Portugalci su jaka ekipa i igraju izvanredno ,uopste nisu protivnik za podcjeniti ,ali nasa reprezentacija je jedna nova fudbalska sila u stvaranju.Nece biti lako ali protiv portugalske borbenosti imamo izvanredno oruzje a to je nas ekipni,drugarski duh ,jedinstvo ekipe koje je vec donijelo izuzetan rezultat.Zbog svega toga svejedno izgubili ili dobili nasi momci su najbolji i hvala svima bez izuzetka na svim preljepim trenucima koje su nam priustili ove godine  

Vi jos o barazu pricate, dok ja brinem kako finansirat put u Afriku. 

citat:

---

medic wrote:

Vi jos o barazu pricate, dok ja brinem kako finansirat put u Afriku.

---

citat:

---

pagny wrote:
Portugalci su jaka ekipa i igraju izvanredno ,uopste nisu protivnik za podcjeniti ,ali nasa reprezentacija je jedna nova fudbalska sila u stvaranju.Nece biti lako ali protiv portugalske borbenosti imamo izvanredno oruzje a to je nas ekipni,drugarski duh ,jedinstvo ekipe koje je vec donijelo izuzetan rezultat.Zbog svega toga svejedno izgubili ili dobili nasi momci su najbolji i hvala svima bez izuzetka na svim preljepim trenucima koje su nam priustili ove godine

---

Nešta mi mrsko sad guglat da vidim gdje se igra tekma pa ako nije zahmet moderatorima da stave datum,vrijeme i mjesto igranja u Portugalu


Unaprijed zahvljujem

[Edited by Rodjeni on 31-10-2009 at 12:21 GMT]

citat:

---

Rodjeni wrote:
Nešta mi mrsko sad guglat da vidim gdje se igra tekma pa ako nije zahmet moderatorima da stave datum,vrijeme i mjesto igranja u Portugalu


Unaprijed zahvljujem

[Edited by Rodjeni on 31-10-2009 at 12:21 GMT]

---

Evo i himnu Ćiri opjevaše

Godine su prošle pune bruka
Gubili smo gdje god da odemo
A sad druge od nas hvata muka
Ćiro – Beže, tobom se kunemo

Godine su prošle pune mraka
A onda se svjetlost ukazala
Bosno moja da vidiš meraka
Ide Ćiro preko Portugala

Nek smo jednom i mi favoriti
Da se na Mundijal probijemo
Nećeš nam se Afriko sakriti
Hej Mandela – mi se primičemo!

ćiro vodio Kosoricu na bosanski ćevap, gle staroga lisca ...  

Miroslav Blažević

Medunjanin i Zec na spisku za Portugal



Za predstojeće utakmice baraža, koje BiH igra protiv Portugala, selektor Miroslav Ćiro Blažević računat će na nove snage - Harisa Medunjanina i Ermina Zeca.
Miroslav BlaževićKao što je prethodno najavljivano, igrači Valladolida i Šibenika našli su se na spisku selektora za Lisabon i Zenicu, dok tamo nema Mirka Hrgovića. Ponovo je pozvan i Ninoslav Milenković iz kiparskog Enosisa.

Od golmana Ćiro će pozvati Asmira Begovića, Kenana Hasagića i Nemanju Supića, saopštio je na današnjoj press konferenciji u prostorijama Nogometnog saveza BiH.

U odbrani će se naći kapiten Emir Spahić, Sanel Jahić, Safet Nadarević, Boris Pandža, Adnan Mravac, Džemal Berberović, Damir Mirvić, te Ninoslav Milenković.

U veznom redu Blažević je izdiktirao imena Sejada Salihovića, Admira Vladavića, Zvjezdana Misimovića, Senijada Ibričića, Samira Muratovića, Elvira Rahimića, Miralema Pjanića, Zlatana Bajramovića, Semira Štilića, Darija Damjanovića i Harisa Medunjanina.

U napadu će Ermin Zec pokušati poboljšati učinak reprezentacije uz provjerene asove - Edina Džeku, Vedada Ibiševića i Zlatana Muslimovića.

Reprezentacija se u ponedjeljak, 9. novembra, okuplja u Novom Vinodolskom.

"Odlučio sam se za Novi Vinodolski, prvenstveno zbog slične klime kao u Portugalu", rekao je Blažević.

Prvi meč baraža 14. novembra sudit će Englez Martin Atkinson, a revanš u Zenici Italijan Roberto Rossetti.

