Sam je čovjek po definiciji.
Ipak se ponada da nije.
Dok je nade dobro je.
Kada ona pusti,
onda valja oslonac hvatati
kako znaš i umiješ.
U međuvremenu
ja se lonca hvatam i kvasam.
Dobro je dok ima širine,
kad više u visinu neće.

...

mimaaa, rođeni, hvala

Sta je ovom narodu? Nisam ja brisala Suflerove tekstove nego nasa zacatavanja

citat:

---

Sufler wrote:
Sam je čovjek po definiciji.
Ipak se ponada da nije.
Dok je nade dobro je.
Kada ona pusti,
onda valja oslonac hvatati
kako znaš i umiješ.
U međuvremenu
ja se lonca hvatam i kvasam.
Dobro je dok ima širine,
kad više u visinu neće.

...

mimaaa, rođeni, hvala

---

Ostanu sjećanja
i kad se čini da sve je prošlo.
Ostane ljubav
i kad izgleda da ništa nije vrijedno.
Ostane nada
dok života ima.
Ostajem u Tuzli
jer znam da bježanja nisu lijek
za ovu stvarnost.

Nigdje nikog u ovom gradu reče mi sestra dok je pratim do njene kuće.
Deset je sati naveče.
Stvarno, nigdje nikoga...
Hodam lagano prema domu svome
i ne znam šta mislim.
Sviđa li mi se ova mrtvaja u deset
utorkom naveče na Korzu?
Znam da mi ne godi kad, što reče jedan moj prijatelj,
svi koji imaju cipele izađu...

...

http://www.youtube.com/watch?v=GWo6XEEWqko
Ipak, tužno je. Malo.

[Edited by Sufler on 01-02-2009 at 00:42 GMT]

Kao da se ništa promijenilo nije
u "Omladinskom domu" u ovih 25 godina.
Nikad nisam visio tamo, zapravo rijetko sam
odlazio. Ipak jedan je to od simbola
za "izlaske" moje, starijih, a biće i nekih mlađih generacija. Nađoh se tamo sinoć. Odvedoše me tamo iz Oskara Lejla, Ceca i Mirče.
Retro-veče, kažu... Prilična je gužva...
Iste stepenice, isti WC, isti light-show, samo su ljudi nešto drukčiji, a ja možda nisam najstariji u sobi, ali sigurno nisam najmlađi. Bend dobro svira i pjeva, a meni je drago da ne odjekuje turbo-folk koji se ugnijezdio širom ovog grada i širi se poput pantljičare u crijevima govedčeta.
Opasno sam umoran od samog sebe, ali se uz pomoć alkohola i dragih ljudi uspijevam opustiti. Treba i to nekad, iako nije 1982. meni unatoč.
Ipak, danas nešto kontam - nije život retro u pravilu, a to što sam ja retrospektivan samo je iznimka koja ga potvrđuje.

Ne bojim se ja,
samo mi noge klecaju.
Sam čovjek na vjetrometini životnoj
da pomogne bi htio,
a ne može.

Ne bojim se ja,
samo mi ružne opcije napamet padaju.
Znam da nisu iracionalne,
ali nisu neizbježne.
Još koji mjesec.
Koju godinu.

Snage mi daj, Bože, da izdržim
ono što se izdržati mora.
I da ne odmognem, ako pomoći ne znam.

15.2.2009.

Eh sto pada,sitno,ko zivot
a bijel i hladan..
pa te trzne kad te takne
po trepuski ili nosu
i skrene ti misli trenom.
Bas mi drago sto ste tu
svi Vi koji drscete
ne od zime vec od slova
pa suzu pustite da poleti
i ko zna,
mozda u obliku pahulje
nekome na prozor sleti.

Zabljesnu snježna bjelina pred očima.
Vratih se po sunčane naočale.
Vazda se moram vraćati.
Kažu da to nije najbolje.
Vraćam se, ipak.
U prošle dane.
U zaboravljene predjele gdje se čini da sretan bijah.
Knjigama i filmovima.
Što reče Arsen - "Vraćam se tu"
Ne bih li se sebi vratio.
Znam li gdje je to?

Osjeti se nekad covjek preumorim za bilo sta.
Onda lijepa rijec otvori gvozena vrata
i skonta on da mozda ipak nije posve sam
na ovom gadnom svijetu .

Zna taj svijet biti i drug
kad malo bolje otvorim oci.