To lice ljubavi opasno i nezno

To lice ljubavi
opasno i nezno
jedne se veceri javi
posle predugog dana
Mozda je strelac bio
sa lukom
ili svirac
sa harfom
Ne znam vise
Zaista ne znam
Znam samo
da me je ranio
mozda strelom
mozda pesmom
Znam samo
da me je ranio
iz srca krv mi tece
Vrela me suvise vrela
ljubavna rana pece.

Žak Prever

Obletao je oko mene


Obletao je oko mene
Za vreme mnogih meseca dana i casova
I stavio je najzad ruku na moje grudi
Nazivajuci me svojim malim malim srcem
Istrgao mi je obecanje
K´o sto se istrze cvet iz zemlje
I zadrzao ga u svome secanju
K´o sto se cuva cvet u zimskoj basti
A ja
Zaboravila sam na svoje obecanje
I cvet je brzo svenuo
Oci su mu se iskolacile
Pogledao me je popreko
I uvredio tesko
A drugi je dosao i nije mi nista trazio
Ali me je celu obuhvatio pogledom
U casu za njega bila sam naga
Od glave do pete
I kada me je svukao
Dopustila sam mu da od mene cini sta hoce
A nisam znala ni ko je on

Zak Prevera

USHIT


Tvoje su oci za me
lisnata topla streha.
Našla sam biser-kamen
u školjci tvog osmjeha.

U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvucno zrnce
bistra vecernjica.


volim poeziju Vesne Parun

Enes Kišević - NEKI STID

Na zlo sam odavno već okornjačio,
još jedino dobrota čista mene gane.
O pete sam zavist okačio.
Cvijetom moje zarasle su rane.

Svaka himba meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.

Pa ipak se katkad ćutim slabim,
kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.

Izet Kiko Sarajlić - DRUGI PUT BIH ZNAO

Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.

Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.

Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.

Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.

Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.

Drugi put bih znao.

Samotna ljubav

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvoje vlasi-
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?


Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.


Ljubav nije sreća! - znaš li kad mi reče?
Ljubav to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli.


Teško, teško onom koji voli-
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam - ko kamen


A.G.Matoš

Pablo Neruda - LJUBAV

Zbog tebe, u rascvjetanim vrtovima čeznem za
mirisima proljeća.
Zaboravio sam tvoje lice, ne sjećam se vise tvojih ruku;
kako su se tvoje usne našle na mojima?
Zbog tebe, volim bijele uspavane kipove po parkovima;
bijele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas, tvoj sretan smijeh; zaboravio sam
tvoje oči.
Poput cvijeta sa svojim mirisom, ja u sebi nosim maglovito sjećanje na
tebe. Živim sa boli poput rane; dotakneš li me samo, smrtno
ćeš me povrijediti.
Tvoja milovanja me obavijaju, poput bršljana na sjetnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav, još uvijek išćem odraz tvog lika u svakom
oknu.
Zbog tebe, teški mirisi ljeta nanose mi bol; zbog
tebe, opet tražim oko sebe proročanske znakove nenadanih želja: padajuće
zvijezde, komete.