Prvi meč počinje u 21:30 sati po našem vremenu, dok se uzvratni u Zenici igra od 20:45.
(Sarajevo-x.com)

Pod istim krovom
Kad je cvjetao baraž

Najvažnija, odnosno dvije najvažnije utakmice u posljednjih dvije decenije su pred nama. Ovo vrijeme će se nekad u budućnosti, jednostavno, zvati: "kad se igrao baraž".
Piše: Ahmed Burić


Bilo je ljeto 1990., vrijeme naših snova, kako reče pjesnik, i igralo se Svjetsko prvenstvo u Italiji. Jugoslavija je nakon grupe u kojoj nas je poderala Njemačka, dobila Kolumbiju i Ujedinjene Arapske Emirate došla u osminu finala. Utakmicu za pamćenje, protiv Španije, riješio je Dragan Stojković – Piksi, slobodnim udarcem za prvi i trzajem na petercu za drugi gol, potezima koji odvajaju besmrtnike od običnih igrača. Na stadionu Bentegodi u Veroni, nas smo osmorica s Omladinskog programa Radio Sarajeva (Neven Anđelić, Despot Mojsilović - Čepa, Senad Zaimović, Saša Savić, Boro Kontić, Senad Pećanin, Zoran Stevanović, i malenkost potpisnika) preživjeli posljednju veliku pobjedu reprezentacije za koju smo navijali. Sljedeća tekma u četvrtfinalu, bio je poraz od Argentine na penale, triler s velikim Diegom Maradonom, kojem je Ivković odbranio penal. Nije bilo sreće, Ivica Osim je pobjegao u svlačionicu, Stojković pogodio prečku, a Hadžibegiću i Brnoviću je Goichoechea skinuo udarce.

Za dvije godine, reprezentacija se plasirala na Evropsko prvenstvo, ali nije dospjela tamo. U Švedsku 1992., umjesto SFRJ, dok su gorjela sela i gradovi, otišla je drugoplasirana ekipa iz grupe, Danska, i osvojila takmičenje. Tako se i završila jedna povijest zemlje koja je do tad bila naša: Jugoslaviji koju pamtim nikada nije uspjelo da napravi značajniji nogometni rezultat. I kad je krenulo, stigao je rat.

Nikad više isto

Sasvim iskreno, nijednu utakmicu poslije nisam smatrao toliko istorijski važnom: naivnost je često jedan od glavnih sastojaka mitologije, pa je tako lijepo bilo sanjati šta bi bilo da su nesretni centarhalfovi pogodili i da je SFRJ ušla u polufinale, i kao Argentina završila u finalu s Njemačkom. Glupo bi naravno bilo misliti da se Jugoslavija ne bi raspala da je kojim slučajem osvojila Mundijal u Italiji. Na istom nivou, krajnje naivno bi bilo smatrati da će sudbinu Bosne i Hercegovine spasiti (ne)odlazak Ćirinih zmajeva u Južnu Afriku, ali ovo je, objektivno prvi put, da neki događaj ima toliku težinu i važnost.

Prvo, ode li se u Južnu Afriku, nogomet više nikada neće biti isti. Nivo će se zbog pristiglih novaca i konteksta morati podići, pa će valjda prestati slike međusobnog udaranja kopačkama na livadama, uz naganjavanje sudije, koje gledamo na izvještajima nedjeljom uveče sa svakog stadiona. Drugo, značaj ove igre nikada neće biti ovakav: sastav koji izbori prolaz, bit će poput pjesme, neizostavan dio kolektivnog pamćenja zemlje koja se zove Bosna i Hercegovina. Jer, niko od nas koji smo znali legendarni sastav SFRJ iz Tamperea (nema greške: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec) – nije ih gledao, ali si ih morao znati. Tako će onih jedanaest od Supića, preko Jahića, Spahića, Nadarevića, Muratovića, Rahimića, Pjanića, Misimovića, Ibiševića, Džeke, biti o(t)pjevani u narodnim pjesmama, izbore li nakon Zenice put na jug crnog kontinenta. Za to će im trebati svašta: motiva ne manjka, jer tu je, kao selektor, valjda najveći motivator na svijetu, genijalni ublehaš Ćiro Blažević. Što se tiče sreće, ona kao da se već nazire: na teren neće Cristiano Ronaldo, popriličan primitivac bez integriteta kad je u pitanju ponašanje van terena, ali na terenu prava zvijer, skoro bez mane i straha. Na teren neće ni Bosingwa, ponajbolji desni bočni u Evropi, igrač kojeg navijači kluba za koji igra zovu "The Machine".

