajući da se mati vrati iz Ekonomske škole s posla, naravno išao sam i napolje s ključem oko vrata. Ispred ulaza tad su još bili ostaci vojnog logora, a cijela Slatina je još bila gradilište, bare s punoglavcima svud okolo, a pola današnjih zgrada nije ni bilo. Poslije su napravili fudbalsko igralište, a današnji oblik s dva amfiteatra i vještačkim brdašcima desio se neke 1980... Čini se da u današnje vrijeme kad je prostor za aute važniji od prostora za djecu, to jedini preostali prostor njima namijenjen. Zato se iskreno nadam da ova ograda na kojoj piše - ZABRANJEN PROLAZ - GRADILIŠTE, ne znači još jednu kapitulaciju prostora i oskudnog gradskog zelenila u srazu s betonom...Čovjek bi rekao da sam naivan, koliko se nadam....Jah.

Gledah fotografije iz nekih prošlih vremena
koja se sad sretnim čine.
Ljude koji su bili dio mojih dana jednom.
Priča o prolaznosti je sigurno dosadna,
a vrijeme koliko god pjevali o njemu ne može se zaustaviti, ni vratiti.
Promijeniti sebe je možda cilj kojem težim, ali kako to učiniti, a ostati isti u osnovi?

Truditi se treba da se ne posustane, a da se stare slike ne gledaju više od jednom mjesečno... Inače bih bio u problemu što sad neki kažu, tješim se.

Čitam u novinama u petak da će rušiti fontanu na centralnom gradskom trgu u Tuzli koji će se navodno sređivati. Fontana je otvorena 1962. i označila je u tom trenutku otvaranje novog vodovoda u ovom gradu i nadu da će vode biti dovoljno. Hvala Bogu, trenutno je ima...

Ipak se Nadam da fontana autora Meme Derviševića neće završiti kao mnogi spomenici kojih više nema u ovom gradu. Naravno da mi je drago da se zgrada Barok vraća na svoje mjesto iz nekih budžaka mog sjećanja, a nadam se da će i fontana ostati tamo gdje je jeste osvježena i uljepšana najljepšom tekućinom koja nam je podarena - vodom. Nadam se također da će i ono malo zelenila i drveća oko nje preživjeti... Volio bih se ne razočarati konačno u ovaj grad i ljude.

Umor se navukao na oči.
Gledam ti sliku na ekranu.
Facebook.
Prijatelji koji su tu, a nisu.
Spaja nas i dijeli virtuelni prostor.
Sve je drukčije nego što pamtim.
Nekad sam znao imena svih atletičara i atletičarki napamet. I njihove rezultate.
Nekada sam vjerovao u duh olimpizma.
Nije mi bilo jasno zašto u Moskvi nema Amerikanaca znakovite 1980 kad je drug Tito umro, ja završio osnovnu školu i upisao se u prevodilački smjer nečega što je u ondašnjoj reformi zamijenilo gimnaziju. Krleža, Ćopić i Selimović su bili živi, a ja sam gledao reprizu serije Grlom u jagode uvjeren da su bolji dani pred nama.
28 godina kasnije znam da bolji dani jesu pred nama. I svi oni drugi...Dobro je dok su pred nama!

...

Drugi put idem na more ove godine... Volio bih vjerovati da se zasluženo odmorim. Čitamo se i Vidimo, ako Bog dam za kojih desetak dana.

vaš sufler...