Zašto uvijek pokušavam da mi svaki novi,
isti put bude?
U svakom novom danu
odsjaje prošlih iskah.
Nisam li vazda nedovoljno sretan bio?

Okreni se novom u sebi i upusti ga
dovoljno široko da promijeniš motiv pjesme,
kažem sebi i zatvaram balkonska vrata,
iako mi opran veš još u škafu stoji,
a ne lahori veselo na čudnom
novembarskom suncu u Tuzli
ove 2008.

Valja se nakaniti i prostrijeti ga.

Kad uhvati me onaj
osjećaj iskakanja iz kože
nisam ti ja ba ni za šta.
Kad lajem na one drage,
i nemam snage da budem fin,
kažu nervozan ko pseto,
onda me ostavi da se dobro na zraku
provjetrim ili me dobro izdevetaj
riječima.

Bajram je danas.Praznik.
Nešto ne osjećam atmosferu, iako je potrošačka groznica bila jučer u Tuzli,
kao da nije nedjelja,
kao da nije kriza,
kao da nije pripucalo,
kao da živimo neki drugi san.

Kao da živimo neki drugi san...
Možda je ovo ipak java?







[Edited by Sufler on 08-12-2008 at 01:27 GMT]

Pozdraviti prijatelje stare
uvijek mi je drago,
posebno kad se duže ne javljaju.

Onda se iznenadim prijatno
i ne pitam više kao Tereza
"Prijatelji stari, gdje ste?",
nego znam, makar o jednom
šta, gdje i kako.

Ode život, moja Nepoznata,
a ja...
Idem valjda i ja.
Nizbrdo. Lakše je,
a matica vuče.
Uzbrdo valja sam uprijeti.

Jedne večeri o jednom kinu

Prolazim večeras pored kina Centar.
Prođoše kroz glavu filmovi neki koje tu gledah. Od Fasbinderove Lili Marlen i Crvenih Vorena Bitija iz gimnazijskih dana kad sam s mojim drugom Vanjom ponekad dolazio tu, do subotnjih (ili su bile nedjeljne) matineje sedamdesetih godina i Diznijeve Snjeguljice i sedam patuljaka. Jasno se sjećam plakata za Love Story u izlogu. Bila je to druga ili treća sezona prikazivanja. Sad je na tom mjestu samo ogromna plakata za cigarete. Zovu to jumbo plakat. Pardon, billboard. Možda i nije. Ne mislim više o filmovima u vremenu prošlom. Večeras mi se ide u kino. Možda zato što se osjetih usamljenim u 21:35 na praznoj tuzlanskoj ulici pored fontane, što je prva predstava u pozorištu za sedam dana, što sam svjestan prolaznosti i činjenice da onog kioska u kome je bila radnja egzotičnog imena ljebljebdžinica ima još samo u mom sjećanju, što, eto, ne mogu kupiti ljušteni kikiriki na tom mjestu jer orašnice nešto i ne volim, što je mlada učiteljica Jelena iz IVb razreda škole Džemal Mandžić koju smo nekad kao djeca vidjeli s momkom u kinu Centar neke 1976. pa nam to bilo veliko, poginula kojih 100 metara odatle jednog Dana mladosti, što mi je eto večeras trebalo kino, a nema ga...
Samo je tiho svirao ulični muzičar "Besame Mucho" na violini i to dobro, a ja nisam imao snage da nađem nešto u novčaniku i pređem ulicu ne bih li ga nagradio. Da mi ne vidi suze.

Topi se snijeg.
Prebrzo, cini mi se.
Nedostaje mi bjelina i cistota
dok prolazim ulicama tuzlanskim.
Kao da se i dio mene topi
i odlazi u nepovrat s crnom vodom koja
sliva ulicama.
Ne znam da li to odlazi onaj moj losiji dio,
a volio bih.
Nakupilo se sivila u srcu,
a Sunce samo pokatkad namigne.
Sjetim se ipak da dobro je.
Kad uvijek moze gore.

Sufler, prije su dolazili ljudi i komentarisali tvoje stihove i ramisljanja. Sad niko osim tebe nista ne pise ovdje, a ja nemam sta da brisem

pa da prestanemo pisati, jel višak

citat:

---

Sufler wrote:
pa da prestanemo pisati, jel višak

---

Sufler samo ti pisi a ovi kriticari nista se ti na njih ne obaziri oni su i Mesu Selimovica svojom lafinom iz Tuzle otjerali za Beograd a sad se kunu u Mesu prave mu kamene biste itd, nego drug samo dalje