Nije sportski prizivati nezgode, ali jeste statistiku: Portugal, naprosto, nije velika ekipa s Mundijala, 1966. bili su treći, 1986 . u Mexicu ispali su u prvom kolu, i zadnji put 2006. u Njemačkoj su bili četvrti. Uz još jedno ispadanje u prvom kolu – 2002. u Koreji – nisu se kvalificirali. Ako je, dakle, do tradicije, i tu ima nečega što nam ide u prilog.

Pitanje veće od života

Zasad, kao najvažniji predrezultat ove utakmice pokazuje se stanje nacije: po prvi put je, valjda, i RTRS iskreno želio da bezuslovno prenosi neku utakmicu. Javni servis se ponio kao prava državna televizija i legalno ponudio paket za koji je smatrao da bi mogao biti povoljan za televizije i jednog i drugog entiteta, ali stvar nije legla jer su se, prema onome što imaju reći ljudi s BHT-a, sa FTV-a i RTRS-a kasno dosjetili da bi mogli postavljati uslove. Istina, bilo bi bolje da i entitetske televizije prenose utakmice, ali BHT je zadržao, opet u skladu sa zakonom, pravo eksluzivnog emitiranja.

Ovo je, dakle, bez obzira na to kako neko doživljava BiH, najvažnija utakmica na tom prostoru u posljednjih dvadest godina. Prvo, konačno postoji mogućnost da se ove dvije utakmice na većini teritorije BiH dožive kao nešto od kapitalnog značaja. Sam je "dijamant" Edin Džeko izjavio da u BiH vlada pretjerana euforija. I sigurno da je tako, ali scorer Wolsfburga s terena ne može znati koliko svaki njegov potez znači ljudima u BiH. I dobro je da je tako, jer bi mu takvo opterećenje moglo otežati noge: nogomet je na svijetu, općenito, previše važna i precijenjena stvar, a tamo gdje na svakom koraku fali uspjeha, plasman na SP bi se, u skladu s usijanjem, doživio kao čudo ozdravljenja. I zato je dobro da je reprezentacija u Novom Vinodolskom, i zato i ne treba previše razmišljati koliko bi pozitivne energije donio prolaz protiv Portugala.

Za one koji ne mogu shvatiti zašto je to tako, evo i poučka, legendarne rečenice najvećeg Liverpoolovog menadžera u povijesti Billa Shankleya, koja se uvijek citira u ovakvim slučajevima: "Pitanje igranja nogometa, nije pitanje života i smrti, to je nešto puno, puno važnije od toga".

Zato će ovo vrijeme, kraj 2009., u kolektivnim i individualnim sjećanjima, u pričama koje se budu pričale generacijama koje dolaze zvati "onda kad smo igrali baraž s Portugalom". Neće to biti "ni vrijeme butmirskog sporazuma", ni "kad su se u Ganićevoj spavaćoj sobi pravile revije", ni "kad je otkriveno da se grupi estradnih protuha staž i socijalno plaćaju iz kantonalnih para", nego vrijeme "kad je cvjetao baraž", da parafraziramo naslov jednog od ponajboljih jugo romana, "Kad su cvetale tikve" Dragoslava Mihailovića.

Eto, zato nakon dvadeset godina, ponovo na red velikih istorijskih događaja, dolazi i jedna utakmica. Odnosno dvije. Tih 180 minuta nade da BiH može postati normalna zemlja. Nadajmo se da će na Bilinom polju, srcu nekadašnje industrijske Bosne, narasti najznačajniji sportski uspjeh nove BiH, uspjeh koji bi nas mogao povući iz mraka koji su nam ostavile nacionalističke taldžije, "zaštitnici naših interesa", čije plaće od nekoliko hiljada maraka plaćamo iz svojih džepova, dozvoljavajući pritom da sve ovo vrijeme nakon rata, nastavljamo biti budale. Možda je biti za BiH krajnje neperspektivno, i s povijesnog nivoa budalasto – ta zemlja izgleda kao kuća kojoj se temelji uvijek tresu, i kao da s uvijek može raspasti – ali mi nemamo izbora. Zato, Ćiro i momci, ostavite srce na terenu. Za jedno bolje društvo i manje tešku epohu od zadnje dvije decenije. Neka i simbolički, počnu bolja vremena!
(Sarajevo-x.com