Teško mi je da vikende
na dženazama i sahranama provodim.
Putuju uvijek najbrže
loše vijesti.
Odozgo pogled na Tuzlu uvijek lijep.
Nebo je bliže.
Nisam tužan.
S nama su oni što odoše.

Hotel Bristol

Uvijek mi je bilo zanimljivo i pomalo egzotično ime za hotel u Tuzli. Britanska veza. Mora da je neko onih davnih godina kad se prvi Hotel Bristol počeo šepuriti na Korzu (nije na Korzou!) osjećao blisku vezu s Ujedinjenim Kraljevstvom ili mu-joj je samo izgledalo blistavo. Uglavnom zanimljivo ime. Poslije je ostala rupa u glavnoj ulici, otišao je stari Bristol u legendu, ostao njegov manji dio - depandans kojeg pamtim pod imenom Beograd na ulazu u Pasaž, da bi završio kao centrala Merhameta u nekom ratnom periodu. Šezdesetih godina napraviše novi Bristol. Lijepa bijela zgrada preko puta stare željezničke stanice. Jedan od ljepših primjera socijalističke arhitekture. Kažu da su nekoliko godina kasnije posebno adaptirali apartman u kojem je jedne godine noćio drug Tito. Centar je to društvenog života, pa sam tako i ja, kao mnoge generacije prije mene neke 1984. tu proslavio maturu. Zanimljiva je to bila godina ne samo gospodinu Orvelu. Te godine otvoren je i novi tada luksuzni Hotel Tuzla, s bazenom! Čini se da se sve polako mijenja od tada. U ratu su naši prijatelji koji su dolazili pomoći Bosni i Tuzli rado odsjedali u Bristolu, u kojem je još funkcionirala i Banja čija je lijepa zgrada od nebrige srušena pred sami rat. Onda su se mijenjali vlasnici. Zatim je padao kvalitet usluga. Konačno mi reče neko da su zatvorili Bristol. Stečaj. Nadam se samo da se neće počiniti novi urbicid. Novo nije uvijek ljepše. Ovaj grad bi trebalo da čuva identitet. Volio bih da bijela zgrada Hotela Bristola ostane onakva kakva jeste. Jednostavna i bijela bez velikih kerefeka, s lijepom salom koju nisu znali koristiti i najljepšom baštom za koju se nadam da će preživjeti. Bristol je lijepo ime za hotel. Tuzlanski je makar bio ljepši i stariji od sarajevskog. Ne znam znači li to nešto, ali želim i sarajevskom i tuzlanskom bolje dane.
Nada zadnja umire, zar ne?!

Gdje si Sufler,
znas kada mi nije neki dan, kad mi se onako stisne, ako dodjem na Forum redovno dodjem prvo ovdje. Ko zna zasto, ima u ovoj temi neke sjete, nostalgije i neke ljepote kao kad nas neko onako zagrli pa nas cuva.

PS. Sredit ce se to za Bristol, prezivio je on i gore

Hvala Sunce!

Nadam se da će Sunce obasjati Bristol ljepšeg, a suštinski nepromijenjenog, da neće dobiti nove spratove i moderne lukove, ćoškove i odvratne fasade od nepravog stakla.

Vjerujem i ja da će se riješiti. Valjda neće biti benzinska pumpa umjesto hotela.

citat:

---

Sufler wrote:
Hotel Bristol

Uvijek mi je bilo zanimljivo i pomalo egzotično ime za hotel u Tuzli. Britanska veza. Mora da je neko onih davnih godina kad se prvi Hotel Bristol počeo šepuriti na Korzu (nije na Korzou!) osjećao blisku vezu s Ujedinjenim Kraljevstvom ili mu-joj je samo izgledalo blistavo. Uglavnom zanimljivo ime. Poslije je ostala rupa u glavnoj ulici, otišao je stari Bristol u legendu, ostao njegov manji dio - depandans kojeg pamtim pod imenom Beograd na ulazu u Pasaž, da bi završio kao centrala Merhameta u nekom ratnom periodu. Šezdesetih godina napraviše novi Bristol. Lijepa bijela zgrada preko puta stare željezničke stanice. Jedan od ljepših primjera socijalističke arhitekture. Kažu da su nekoliko godina kasnije posebno adaptirali apartman u kojem je jedne godine noćio drug Tito. Centar je to društvenog života, pa sam tako i ja, kao mnoge generacije prije mene neke 1984. tu proslavio maturu. Zanimljiva je to bila godina ne samo gospodinu Orvelu. Te godine otvoren je i novi tada luksuzni Hotel Tuzla, s bazenom! Čini se da se sve polako mijenja od tada. U ratu su naši prijatelji koji su dolazili pomoći Bosni i Tuzli rado odsjedali u Bristolu, u kojem je još funkcionirala i Banja čija je lijepa zgrada od nebrige srušena pred sami rat. Onda su se mijenjali vlasnici. Zatim je padao kvalitet usluga. Konačno mi reče neko da su zatvorili Bristol. Stečaj. Nadam se samo da se neće počiniti novi urbicid. Novo nije uvijek ljepše. Ovaj grad bi trebalo da čuva identitet. Volio bih da bijela zgrada Hotela Bristola ostane onakva kakva jeste. Jednostavna i bijela bez velikih kerefeka, s lijepom salom koju nisu znali koristiti i najljepšom baštom za koju se nadam da će preživjeti. Bristol je lijepo ime za hotel. Tuzlanski je makar bio ljepši i stariji od sarajevskog. Ne znam znači li to nešto, ali želim i sarajevskom i tuzlanskom bolje dane.
Nada zadnja umire, zar ne?!

---

citat:

---

high_hopes wrote:


Tako je...
Nisam znala da Bristolu "prijeti opasnost" renoviranja. Eto, a vidis, moj ga je pokojni otac sagradio. Bio je glavni inzinjer na projektu i redovno je obilazio gradiliste. Jos uvijek cuvam jednu njegovu crno-bijelu fotografiju snimljenu ispred gradilista - fasada se jos ni ne nazire. Pricao mi je kako je posmatrao Ismeta Mujezinovica dok je slikao onu ogromnu sliku na zidu u jednoj od sala. Pricao mi je kako je dobio direktivu da mora otpustiti 2-3 radnika i kako nije imao srca, pa je morao i sam dati otkaz. Cuvam i clanak iz Fronta slobode u kojem je njegova i kolegina slika i naslov: "Prvi gradjevinski inzinjeri."
Kad bi promijenili bijelu fasadu Bristola, bilo bi to isto kao da bi unajmili naivnog slikara da renovira Ismetovu sliku. Kao da bi prvom tuzlanskom inzinjeru rekli "ko sisa tu tvoju diplomu." Kao da bi nasim ocevima rekli "dzaba ste znoj svoj mistrijom u zid utkali."

---

Ništa nije slučajno, a nade nikad dosta!

citat:

---

Sufler wrote:

Subotnje jutro u Tuzli,
radostan što sam živ
i mogu krenuti u susret
životu.
Jer, živ je ovaj grad!
Ne bih ga mijenjao
ni da mi plate.

---

(O)SJEĆANJA

Poravnali su posljednji ostatak tuzlanske Gimnazije u zgradi koja bi napravljena neke 1899. Ne, nisam toliko mlad da kažem da sam bio na njenom otvaranju. Jedini fizički znak nekadašnje gimnazijske zgrade bila je sala za fizičko koja je odolijevala do prije neki dan ovog ljeta Gospodnjeg 2007. Vidim danas kad sam prolazio da mi nešto fali. Zapušteni ostatak zgrade u kojoj su generacije Tuzlaka postajale školovane, u koju su jedno vrijeme išli moji roditelji koji napuniše makar osam decenija života nedavno, u kojem mi je djed bio profesor. Samo je Muzička škola ostala preko puta zgrade Katoličke crkve koja je odavno odlutala u snove i restorana koji se odazivao na ime "Lovac" da pamti moje neslavne pokušaje da sviram violinu. Dom zdravlja se preselio na Slatinu, ja više ne idem svakih 15 dana u staroj zgradi bliizu Skvera, preko puta Biblioteke, da primam gamaglobulin injekciju dok me tetka provodi preko reda da zalegnem na bolnički krevet, osjetim dobro poznato pljeskanje po stražnjici i ubod zbog kojih druga djeca vrište, a ja se pravim važan i ne plačem. Od prije nekih mjesec nema ni Umjetničkog paviljona kome se vjerovatno rijetki sjećaju namjene. Prolazi sve, pjevao je Đimi Stanić, sve osim sjećanja. Ne zaboravlja se, ipak, samo ono što je zabilježeno. Uvijek mi je išao na nerve tehnološki napredak. Ma koliko bio svjestan da samo promjene donose boljitak, ostajem čvrsto ukotvljen u sjećanjima. Dok je sjećanja, biće i mene. Zato mi bude maličuk krivo kad mi se neki podsjetnik otrgne iz vidokruga. E moj Heraklite, lijepo ti reče da se sve mijenja i sve teče. Ko šiša
(o)sjećanja!

[Edited by Sufler on 30-12-2007 at 18:09 GMT]

[Edited by Sufler on 30-12-2007 at 22:02 GMT]

Sufleru , podsjeti ti i mene na Dom zdravlja, taj isti o kojem pises,i na one stepenice.Najmucnije mi se bilo popeti s mamom uz te stepenice znajuci sta me ceka.Nas su lijecili sircetnim oblogama,ako to ne pomogne -boca nije ginula